Anton Korošec i "hrvatsko pitanje" u Jugoslaviji ; Anton Korošec and the "Croatian question" in Jugoslavia

Abstract

100. godišnjica postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dobra je prilika za evaluaciju biografija njezinih utemeljitelja. Među slovenskim političarima, nedvojbeno treba istaknuti ulogu Antona Korošca, dugogodišnjeg čelnika Slovenske pučke stranke. Posebno je zanimljivo njegovo viđenje državnopravnih pitanja u Jugoslaviji, prije svega njegov odnos prema "hrvatskom pitanju". Prelazak Slovenaca i Hrvata iz austro-ugarskog u jugoslavenski državni okvir doveo je i do raspada većine tradicionalnih koalicija slovenskih i hrvatskih stranaka. Korošec je sudbinu Slovenske pučke stranke pragmatički vezao uz srpske stranke. Vjerojatno je zaključio da će pod srpskom dinastijom, bez obzira na sastav vlade, jedna od tih stranaka uvijek biti na vlasti. Uoči postanka jugoslavenske kraljevine, unitarističku formulu o jednom "trojednom narodu" tako su isticali i slovenski katolički narodnjaci. Na taj način srušio se i politički koncept solidarnosti s hrvatskim pravašima i seljačkim pokretom Stjepana Radića, koji je Slovenska pučka stranka izgradila prije Prvoga svjetskog rata. A bez savezništva s Radićevom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom Korošec u svojoj politici doista nije mogao računati na podršku hrvatskog stanovništva. Korošec je, međutim, bio znatno uspješniji u povezivanju s Hrvatskom pučkom strankom. Na tu stranku oslonio se Korošec, nastojeći ostvariti ambicije da u novom državnom okviru svoj utjecaj proširi i izvan slovenskih granica. Hrvatska pučka stranka ostala je u Kraljevini SHS najlojalniji Koroščev saveznik u državnoj politici, osnivajući zajedno sa zastupnicima slovenske sestrinske stranke i Jugoslavenski klub u Narodnoj skupštini. Korošec nije bio isključivi krivac za zahlađenje odnosa između Slovenske pučke stranke i Radićeva pokreta. Činjenica je da je Radić svojim protuklerikalnim izjavama i pozivima na osnivanje republike i sam otežao uvjete za suradnju s Korošcem, koji je bio svećenik i monarhist. Uz to, Koroščev manevarski prostor za suradnju s Radićem bio je vrlo sužen. Naime, kao protivnik političkog katolicizma, Radić je bio i protivnik Hrvatske pučke stranke, pa je logično da se Korošec teško povezivao s njezinom neposrednom suparnicom na izborima. Mostove s najjačom hrvatskom strankom Korošec je srušio u ljeto 1928., kada je, nakon atentata na Stjepana Radića, pristao da bude predsjednik vlade. Iako je u vladu privukao i čelnika Hrvatske pučke stranke Stjepana Barića, Korošec je iz hrvatske javnosti bio zasut optužbama da na račun Hrvatske spletkari sa Srbima. Kao što je rekao Radićev nasljednik Vladko Maček, vođa Slovenske pučke stranke postavio se u borbi između Zapada i Istoka ondje "gdje se nije smio postaviti ni kao čovjek zapadnoeuropske civilizacije, niti kao Slovenac, ponajmanje pak kao katolički svećenik". Korošec se sve do smrti nije uspio osloboditi predbacivanja za svojevrsnu izdaju, koja su u hrvatskoj povijesnoj svijesti i dandanas živa. Međutim, treba istaknuti da je nakon povratka iz internacije na Hvaru Korošec više puta pokazao da je svjestan težine "hrvatskog pitanja". Dok je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Milana Stojadinovića, on se otvoreno sukobio s premijerom zbog provedbe izbora u Hrvatskoj. Pad Stojadinovićeve vlade bio je, prije svega, rezultat Koroščeve politike. Naime, slovenski se državnik, za razliku od Stojadinovića, zalagao za sporazum prema kojem bi došlo do ispunjenja barem dijela hrvatskih zahtjeva, pa je čak u početku bio ovlašten od kneza Pavla da radi na tom pitanju. Ali u nalu pregovora oko sporazuma Cvetković-Maček, Korošec više nije bio konzultiran, pa se tako osjećao prevarenim. Usprkos tome, Korošec je u ime državne konsolidacije podupro sporazum, ali je zahtijevao da se uz Banovinu Hrvatsku utemelji i slična slovenska tvorevina. ; In the article are presented views of Anton Korošec on the "Croatian Question" in the interwar Yugoslavia. Despite relatively tense relations with most Croatian politicians, Korošec knew that certain concessions had to be made to the Croats in terms of the state administration reform. Yet, he made his support conditional on the simultaneous fulfilment of Slovene political demands. The paper is based mostly on the analysis of the press and publications of the Slovene People's Party.