Suchergebnisse

Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.

Model novog javnog menadžmenta sadrži javne politike za tržišno usmjerene institucionalne reforme. Zemlje koje su primijenile ovaj model općenito su među prvih dvadeset na globalnim ljestvicama vezanima uz ljudski razvoj, ljudsku slobodu, ekonomsku slobodu, lakoću poslovanja, deregulaciju tržišta, konkurentnost, antikorupcijsku transparentnost i liberalnu demokraciju. Dok su nordijske zemlje uvele vanjsko ugovaranje usluga (outsourcing) i tržišno natjecanje unutar svojih sustava države blagostanja, a Njemačka se snažno usmjerila na privatizacije, anglosaksonske zemlje, a posebice Sjedinjene Države, ugovaraju čak i dijelove nacionalne sigurnosti s privatnim vojnim i obavještajnim pružateljima. Međutim, model novog javnog menadžmenta ne zanemaruje ulogu države, već potiče njezino smanjivanje i otvaranje za tržišno natjecanje, privatizaciju, deregulaciju i transparentnost. Dok je Novi javni menadžment uključiv prema zajednicama i tržištima, primjena ovog modela može poboljšati institucije i upravljanje stvaranjem pretežito horizontalnih struktura, koje osiguravaju veze među različitim dijelovima organizacije i koherentan okvir javnih politika. U konačnici, reforme javnog upravljanja ovise o kritičkom razmišljanju, temeljem multidisciplinarne ekspertize, koja doprinosi inovativnim i inkluzivnim institucijama usmjerenim na rješavanje problema, s dovoljnom razinom građanskih vrlina i društvenog povjerenja. ; The New Public Management model contains public policies for market-driven institutional reforms. Countries that applied this model are generally among the TOP 20 in global rankings concerning human development, human freedom, economic freedom, ease of doing business, market deregulation, competitiveness, anti-corruption transparency and liberal democracy. While the Nordic countries introduced outsourcing and competition within their welfare systems, and Germany strongly focused on privatizations, the Anglo-Saxon countries, and especially the United States, outsource even parts of their national security to private military and intelligence contractors. However, the New Public Management model does not undermine the role of government, but encourages its downsizing and opening for competition, privatization, deregulation and transparency. While the New Public Management is inclusive toward communities and markets, the application of the model can improve institutions and governance by creating predominantly horizontal structures, which ensure connections between different parts of organization and coherent public policy framework. Finally, public management reforms depend on critical thinking, based on the multidisciplinary expertise, which contributes to innovative and inclusive problem-solving institutions, with sufficient level of civic virtues and social trust.

Istraživači javnih politika od druge polovice 20. stoljeća sve više analitičke pažnje posvećuju prijenosu javnih politika iz jednog političkog djelokruga u drugi. Pritom se koriste konceptima poput difuzije, konvergencije i transfera javnih politika. Transfer javnih politika, najmlađi od navedenih pristupa, dobiva na zamahu nakon druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća te je u posljednjih dvadeset godina izrastao u respektabilan, naveliko citiran I korišten istraživački pristup. Ovaj se rad može shvatiti kao historijat istraživanja prijenosa javnih politika između političkih djelokruga. Pored pregleda evolucije pristupa ponudit će se i izvorna sistematizacija i demarkacija različitih studija. Rad se zaključuje uvidom kako su studije transfera distinktivne u odnosu na studije konvergencije i difuzije. Odlikuje ih procesni analitički fokus, usmjerenost na razumijevanje djelovanja aktera, kvalitativna metodologija te korištenje malih uzoraka. U radu se zastupa mišljenje kako su studije transfera javnih politika izvrstan heuristički alat jer omogućuju multidimenzionalno istraživanje procesa stvaranja javnih politika. ; From the second half of the twentieth century policy scholars are increasingly devoting their attention to the transference of policy from one political jurisdiction to another. Concepts such as policy diffusion, convergence and transfer are being used to elucidate the modern-day policy process. Policy transfer, the youngest of these approaches, has been gaining momentum from the second half of the nineties and has grown into a respectable, widely cited and used research frame. This article is a historical account of policy transfer research. In addition to examining the evolution of similar approaches (diffusion, convergence, and transfer), the original systematization and demarcation of different studies is offered. The paper concludes with the insight that policy transfer studies are distinctive in relation to convergence and diffusion studies. They are characterized by an analytical focus on processes, on understanding of policy actors' actions, on qualitative methodology, and using small samples. The paper concludes that policy transfer studies are an excellent heuristic tool because they enable a multidimensional research of the policy process.

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu sudstvu o pitanjima okoliša – Aarhuška konvencija – međunarodni je pravni okvir na području zaštite okoliša. Ova konvencija, pokrenuta pod pokroviteljstvom UN-a, najambiciozniji je pothvat kada je riječ o zaštiti okoliša. Njezinim usvajanjem ujedno je učinjen golem korak u razvoju međunarodnoga prava. Prihvaćajući načela i formalno pristupajući Aarhuškoj konvenciji, države naše regije (Jugoistočna Europa) zorno pokazuju da prava na području okoliša nisu luksuz rezerviran samo za bogate. Ovim se dokumentom utvrđuju prava u svezi s okolišem te čine pouzdan temelj za uključivanje najšire javnosti u politike okoliša čime se potvrđuje i naša obveza prema budućim pokoljenjima. To je dokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu. Aarhuška konvencija poveznica je između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša, jer se sudjelovanjem javnosti povećava odgovornost i transparentnost pri donošenju odluka, kao i svijest javnosti o pitanjima okoliša, a osigurava se i podrška za donesene odluke. Učinkovitim sudjelovanjem javnosti promiču se načela suradnje i konzultacija između građana i donositelja odluka, čime se pridonosi općoj demokratizaciji društva. To je omogućeno provedbom Aarhuške konvencije koja uključuje: pristup informacijama, sudjelovanje javnosti pri donošenju odluka i pristup pravosuđu kada je riječ o okolišu. To su ujedno i tri glavna stupa Konvencije. Prije dvanaest godina tadašnji je glavni tajnik UN-a Kofi Annan opisao Konvenciju kao "najambiciozniji pothvat na području 'okolišne demokracije' dosad poduzet pod okriljem Ujedinjenih naroda". Možemo reći kako je taj opis vjerojatno i danas točan, iako je na području okolišne demokracije došlo i do drugih znatnih pomaka. ; Convention on access to information, public participation in decision making and access to justice in environmental matters – The Aarhus Convention – is an international legal framework in the area of the environment protection. This convention, initiated under the auspices of UN, is the most ambitious venture as far as environment protection is concerned. Its adoption made at the same time a huge step in the international law development. Accepting the principles and formally accessing to the Aarhus Convention, countries from our region (Southeast Europe) show that rights in the environment protection area are not the luxury reserved only for the rich ones. This document defines the rights in the environment area and makes the reliable foundation for involving the general public in the environment policies which confirms our commitment to future generations. That is a proof that sustainable development can be achieved only by involving all participants in the society. The Aarhus Convention is a link between the authorities' responsibilities and environment protection, because participation of the public increases responsibility and transparency in decision making, as well as consciousness of the public about environmental matters. It also provides support for the made decisions. Efficient participation of the public promotes cooperation principles and consultation between citizens and decision makers, which contributes to general society democratization. That is enabled by the Aarhus Convention implementation which includes: access to information, participation of the public in decision making and access to jurisdiction when speaking of environment. These are at the same time three main Convention pillars. Twelve years ago the UN Secretary General Kofi Annan described the Convention as "the most ambitious venture in environmental democracy undertaken under the auspices of the United Nations". We can say that the mentioned descriptionis probably correct even today, although there have been many other significant improvements in environmental democracy.

Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...

U ovom diplomskom radu analizira se provođenje ekonomske politike unutar političkog ciklusa, odnosno pokušava se analizirati način primjene ekonomske teorije u stvarnim društvenim okolnostima na primjeru provođenja politike štednje u zemljama članicama EU koje su to postale od 2004. godine. Ekonomska teorija služi kao smjernica za provođenje određene ekonomske politike, no na njezino provođenje utječu različite okolnosti. Kao najvažnija egzogena odrednica (okolnost) može se navesti izborni ciklus gdje, u demokratskim zemljama, političari, koji su zaduženi za provođenje ekonomske politike, moraju biti ponovno izabrani na svoju dužnost. Stoga izbori predstavljaju svakako najvažniju odrednicu u radu određenog političara. Radi toga izborni ciklus služi kao dobra orijentacija za analizu utjecaja društvenih okolnosti na provođenje ekonomske politike prema danoj teoriji. U tu će svrhu biti pružen povijesni pregled razvoja teorije politike štednje, kao i prikaz njezinog provođenja u ekonomskoj politici. Nakon toga će biti dan pregled teorije javnog izbora i političkih ciklusa koji pružaju teorijski okvir za objašnjenje važnosti samih izbora u životu racionalnih ekonomskih agenata. Na osnovu dane analize moći će se provesti ekonometrijska analiza pomoću koje će se pokušati odrediti značaj političkog ciklusa u provođenju politike štednje, posebno u kontekstu razdoblja Velike recesije. Metodološki, panel analiza čini temelj empirijske analize diplomskog rada i bit će provedena nad uzorkom od 11 novih zemalja članica EU u vremenskom razdoblju 2004.-2019. ; This Master's Thesis analyzes the implementation of economic policy within the political cycle, i.e. attempts to analyze the application of economic theory in the condition of real social circumstances by using the example of the implementation of austerity policy in EU member states that have become so since 2004. Economic theory serves as a guideline for the implementation of a particular economic policy, but its implementation is influenced by different circumstances. ...

Članak propituje doprinos hrvatske politologije razvoju demokracije u Hrvatskoj. Fokus analize je pojam kulture o kojem autor govori u pet koraka. U prvom koraku je određena u modernom ključu, u drugom kao različita od prirode, a u trećemu kao različita od društva. U četvrtom se unutar politike razlikuje politička kultura od političke ekonomije i političkih ustanova, no u petom se pokazuje da je kultura nosivi dio politike i kao politics i kao policy i kao polity. Na temelju tih odredaba pokazuje se da je matica hrvatske politologije zaokupljena pretežito i u sve većoj mjeri izučavanjem upravo predmeta koji na prvi pogled pripadaju politici kao kulturi, i to u užem smislu političke kulture, te da se ona sama reproducira kao politička kultura. ; The article discusses the contribution of Croatian political science to the development of democracy in Croatia. The focus of the analysis is the concept of culture which author talks about in five steps. In the first step it is understood in the modern key, in the second step as different for nature and in the third as different from society. In the fourth step author differentiates political culture from political economy and political institutions, but in the fifth part there is an attempt to show culture as a fundamental part of politics, policy and polity. On the basis of these insights author shows that the matrix of Croatian political science is more and more devoted to scientific investigation of politics as culture as both study of political culture and as a source of development as politics as culture.

Rodni režim Europske unije je distinktivan režim specifične geneze, osebujnih pravila i kompleksnih procedura. Javne politike koje mu pripadaju čine portfelj rodne jednakosti država članica i kandidatkinja. Nužno je stoga biti upućen u njihov sadržaj, ali i povijest. U članku se analizira kompleksni nastanak politike rodne jednakosti obilježen političkim borbama oko suprotstavljenih vizija jednakosti, utjecajima drugih međunarodnih režima te internim institucionalnim sukobima. Glavno je pitanje: kako se u posljednjih šezdeset godina razvijala politika rodne jednakosti EU-a te kakve su njene ocjene i projekcije za njenu budućnost? U odgovaranju na ovo pitanje koriste se originalni javnopolitički dokumenti EU-a, kao i uvidi bogate literature iz politologijskog područja roda i politike. Članak se zaključuje uvidom kako nakon pola stoljeća razvoja, koji je bio obilježen epizodama javnopolitičkih inovacija (u kojima EU nije bila puka sljedbenica, već dapače predvodnica napretka na globalnoj sceni), dolazi do zabrinjavajućeg zastoja u formulaciji i implementaciji politike rodne jednakosti. ; Gender regime of the European Union is a distinctive regime characterized by a specific genesis, particular rules and complex procedures. Public policies belonging to the regime represent the gender equality portfolio of member states and candidate countries. It is, therefore, essential to be familiar with their content, as well as their history. The paper analyses the complex creation of the gender equality policy, marked by political conflicts over opposing visions of equality, influence of other international regimes and internal institutional conflicts. The main question is the following: how has gender equality policy developed in the last sixty years, how is it evaluated and what are the projections for its future? In order to address this question, original EU public policy documents are used, as well as insights from rich literature covering the politological aspect of gender and politics. The paper ends with a conclusion that after half a century of development, marked by episodes of public policy innovation (in which the EU was not a mere follower, but rather a leader of progress on the global scene), there is a worrying stagnation in the formulation and implementation of gender equality policy.

Vrijeme kada nisu postojali odnosi između politike i sporta, bilo da se radi o svakodnevnoj praksi ili znanstvenoistraživačkim pristupima povezanosti tih dvaju pojmova, ako ga je ikada i bilo, svakako je odavno iza nas. Usprkos tome danas se čini da se, osobito u znanstvenoistraživačkom radu na području nekadašnjih sportskih socijalističkih velesila, tim odnosima ne posvećuje odgovarajuća pozornost i da se oni često a priori negiraju i smatraju nevažnima. Zbog toga je glavni cilj ovoga članka potaknuti raspravu o važnosti i smislu istraživanja odnosa između politike i sporta gledano iz dvije perspektive – s obzirom na iskustva znanstvenika iz cijeloga svijeta te s obzirom na dosad provedena istraživanja znanstvenika iz bivše Jugoslavije. Stoga smo u ovome članku najprije teoretski odredili kontekst odnosa politike i sporta, a zatim smo analizom postojeće svjetske literature i radova znanstvenika s prostora bivše Jugoslavije analizirali međusobnu povezanost sporta i politike. Na temelju dobivenih rezultata, koji potvrđuju stalnu i čvrstu povezanost, ali ujedno i suviše apstraktno i paušalno razumijevanje odnosa sporta i politike, nudimo politološki relevantnu tipologiju odnosa između politike i sporta. Smatramo da razlike između odnosa politike kao borbe za vlast, institucionalne strukture te koncepta javnointeresnog djelovanja i sporta presudno utječu na buduća obilježja odnosa sporta i politike. ; Times when relations between politics and sports did not exist – be it in everyday practices or within scientific research – is definitely long gone, if they ever even existed. Nevertheless, it seems today that, especially within scientific research, these relations do not receive appropriate attention in the territories of former socialist sports superpowers, being a priori denied and considered as unimportant. That is why the key motive of this article is to initiate a discussion about the relevance of knowledge and research of the relations between politics and sport from two perspectives – the existing world-wide political science research experiences gained so far and already conducted researches in the territory of former Yugoslavia. In doing so, we first theoretically define the context of sports and politics, and then with the use of the literature review method analyse their mutual connectivity in the world and, more narrowly, within the work of the scientific community in the region of former Yugoslavia. Based on the gained conclusions which confirm a tight and constant, but also often abstract and flat-rate understood interplay between both analysed phenomena, a special typology for their in-depth and political-science-focused study is delivered. It is believed that distinctions between political, polity and policy approaches to sport decisively influence the mode of their future interplay.

Civilno društvo u mnogim zemljama demokratskog svijeta, pa tako i u Republici Hrvatskoj, zauzima vrlo važno mjesto u političkom i društvenom životu. Naime, Europska je unija kao predstavnik zapadnih, demokratskih zemalja, prepoznala civilni sektor kao jedan od stupova društva pa se u mnogim politikama zemalja javlja pitanje u kojoj mjeri te na koji način je ispravno uključiti civilni sektor u kreiranje javnih politika. Prema ideji, civilno bi društvo trebalo sudjelovati u političkom životu pojedine zemlje od samoga početka s glavnim zadatkom detekcije postojanja pojedinih društvenih problema. Takvim inicijativama, ali i sudjelovanjem u samom kreiranju politika te njihovoj promidžbi, civilni sektor postaje partnerom vlasti. Predmet ovog rada jesu civilne udruge kao najčešće organizacije civilnog društva te politički život, tj. kreiranje javnih politika, odnosno, sudjelovanje civilnog sektora u politici. Svrha ovog rada jest dati pregled mogućnosti utjecaja civilnih udruga na kreiranje javnih politika. Konačno, cilj ovog rada jest razumjeti problematiku te eventualne prepreke u sudjelovanju civilnih udruga u političkome životu. ; Civil society in many countries of the democratic world, including the Republic of Croatia, occupies a very important place in political and social life. Namely, the European Union, as a representative of Western, democratic countries, has recognized the civil sector as one of the pillars of society, so in many countries' policies the question arises to what extent and in what way it is right to involve the civil sector in policy making. According to the idea, civil society should participate in the political life of a particular country from the very beginning with the main task of detecting the existence of certain social problems. With such initiatives, but also by participating in the very creation of policies and their promotion, the civil sector becomes a partner of the government. The subject of this paper are civil society organizations as the most common civil society organizations and political life, ie the creation of public policies, ie the participation of the civil sector in politics. The purpose of this paper is to provide an overview of the possibilities of the influence of civil society organizations on policy making. Finally, the aim of this paper is to understand the issues of this possible obstacle to the participation of civil society organizations in political life.