Status quo država: univerzalno primjenjiva ili povijesno kontingentna kategorija? ; Status Quo State: Universally Applicable or Historically Contingent Category?

Abstract

Posljednjih je godina teorijska literatura o međunarodnim odnosima znatno napredovala u proširivanju i preciziranju tipologije revizionističkih država – država koje teže preraspodjeli moći u međunarodnom sistemu i/ili promjeni normativnog poretka. Istovremeno je malo pozornosti posvećeno pojmu status quo države, kojim se označava država koja teži zadržavanju moći i očuvanju postojećeg stanja. Status quo država uglavnom se svodi na status quo predrasudu koja se odnosi na države koje imaju averziju prema riskiranju u vanjskopolitičkim odlukama i ne sudjeluju aktivno u oblikovanju međunarodne politike ili pak na države koje nastoje egzistencijalno preživjeti u anarhičnom sustavu. Literatura pritom previđa ono bitno u opreci kategorija: sukob revizionističke i status quo države. Naime, otvoreno suparništvo s revizionističkom državom i agresivno pružanje otpora promjeni redovito se označava kao još jedan vid revizionizma. U ovom se radu pokazuje da kategorija status quo države nije slučajno u "mrtvom kutu" teorije međunarodnih odnosa. Razlog je tomu što uvjet njezine mogućnosti – konsenzualni međunarodnopravni poredak – u suvremenim okolnostima nije prisutan. Povijesno iskustvo pokazuje da u određenim, veoma rijetkim uvjetima konsenzualnoga međunarodnopravnog poretka države s agresivnim motivima i nerijetko ofenzivnim sredstvima mogu biti status quo države. Pokazat će se da su u moderno doba samo dva razmjerno kratkotrajna međunarodna poretka činila status quo državu mogućom: europski vestfalski sustav ravnoteže snaga u 18. stoljeću i hladnoratovski detant u drugoj polovici 20. stoljeća. ; In recent years, the International Relations theoretical literature has made significant progress in expanding and refining the typology of revisionist states – states that seek to redistribute power in the international system and/or change the normative order. At the same time, little attention is paid to the notion of the status quo state, which denotes a state that strives to retain power and preserve the status quo. The category of status quo states is mainly reduced to either status quo bias referring to the states that have an aversion to risk in foreign policy decisions and do not actively participate in international politics or to the states that seek to survive in the anarchic system. At the same time, the literature overlooks the key aspect of the opposing categories: the conflict between the revisionist state and the status quo state. Namely, open rivalry with the revisionist state and aggressive resistance to change is regularly labeled as another form of revisionism. This paper shows that the category of the status quo state is not accidentally in the IR theoretical "blind spot". The reason for this is that the condition of its possibility – a consensual international legal order – is not present in modern circumstances. Historical experience shows that in certain and very rare conditions of a consensual international legal order, states with aggressive motives and often offensive means can be categorized as status quo states. It will be shown that in the modern age only two relatively short-lived international orders made the status quo possible: the European Westphalian system of balance of powers in the 18th century and the Cold War détente in the second half of the 20th century.