U radu je riječ o fikcionalnome svijetu Heiniricha Bölla koji je u velikoj mjeri obilježen traumatičnim iskustvom rata i nacionalsocijalizma te poslijeratnoga njemačkog suočavanja s vlastitom prošlosti i traženjem lijeka za svoju i tuđu muku. Iz tih se trauma iskristaliziralo i nekoliko ključnih tema Böllova pjesništva: rat, politika, moralne i vjerske nedoumice i – kao prevladavajuća – čovjek sa svojim strahovima i bespomoćnosti, ali i neočekivanom vitalnosti, hrabrosti ili dobrotom u vrtlogu rata te poslijeratnoj bijedi ili modernome blagostanju. U oči upada pjesnikovo traženje oslonca u humanosti, ljubavi, vjeri nasuprot životnoj tragičnosti u surovim vremenima, u često neljudskoj sredini bezosjećajnih, beskrupuloznih, ponekad i po život opasnih ljudi i institucija. Böll je i na ovdašnjim područjima stekao zasluženu pozornost, što dokazuju i brojni prijevodi njegovih djela koji su navedeni na kraju ovoga priloga. ; The paper speaks about fictional world of Heinrich Böll, which is greatly marked by traumatic war experience, National Socialism and postwar German confronting with its own history and finding a way out for its own and others' pain. Some key topics of Böll's poetry were crystallized from those traumas: war, politics moral and religious dilemmas and – as the prevailing one – a man with his fears and helplessness, but also with unexpected vitality, courage or goodness in the war whirlwind and postwar misery or modern welfare. Especially interesting is poet's searching for support in humanity, love, faith opposite to tragic of life in the hard times, in the area of insensitive, unscrupulous and sometimes dangerous people and institutions. Böll gained deserved attention in our areas as well, which is proved by numerous translations of his works which are mentioned at the end of this article.
Autor u članku razmatra suvremene oblike predstavničke demokracije u svjetlu triju teorijskih i ideoloških sukoba. Prvi se odnosi na one koji se bore za konsolidiranu predstavničku demokraciju, te razvijaju teorije "manjkave demokracije". Predstavnici tog pravca razmatraju elemente koji nedostaju njihovim režimima da bi normalno funkcionirali kao sustavi predstavničke demokracije, te sustave više ne klasificiraju samo prema formalnim kriterijima (parlamentarna ili predsjednička predstavnička demokracija), nego razmatraju i integraciju drugih podsustava u sustav konzekventnih demokratskih pravila igre u "ukotvljenoj demokraciji". Drugi pravac odnosi se na pojavu populizma kao izazova predstavničkoj demokraciji. Zemlje u kojima je predstavnička demokracija konsolidirana sve su manje zadovoljne formaliziranim rutinama sustava i razvijaju nove populističke vizije bolje i reprezentativnije demokracije nasuprot puke proceduralne demokracije u kojoj postoji konkurencija elita. I na kraju, treći pravac odnosi se na nove modele demokracije koji se razvijaju u normativnim teorijama koje razmatraju nedostatke predstavničkih demokracija. Unutar tog pravca razvijaju se vizije "boljih demokracija" u duhu republikanizma, deliberativne demokracije, refleksivne demokracije i drugih koncepcija "demokratizacije demokracije".* ; In this paper, the author examines contemporary forms of representative democracy in the light of three theoretical and ideological conflicts. The first conflict concerns those who strive for a consolidated representative democracy, and develop theories of "defective democracies". Advocates of this thrust examine the elements which their regimes lack to operate normally as systems of representative democracy, and no longer classify systems only against formal criteria (parliamentary or presidential representative democracy), but also consider the integration of other subsystems into the system of consistent democratic rules of the game in an "embedded democracy". The second thrust concerns the rise of populism as a challenge to representative democracy. Countries in which representative democracy has been consolidated are increasingly dissatisfied with the formalised system routines and develop new populist visions of a better and more representative democracy in contrast to the mere procedural democracy in which there is a competition of elites. Finally, the third theoretical thrust concerns new models of democracy developed in normative theories which deal with the deficiencies of representative democracies. In this view, visions of "better democracies" have been developed in the spirit of republicanism, deliberative democracy, reflexive democracy and other concepts of "democratisation of democracy.
Sovjetsko-afganistanski rat vodio se od 1979. do 1989. godine na prostoru Središnje i Južne Azije, u državi Afganistan. Započeo je intervencijom sovjetske vojske u Afganistanu ubrzo nakon što je Narodna demokratska partija Afganistana preuzela vlast u zemlji. Prvotni sovjetski cilj bio je stabilizirati političku situaciju u zemlji i omogućiti vladajućoj komunističkoj stranci neometano obnašanje vlasti. Tradicionalno afganistansko društvo pobunilo se prvo protiv vlade u Kabulu, a zatim se oružano suprotstavilo i sovjetskoj vojsci čime je započeo desetogodišnji krvavi rat u Afganistanu. Afganistanski pokret otpora sačinjavale su brojne mudžahedinske frakcije koje su osim protiv vlade u Kabulu i Sovjeta, ratovale i međusobno u borbi za poslijeratnu vlast u zemlji. Budući da se rat odvijao u vremenu Hladnog rata, on je poprimio šire geopolitičko značenje i u njega su se involvirale sve tadašnje svjetske i regionalne sile, uključujući i najvećeg hladnoratovskog neprijatelja SSSR-a, Sjedinjene Američke Države. Pomoć je mudžahedinima upućivana prvenstveno iz susjednog Pakistana, koji je i sam imao regionalni interes postaviti na vlast u Kabulu sebi prihvatljivu vladu. U nešto manjoj mjeri pokretu otpora pomoć je pristizala iz Narodne Republike Kine i Islamske Republike Irana, tako da se može reći kako su sve susjedne države Afganistana bile uključene u ratna zbivanja. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija na diplomatskom se polju uključila u traženje mirnog rješenja za završetak sukoba, a svoju je geopolitičku važnost crpila kao jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih zemalja. Sovjetska vojska bila je sasvim nepripremljena za gerilski tip rata kakav su mudžahedini vodili i uskoro se našla u pat poziciji¸ gdje se konačna pobjeda činila sve manje vjerojatnom. Dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast u SSSR-u mijenja se vanjskopolitički kurs Moskve, pa su se sukladno tomu počela tražiti rješenja za napuštanje Afganistana i okončanje rata. Sovjetska vojska iz Afganistana se povukla početkom 1989. godine, no rat se u ...
Cilj je ovoga rada ocijeniti primjenjivost postojećih mehanizama alternativnog rješavanja sporova u upravnom pravu i dati neke prijedloge za njihovo unaprjeđenje. U radu se analizira koncept alternativnog i konsensualnog rješavanja sporova. Zatim se izlažu prednosti i nedostaci izvansudskih oblika rješavanja upravnih stvari. Analiziraju se pozitivni propisi u Hrvatskoj, koji uređuju primjenu izvansudskih oblika rješavanja sporova. Razmatraju se metode izvansudskog rješavanja sporova u Poljskoj, koja je u vrlo sličnom pravnom okruženju, nekoliko godina ranije nastojala uvesti ove oblike rješavanja sporova u upravnom pravu. Konačno, u zaključku autori izlažu stav o primjenjivosti izvansudskih oblika rješavanja sporova u hrvatskom upravnom pravu i predlažu neke korake kako bi ih unaprijedili. ; L'obiettivo di questo lavoro è di ricercare l'applicabilità dei metodi esistenti della risoluzione alternativa delle controversie nel diritto amministrativo e di fornire alcune proposte per il miglioramento di esse. In primis, in questo lavoro è stato analizzato il concetto della risoluzione alternativa e consensuale delle controversie nel diritto amministrativo. Dopodiché, sono stati sottolineati i vantaggi e gli svantaggi delle forme non giudiziali di disposizioni nella materia amministrativa. Poi, è stata presentata la regolazione contemporanea dedicata a questi metodi in Croazia. L'esperienza dei metodi di risoluzione alternativa delle controversie in Polonia è anche stata discussa, perché la Polonia ha tentato di stabilire questo sistema in un ambiente molto simile a quello croato, ma parecchi anni fa. Infine, nella conclusione gli autori presentano la loro propensione all'applicabilità delle forme non giudiziali della risoluzione delle controversie nel diritto amministrativo croato e propongono alcuni passi per il miglioramento di esse. ; The aim of this paper is to research applicability of the existing alternative dispute resolution methods' in the administrative law and give some suggestion for their improvement. ...
Protectionism is a system of measures used for the purpose of protecting domestic manufacturers from foreign competition. It has emerged simultaneously with the international exchange of goods. The contemporary protectionist policy and practice imposes the necessity of studying this phenomenon in the light of the current situation and conditions. Agricultural protectionism seems to be a particularly significant issue in the international exchange of commodities. ; Protekcionizam označava sustav mjera ekonomske države sa ciljem zaštite domaće proizvodnje u odnosu na konkurenciju inozemnih proizvođača. Javlja se nakon pojave međunarodne razmjene. Međutim, suvremena protekcionistička politika i praksa obavezuje da se istražuje fenomen protekcionizma u suvremenim uvjetima. Posebno je u suvremenoj teoriji za međunarodnu razmjenu značajan agrarni protekcionizam.
S obzirom da je terorizam poslednjih godina prerastao u globalnu pretnju bezbednosti i alarmantnu vrstu nasilja u savremenom svetu, utvrđivanje njegove strukture, sadržine i uzroka, jedan je od ciljeva političkih, pravnih i bezbednosnih nauka. Terorizam u osnovi predstavlja istorijsku pojavu, koja je stara koliko i sama država, mada se često posmatra kao fenomen savremenog ljudskog društva. Međutim, savremeni oblici terorizma imaju sasvim novu dimenziju koja proističe iz različitih istorijskih, društvenoekonomskih i političkih razloga, kao i iz razvoja nauke i tehnologije.Iako terorizam predstavlja pošast savremenog civilizacijskog poretka, još uvek ne postoji jedna opšteprihvaćena i univerzalna definicija terorizma, s obzirom da sam pojam terorizam nije lako definisati. Terorizam ima mnoštvo pojavnih oblika, pa ga, sem složenosti, karakteriše i promenljivost. Značenje reči terorizam menjalo se tokom istorije, kako bi se prilagodilo riziku svakog narednog perioda, stoga nije nimalo iznenađujuće što je veoma teško odrediti trajniju definiciju ovog pojma. Takođe, jedan od razloga je što politika koju vode moćne države ima dvostruke standarde, a neke od njih čak koriste terorizam kako bi izazvale sukobe i nestabilnost u određenom regionu, ali bez učešća sopstvenih vojnih snaga. --- Given that terrorism in recent years has grown into a global threat to security and alarming form of violence in the modern world, the determination of its structure, content and causes, is one of the aims of political, legal and security studies. Terrorism is essentially an historical phenomenon that is as old as the state itself, although it is often seen as a phenomenon of human society. However, the current forms of terrorism are completely new dimension arising from different historical, socio-economic and political reasons, as well as the development of science and technology.Although scourge of terrorism is a modern civilized order, there is not yet a generally accepted and universal definition of terrorism, as the notion of terrorism is not easy to define. Terrorism has many forms, and it is, except the complexity, characterized with variability of the features. The meaning of terrorism changed the course of history, in order to accommodate the risk of any subsequent period, so it is not surprising that it is very difficult to determine the lasting definition of the term. Also, one of the reasons is that the politics of the powerful states has a double standard, and some of them even use terrorism to avoid potential conflicts and instability in a particular region, but without the involvement of its own military forces.
By means of a comparative analysis of the available data, we can divide intelligence organizations into three groups of models, provisionally called American, British, & (the former) Soviet. These models have at the same time served as a basis for building intelligence systems in other states. Unlike the other two systems, the co-called British model of intelligence organization includes the central organization that coordinates the operation of all the others. The British intelligence system is made up of independent services located within different ministries, whose activities are coordinated by the cabinet or its working bodies. 1 Diagram, 23 References. Adapted from the source document.
Contemporary educational practice demands that we seek new strategies in articulation of lessons and realization of educational aims. These new approaches are necessitated by the post-modern times we live in, with all the pertaining cultural, economic, political, technical and technological changes. The role of the institutions has been revised, as well as the roles of parents, teachers and pupils. In the time we live and work pupils' achievements are described and measured according to competences. Some of these numerous competences stand out as an educational ideal: critical thinking, cooperative learning, assuming responsibility, ability to act as individuals and members of society. Such achievements are also prescribed in the curriculum, more precisely, in the National Curriculum Framework. Cooperative learning, where pupils organized in groups join forces to learn during their school lessons, is often viewed as an especially interesting and productive learning method. The atmosphere among pupils who learn through cooperation is characterized by positive interdependence, that is, they are aware of the fact that the only way for them to succeed is by joining forces. Process drama is a method of using drama in education. Absence of an audience is one of its characteristics. As it does not focus on performance but on examining and searching for answers to questions (issues), it represents a method for quality teaching and learning, which is exactly why it should be an integral part of the National Curriculum Framework. This paper posits a theory that process drama is a form of cooperative learning because the important characteristics of process drama and cooperative learning overlap. Therefore, their common characteristics, such as the teacher's/leader's different engagement, changing of the fixed patterns of thinking, acting and reflexive observation will be listed, compared and explained using a comparative method. The purpose of this paper is to offer a method suitable for the requirements of contemporary school classes. ; Suvremena odgojna i obrazovna praksa zahtijeva pronalaženje novih pristupa artikulaciji nastavnoga sata i ostvarivanju odgojnih i obrazovnih ciljeva. Te nove pristupe nameće postmoderno vrijeme u kojem živimo sa svim svojim kulturološkim, gospodarskim, političkim, tehničkim i tehnološkim promjenama. Preispituje se uloga institucija, ali preispituju se i pojedinačne uloge roditelja, učitelja i učenika. Vrijeme u kojem živimo i djelujemo postignuća učenika opisuje i mjeri kompetencijama. U mnoštvu sposobnosti neke se nameću kao odgojno-obrazovni ideal: kritičko mišljenje, suradničko učenje, preuzimanje odgovornosti, sposobnost djelovanja kao individue i dijela društva. Takva postignuća propisuje i kurikulum, točnije Nacionalni okvirni kurikulum. Iako su jezične nedoumice oko kurikuluma i kurikula dokinute pa struka preporuča oblik kurikul, u ovom će se radu koristiti oblik kurikulum jer je on potvrđeniji u pedagogijskoj literaturi, a samim time će se izbjeći moguće nejasnoće, nesporazumi i nelogičnosti. Kao posebno zanimljiv i produktivan oblik učenja sve se češće ističe suradničko učenje u kojem učenici organizirani u grupe zajedničkim naporima svladavaju nastavno gradivo. Među učenicima koji uče surađujući vlada pozitivna međuovisnost, odnosno svijest da mogu uspjeti samo zajedničkim naporima. Procesna drama je metoda dramskoga odgoja. Odsustvo publike jedno je od njezinih obilježja. Kako nije usmjerena na predstavljanje već na propitivanje i traženje odgovora na postavljena pitanja (probleme), predstavlja metodu za kvalitetno poučavanje i učenje. U ovom radu postavlja se teza da je procesna drama oblik suradničkoga učenja jer se u bitnim obilježjima procesna drama i suradničko učenje preklapaju te će se komparativnom metodom zajednička obilježja popisati, usporediti i objasniti. Svrha je ovoga rada ponuditi metodu koja odgovara zahtjevima suvremene nastave
Cjelokupno predratno, ratno i poratno vrijeme obilovalo je mnoštvom rasprava, veoma različitih promišljanja i brojnih prijedloga različitih uređenja države Bosne i Hercegovine, i pronalaženjem onoga što bi osiguralo njezinu opstojnost, cjelovitost, samo-održivost i učinkovitu funkcionalnost te zadovoljstvo, jednakopravnost i miran suživot tri konstitutivna naroda, nacionalnih manjina i svih njezinih građana. Na tom pitanju sukobljavali su se različiti domaći i međunarodni interesi i ogledala pera mnogih uglednih stručnjaka iz zemlje i svijeta. Ipak, rješenje koje bi zadovoljilo sve, a osobito tri etno-nacionalne politike i politiku međunarodne zajednice, do danas nije pronađeno. Daytonsko rješenje i po njegovoj konstrukciji, a i dvadesetdvogodišnjoj primjeni, nije se pokazalo zadovoljavajućim i konačnim. Naprotiv, država opstaje kao polu-protektorat pod nadzorom i upravom međunarodne zajednice i njezina visokog predstavnika, ali se nalazi u krizi koja se od jednog do drugog događaja povremeno povećava ili smanjuje. I, permanentno traje. Očito je svima jasno da ovakav njezin ekscentričan i neučinkovit ustavno-pravni i administrativno-teritorijalni ustroj nikoga ne zadovoljava, niti jamči miran, siguran i izvjestan europski put. Preustroj države BiH zato je nasušna potreba i svojevrsna nužnost, jer ovako ustrojena i konfliktima bremenita država nije za Europu. Nakon višegodišnjih vlastitih znanstvenih proučavanja, javno testiranih u velikom broju referata na domaćim i međunarodnim skupovima, obznanjenim znanstvenim člancima u brojnim časopisima, objavljenih pet knjiga o Bosni i Hercegovini te drugih javnih istupa, autor je došao do vlastitoga uvjerenja da se do zajedničkoga rješenja može doći samo međusobnim otvorenim dijalogom, uz posredovanje i medijatorsku ulogu međunarodne zajednice i njezinih stručnjaka, te da bi najbolje rješenje za otvoreno "hrvatsko pitanje", ali ujedno najpovoljnije kompromisno rješenje za sve bilo - federativna država Bosna i Hercegovina s tri republike i tri razine lokalne samouprave. Alternativa je životarenje u postojećem, totalni protektorat, ili raspad države s obveznim i neizbježnim međusobno trajnim sukobljavanjem. Kao osoba koja je proživjela dva rata i kao znanstvenik s preko četrdeset godina iskustva, autor u radu ukazuje na ključne uzroke kriznoga stanja, moguće katastrofalne posljedice zadržavanja postojećeg, upitnost uspješnosti europskoga puta i sigurnost europske perspektive države, njezinih naroda i građana. ; The pre-war time in Bosnia and Herzegovina, just like the war and post-war time were abundant with debates, different views and numerous proposals for the state structure of Bosnia and Herzegovina, which was supposed to secure the country's survival, integrity, self-sustainability and efficient functioning, as well as peaceful co-existence of the three constitutive nations, national minorities and all the citizens. Various local and international interests were conflicting in the debates. However, no matter how many prominent local and international experts gave their contribution, a win-win solution has not been found yet, the one which would be satisfying for everyone, especially for the three ethnical national policies and the policy of the international community. Today, after twenty-two years of applying the Dayton solution, it is obvious that it is not satisfactory and may not be considered final indeed. On the contrary, with this solution, the country has been functioning as a half-protectorate, under supervision and management of the international community and the High Representative, appointed by the international community, however in a permanent, deeper or somewhat less deep crisis, but always in crisis. Obviously, this eccentric and entirely inefficient constitutional-legal and administrative-territorial structure is not satisfying for anyone, neither it may lead the country onto a peaceful, safe and certain accession path to Europe. Therefore, reorganisation of the state is an absolute must and also a duty, because the country with such state structure and torn with conflicts is not suitable for Europe. After years of scientific researches, participation in numerous local and international scientific conferences, numerous published articles, five published books on Bosnia and Herzegovina, the author came to a conclusion that the best solution for all involved parties may be found only through an open dialogue, with support and mediation of the international community and its experts. The best solution for the open "Croat issue", but also the best compromise solution for everyone would be a federative state of Bosnia and Herzegovina with three republics and three levels of local self-government. The only two alternatives to this solution are either to merely vegetate in the current situation, resp. to keep the full protectorate or the dissolution of the state, which necessarily involves permanent conflicts. The author, who survived two wars and has more than forty years of experience in scientific work, points out to main causes of the actual crisis, potential disastrous consequences of keeping the status quo, disputability of the success of the accession path to Europe and security of the perspective of a European state and its nations and citizens.
Rad se bavi mapiranjem i teorijskim konceptualiziranjem polemika vezanih uz "re- lacijsku formu". Pri tome ne predstavlja pokušaj pacifikacije različitih pozicija niti zauzimanja "strane" u polemikama, već se temelji na studiji koncepata (concept-based metodology) koja služe kao pomagala boljem razumijevanju objekta istraživanja. Premda je forma suvremene umjetnosti, bilo da je čine procesi ili postupci, prema tradicionalnom shvaćanju "razbijena", cilj rada je ispitati suprotno. U prvom dijelu analizirat će se pojam "relacijske forme" te diskursi vezani uz njezino artikuliranje. U drugom se dijelu istražuju tehnike i postupci odnosno strategije konceptualnih avangardi 1990-ih i 2000-ih. Zaključno se razmatraju napori, prijepori i mogućnosti umjetnosti u proširenom polju relacijskih praksi. Istraživanje će poslužiti za pobliže određenje ontološkog statusa suvremenih umjetničkih formi. ; The paper aims at mapping and theoretically conceptualizing the controversies around the "relational form." It does not, however, seek to conciliate the different positions or take "sides" in the debate; instead, it is based on a concept-based methodology as an instrument offering better insight into the researched object. Even though the form of contemporary art, be it as a process or as a procedure, is "broken" according to the traditional idea, the aim of this work is to examine the opposite. In the first part, the notion of "relational form" and the discourses related to its articulation are analyzed. The second part focuses on the techniques and procedures or strategies of the conceptual avant-gardes during the 1990s and 2000s. Eventually, the conclusion considers the efforts, debates, and possibilities of art in the extended field of relational practices. The aim of this research is to define more precisely the ontological status of contemporary art forms.
Iako je demokracija u Izraelu održiva i stabilna, ne odgovara ni jednoj od postojećih zapadnih vrsta demokracije. Izrael je tipično podijeljeno društvo čiji su politički sustav i društvena struktura ostatku svijeta često slabo razumljivi. Ovaj rad predstavlja kratku analizu, utemeljenu na teorijskim okvirima i tipološkome smještaju demokracije koja je u uskoj svezi s društvenim rascjepima izraelskoga društva. U radu se ispituje je li se demokracija u Izraelu razvijala tako da olakša upravljanje društvenim podjelama te jesu li se njome ublažili ili ojačali društveni rascjepi. ; Although democracy in Israel is sustainable and stable, it does not match any of the western types of democracy. Israel is a typical divided society whose political system and social structure do not often make a great deal of sense for the rest of the world. This paper represents a brief analysis, based on theoretical frameworks and typological placement of democracy which is closely connected to social rifts of the Israeli society. The paper investigates if democracy in Israel was being developed in order to facilitates the social divisions management and if it alleviated or strengthened social rifts.
