Tekst analizira značenje i razumijevanje pojma governance te njegov prijevod na hrvatski jezik. Vlade, izvršne vlasti, vladajući (governing) pristupom odozgo, izdavanjem naloga i kontroliranjem, odnosno upravljanjem, ne mogu se učinkovito i djelotvorno nositi s problemima i izazovima. Kako bi odgovorile na takve izazove, vlade prihvaćaju vladanje odozdo, po horizontalnom načelu suradnje s ostalim dionicima, pa su onda u prilici mobilizirati raspoložive resurse, izgraditi povjerenje i novu mrežu suradnje te razviti koncept vladavine (governance). Koncept dobre vladavine u Europskoj uniji je alat kojim se jačaju procesi konvergencije. Istraživanja o vladavini u Hrvatskoj su rijetka, a radovi o toj temi uglavnom analiziraju vladavinu, dobru vladavinu i višerazinsku vladavinu kao novu upravnu doktrinu. Imajući u vidu značenje pojma governance u engleskom jeziku te njegovo značenje u odnosu na druge pojmove, drži se da ga na hrvatski jezik treba prevoditi kao vladavina. Analizira se i značenje pojmova: affordability, social entrepreneurship, eligibility i resilience te se predlaže prevođenje na hrvatski jezik. ; The paper analyses the meaning and understanding of the term governance and its translation into Croatian. Governments, executive authorities, governing in a top-down approach, issuing orders, and controlling, administering, cannot effectively and efficiently deal with the problems and challenges. To meet such challenges, governments accept bottom-up governance, based on the horizontal principle of cooperation with other stakeholders, which enables them to mobilize available resources, build the trust and a new network of cooperation, and develop the concept of governance. The concept of good governance in the European Union is a tool that strengthens convergence processes. Research on the implementation of the concept of governance in Croatia is rare, and papers mainly analyse governance, good governance, and multilevel governance as a new administrative doctrine. Having in mind the meaning of the term governance in English, and its meaning in relation to other terms, it is held that it should be translated into Croatian as vladavina, not as upravljanje. In addition, the meaning of the terms: affordability, social entrepreneurship, eligibility, and resilience are analysed and the terms for their translation into Croatian are proposed.
Pojam "centralizacije" počeo se koristiti u Francuskoj krajem 18. stoljeća kada je nakon revolucije stvorena nova struktura vlade. Pojam "decentralizacije" u upotrebu je ušao početkom 19. stoljeća. Ideje slobode i decentralizacije provodili su tijekom 19. i 20. stoljeća protudrţavni politički aktivisti koji su sebe nazivali "anarhistima", "libertarijancima", pa čak i decentralistima. Tocqueville, jedan od zagovornika decentralizacije je istaknuo da decentralizacija ima ne samo administrativnu vrijednost već i graĎansku dimenziju, jer povećava mogućnosti za graĎane da se zainteresiraju za javne poslove. I od akumulacije tih lokalnih, aktivnih, pronicljivih sloboda, raĎa se najučinkovitija protuteţa središnjoj vladi, čak i ako bi bila podrţavana od neosobne, kolektivne volje. Veliki broj zemalja u razvoju i tranzicijskih zemalja započeo je neki oblik programa decentralizacije. Taj je trend povezan sa sve većim zanimanjem za ulogu civilnog društva i privatnog sektora kao partnera vladama u traţenju novih načina pruţanja usluga. Decentralizacija upravljanja i jačanje kapaciteta lokalne uprave dijelom je i funkcija širih društvenih trendova, što uključuje, na primjer, općenito rastuće nepovjerenje u vladu, propast nekih od najcentraliziranijih reţima na svijetu (npr. Sovjetskog Saveza) i novonastale separatističke zahtjeve koji se rutinski pojavljuju u pojedinim dijelovima svijeta. Pokret prema lokalnoj odgovornosti i većoj kontroli nad nečijom sudbinom nije, meĎutim, rezultat samo negativnog stava prema središnjoj vladi. Umjesto toga, ovaj razvoj dogaĎaja uglavnom je potaknut snaţnom ţeljom za većim sudjelovanjem graĎana i organizacije privatnog sektora u funkciji upravljanja. ; The term "centralization" began to be used in France in the late 18th century when, after the revolution, a new government structure was created. The term "decentralization" came into use in the early 19th century. The ideas of freedom and decentralization were implemented during the 19th and 20th centuries by anti-state political activists who called themselves "anarchists," "libertarians," and even decentralizers. Tocqueville, one of the proponents of decentralization, pointed out that decentralization has not only an administrative value but also a civic dimension, as it increases opportunities for citizens to take interest in public affairs. And from the accumulation of these local, active, insightful freedoms, the most effective counterbalance to central government is born, even if it were supported by an impersonal, collective will. A large number of developing and transition countries have embarked on some form of decentralization program. This trend is linked to the growing interest in the role of civil society and the private sector as partners to governments in seeking new ways of providing services. Decentralization of governance and strengthening the capacity of local government is partly a function of broader social trends, which include, for example, growing distrust of government, the collapse of some of the world's most centralized regimes (eg the Soviet Union) and emerging separatist demands that routinely emerge in some parts of the world. The movement towards local responsibility and greater control over one's destiny is not, however, the result of only a negative attitude towards the central government. Instead, this development is largely driven by a strong desire for greater citizen participation and private sector organization in the governance function.
Pojam "centralizacije" počeo se koristiti u Francuskoj krajem 18. stoljeća kada je nakon revolucije stvorena nova struktura vlade. Pojam "decentralizacije" u upotrebu je ušao početkom 19. stoljeća. Ideje slobode i decentralizacije provodili su tijekom 19. i 20. stoljeća protudrţavni politički aktivisti koji su sebe nazivali "anarhistima", "libertarijancima", pa čak i decentralistima. Tocqueville, jedan od zagovornika decentralizacije je istaknuo da decentralizacija ima ne samo administrativnu vrijednost već i graĎansku dimenziju, jer povećava mogućnosti za graĎane da se zainteresiraju za javne poslove. I od akumulacije tih lokalnih, aktivnih, pronicljivih sloboda, raĎa se najučinkovitija protuteţa središnjoj vladi, čak i ako bi bila podrţavana od neosobne, kolektivne volje. Veliki broj zemalja u razvoju i tranzicijskih zemalja započeo je neki oblik programa decentralizacije. Taj je trend povezan sa sve većim zanimanjem za ulogu civilnog društva i privatnog sektora kao partnera vladama u traţenju novih načina pruţanja usluga. Decentralizacija upravljanja i jačanje kapaciteta lokalne uprave dijelom je i funkcija širih društvenih trendova, što uključuje, na primjer, općenito rastuće nepovjerenje u vladu, propast nekih od najcentraliziranijih reţima na svijetu (npr. Sovjetskog Saveza) i novonastale separatističke zahtjeve koji se rutinski pojavljuju u pojedinim dijelovima svijeta. Pokret prema lokalnoj odgovornosti i većoj kontroli nad nečijom sudbinom nije, meĎutim, rezultat samo negativnog stava prema središnjoj vladi. Umjesto toga, ovaj razvoj dogaĎaja uglavnom je potaknut snaţnom ţeljom za većim sudjelovanjem graĎana i organizacije privatnog sektora u funkciji upravljanja. ; The term "centralization" began to be used in France in the late 18th century when, after the revolution, a new government structure was created. The term "decentralization" came into use in the early 19th century. The ideas of freedom and decentralization were implemented during the 19th and 20th centuries by anti-state political activists ...
Kvalitetna komunikacija eksternih revizora s upravljačkim strukturama od iznimne je važnosti za učinkovito poslovanje kreditnih institucija. Stoga se nameće pitanje može li se oblikovanjem modela odnosa eksternih revizora i upravljačkih struktura kreditne institucije unaprijediti rad eksterne revizije, s jedne strane te upravljačkih struktura kreditne institucije, s druge strane. Doprinos ovog istraživanja su: analiza kvalitete komuniciranja eksternih revizora s upravljačkim strukturama kreditne institucije i utjecaj kvalitete tih odnosa na učinkovitost eksterne revizije i upravljačkih struktura; analiza kvalitete komuniciranja eksternih revizora s revizijskim odborom kreditne institucije i utjecaj kvalitete tih odnosa na učinkovitost eksterne revizije i upravljačkih struktura, posebice nadzornog odbora; identifi ciranje je li neučinkovitost eksterne revizije povezana s otvaranjem stečajeva nad kreditnim institucijama i utvrđivanje pridonosi li predloženi model odnosa eksternih revizora i upravljačkih struktura kreditne institucije boljem radu eksterne revizije kao i boljem radu upravljačkih struktura kreditne institucije. U istraživanju, provedenom u Republici Hrvatskoj, sudjelovali su eksterni revizori koji obavljaju ili su obavljali reviziju godišnjih fi nancijskih izvještaja kreditnih institucija, članovi uprave i nadzornih odbora kreditnih institucija te stečajni upravitelji i stručno osoblje kreditnih institucija u stečaju. Rezultati empirijskog istraživanja potvrđuju kako testirani komunikacijski model pridonosi učinkovitijem radu eksterne revizije i upravljačkih struktura kreditne institucije. ; Quality communication of external auditors with governance structures is of paramount importance for the efficient operation of credit institutions. Therefore, the question arises as to whether the formation of a model for the relationship of external auditors and the governance structures of a credit institution can enhance the work of an external audit, on the one hand, and the governance structures of a credit institution, on the other. The contribution of this research is: an analysis of the quality of external auditors' communication with the credit institution's governance structures and the impact of the quality of these relationships on the effectiveness of external audit and governance structures; an analysis of the quality of external auditors' communication with the credit institution's audit committee and the impact of the quality of those relationships on the effectiveness of the external audit and governance structures, in particular the supervisory board; identifying whether external audit inefficiencies are related to the opening of bankruptcies of credit institutions and determining whether the proposed model of relations between the external auditors and the credit institution's governance structures contributes to the better work of the external audit and to the better functioning of the credit institution's governance structures. The survey, conducted in the Republic of Croatia, involved external auditors that are or were auditing the annual financial statements of credit institutions, members of the management and supervisory boards of credit institutions, and insolvency office holders and professional staff of credit institutions in bankruptcy. The results of the empirical study confirm that the tested communication model contributes to a more efficient operation of the credit institution's external audit and governance structures.
Pitanje prave mjere decentralizacije unutar Grada Zagreba analizira se u širem okviru. Ističe se decentralizacija kao jedan od temeljnih reformskih procesa u suvremenim političko-upravljačkim sustavima europskih zemalja. No, decentralizacija nije jedini proces koji utječe na formiranje dobrih standarda upravljanja gradovima: nužno je uzeti u obzir i doktrinu dobrog upravljanja, koju podupire Europska unija, niz drugih međunarodnih organizacija, ali i sve veći broj zemalja. U ostvarenju standarda dobrog gradskog upravljanja razmatra se uloga mjesne samouprave u Hrvatskoj, a napose u velikim gradovima i Gradu Zagrebu. Upozorava se da osnivanje preko dvije stotine mjesnih odbora kao zasebnih pravnih osoba vodi prema fragmentaciji Grada Zagreba i bitno otežava ili čak i onemogućuje integrirano gradsko upravljanje i smisleno rješavanje urbanih i upravljačkih problema. ; The issue of adequate decentralisation within the City of Zagreb is analysed in the broader frame. Decentralisation is one of the main reform processes of the current governance system in European countries. However, decentralisation is not the only process that influences the standards of good urban governance. Good governance doctrine, supported and implemented in the European Union, many other international organisations, and increasing number of countries world-wide, should be taken into consideration as well. The role of territorial selfgovernment below municipal level in implementation of good urban governance standards in Croatia, especially within large cities and the City of Zagreb, is discussed. It should be emphasised that establishing more than two hundred of territorial committees as separate and full legal entities can cause managerial fragmentation in the City of Zagreb and hinder or even impede integral urban management and sound solving of numerous urban and managerial problems.
Analizira se koncept dobre vladavine, počevši od razloga koji su doveli do njegova razvoja, temeljnih značajki i mogućnosti utjecaja na reformske pristupe kojima je cilj dosezanje kvalitetne suvremene vladavine. Najprije se analiziraju različita shvaćanja i razvojne karakteristike koncepta vladavine, zaključno sa suvremenom konceptualizacijom koja se u radu povezuje s učincima menadžerskih reformi javne uprave i procesom globalizacije, a koja stremi iznalaženju modela koji bi omogućio šire uključivanje građana i civilnog društva te istodobno djelotvornost u radu javne uprave kao preduvjet ekonomskog i društvenog razvoja. U tu se svrhu posebno analiziraju načela dobre vladavine iznesena u "Bijeloj knjizi europske vladavine" uz početnu pretpostavku da su ona prisutna u očekivanjima ispunjenja političkih, ekonomskih i institucionalnih, tzv. kopenhaških kriterija za pridruživanje Europskoj uniji. U radu se jačanje upravnih kapaciteta, utvrđivanje načela uz pomoć kojih se može ocijeniti kvaliteta suvremene vladavine i šire uključivanje civilnog društva identificiraju kao temeljna obilježja različitih pristupa dobroj vladavini. ; The concept of good governance is analyzed with particular emphasis on reasons that contributed to its development, main characteristics and possible impact on reform approaches which aim at achieving quality of contemporary governance. Different conceptions and developmental characteristics of governance are firstly examined, concluding with contemporary conceptualization that tends to widely engage citizens and civil society in the decision-making process, and at the same time accomplish greater effectiveness of public services as a precondition to economic and social development. According to findings presented in this article, this modern approach to the study of governance is in close connection with the effects of managerial reforms and the globalization process. Good governance principles introduced in the European Commission's document "European Governance – A White Paper" are especially focused on. The research's starting assumption was that those principles derive from the so-called Copenhagen criteria, or political, economic and institutional conditions for membership in the European Union. The article identifies three main characteristics of different approaches to the concept of good governance: strengthening of administrative capacities, determination of principles which should contribute to the quality of contemporary governance assessment, and wider engagement of and consultation with the civil society.
U radu se razmatra odnos javnih politika i modernog koncepta upravljanja (governance). Izraz upravljanje u osnovi označuje nov oblik veze politike, uprave i društva, koji se više ne zasniva na isključivoj dominaciji sfere politike u odnosu prema upravi i horizontalnoj sferi društva. Različiti pristupi javnim politikama na različit način postavljaju problem tih triju sfera, no neovisno o načinima postizanja koherentnosti između njih, sve ih karakterizira nadomješćivanje tradicionalnog pristupa ostvarivanja kolektivnih ciljeva zasnovanog na načelu »zapovijedaj i nadziraj« načelom pregovaranja različitih sektora i razina. ; The author discusses the relations between public policies and the modern concept of governance. It is emphasised that the term governance actually designates a new form of relations between politics, public administration, and society, which are not based on the exclusive dominance of politics over public administration and the horizontal sphere of society any more. Different approaches to public policies put the issue of these three spheres into different perspectives. Notwithstanding the manners of achieving coherence between them, they are all characterised by supplementing the traditional approach of obtaining collective objectives, based on the »order and supervise« principle, with the principle of negotiating between different sectors and levels.
Kozmopolitizam i imperij dijele dugu zajedničku povijest koja seže još u antička vremena. Kozmopolitizam kao ideju sigurno ne bismo poznavali da nije bilo političke organizacije poput imperija, a imperijalni oblik vladavine sigurno ne bio toliko uspješan da se kozmopolitizam nije barem djelomično nalazio u opravdanju i očuvanju niza imperijalnih projekata. Interes za ideju kozmopolitizma obnovljen je u posljednjih dvadeset godina pojavom globalizacijske teorije, a također se čini da je i imperij, bilo da je odobravan ili osporavan, u skorije vrijeme postao popularan organizacijski koncept u akademskim diskusijama o našem trenutnom globalnom političkom stanju. Uspostava mira i njegovo održanje u oba ova koncepta igraju značajnu ulogu, no je li uopće moguće razlučiti kozmopolitsko od imperijalnog shvaćanja mira te kako ove sličnosti (i razlike) utječu na razvitak današnjeg globalnog vladanja? ; Cosmopolitanism and empire share a long history together, dating back to Antiquity. We would certainly not know of cosmopolitan idea if political organization such as Empire did not exist, and the imperial form of government certainly would not be so successful if cosmopolitanism was not at least partially involved in the justification and preservation of the series of imperial projects. Interest in the cosmopolitan idea was renewed in the last twenty years with the appearance of globalization theory, but it also appears that empire, whether it is accepted or disputed, also became a popular organizational concept in academic discussions about our current global political situation. In both of those concepts the establishment of peace and its maintenance plays an important role, but is it even possible to distinguish between cosmopolitan and imperial understanding of peace, and how these similarities (and differences) affect the development of today's global governance?
Cilj je ovoga rada prikazati razvoj lokalne proračunske politike u smjeru veće proračunske transparentnosti. Provedena je studija slučaja Bjelovara u kojoj su korištene dvije kvalitativne metode prikupljanja podataka – intervju i selekcioniranje dokumenata. Prikupljena građa kodirana je prema pravilima kvalitativne analize sadržaja. Četiri su glavna elementa političkog odlučivanja o bjelovarskoj proračunskoj politici: transparentnost kao cilj, aplikacija Transparentno kao osnovni informacijski instrument, gradonačelnik zajedno sa svojim suradnicima kao ključni akter i građani kao glavna ciljana skupina. Analiza pokazuje kako su zajednička temeljna načela i lokalne proračunske politike i koncepta dobrog upravljanja transparentnost i odgovornost. Podaci navode i na zaključak kako su to nužni, ali ne i dovoljni uvjeti za ostvarenje dobrog upravljanja, s obzirom na to da njihovo uvođenje ne osigurava veću participaciju neformalnih aktera, posebice udruga civilnog društva. Ovaj rad predstavlja politološki pogled na ovu prvenstveno ekonomski analiziranu temu, te kroz uvide o empirijskom slučaju pokazuje važnost procesne dimenzije transparentnosti – važno je i koliko se transparentno odlučuje o proračunu, a ne isključivo transparentnost samog proračuna. ; This paper aims to describe the development of local budgetary policy towards increased budget transparency. A case study of Bjelovar was undertaken, for which the two qualitative data collecting methods were used – interviewing and document analysis. The collected data were coded in accordance with the rules of qualitative content analysis. There are four main elements of the decision-making process within Bjelovar's budgetary policy: the transparency as a main goal; the application "Transparent" as instrument of nodality, as central instrument; the mayor, along with his associates, as a leading actor; and the citizens as a principal target group. The analysis shows how common principles of the local budgetary policy and the concept of the good governance are transparency and accountability. Still, those seem to be necessary but not sufficient conditions for realization of good governance, as their introduction does not insure higher participation of unofficial actors, especially not of non-governmental organizations. This research paper offers a political science insight on an economic topic and it underlines the importance of the procedural aspect of the transparency; in other words – transparency of budgetary decision-making is important at least as much as transparency of budget itself.
Opći cilj istraživanja prikazanog u ovom radu jest teorijsko i empirijsko razmatranje različitih modela urbanog upravljanja na primjeru urbano-okolišnog sektora Grada Zagreba, pri čemu se posebna pažnja daje mogućnostima i preprekama za integrirano urbano upravljanje, s fokusom na koordinaciju i participaciju. Tema je razrađivana kroz različite teorijske pristupe s namjerom holističkog obuhvata područja istraživanja. Tipologija urbanog upravljanja koju su razvili DiGaetano i Strom (2003) koristi se za analizu i interpretaciju tipova upravljanja u urbano-okolišnom sektoru Grada Zagreba. Vezano specifično uz integrirano upravljanje, istraživanjem je obuhvaćena horizontalna integracija, kao dimenzija integriranog upravljanja, odnosno njezina dva aspekta: a) segment integriranog urbanog upravljanja koji pretpostavlja intenzivniju i kvalitetniju suradnju i koordinaciju formalnih aktera unutar gradske uprave; te, b) participacija neformalnih aktera u procesu donošenja odluka i kreiranja javnih politika. Aspekt koordinacije formalnih aktera interpretiran je u ovom radu temeljem teorije koordinacije javnih politika, pri čemu se preuzimaju sukcesivne razine ostvarivanja koherentnosti u oblikovanju javnih politika koje je razvio Peters (2004). U dijagnostičke svrhe utvrđivanja suradnje različitih gradskih tijela u urbano-okolišnom sektoru u ostvarivanju zajedničkih ciljeva korišten je i Metcalfeov (1994) pristup analizi izmjere kapaciteta koordinacije javnih politika. Što se tiče participacije neformalnih aktera, u interpretaciji se koristi tipologija razine participacije koju je izradila Arnstein (1969) kao i klasifikacija jednosmjernih i dvosmjernih participativnih metoda od Anokye (2013). U kontekstu ovog istraživanja razmatra se i redistribucija moći između formalnih i neformalnih aktera izražena kao odnos snaga u kojem su u poziciji moći formalni akteri, a neformalni akteri svojim djelovanjem dovode u pitanje granice i raspodjelu moći (Arnstein, 1969). Istraživanje je dizajnirano kao studija slučaja urbanog upravljanja u Gradu Zagrebu korištenjem metode polu-strukturiranog intervjua i fokusne grupe uz pregled relevantnog normativnog i strateškog okvira. Istraživanjem je utvrđen hibridni tip upravljanja u urbano-okolišnom sektoru, specifičnije, korporativno-klijentelistički tip urbanog upravljanja. Uočene specifičnosti u modelu upravljanja odnose se na nepovjerenje neformalnih aktera u tijela lokalne samouprave što je dodatno naglašeno uvjerenjem kako lokalna samouprava počiva na principima klijentelizma i pomanjkanja odgovornosti te sektorskom i piramidalnom sustavu upravljanja s koncentracijom moći u samome vrhu gradske vlasti. Navedeno je u suprotnosti sa integriranim modelom upravljanja koje pretpostavlja ostvarenje moći kroz pozitivan kontekst "power with" (Gaventa, 2009), odnosno, ostvarenje moći kroz suradnju i konsenzus, partnerstvo i procese kolektivnog djelovanja. Koordinacija odabranih gradskih ureda unutar urbano-okolišnog sektora svrstana je, sukladno Petersu (2004) na najnižu razinu negativne koordinacije, te sukladno Metcalfeu (1994), na četvrtu razinu koja isto spada u negativnu koordinaciju s obzirom na manjkavosti koje se očituju u: preklapanjima u obavljanju poslova, pri čemu se ističe nedostatak adekvatne koordinacije aktivnosti i projekata (izostanak strukturirane koordinacije) odnosno komunikacije (različite informacije, različite vizije, različite i nepovezane aktivnosti, nedostatak adekvatne baze podataka koju bi mogli koristiti svi uredi i sektori), kako unutar ureda i sektora (naglasak na nepostojanje adekvatne horizontalne koordinacije), tako i među sektorima (nepostojanje adekvatne međusektorske koordinacije), ali i spram civilnog sektora (u vezi programa i aktivnosti od zajedničkog interesa). Naposljetku, razina participacije u urbano-okolišnom sektoru prema Arnsteininoj gradaciji participacije spada u kategoriju tokenizma. Općenito, građane se ne potiče na preuzimanje aktivne uloge prilikom donošenja relevantnih odluka u domeni djelokruga lokalne samouprave kao ni na ostvarivanje partnerstva sa formalnim akterima. Sukladno klasifikaciji metoda participacije prema Anokye (2013), utvrđeno je prisustvo dominacije jednosmjernih uz ponešto dvosmjernih metoda participacije u kategoriji tokenizma. Navedeno upućuje na instrumentalni pristup (Hordijk, 2015) u participaciji neformalnih aktera koji, iako su uključeni u procese odlučivanja, nisu ravnopravni političkim akterima. Na tragu Arnsteininog (1969) poimanja moći, rezultati istraživanja s jedne strane ilustriraju moć kao asimetričnu (centraliziranu) odnosno hijerarhijsku (podređenost većine i zapovijedanje manjine) strukturu koju karakterizira koncentracija moći u samome vrhu upravljačke strukture (Ured Gradonačelnika), a što kod nekih formalnih kao i kod neformalnih aktera stvara osjećaj bespomoćnosti. S druge strane, nalazi ilustriraju moć kao procesnu, što je vidljivo kroz primjere suradnje među akterima koji ukazuju kako neformalni akteri višom razinom participacije u nekim slučajevima dovode uvriježene hijerarhije u pitanje. Međutim, pritom je isključivo riječ o partnerstvu, ali ne i o delegiranju moći ili pak građanskom nadzoru koje Arnstein svrstava u najviše razine građanske moći. ; The general purpose of the research presented in this thesis is to theoretically and empirically consider different models of urban governance based on the example of the environmental sector of the City of Zagreb. Particular attention is given to the opportunities and barriers to integrated urban governance with a focus on participation. The research engages with different theoretical approaches with the intention to have a holistic approach to the subject of research. The typology of urban governance developed by DiGaetano and Strom (2003) is utilized for the analysis and interpretation of types of governance present in the environmental sector of the City of Zagreb. Specifically with regard to integrated governance, the research encompasses horizontal integration – as a dimension of integrated governance – and particularly its two aspects: a) the dimension of integrated urban governance which implies more intensive and enhanced cooperation and coordination between formal actors within the city administration; and b) informal actors' participation in the decision making process and the process of creating public policies. The coordination of formal actors' is interpreted through public policies coordination theory by way of adopting successive levels of coherence implementation when shaping public policies as developed by Peters (2004). Metcalfe's (1994) approach to the analysis of public policies capacity coordination is also utilized as a diagnostic tool with the aim of determining the level of cooperation among the different city offices within the environment sector. With regard to capturing the participation of informal actors, the study utilizes Arnstein's (1969) typology of the level of participation, as well as the one-way and two-way classification of participation methods developed by Anokye (2013). In the context of this study, the redistribution of power between formal and informal actors is conveyed as a struggle between formal actors being in the position of power, and informal actors who through their activities question the boundaries and distribution of power. The research was designed as a case study of urban governance in the City of Zagreb. Semi-structured interviews and focus groups were conducted, and relevant legal and strategic documents were analyzed. The research has identified a hybrid governance model, more precisely, a corporate-clientelist model of urban governance. The governance model's specificities are reflected in the informal actors' distrust of local level administration, further emphasized through the conviction that the local administration relies on a clientelist agenda, lack of responsibility, and sectorial and pyramidical system of governance whereby the power resides in the highest echelons of city government. The highlighted findings are contrary to the model of integrated governance that presupposes empowerment through a positive context of "power with" (Gaventa, 2009), through cooperation and consensus, partnership and collective actions. The coordination of examined city offices within the sector of environment is categorized, according to Peters (2004), as the lowest level of negative coordination, and, according to Metcalfe (1994), on the fourth level, which also represents negative coordination, given the noted shortcomings: overlaps in activities conducted and specifically lack of adequate levels of coordinating activities and projects (lack of structured coordination), lack of communication (different information, different visions, different and disconnected activities, lack of an adequate database to be used by all offices and sectors), both within offices and sectors (lack of adequate horizontal coordination) as well as between sectors (lack of adequate inter-sectorial coordination), but in relation to the civil sector (with regard to programs and activities of common interest). Finally, the level of participation in the environment sector, in accordance with Arnstein's participation gradation, falls into the category of tokenism. Overall, citizens are not encouraged to assume active roles in the local administration's decision-making process or realize partnerships with formal actors. Based on Anokye's (2013) classification of participation methods, the study identifies the dominance of one-way participation methods and a handful of two-way participation methods in the tokenism category. This points to an instrumental approach (Hordijk, 2015) to the participation of informal actors', who, although involved in the decision-making process, are not equal to political actors. Drawing on Arnstein's (1969) understanding of power, the study illustrates, on one hand, power as asymmetrical (centralized) and hierarchical (subordination of majority, command of minority), characterized by the concentration of power at the top of the local government structure (Mayor's office), which, in turn, creates a feeling of helplessness both among certain formal as well as informal actors. On the other hand, the study results illustrate that power can also be understood as a process which is exemplified with instances of cooperation between actors showing that informal actors when achieving a higher level of participation bring established hierarchies into question. However, this is strictly reserved for partnership, and not for the delegated power or citizen control which are ranked by Arnstein as the highest levels of citizens' power.
Opći cilj istraživanja prikazanog u ovom radu jest teorijsko i empirijsko razmatranje različitih modela urbanog upravljanja na primjeru urbano-okolišnog sektora Grada Zagreba, pri čemu se posebna pažnja daje mogućnostima i preprekama za integrirano urbano upravljanje, s fokusom na koordinaciju i participaciju. Tema je razrađivana kroz različite teorijske pristupe s namjerom holističkog obuhvata područja istraživanja. Tipologija urbanog upravljanja koju su razvili DiGaetano i Strom (2003) koristi se za analizu i interpretaciju tipova upravljanja u urbano-okolišnom sektoru Grada Zagreba. Vezano specifično uz integrirano upravljanje, istraživanjem je obuhvaćena horizontalna integracija, kao dimenzija integriranog upravljanja, odnosno njezina dva aspekta: a) segment integriranog urbanog upravljanja koji pretpostavlja intenzivniju i kvalitetniju suradnju i koordinaciju formalnih aktera unutar gradske uprave; te, b) participacija neformalnih aktera u procesu donošenja odluka i kreiranja javnih politika. Aspekt koordinacije formalnih aktera interpretiran je u ovom radu temeljem teorije koordinacije javnih politika, pri čemu se preuzimaju sukcesivne razine ostvarivanja koherentnosti u oblikovanju javnih politika koje je razvio Peters (2004). U dijagnostičke svrhe utvrđivanja suradnje različitih gradskih tijela u urbano-okolišnom sektoru u ostvarivanju zajedničkih ciljeva korišten je i Metcalfeov (1994) pristup analizi izmjere kapaciteta koordinacije javnih politika. Što se tiče participacije neformalnih aktera, u interpretaciji se koristi tipologija razine participacije koju je izradila Arnstein (1969) kao i klasifikacija jednosmjernih i dvosmjernih participativnih metoda od Anokye (2013). U kontekstu ovog istraživanja razmatra se i redistribucija moći između formalnih i neformalnih aktera izražena kao odnos snaga u kojem su u poziciji moći formalni akteri, a neformalni akteri svojim djelovanjem dovode u pitanje granice i raspodjelu moći (Arnstein, 1969). Istraživanje je dizajnirano kao studija slučaja urbanog upravljanja u Gradu Zagrebu korištenjem metode polu-strukturiranog intervjua i fokusne grupe uz pregled relevantnog normativnog i strateškog okvira. Istraživanjem je utvrđen hibridni tip upravljanja u urbano-okolišnom sektoru, specifičnije, korporativno-klijentelistički tip urbanog upravljanja. Uočene specifičnosti u modelu upravljanja odnose se na nepovjerenje neformalnih aktera u tijela lokalne samouprave što je dodatno naglašeno uvjerenjem kako lokalna samouprava počiva na principima klijentelizma i pomanjkanja odgovornosti te sektorskom i piramidalnom sustavu upravljanja s koncentracijom moći u samome vrhu gradske vlasti. Navedeno je u suprotnosti sa integriranim modelom upravljanja koje pretpostavlja ostvarenje moći kroz pozitivan kontekst "power with" (Gaventa, 2009), odnosno, ostvarenje moći kroz suradnju i konsenzus, partnerstvo i procese kolektivnog djelovanja. Koordinacija odabranih gradskih ureda unutar urbano-okolišnog sektora svrstana je, sukladno Petersu (2004) na najnižu razinu negativne koordinacije, te sukladno Metcalfeu (1994), na četvrtu razinu koja isto spada u negativnu koordinaciju s obzirom na manjkavosti koje se očituju u: preklapanjima u obavljanju poslova, pri čemu se ističe nedostatak adekvatne koordinacije aktivnosti i projekata (izostanak strukturirane koordinacije) odnosno komunikacije (različite informacije, različite vizije, različite i nepovezane aktivnosti, nedostatak adekvatne baze podataka koju bi mogli koristiti svi uredi i sektori), kako unutar ureda i sektora (naglasak na nepostojanje adekvatne horizontalne koordinacije), tako i među sektorima (nepostojanje adekvatne međusektorske koordinacije), ali i spram civilnog sektora (u vezi programa i aktivnosti od zajedničkog interesa). Naposljetku, razina participacije u urbano-okolišnom sektoru prema Arnsteininoj gradaciji participacije spada u kategoriju tokenizma. Općenito, građane se ne potiče na preuzimanje aktivne uloge prilikom donošenja relevantnih odluka u domeni djelokruga lokalne samouprave kao ni na ostvarivanje partnerstva sa formalnim akterima. Sukladno klasifikaciji metoda participacije prema Anokye (2013), utvrđeno je prisustvo dominacije jednosmjernih uz ponešto dvosmjernih metoda participacije u kategoriji tokenizma. Navedeno upućuje na instrumentalni pristup (Hordijk, 2015) u participaciji neformalnih aktera koji, iako su uključeni u procese odlučivanja, nisu ravnopravni političkim akterima. Na tragu Arnsteininog (1969) poimanja moći, rezultati istraživanja s jedne strane ilustriraju moć kao asimetričnu (centraliziranu) odnosno hijerarhijsku (podređenost većine i zapovijedanje manjine) strukturu koju karakterizira koncentracija moći u samome vrhu upravljačke strukture (Ured Gradonačelnika), a što kod nekih formalnih kao i kod neformalnih aktera stvara osjećaj bespomoćnosti. S druge strane, nalazi ilustriraju moć kao procesnu, što je vidljivo kroz primjere suradnje među akterima koji ukazuju kako neformalni akteri višom razinom participacije u nekim slučajevima dovode uvriježene hijerarhije u pitanje. Međutim, pritom je isključivo riječ o partnerstvu, ali ne i o delegiranju moći ili pak građanskom nadzoru koje Arnstein svrstava u najviše razine građanske moći. ; The general purpose of the research presented in this thesis is to theoretically and empirically consider different models of urban governance based on the example of the environmental sector of the City of Zagreb. Particular attention is given to the opportunities and barriers to integrated urban governance with a focus on participation. The research engages with different theoretical approaches with the intention to have a holistic approach to the subject of research. The typology of urban governance developed by DiGaetano and Strom (2003) is utilized for the analysis and interpretation of types of governance present in the environmental sector of the City of Zagreb. Specifically with regard to integrated governance, the research encompasses horizontal integration – as a dimension of integrated governance – and particularly its two aspects: a) the dimension of integrated urban governance which implies more intensive and enhanced cooperation and coordination between formal actors within the city administration; and b) informal actors' participation in the decision making process and the process of creating public policies. The coordination of formal actors' is interpreted through public policies coordination theory by way of adopting successive levels of coherence implementation when shaping public policies as developed by Peters (2004). Metcalfe's (1994) approach to the analysis of public policies capacity coordination is also utilized as a diagnostic tool with the aim of determining the level of cooperation among the different city offices within the environment sector. With regard to capturing the participation of informal actors, the study utilizes Arnstein's (1969) typology of the level of participation, as well as the one-way and two-way classification of participation methods developed by Anokye (2013). In the context of this study, the redistribution of power between formal and informal actors is conveyed as a struggle between formal actors being in the position of power, and informal actors who through their activities question the boundaries and distribution of power. The research was designed as a case study of urban governance in the City of Zagreb. Semi-structured interviews and focus groups were conducted, and relevant legal and strategic documents were analyzed. The research has identified a hybrid governance model, more precisely, a corporate-clientelist model of urban governance. The governance model's specificities are reflected in the informal actors' distrust of local level administration, further emphasized through the conviction that the local administration relies on a clientelist agenda, lack of responsibility, and sectorial and pyramidical system of governance whereby the power resides in the highest echelons of city government. The highlighted findings are contrary to the model of integrated governance that presupposes empowerment through a positive context of "power with" (Gaventa, 2009), through cooperation and consensus, partnership and collective actions. The coordination of examined city offices within the sector of environment is categorized, according to Peters (2004), as the lowest level of negative coordination, and, according to Metcalfe (1994), on the fourth level, which also represents negative coordination, given the noted shortcomings: overlaps in activities conducted and specifically lack of adequate levels of coordinating activities and projects (lack of structured coordination), lack of communication (different information, different visions, different and disconnected activities, lack of an adequate database to be used by all offices and sectors), both within offices and sectors (lack of adequate horizontal coordination) as well as between sectors (lack of adequate inter-sectorial coordination), but in relation to the civil sector (with regard to programs and activities of common interest). Finally, the level of participation in the environment sector, in accordance with Arnstein's participation gradation, falls into the category of tokenism. Overall, citizens are not encouraged to assume active roles in the local administration's decision-making process or realize partnerships with formal actors. Based on Anokye's (2013) classification of participation methods, the study identifies the dominance of one-way participation methods and a handful of two-way participation methods in the tokenism category. This points to an instrumental approach (Hordijk, 2015) to the participation of informal actors', who, although involved in the decision-making process, are not equal to political actors. Drawing on Arnstein's (1969) understanding of power, the study illustrates, on one hand, power as asymmetrical (centralized) and hierarchical (subordination of majority, command of minority), characterized by the concentration of power at the top of the local government structure (Mayor's office), which, in turn, creates a feeling of helplessness both among certain formal as well as informal actors. On the other hand, the study results illustrate that power can also be understood as a process which is exemplified with instances of cooperation between actors showing that informal actors when achieving a higher level of participation bring established hierarchies into question. However, this is strictly reserved for partnership, and not for the delegated power or citizen control which are ranked by Arnstein as the highest levels of citizens' power.
This paper aims to describe the development of local budgetary policy towards increased budget transparency. A case study of Bjelovar was undertaken, for which the two qualitative data collecting methods were used – interviewingand document analysis. The collected data were coded in accordance with the rules of qualitative content analysis. There are four main elements of the decision-making process within Bjelovar's budgetary policy: the transparency as a main goal; the application "Transparent" as instrument of nodality, as central instrument; the mayor, along with his associates, as a leading actor; and the citizensas a principal target group. The analysis shows how common principles of the local budgetary policy and the concept of the good governance are transparency and accountability. Still, those seem to be necessary but not sufficientconditions for realization of good governance, as their introduction does not insure higher participation of unofficial actors, especially not of nongovernmental organizations. This research paper offers a political science insight on an economic topic and it underlines the importance of the procedural aspect of the transparency; in other words – transparency of budgetary decision-makingis important at least as much as transparency of budget itself. ; Cilj je ovoga rada prikazati razvoj lokalne proračunske politike u smjeru veće proračunske transparentnosti. Provedena je studija slučaja Bjelovara u kojoj su korištene dvije kvalitativne metode prikupljanja podataka – intervju i selekcioniranje dokumenata. Prikupljena građa kodirana je prema pravilima kvalitativneanalize sadržaja. Četiri su glavna elementa političkog odlučivanja o bjelovarskoj proračunskoj politici: transparentnost kao cilj, aplikacija Transparentnokao osnovni informacijski instrument, gradonačelnik zajedno sa svojim suradnicima kao ključni akter i građani kao glavna ciljana skupina. Analiza pokazujekako su zajednička temeljna načela i lokalne proračunske politike i koncepta dobrog upravljanja transparentnost i odgovornost. Podaci navode i na zaključak kako su to nužni, ali ne i dovoljni uvjeti za ostvarenje dobrog upravljanja, s obzirom na to da njihovo uvođenje ne osigurava veću participaciju neformalnih aktera, posebice udruga civilnog društva. Ovaj rad predstavlja politološki pogled na ovu prvenstveno ekonomski analiziranu temu, te kroz uvide o empirijskom slučaju pokazuje važnost procesne dimenzije transparentnosti – važno je i koliko se transparentno odlučuje o proračunu, a ne isključivo transparentnost samog proračuna.
U naslovu rada je upitnik: to upućuje na pravnu problematiku koja još nije definitivno razriješena. Temeljno pravno pitanje na koje ovaj članak odgovara moglo bi se ovako formulirati: imaju li vjernici laici crkvenu vlast upravljanja ili u njoj mogu samo surađivati? Povod raspravi dale su dvije kanonske odredbe sadašnjeg Zakonika kanonskog prava: prva se odnosi na mogućnost suradnje vjernika laika u vlasti upravljanja (kan. 129, § 2), a druga na mogućnost da vjernici laici budu imenovani crkvenim sudcima (kan. 1421, § 2), što je služba povezana s obavljanjem odgovarajuće vlasti. Je li posrijedi nedosljednost u samom Zakoniku ili je moguće doći do sinteze? U pokušaju odgovora na to pitanje autori induktivnom metodom najprije govore općenito o vlasti upravljanja u Crkvi, a zatim o vjernicima laicima te općenito o njihovim pravima i obvezama u Crkvi. Zatim pristupaju analizi kan. 129, § 2 i kan. 1421, § 2, s posebnim osvrtom na izvore koji su utjecali na formulaciju tih kanona. Konačno, predstavljaju dvije škole, rimsku i münchensku, te dvije teorije, sakramentalnu i nesakramentalnu o izvorima i prenošenju svete vlasti (sacra potestas) u Crkvi. Moguće rješenje postavljenog pitanja i svojevrsnu sintezu u zaključku pronalaze u dvostrukoj izvornosti i dvostrukom prenošenju jedne i jedine Kristove vlasti u Crkvi: po sakramentu sv. reda i po kanonskom poslanju (missio canonica) u ime Crkve. ; Summary In this unsolved issue of the Canon law, the basic juridical question could be expressed in this way: do the lay faithful possess the ecclesiastical power of governance, or they can only participate in it? The discussion is motivated by two paragraphs of the current Canon Law. The first one deals with the possibility of collaboration of the lay faithful in the exercise of the power of governance (can. 129, § 2). The other one refers to the possibility for lay faithful to be appointed for ecclesiastical judges (can. 1421, § 2), which is linked to exercise of the power of governance. Is the Cannon law incoherent, or a synthesis is possible? The authors following the inductive method firstly explain the power of governance in the Church, then the status of the lay faithful, and their general rights and duties in the Church. Then the authors analyze the cannons 129, § 2 and 1421, § 2, giving particular attention to the sources that influenced the formulation of these canons. Finally, they present the theories of the Roman and the Munich school, the sacramental and the non sacramental theory, regarding the sources and transmission of the sacred power (sacra potestas) in the Church. The possible solution and synthesis are found in the double source and the double tradition of the one and only Christ's power in the Church, by the sacrament of Holy Orders, and the canonic mission (missio canonica) in the name of the Church.
Autor analizira simptome krize demokracije u Europi koncentrirajući se na tri skupine simptoma: u prvom redu na simptome krize u tranzicijskim zemljama koje su ušle u članstvo Europske unije u okviru petog proširenja; jedan je od glavnih indikatora te krize slab odaziv glasača iz tranzicijskih zemalja na izbore za Europski parlament godinu dana nakon ulaska u članstvo EU-a. Razlog tog podbačaja autor vidi u razočaranosti demokracijom i tranzicijom te u formalnom udovoljenju kopenhaškim kriterijima, uslijed čega su odmah nakon ulaska u EU nove zemlje članice svoju zadaću demokratizacije smatrale dovršenom.Drugi je simptom krize negativan ishod referenduma za ratifi kaciju ugovora kojim se uspostavlja Ustav za Europu u Francuskoj i Nizozemskoj, što je pokrenulo lančanu reakciju odbacivanja osnovnih instrumenata demokratizacije EU-a koje su zemlje članice prethodno prihvatile i s kojima su se u potpunosti suglasile. Treći element krize demokracije jest demokratski defi cit u EU-u i različito viđenje načina kako da se on prevlada, jačanjem federalističkih elemenata EU-a ili interguvernmentalnih procedura. Na kraju se konstatira da u suvremenoj Europi postoje tri modela demokracije, po uzoru na Siedentopovu klasifi kaciju modela privlačnosti demokracije, i da je kriza demokracije u Europi potencijalno opasna za daljnji razvoj europskih društava jer se pobjedom nad komunizmom nije ostvario očekivani trijumf demokracije, nego je demokracija u Europi izložena nasrtajima raznih oblika političke patologije, uz deziluziju i neispunjena očekivanja. ; In this article the symptoms of the crises of democracy are analyzed. The author concentrates on three sets of symptoms: fi rst, on the symptoms emerged in transition, post-communist countries that joined the EU within the Fifth enlargement. One of the main indicators of such crises is the low turnout in the European Parliament elections in 2004, only one month after their joining the EU. The reasons for such a bad turnout are the disappointment in democracy and in transition, ...
