Koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite – militarizam samoupravnoga socijalizma: The Militarism of Self-Governing Socialism

In: Časopis za suvremenu povijest: Journal for contemporary history, Band 53, Heft 3, S. 953-987

Abstract

Koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite, kako se od sredine 1970-ih zvao jugoslavenski obrambeno-zaštitni sustav, počela se provoditi nakon invazije zemalja Varšavskoga ugovora na Čehoslovačku u kolovozu 1968. Jugoslavenski komunisti smatrali su da se takvoj, iznenadnoj i uspješnoj agresiji mogu učinkovito suprotstaviti samo organiziranim angažmanom svih raspoloživih potencijala društva na temelju svojega revolucionarnog iskustva i promišljanja klasika marksizma o naoružanome narodu. Tako je počela nastajati obrambena koncepcija koja je osjetno opteretila društvo, povećala ionako velike financijske izdatke za vojsku i potaknula militarizaciju društva. Premda
je istovremeno s obrambenom funkcijom problematizirana i funkcija sigurnosti društva pod imenom društvena samozaštita, pravi poticaj za njezino teorijsko i praktično uobličavanje dao je upad naoružane skupine
Feniks u Jugoslaviju u ljeto 1972. No do koliko-toliko učinkovite fuzije tih dvaju zaštitnih kompleksa doći će tek 1979. osnivanjem komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji su u obrambeno-zaštitnom sustavu trebali osigurati rukovodeću ulogu Saveza komunista Jugoslavije.