Populizam kao suvremeni izazov liberalnoj demokraciji može predstavljati prijetnju, ali i potencijalan korektiv demokraciji. Ovaj rad bavi se tipovima desnog populizma u Europi. Pretpostavlja se postojanje razlika unutar kategorije desno populističkih stranka u starim i novim demokracijama u Europi. Počinje se od određenja desnog populizma te njegovih ključnih elemenata: populizam, autoritarizam i nativizam. Program desno populističkih stranaka uključuje negativan stav prema manjinama, antiimigrantsku politiku i euroskepticizam. Cilj rada je uočiti ključne elemente koje su jednake u tim strankama, ali i uočiti potencijalne razlike među njima. Shodno tome kompariraju se četiri desno populističke stranke: poljska stranka Pravo i pravednost (PiS), francuska stranka Nacionalno okupljanje (RN), češka stranka Sloboda i izravna demokracija (SPD) i norveška Napredna stranka (FrP). U prikaz stranaka ulazi pregled postojeće znanstvene literature o navedenim strankama te usporedba stranačkih programa koja uključuje bazu podataka Manifesto Project Database (MPD). MPD sadržava kvalitativne podatke o tome kojoj temi, javnoj politici i političkoj poziciji političke stranke posvećuju pažnju u svojim izbornim i stranačkim programima. Desno populističke stranke pokazuju razlike prema svojim socioekonomskim pozicijama, poziciji prema Europskoj uniji, Rusiji i drugim međunarodnim organizacijama te koga uključuju u "opasne druge, to jest u njihovom odnosu prema etničkim i seksualnim manjima. Uočene su razlike na ekonomskoj dimenziji pa su tako neke stranke za tržišnu ekonomiju i privatizaciju, dok su druge za državni intervencionizam i povećanje socijalnih naknada. Na kulturnoj dimenziji zauzimaju sličnu radikalno desnu poziciju, no razlikuju se prema tome koju skupinu uključuju u svoje poimanje "opasnih drugih". Desni populisti pokazuju pozitivno lice populizma kada kritiziraju tehnokraciju, to jest demokratski elitizam i u svoj koncept naroda uključuju seksualne manjine. S druge strane, negativno lice pokazuju kada u "opasne ...
Glavni je cilj rada utvrditi u kojoj je mjeri novu političku opciju u Hrvatskoj, Most, opravdano nazivati populističkom. Na to pitanje autori nastoje odgovoriti korištenjem recentnih teorijskih, metodoloških i empirijskih uvida politološke literature o populizmu. Analizu temelje na inkluzivnom pristupu populizmu i iz njega izvedenoj istraživačkoj matrici na temelju koje je provedena analiza sadržaja. Analiza samo djelomice potvrđuje teze o Mostu kao populističkoj opciji. Autori smatraju kako je tu opciju najprikladnije kategorizirati kao kombinaciju centrističkog populizma i antiestablišmentske reformske stranke. Tvrde da bi istraživanja populizma trebala razlikovati antielitizam od antiestablišmentske pozicije stranaka i političara. Zanimljivost Mosta vide i u njegovu čudnom i paradoksalnom odnosu prema hrvatskoj političkoj eliti: mostovci kritiziraju političku elitu kao nekompetentnu i korumpiranu, a istodobno zagovaraju politički savez s tom istom elitom kako bi se provele reforme i donio prosperitet hrvatskom društvu. ; The main goal of the paper is to establish to which extent it is justified to label a newly established Croatian party The Bridge (Most) a populist party. In order to answer this question, the paper relies on theoretical, methodological and empirical insights from contemporary literature on populism. The study is based on inclusive approach to populism and accordingly developed categories for content analysis. The analysis only partially confirms the assumption that Most is a populist option. The authors suggest that Most is best described as a combination of centrist populism and an anti-establishment reform party. They suggest that populism research would benefit from distinguishing between anti-elitist and anti-establishment position of parties and politicians. Finally, they argue that the 'curiosity' of Most stems primarily from their awkward and paradoxical relationship towards Croatian political elite: Most's politicians criticise political elite for being incompetent and corrupt, while at the same time advocating alliance with this same elite in order to implement reforms and bring prosperity to Croatian society.
Tema rada je desni populizam, vrlo jak i raširen na cijeloj sjevernoj polutki; ovdje nas zanima naša zemlja i njoj najbliže. Najprije općenito karakteriziramo populizam, a onda razmatramo njegov odnos s najbližim mu pojavama, nacionalizmom i patriotizmom. Zanimljiv je fenomen u Hrvatskoj odsutnost snažnih jasno populističkih stranki usprkos snažnoj nacionalističkoj orijentaciji u izbornoj bazi; najjednostavnije je objašnjenje da je HDZ uspio preuzeti važne teme desnog populizma, a ipak sačuvati formu i ideologiju parlamentarne demokracije. Koliko je to rješenje stabilno vidjet će se u budućnosti. Uspon populizma promijenio je okvir političkih dilema kod nas i u svijetu; zastupnici suprotnih stajališta sada moraju ponovno promisliti pretpostavke na kojima djeluju i ponuditi nova rješenja. ; The topic of the paper is right-wing populism, strong and widespread throughout the Northern Hemisphere; although the focus is on Croatia and its closest neighborhood. First, the author defines populism and then considers its relationship with its closest phenomena, nationalism, and patriotism. An interesting puzzle about Croatia is the absence of strong, clearly populist parties, despite a strong nationalist orientation in the electoral base; the simplest explanation is that the strongest party, HDZ (Croatian Democratic Union) has managed to take on important topics of right-wing populism while still preserving the form and ideology of parliamentary democracy. How stable this solution is will be seen in the future. The rise of populism has changed the frame of political contestation in our country and in the world; proponents of opposing political standpoints must now rethink the assumptions of their political action and offer new solutions.
Demokracije su u opasnosti da će ih zadaviti populistički demagozi, koji se postavljaju kao jedini i istinski vođe "naroda", i koji zanemarujući ustavnu "strukturu slobode", parlamentarnu supremaciju, kontrolu sudova i, nadasve, ustavna ograničenja dovode u izravnu vezu s odlučivanjem biračkog tijela. Referendumi se sve više koriste za donošenje određenih odluka koje ne mogu proći u parlamentu. Tvrdi se da ne smije postojati nikakva prepreka vlasti naroda. Ovaj je fenomen najpoznatiji liberalni časopis The Economist obilježio novom riječju referendumanijom u kojoj se referendum izravno povezuje s manijom. U okolnostima kada televizija i Internet pokazuje svu bijedu brojnih skupština i to ne samo u novim već i u zrelim demokracijama taj je fenomen dobio punu simpatiju šire javnosti. Nakon što je u Velikoj Britaniji toj matici svih parlamenata referendum o Brexitu iskorišten kao instrument političke borbe što je dovelo do tekućeg "pretapanja" visoko cijenjenog britanskog političkog sistema izgleda da se ispunilo najgore moguće proročanstvo o napredovanju populističkih snaga u velikom broju europskih država. Republika Hrvatska je već dugo izložena takvim ugrozama od strane političkih grupa koje se ekstremno protive politici Vlade, počam od katoličkih konzervativaca a odnedavno i sindikalista. Zahvaljujući neadekvatnoj regulaciji refrerenduma o građanskim inicijativama gdje se ne govori o nikakvom kvorumu već se odluka donosi većinom onih koji glasuju mogućnosti manipulacije su ogromne. U postojećim okolnostima trajne konfuzije, brojni političari koji su već izjavili svoju namjeru da će ukoliko budu izabrani za Predsjednika Republike takav referendum koristiti radi uklanjanja svih kontrola i provjera koje postoje između šefa države i "naroda". Imajući u vidu krizu demokracije i smatrajući takve prijetnje sasvim ozbiljnim autor naglašava potrebu da se jednim međustranačkim dogovorom stvore uvjeti kojima bi se referendum uz odgovarajuću regulaciju uklopio u deemokreatski sistem ustavne demokracije. ; Democracies are at risk to be strangled by the populist demagogues, posturing as the only and true leaders of 'the people', while disregarding constitutional "structure of liberty", meaning that, the parliamentary supremacy, judicial review and, above all, the constitutional limits to the very direct decision making by the voters' constituencies. Referenda are being used ever more, often to push certain decision, which could not pass the parliament. The claim is that there must not be any limits to the power of the people. That phenomenon the most esteemed liberal magazine "The Economist" nicknamed coining the word "referendumania", apparently combining 'a mania' with 'referenda'. It has been received with a lot of sympathy by the general public, in circumstances when the television and the Internet shows all the misery of the numerous assemblies, not only in a new but also in the mature democracies. After the referendum on the Brexit has been used as an instrument of the political struggle in the mother of parliaments, Great Britain, which lead to the ongoing "melting down" of the highly valued British political system, it seems that the worst of prophecies are realized by advancing populist forces in a number of Euroepan states. Republic of Croatia has been for a long time exposed to such treats, by the political groups extremely opposed to governmental policies, first by the Catholic conservatives and most recently by the trade unionists. Due to the very inadequate regulation of the referenda on civil initiatives, whereas the decision is to be made by a majority of those who vote, without any quorum being provided, the posibilites of manipulation are enormous. In the lasting confusion, a number of politicians has already proclaimed their intention, if elected the president of the Republic, to use such a referendum in order to remove all the checks and balances between the chief of state and "the people". Taking such treats very seriously in the existing crisis of democracy, the author emphasizes hi plead for an interparty agreement which would enable the referendum to be properly regulated and thus incorporated into the system of a democratic constitutional democracy.
Populizam je aktualan politički fenomen o kojem se mnogo raspravlja u posljednjih nekoliko desetljeća. Postavlja se pitanje kako se i zašto pojavljuje u nekim zemljama, dok u drugima ne. U radu nastojim putem višestruke studije slučaja objasniti kako se ključni politički lideri u Francuskoj, Turskoj i Kanadi koriste populističkim diskursom. Ono što im omogućuje artikuliranje populizma u govorima su različito pojmljene krize i politička kultura. U Francuskoj i Turskoj Marine Le Pen i Recep Tayyip Erdoğan u svojim kampanjskim videspotovima koriste se populističkom retorikom kako bi mobilizirali narod. Riječ je o populističkom konceptu naroda, a ne o cijelom narodu unutar njihovih zemalja. U Francuskoj Marine Le Pen zastupa protuimigracijsku politiku i nastoji stvoriti egzistencijalni strah, kriveći političke elite koje naziva oligarhijom za migrantsku krizu i podređivanje nacionalnih interesima onima Europske Unije. U Turskoj Erdoğan kritizira sekularizam, opoziciju, Zapad i Europsku Uniju, čime udara u temelje stupova demokracije republike Turske, stvarajući tako u zemlji krizu demokracije. U Kanadi se populizam veže za premijera Justina Trudeaua, no u ovom slučaju je riječ o "krnjem" populizmu u kojem nedostaje nužan koncept političkih elita i "opasnih drugih". U Kanadi do populizma kakav se pojavljuje u Francuskoj i Kanadi ne može doći zbog multikulturalizma koji je na snazi u ovoj federalnoj državi. ; Populism is an actual political phenomenon, about which there has been a lot of discussion during last few decades. The question is why does it appear in some states, and in some not. In my paper I am trying to explain, by using multiple case-study, how do key political leaders in France, Turkey and Canada use populist discourse. They are in possibility to use populism in their speeches because of different types of crisis in their states and also different political culture. In France and Turkey, Marine Le Pen and Recep Tayyip Erdogan are usinbg populist rhetoric in their campaign videospots to mobilize the ...
Svrha je rada upotpuniti spoznaje o populizmu u kontekstu hrvatskoga društva, s naglaskom na prihvaćanju populizma među mladima kao nositeljima budućega društvenog razvoja. Budući da su za istraživanje sklonosti populizmu mediji, kao oblikovatelji javnoga mišljenja, među najvažnijim izvorima relevantnih spoznaja, posebna se pozornost posvećuje odnosu upotrebe dnevnoinformativnih portala i prihvaćanju populizma. Istraživanje je provedeno na dvoetapno izabranom neprobabilističkom uzorku od 1189 studenata Sveučilišta u Zagrebu, kako bi se utvrdili odnosi između sklonosti studenata općem, lijevom i desnom populizmu te njihovih navika upotrebe dnevnoinformativnih portala i nekih individualnih obilježja. Rezultati pokazuju kako kod studenata postoje trendovi niske, ali značajne povezanosti između upotrebe većine portala i sklonosti općem, lijevom i desnom populizmu. Utvrđena je povezanost obrazovanja roditelja sa studentskom sklonosti lijevom i desnom populizmu te razlike u tim sklonostima u odnosu na sociodemografska obilježja, razinu studija, studijsko usmjerenje, političku orijentaciju, religioznost i povjerenje u institucije. ; The purpose of the paper is to fulfil the findings on populism in the context of Croatian society, with an emphasis on the acceptance of populism among young people as bearers of the future social development. Media, as a form of public opinion, are among the most important sources of relevant insights for the study of the rise of populism. The paper pays special attention to the relationship between the use of daily news portals, and the acceptance of populism. The study was conducted on a two-stage non-probabilistic sample of 1189 students of the University of Zagreb, in order to determine the relationships between students' preferences in general, left-wing and right-wing populism, their habits of using daily news portals, and some individual characteristics. The results show that there is a low but significant correlation between the use of most portals, and the preference for general, left- -wing and right-wing populism among students. The correlation between the education of parents with student preferences of left-wing and right-wing populism was found, as well as differences in these preferences with respect to some sociodemographic characteristics, level of study, study orientation, political orientation, religiosity and trust in institutions.
Manjak povjerenja u demokratske procese, frustriranost vladajućom elitom i opadanje interesa za politiku trendovi su vidljivi diljem svijeta. Takav politički okoliš pogoduje javljanju populističkih stranaka, točnije onih koje uviđaju da elite više ne zagovaraju želje svojih sugrađana i koje vjeruju da je jedino rješenje problema vraćanje moći u ruke naroda. Danas gotovo svaka država ima svoju populističku opciju, a čini se da i Hrvatska ne odstupa od pravila. Na parlamentarnim izborima 2020. godine javile su se dvije nove stranke koje su uspjele prodrmati Sabor i osvojiti 7 mjesta za stranku Možemo! te 16 mjesta za Domovinski pokret. Mediji su obje stranke brzo okarakterizirali populističkim. Budući da se toliki dio života odvija u virtualnoj sferi, cilj ovog rada je istražiti koriste li političke stranke Možemo! i Domovinski pokret populizam u svojim Facebook objavama. Facebook je najraširenija društvena platforma u Hrvatskoj koja se iznova pokazuje pogodnom za političku komunikaciju. Metodom analize sadržaja analizirano je ukupno 60 Facebook objava, 30 od svake stranke, kroz dva razdoblja – prije i poslije izbora. Objava se smatrala populističkom ako je sadržavala dva konstitutivna elementa: pozitivno spominjanje naroda i negativno spominjanje elita. Rezultati ukazuju kako obje stranke slabo koriste populizam u svojoj političkoj komunikaciji, a glavni razlog tomu je što rijetko spominju narod, a ako ga spominju, spominju ga u neutralnom kontekstu. Jedno moguće objašnjenje ovakvih rezultata je način korištenja Facebooka kojeg stranke ne koriste kao sredstvo za učvršćivanje komunikacije sa svojim biračima, nego kao kolekciju svojih nastupa u medijima ili govora iz Sabora. Još jedno moguće objašnjenje je da stranke koriste populistički stil u određenim trenucima kako bi pridobile simpatije šireg segmenta naroda, a da su ih mediji okarakterizirali populističkim bez stvarnog uporišta. ; A lack of trust in democratic processes, growing frustration with the ruling elite and a declining interest in politics are trends visible around the world. Such a political environment favors the emergence of populist parties -those who see that elites no longer advocate the wishes of their fellow citizens and who believe that the only solution to the problem is to return power to the people. Today, almost every country has its own populist option, and it seems that Croatia does not deviate from the rules. In the parliamentary elections in 2020, two new parties appeared that managed to shake up the Parliament and win 7 seats for the We Can Party! (Možemo!) and 16 seats for the Homeland Movement (Domovinski pokret). The media quickly characterized both parties as populist. Since such a big part of life takes place in the virtual sphere, the aim of this paper is to investigate whether political parties We can! and the Homeland Movement use populism in their Facebook posts. Facebook is the most widespread social platform in Croatia, which is continuously proving to be suitable for political communication. Using content analysis, a total of 60 Facebook posts were analyzed, 30 from each party, over two periods - before and after the election. The post was considered populist if it contained two constitutive elements - a positive mention of the people and a negative mention of the elites. The results indicate that both parties make little use of populism in their political communication and the main reason for this is that they rarely mention the people, and if they do, they mention them in a neutral context. One possible explanation for these results is the way Facebook is used, as parties do not use it as a means of strengthening communication with their constituents, but as a collection of their media appearances or speeches from Parliament. Another possible explanation is that the parties use a populist style at certain times in order to gain the sympathy of a wider segment of the people, and that the media characterized them as populist without a real foothold.
The aim of this article, through an analysis of Veljko Vujacic's text & other pamphlets & manifestos by the Serbian political elite, was to show that the Serbian elite & the Serbian society have not got rid of their nationalist bias in explaining the events that led to the disintegration of the former Yugoslavia. They claim that the main culprit for this failure was the communist national policy & the failure to use adequate means (meaning Rankovie's technology of violence) in order to preserve the unity of the state. The second part of the article serves to demonstrate how Weber's view on the politics of power does not suffice to explain away the bolshevist & the communist form of the populist Serbian nationalism. The moment when the former Yugoslav political elite split into the anticommunist & anticentralist on the one hand, & the bolshevist & the centralist on the other, there was no possibility for a compromise. The third part suggests that Vujacic (& not only he) thinks that a way of overcoming the Serbian "dominant" nationalism is the catharsis of Serbian intellectuals & the Serbian society. However, as the latest events & proclamations of the Serbian elite show, his is a solitary case. Adapted from the source document.
Od široj javnosti nepoznate političke opcije, MOST nezavisnih lista je u manje od godinu dana prije parlamentarnih izbora uspio privući ogromno biračko tijelo i osvojiti čak 19 mandata u Hrvatskom Saboru. Prije toga su u samo pola godina od osnutka do lokalnih izbora u Metkoviću, srušili Stipu Gabrića Jamba koji je tim gradom vladao punih 16 godina. Što je to što je MOST približilo hrvatskim građanima koji su dotad svoje glasove redovito dijelili između HDZ-a i SDP-a? Jesu li to dotad ostvareni uspjesi u Metkoviću ili je MOST svojom političkom komunikacijom uspio uvjeriti građane u svoju politiku, odnosno predstaviti se kao drugačiji, "outsideri" koji se bore protiv snažnih političkih elita? Ovaj diplomski rad kreće od pretpostavke da je MOST nezavisnih lista u svojoj predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore 2015. godine veoma uspješno koristio populističke metode kao što su isticanje podjele društva na pošten narod i korumpiranu političku elitu, izjednačavanje s građanima te snažno naglašenu ulogu vođe. ; From unknown political option to the wider public, MOST nezavisnih lista (The Bridge of Independent lists) has in less than a year before Croatian parliamentary election gathered a respectable following winning 19 seats in the Croatian Parliament. Even earlier, the party won local elections in Metković in just 6 months after the establishment conquering Stipe Gabrić Jambo that had ruled the city for 16 years. What is it about MOST that appealed to Croatian citizens that would regularly choose between the Croatian Democratic Union and Social Democratic Party? Is it about their success in Metković or has MOST managed to use its political communication to convince the citizens that their policy is the best, that is, to present itself as a different party, outsiders fighting against strong political elites? This thesis starts from the premise that MOST successfully used populist methods as highlighting the problems of the division of Croatian society into honest people and corrupt political elites, ...
The aim of this article, through an analysis of Veljko Vujacic's text & other pamphlets & manifestos by the Serbian political elite, was to show that the Serbian elite & the Serbian society have not got rid of their nationalist bias in explaining the events that led to the disintegration of the former Yugoslavia. They claim that the main culprit for this failure was the communist national policy & the failure to use adequate means (meaning Rankovie's technology of violence) in order to preserve the unity of the state. The second part of the article serves to demonstrate how Weber's view on the politics of power does not suffice to explain away the bolshevist & the communist form of the populist Serbian nationalism. The moment when the former Yugoslav political elite split into the anticommunist & anticentralist on the one hand, & the bolshevist & the centralist on the other, there was no possibility for a compromise. The third part suggests that Vujacic (& not only he) thinks that a way of overcoming the Serbian "dominant" nationalism is the catharsis of Serbian intellectuals & the Serbian society. However, as the latest events & proclamations of the Serbian elite show, his is a solitary case. Adapted from the source document.