Suchergebnisse

In this paper, the authors deal with a critical analysis of some of the problems associated with PISA testing in mathematics. First of all, the social, economic and political circumstances of the launch of the PISA project are pointed out. This is followed by an analysis of what the authors consider as very important concepts for understanding PISA philosophy, such as applicable knowledge and problem solving in a real-life situation. We compared two different ways of defining these concepts and showed what the consequences of learning and teaching mathematics are in each of the cases. The authors present the results of the research that was conducted with mathematics teachers, as well as teachers of other subjects. The research dealt with the determination of the importance and role of the mathematical tasks of the PISA test for students' further mathematical education. The results of the research have shown that there is a significant statistical difference between the assessment provided by the teachers who do and those who do not teach mathematics. The paper also analysed some specific tasks that the students were solving in PISA tests. The authors point out some deficiencies and inaccuracies observed in the mathematics tasks on PISA tests, as well as the weaknesses of PISA testing itself. ; U ovom radu autori se bave kritičkom analizom nekih problema vezanih uz PISA testiranje iz matematike. Prije svega ukazano je na društvene, ekonomske i političke okolnosti pokretanja PISA projekta. Zatim su analizirani, po mišljenju autora, vrlo važni pojmovi za razumijevanje PISA filozofije, a to su primjenjivo znanje i rješavanje problema u stvarnoj životnoj situaciji. Usporedili smo dva različita načina definiranja ovih pojmova i pokazali koje su posljedice po učenje i nastavu matematike u oba slučaja. Izložili smo rezultate istraživanja koje smo proveli s nastavnicima matematike, ali i nastavnicima drugih predmeta. Istraživanje se odnosilo na utvrđivanje značaja i uloge matematičkih zadataka PISA testa za daljnje matematičko obrazovanje učenika. Rezultati istraživanja su pokazali da postoji statistički značajna razlika između procjena nastavnika koji predaju i nastavnika koji ne predaju matematiku. U radu smo analizirali i konkretne zadatke koje su učenici rješavali na PISA testiranju. Ukazali smo na izvjesne nedostatke i nepreciznosti matematičkih zadataka PISA testova, kao i na slabosti samog PISA testiranja.

Cilj je istraživanja ustanoviti kritične čimbenike uspjeha participacije privatnoga sektora u vodoopskrbi zemalja s niskim i srednjim dohotkom. Mogućnosti iznalaženja kritičnih čimbenika prikazani su kroz studiju slučaja participacije privatnoga sektora u vodoopskrbi Manile, općenito najvećega projekta participacije privatnoga sektora u oblasti vodoopskrbe. Na ovaj način pokazuje se da su od presudnoga značaja kvaliteta resursa vodovoda, snaga konzorcija, privrženost partnera, javna podrška i političko okruženje. ; The purpose of the research is to establish critical success factors of private sector participation in the case of water supply services of low and middle income countries. The possibility of establishing these factors is presented through a case study of private sector participation in Manila's water supply services, generally the largest private sector participation project in water supply. By applying that approach it is found that the quality of operator's resources, the strength of consortium, partners' commitment, public support and the political environment are of crucial importance.

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj. ; Have the attitudes of citizens on democracy changed under increased institutional instability and party system changes in Croatia in recent years? In an attempt to answer that question, the authors start with the concept of support for democracy as originally conceived by David Easton, and later further elaborated on by Russel Dalton and Pippa Norris. This article provides an analysis of the relationship between diffuse and specific support for democracy in Croatia between 1999 and 2018 and its impact on voting behaviour including casting a ballot for the established parties (loyalty), for the new and protest parties (vote) or abstention (exit). The analysis involves seven time points in electoral survey research between 1999 and 2018 in Croatia and is complementary to other research on support for democracy in the country. The results confirm that the gap between normative support and the satisfaction with how democracy works increases over time, which is also evident from the increase in the number of critical (dissatisfied) democrats, but also of dissatisfied autocrats. Although both groups are still rather evenly represented among the established and the new political parties, there are indications that the dissatisfied autocrats will more often than not opt for the vote rather than the exit. At the same time, the overall picture of the post-2015 internal structure of democratic support increasingly resembles the pre-2000 era, when major institutional changes took place, giving an added dimension to the political changes of 2015 and 2016 and sparking the question of the future impact that new political actors will have on the support for democracy.

U članku se razmatraju empirijski potkrijepljeni nalazi o trendovima, pitanjima i perspektivama političke znanosti koji su izloženi u radovima unutar biblioteke Istraživačkog odbora br. 33 Međunarodnog udruženja za političku znanost (IPSA-e) pod naslovom "Svijet političke znanosti: razvoj discipline" te na konferenciji IPSA-e održanoj u Montrealu 2008. o "Novim teorijskim i regionalnim perspektivama političke znanosti". Jedno je od pitanja koje se razmatra u ovoj analizi snaga i slabosti političke znanosti kao discipline – je li ona uopće relevantna za svijet koji nas okružuje, i ako nije, zašto nije? Golim je okom vidljivo da u usporedbi s, primjerice, ekonomijom kao znanošću (Predsjednik Obama ima tri savjetodavna vijeća) politička znanost razmjerno manje zanima kreatore javnih politika, medije i javnost. Stoga se pitamo je li politička znanost u raskoraku sa svijetom, i ako jest, što se može s tim u vezi učiniti? ; This paper arises from the empirical evidence about trends, issues and perspectives in political science to be found in the International Political Science Association's (IPSA) Research Committee 33 book series entitled: The World of Political Science: Development of the Discipline and the papers presented at the 2008 Montreal Conference of the IPSA on New Theoretical and Regional Perspectives on International Political Science. One of the issues raised by this analysis of the discipline's strengths and weaknesses is the question of whether political science is relevant to the outside world and if not, why not? It is evident to the naked eye that in comparison with, say, economists (President Obama has three advisory councils), political science is of relatively little interest to policy-makers, the media and the public. We have to ask if political science is out of step with the world and, if so, what might be done about it?

A good number of authors and theorists dealing with heritage and memory claim that organized oblivion is largely present in the society, so one might conclude accordingly that every society consciously forgets. The carriers or executors of this project of oblivion often seek to erase the entire memory of an "enemy" by destroying heritage, thus seeking to force those who have inherited and preserved it to forget it. In this article, I have sought to point out that historical artefacts are part of the process of social oblivion, which also raises the following question or topic: can history be constructed and reconstructed from the history of amnesia, rather than the history of memory? The process of "facing loss, that is destruction" is still in its infancy as a heritage practice and policy, and often limited to acknowledging the problem rather than responding to it. The salvage paradigm that permeates the heritage discourse is fundamentally based on a system that implies, at the same time, the sacrifice and loss of less valuable cultural achievements in order to protect and conserve the more valued ones. These questions and dilemmas are fundamentally political and boil down to the decision which stories/objects to preserve, celebrate and remember, and which to forget. Illustrating the concepts of destruction and oblivion on the examples of devastated Zadar, Split's Peristyle, the Old Bridge in Mostar, and finally the anti-fascist monuments, I have sought to indicate and establish that places of absence can also be places of memory, and that heritage is performative in its nature. Historical buildings are not meaningful and significant inherently, in themselves, but become significant only when they are socially construed through a performative act. ; Dobar dio autora i teoretičara koji se bave baštinom i memorijom tvrdi da je organizirani zaborav u velikoj mjeri prisutan u društvu, pa bismo, shodno tomu, mogli zaključiti da svako društvo svjesno zaboravlja. Nositelji ili izvršitelji projekta zaborava često nastoje izbrisati čitavo sjećanje "neprijatelja" destrukcijom baštine čime se želi prisiliti one koji ih baštine i čuvaju da ih zaborave. U ovom članku nastojat ću uputiti na to da povijesni artefakti sačinjavaju dio procesa društvenog zaborava što ujedno otvara i sljedeće pitanje-temu: može li se povijest konstruirati i rekonstruirati iz povijesti amnezije, a ne povijesti memorije? Proces "suočavanja s gubitkom, tj. destrukcijom" u baštinskoj je praksi i politici još uvijek u povojima i češće se odnosi na priznavanje problema nego na sam odgovor na problem. Paradigma spasitelja koja prožima baštinski diskurs je fundamentalno utemeljena na sustavu koji podjednako implicira žrtvovanje i gubitak manje vrijednih kulturnih ostvarenja nasuprot zaštiti i konzervaciji više vrijednih ostvarenja. Ova pitanja i dileme su fundamentalno politički i svode se na odluku: koje priče/objekte očuvati, slaviti i zapamtiti, a koje zaboraviti? Objašnjavajući pojmove destrukcije i zaborava na primjerima porušenog Zadra, splitskog Peristila, Starog mosta u Mostaru i, naposljetku, antifašističkih spomenika, pokušala sam uputiti i utvrditi da i mjesta odsutnosti mogu biti mjestima memorije, te da je baština po svojoj prirodi performativna. Povijesne građevine, naime, nisu same po sebi inherentno smislene i bitne, već postaju važne samo onda kad su društveno konstruirane kroz performativni čin.

Nowadays, when faced with aging societies, family structure changes, labour market transformations, non-standard employment arrangements, shadow economy, financial and economic crisis, many are worried about the two basic issues: pension systems' financial sustainability and benefit adequacy (both short-term and long-term). Therefore, almost all countries in the world made some changes to their pension systems. The situation is even more aggravated in countries with high budget and pension system's deficits, unfavourable dependency ratios, long-term negative natural increase rates, low employment and high unemployment rates. Unfortunately, Croatia suffers from all these problems. Therefore Croatian pension system has undergone many reforms: one systemic reform (from 1998 to 2002 which resulted in the establishment of the three-pillar pension system), and several parametric reforms, the last one encompassing all three parts of the pension system (2013-2015). The purpose of the paper is to provide legal analyses of this last parametric reform in the light of sustainability and adequacy concerns with some inevitable reminders of the previous reform solutions. The author reveals many inconsistencies and lack of prudence in legislator's approach, which in the long-term potentially endangers both the financial sustainability and benefit adequacy. Moreover, numerous and frequent legislative changes coupled with the existence of many groups of privileged pensioners raise further concerns regarding predictability, stability, efficiency and fairness of the pension system as well as trust in the national government. Furthermore, the author warns that only part of the solutions lies within the pension system itself (through more thoughtful adjustments). Those changes should be complemented by other strategies outside the pension policy (e.g. within the health care system, tax system and labour market regulations). ; Danas, kada smo suočeni sa starenjem stanovništva, promjenama u strukturi obiteljskih zajednica, nepovoljnostima na tržištu rada, nestandardnim i novim oblicima rada, sivom ekonomijom, financijskom i gospodarskom krizom, mnogi su zabrinuti oko dva važna pitanja: financijske održivost mirovinskih sustava i primjerene razine mirovina (kratkoročno i dugoročno). Stoga su gotovo sve zemlje u svijetu poduzele neke reforme. Situacija je dodatno otežana u zemljama s visokim proračunskim deficitom i deficitima u mirovinskom sustavu, nepovoljnim stopama ovisnosti, dugotrajno negativnim stopama prirodnog prirasta, niskom zaposlenosti i visokom nezaposlenosti. Nažalost, Hrvatska je suočena sa svim tim problemima. Stoga je hrvatski mirovinski sustav prošao kroz brojne reforme: jednu sustavnu reformu (provedena od 1998. do 2002. što je rezultiralo uspostavom trodijelnog sustava) te nekoliko parametarskih reformi, od kojih se posljednja odnosila na sva tri stupa (od 2013. do 2015.). Cilj rada je provesti kritičku pravnu analizu ove posljednje parametarske reforme u svjetlu održivosti mirovinskog sustava i primjerenosti razine mirovina, uz neizbježna podsjećanja na neka prethodna reformska rješenja. Autor otkriva mnoge nedosljednosti zakonodavca te nedostatke i propuste u promišljanju reformskih mjera, koji dugoročno mogu ugroziti i financijsku održivost i primjerenost razine mirovina. Štoviše, učestale zakonske promjene posljednjih godina, kao i postojanje brojnih skupina povlaštenih umirovljenika narušavaju predvidivost, stabilnost, učinkovitost i pravičnost sustava te povjerenje u vladajuće elite. Nadalje, autor upozorava da se samo dio postojećih problema može riješiti promjenama u samom mirovinskom sustavu (kroz opreznije i sveobuhvatnije promišljene reforme). Te promjene moraju biti dopunjene drugim komplementarnim strategijama i mjerama (npr. u okviru zdravstvenog sustava, poreznog sustava, tržišta rada i radnog zakonodavstva).

The education system per se, despite its central position in the field of study proclaimed by the scholarly community of Comparative and International Education, has never taken a central stage/role in Comparative and International Education scholarly enquiry. Through the various stages of its history, Comparative and International Education research has either focused on the societal-contextual forces (geography, demography, social system, economy, political system, religio-philosophical viewpoints) shaping education or on the societal outcomes/effects of education, to such an extent that the education system has always remained the blind spot in the centre of the field. A model explaining the structure of the education system which shows the components of "the" education system and their interrelationships has resultantly not been developed. This article attempts to address this shortcoming by discussing and outlining the structure of the education system on the basis of recent epistemological developments. Four components of the education system, along with their elements, are identified: education system policy, organisation and administration, structure for teaching, and support services. ; Obrazovni sustav per se, usprkos svojoj središnjoj ulozi za koju se zauzimaju stručnjaci unutar Komparativne i međunarodne edukacije nikada nije bio u žarištu znanstvenih istraživanja u spomenutom području. Istraživanja unutar Komparativne i međunarodne edukacije do sada su, u različitim razdobljima svoje povijesti, bila usredotočena ili na društveno-kontekstne snage (geografiju, demografiju, društveni sustav, ekonomiju, politički sustav, religijsko-filozofski svjetonazor) koje oblikuju obrazovanje ili na ishode/učinke obrazovanja na društvo do te mjere da je obrazovni sustav uvijek ostajao nejasan u odnosu na glavni dio toga područja. Stoga još uvijek nije razvijen model koji bi objasnio strukturu obrazovnog sustava prikazujući komponente ,,obrazovnog sustava" i njihove međusobne odnose. U ovom se radu nastoji istaknuti taj nedostatak putem rasprave i prikaza strukture obrazovnog sustava na temelju novijih epistemoloških razvojnih ideja. Identificirane su četiri komponente obrazovnog sustava, kao i njihovi elementi, a to su: politika obrazovnog sustava, organizacija i administracija, struktura potrebna za nastavu i službe podrške.

Rad se temelji na analizi hrvatskog Indeksa razvijenosti objavljenog 2013. godine i njegovih pokazatelja na razini lokalne samouprave. U prvome dijelu rada opisuje se konstrukcija indeksa i teorijski i praktični problemi konstrukcije kompozitnih indeksa te njihova uloga u razvojnoj teoriji. U drugome dijelu provedena je analiza komponenata i klasterska analiza indeksa za 556 jedinica lokalne uprave u Republici Hrvatskoj. Na temelju analize identificirano je šest klastera i tri tipa razvijenosti koje indeks iskazuje: nerazvijenost, razvoj jedinice i ljudski razvoj. Pokazalo se da indeks favorizira razvoj jedinice, karakterističan za primorske jedinice, temeljen na visokim prihodima gradova i općina te kretanju stanovništva, nauštrb ljudskog razvoja, koji se iskazuje kroz zaposlenost, osobne prihode i obrazovanje, iako je intencija indeksa obratna. Zaključuje se da bi indeks trebalo modificirati kako bi se bolje naglasila komponenta ljudskog razvoja. ; The paper is based on the analysis of the Croatian Development Index published in 2013 and its indicators on the local self-government level. The first part of the paper describes the index construction, as well as theoretical and practical problems associated with the construction of composite indices and their role in development theory. The second part presents the conducted analysis of the components and cluster analysis of indices for 556 local self-government units in the Republic of Croatia. Based on the analysis, six clusters and three types of development shown by the index have been identified: low development, unit development and human development. It was revealed that the index favours unit development, characteristic for littoral units, based on high incomes of towns and municipalities and population trends, at the expense of human development expressed through employment, personal income and education, although the intention of the index is quite contrary. It has been concluded that the index should be modified to better emphasise the human development component.

Sigurnost je temeljni preduvjet opstanka, djelovanja i razvoja čovjeka, države i društva. Suvremene studije sigurnosti uključuju vojno, političko, socijetalno, gospodarsko i ekološko područje. Unatoč bitnom proširenju i produbljenju interesa, sigurnosne studije u područje interesa nisu uključile socijalnu sigurnost. U radu se propituju razlozi za teorijsko (ne)uključenje socijalne sigurnosti u suvremene sigurnosne studije. Analiza empirijskog činjeničnog obilja upućuje na zaključak o potrebi preispitivanja takvog stajališta. Socijalna sigurnost jest »sigurnosno područje«. Teorijski, analitički i empirijski u radu se dokazuje da socijalna sigurnost i njezini akteri imaju sigurnosne dimenzije zbog čega socijalna sigurnost treba biti dio sigurnosnih studija. ; Security is a fundamental prerequisite for existence, functioning and development of the human, state and society. The contemporary security studies include political, military, societal, economic and environmental sectors. In spite of the substantial widening and deepening of the approaches to security, social security is not included into security studies. This article critically examines the issues and reasons for the lack of inclusion of social security in the contemporary security studies. The analysis of abundant empirical facts suggests the need to reassess this view. This article theoretically, analytically and empirically proves that social security and its actors have a security dimension. Social security should be incorporated into security studies.

Gender and sexuality in the Croatian educational context occasionally resurface in the public discourse due to political instrumentalization but are largely neglected as a research topic. To address this absence, this paper presents original data on high-school and university experiences of queer persons collected in critically oriented research which examines social inequality of queer individuals in the Croatian educational institutions. Based on these data and drawing parallels with previous studies in an international context, the authors outline a theoretical approach that conceptualises gender and sexuality as interdependent social processes. Through showing how educational institutions actively marginalise persons of non-normative gender and sexual orientation, the authors point to the importance of conceptualising the everyday life of queer persons in education as a source of knowledge about these processes by highlighting the complex relationship between gender and sexuality – which authors do by establishing theoretical and methodological collaborations between sociology, queer theories as well as critical and institutional ethnography. The study's findings suggest that educational institutions have a mediating role in creating inequality based on gender and sexual differences since they function as spaces privileging heterosexuality and heteronormativity. This results in an ambivalent status of queer gender expressions and sexualities as they are simultaneously a subject of public negotiation and stigmatization and hidden in the private sphere of each person. (In)visibility and (non)acceptance of non-normative gender expressions and sexualities in the Croatian educational context imply a continuous process of managing one's identity between institutional and personal spheres of action. ; Teme roda i seksualnosti u obrazovnom kontekstu zbog političke instrumentalizacije povremeno su prisutne u javnom diskursu, ali su istraživački nedovoljno zastupljene. To osobito vrijedi za izvorna i kritički usmjerena istraživanja koja bi utvrdila kako obrazovne institucije u Hrvatskoj pridonose društvenoj nejednakosti queer osoba. Ovim se člankom pokušava nadomjestiti ta podzastupljenost teorijskom raspravom o konceptualizaciji roda i seksualnosti kao međuovisnih osobnih i društvenih procesa te prikazom rezultata istraživanja u kojem je taj pristup korišten. Kako dosadašnje spoznaje u međunarodnom kontekstu pokazuju, obrazovne institucije imaju aktivnu ulogu u procesima marginalizacije osoba nenormativne queer rodne i seksualne orijentacije, zato je nužno razumijevanje obrazovne svakodnevice kao izvora znanja o tim procesima kroz promišljanje isprepletenosti roda i seksualnosti. Ta isprepletenost u svrhu istraživanja društvene nejednakosti nastale na temelju rodne i seksualne različitosti mora teorijski i istraživački povezati sociologiju, queer teorije te kritičku i institucionalnu etnografiju. Na taj se način uspostavlja cjeloviti teorijski i metodološki pristup koji je korišten u istraživanju srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovnog iskustva queer osoba u Hrvatskoj. Rezultati istraživanja pokazuju da obrazovne institucije imaju posredničku ulogu u stvaranju nejednakosti na temelju rodnih i seksualnih različitosti. Obrazovne su institucije ponajprije prostor koji privilegira heteroseksualnost i heteronormativnost, dok su queer izričaji roda i seksualnosti s jedne strane predmetom javnog označavanja i stigmatiziranja, a s druge strane predmetom prisiljavanja na privatnu i skrivenu sferu. Ne/vidljivost i ne/prihvaćanje nenormativnih rodnih izričaja i seksualnosti za queer osobe u hrvatskom obrazovnom kontekstu predstavlja trajan proces pregovaranja između institucionalnih i osobnih domena djelovanja.