RIJEČ UREDNIŠTVANa svojoj sjednici 17. srpnja 2003. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalnu šumarsku politiku i strategiju. S obzirom na sve očitije klimatske promjene koje traže novi odnos prema prirodi i okolišu, na manjkavosti važeće Nacinalne šumarske politike i strategije šumarstva, ali i po našoj ocjeni na neadekvatno uključivanje šumarstva u narodno gospodarstvo, je li i vrijeme za promjene u važećoj Nacionalnoj šumarskoj politici i strategiji? Imamo li uzore? Gledajući šumarske politike u relevantnim zemljama u kojima je šumarstvo značajna grana gospodarstva, razvidno je da se one ne mogu doslovno kopirati. U brošuri Šumarska politika Sabadi (1992) nakon analize Šumarske politike u Njemačkoj i Švicarskoj, navodi kako je očito "da svaka zemlja ima svoj oblik šumarske politike koji joj odgovara s obzirom na gospodarski i politički poredak, filozofiju te utjecaj pojedinaca i grupa na državnu vlast". No, nesporno je da je svaka šumarska politika integralni dio narodnog gospodarstva. Najvažnija faza u stvaranju nacionalne šumarske politike je njezino uključivanje i integracija s ostalim narodnim gospodarstvom u jednu inerakcijsku cjelinu. Isti autor kaže kako kod utvrđivanja Šumarske politike "treba prvo utvrditi ciljeve, a potom sredstva i mjere za postizanje postavljenih ciljeva. Posebnu pozornost treba posvetiti malom seljačkom šumoposjedu (oko 25 % šumske površine)" što je kod nas posebice teško, jer su šumoposjedi mali, a šumovlasnici se teško odlučuju na udruživanja putem kojih se jedino može polučiti uspjeh. Otežavajuća je okolnost da je svako ulaganje u šumu dugoročno i za ulagače premalo profitabilno, ponajprije jer šumarstvo ne sagledavaju kao integralni i vrlo utjecajni čimbenik narodnog gospodarstva. Uglavnom šuma se gleda samo kao izvor sirovine za preradu, dok se zaboravlja općekorisna uloga šuma koja traži širu podršku narodnog gospodarstva. No, ako njenu pravu vrijednost ne mogu sagledati privatni šumovlasnici i općenito poduzetnici, kojima je na prvome mjestu trenutna sirovinska vrijednost, to mora Država, posebice kada je ona, kao u našem slučaju većinski vlasnik. Opći interes treba biti ispred svih drugih interesa, a Država mora kontrolirati i privatne šumovlasnike da se ponašaju sukladno Zakonu o šumama, instrumentu Nacionalne šumarske politike i strategije, koji mora biti obvezan za sve šumovlasnike.Analizirajući da li primjenjujemo ono što je propisano u važećoj Nacionalnoj šumarskoj politici i strategiji i što bi još trebalo propisati, možemo postavljati pitanja i sami na njih odgovarati, jer bi tuđe odgovore smatrali kritikom, najčešće neopravdanom. Ponajprije: da li drvne sortimente prodajemo po tržišnim načelima; da li stvarno vjerujemo da ugovorima o isporuci sirovine pomažemo razvoju finalne prerade drva i povećanju zaposlenosti, posebice inženjera i VKV radnika, ili pak punimo privatne džepove izvoznika proizvoda primarne prerade; ako isporuku drvne sirovine ne usmjeravamo na optimalnu finalnu proizvodnju, nije li to rasipanje nacionalnog bogatstva u kojega je uložen prosječno stogodišnji trud; u isto vrijeme projekt Roswood Centra kompetencija za istočnu Europu, čitamo, daje primjere dobre prakse i inovacija koje se mogu implementirati za pametno i održivo korištenje vrijedne šumske sirovine; da li stvarno ili samo deklarativno kontroliramo sječu na privatnom šumoposjedu, posebice u šumama koje su vraćene bivšim šumovlasnicima; kojim instrumentima i koliko uspješno to radimo; osiguravamo li koristi koje bi od šumarstva trebala imati lokalna zajednica i stanovništvo ruralnih područja, što je jedno od glavnih načela Šumarske politike i strategije EU, koju načelno podržavamo; potičemo li i koliko uspješno suvremenu energetsku uporabu drvne sirovine; da li razmišljamo kako riješiti pitanje sukcesije – ruralna područja ostaju bez stanovništva, i šuma se širi čak do vrtova – nestaju pašnjaci pa i livadske površine unutar šume koje su donedavno košene za pašu i prehranu divljači; da li je istina da nam drvoprerađivači ne želeći osigurati zalihu drvne sirovine, a kada njima to pogoduje "diktiraju" izvlačenje drvnih sortimenata i kada to vremenske prilike ograničavaju (mokar teren) pa nastaju velike štete na šumskom tlu; zašto smo za sitan novac prepustili koncesionarima radnička odmarališta, posebice na moru, koja su izgrađena doprinosom radnika, kojega nisu pretočili u plaće, nego upravo u te objekte; da li smo u odnosu na druge zemlje prevelike površine uključili u Natura 2000; da li smo obavili restrukturiranje Hrvatskih šuma d.o.o. ? Sabadi kaže: "Racionalan put glede organizacije je da se svi poslovi obavljaju u šumariji, a na višoj razini samo oni poslovi koje nije moguće riješiti na šumariji ili njihovo rješenje nije racionalno. U Ministarstvu organizirati službe vrhovnog šumarskog nadzora i one za pomoć malim šumoposjednicima". Da li smo postavili sva pitanja – ne, ali čitatelje potičemo da ih i oni postave i daju odgovor na njih. Ponajprije treba odgovoriti na postavljeno pitanje u naslovu.Nadajući se da nam ova razmišljanja neće pokvariti nadolazeće blagdane, svim članovima Hrvatskoga šumarskoga društva i čitateljima Šumarskoga lista, želimo sretan Božić i uspješnu 2020. godinu.Uredništvo ; EDITORIALAt its session on July 17, 2003, the Government of the Republic of Croatia passed the National Forestry Policy and Strategy. In view of the increasingly pronounced climate change, which requires a new approach to nature and the environment, of the deficiencies of the current National Forestry Policy and Forestry Strategy, as well as, in our opinion, of the inadequate inclusion of forestry in the national economy, has the time come to introduce some changes in the valid National Forestry Policy and Strategy? Do we have any models? A review of forestry policies in relevant countries in which forestry is an important branch of economy clearly shows that they cannot be literally copied. In his brochure "Forestry Policy" Sabadi (1992) analyzed forestry policies in Germany and Switzerland and concluded that "every country has its own form of forestry policy which is in line with its economic and political system, philosophy and the influence of individuals and groups on the state government". It is, however, indisputable that every forestry policy is an integral part of the national economy. The most important stage in the creation of a national forestry policy is its inclusion into and integration with other national economies into one interactive unit. The same author goes on to say that in order to develop forestry policy, "its goals should first be determined, followed by means and measures of achieving the set goals. Particular attention should be paid to small private forest estates (about 25 % of the forested area)". This is very difficult in our country because privately owned forests are small and private forest owners are not willing to merge their estates, which is the only way in which success can be achieved. An aggravating circumstance lies in the fact that investments in forests are of long-term nature and are not sufficiently profitable for investors, chiefly because they do not perceive forestry as an integral and highly influential factor in the national economy. Forests are mainly viewed as a source of raw material for processing, while the non-market forest role, which requires a broader support by the national economy, is overlooked. If the real value of forests is not understood by private forest owners and entrepreneurs in general, whose primary goal is the current value of raw material, then it is the State which should understand it, especially when the State is the major owner as in Croatia. Collective interest should be above all other interests. The State should also make sure that private forest owners adhere to the regulations of the Forest Act, the instrument of the National Forestry Policy and Strategy which is binding for all forest owners.In our analysis of whether we apply the regulations set down in the valid National Forestry Policy and Strategy and what additional items should be incorporated, we should ask questions and answer them ourselves, since we would consider answers by other parties as mostly unjustified criticism. These questions involve the following: do we sell wood assortments according to market principles; do we really believe that with contracts on the delivery of raw material we contribute to the development of final wood processing and increased employment of engineers and qualified workers in the first place, or do we fill the pockets of private exporters of primary processing products; if raw wood material is not directed towards optimal final production, does not this mean that we squander the national wealth in which a hundred-year-long effort has been invested; at the same time we find that the Rosewood Competence Centre for Eastern Europe provides examples of good practice and innovations to be implemented into wise and sustainable use of valuable wood material; do we control felling in private forest estates in practice or only declaratively, particularly in forests which have been returned to their original owners; which instruments do we use and how successfully to accomplish this; do we ensure benefits which forestry should provide for the local community and the population of rural areas, which is one of the main principles of the EU Forestry Policy and Strategy, which we support in principle; do we stimulate and to what extent modern energy use of wood material; do we think about how to solve the question of succession - rural areas are increasingly being abandoned and forests are spreading as far as the people's gardens - pastures and grassland areas within forest, which were until recently mowed or grazed by wildlife, are disappearing; is it true that wood processors do not want to ensure stocks of wood material, and when it suits them "dictate" the extraction of wood assortments even when weather conditions are unfavourable (wet terrain), thus inflicting vast damage on forest soil; why did we allow workers' resort centres, especially those at the seaside, to be taken over by concessionaires for petty cash (these resorts were built with the money which workers allocated from their salaries for exactly this purpose); in relation to other countries, did we allocate too large areas to Natura 2000; did we restructure the company "Croatian Forests Ltd"? Sabadi says: " Rational organisation presupposes that all jobs are accomplished in a forest office, and only those jobs which cannot be performed in a forest office or their solution is not rational should be performed at a higher level. Forest monitoring services and services aimed at assisting small forest owners should be set up in the Ministry". Have we covered all the relevant questions? No, we have not, but we urge the readers to ask questions and give the answers themselves. The first question to be answered is the one mentioned in the headline.Hoping that these thoughts will not spoil the upcoming holidays, we wish Merry Christmas and a Very Successful New Year 2020 to all members of the Croatian Forestry Association and readers of the Forestry Journal.Editorial Board
Information and communication technologies (ICT) play an important role in the development of knowledge societies which, on the whole, constitute priority for governments worldwide. For a long time, measurement of unequal access to exploiting the potential of ICT used to be based on the digital divide concept. However, due to a strong relationship between ICT use and social inclusion/exclusion confirmed in current research, this concept has lately become inadequate. Such a complex issue also requires a much more complex approach, which explains why the concept of e-inclusion is more adequate. Insufficient operationalisation of the e-inclusion concept, which implies an insufficient number of identified indicators as well as the quantity of collected data, represents a major problem in the existing research on e-inclusion. A multiperspective, multimethodological and multidimensional approach is therefore proposed to overcome this problem. ; Provedba glavnog dijela istraživanja izvršena je na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana Hrvatske u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji u prosincu 2014. i u siječnju 2015. godine. Za kreiranje uzorka angažiran je Državni statistički zavod Republike Hrvatske istraživanje je financirano sredstvima potpore Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom doc.dr.sc. Renate Mekovec i suradnika prof.dr.sc. Gorana Bubaša i a.o.Univ.Prof. Dr. Alexander Prossera. U anketiranju je bilo angažirano 11 osposobljenih anketarki i anketara. U istraživanju je dobrovoljno sudjelovalo 427 ispitanika. Nakon prikupljanja i unosa i dodatne provjere unesenih podataka krenulo se sa analizom podataka. Prvotno sa deskriptivnom analizom podataka, zatim analizom signifikantnih razlika između podgrupa ispitanika po identificiranim demografskim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim varijablama uz pomoć metode analize varijance (ANOVA) i post hoc komparacijskih analiza. Analiza je završila validacijom mjernog i strukturnog modela i testiranjem postavljenih hipoteza uz pomoć metode strukturalnog modeliranja na temelju parcijalnih najmanjih kvadrata čime je potvrđena prva hipoteza. Kod validacije mjernog dijela modela validacija je provedena posebno za formativno definirani konstrukt pristupai posebno za reflektivno definirane konstrukte korištenja, utjecaja ICT-a i Interneta na kvalitetu životai osnaživanja. Nakon što se potvrdila konvergentna valjanost, ispitala kolinearnost između indikatora i signifikantnost veza formativnog konstrukta pristupa, te potvrdila kompozitna pouzdanost, pouzdanost indikatora, konvergentna i diskriminantna valjanost reflektivnih konstrukata krenulo se u validaciju strukturnog dijela modela. Validacijom strukturnog dijela modela potvrđena je signifikantnost svih postavljenih veza u modelu, pozitivna veza između kategorije pristupai kategorije korištenja, pri tome se utvrdilo da latentna kategorija pristupa objašnjava 80,09% varijance latentne kategorije korištenja. Potvrđena je pozitivna veza između latentne kategorije korištenjai osnaživanja te da kategorija korištenja objašnjava 55,20% varijance kategorije osnaživanja. Također je potvrđena pozitivna veza latentne kategorije korištenja kao i latentne kategorije osnaživanja sa latentnom kategorijom utjecaja ICT-a i Interneta na kvalitetu životasa objašnjenom varijancom od 78,70%. Dokazivanjem postojanja pozitivne povezanosti između latentne kategorije osnaživanjai latentne kategorije utjecaja ICT-a i Interneta na kvalitetu životakako metodom strukturalnog modeliranja na temelju parcijalnih najmanjih kvadratatako i dodatno provedenom korelacijskom analizom rezultiralo je potvrdom treće postavljene hipoteze. Nakon empirijske validacije mjernog i strukturnog dijela modela i potvrđivanja značajnosti svih teoretski pretpostavljenih veza između glavnih kategorija i atributa u modelu, konačni model e-uključenosti sastoji se od 4 latentne varijable na drugoj razini (kategorije), 20 latentnih varijabli na prvoj razini (atributi) te 84 manifestne varijable koje direktno mjere latentne varijable prve razine (atribute). Identificirane latentne varijable prve razine multidimenzionalnog modela e-uključenosti (kategorije) su: pristup, korištenje, osnaživanjei utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu života. Latentna varijabla druge razine pristupmjerena je latentnim varijablama prve razine: materijalnim pristupomi mrežom, zadovoljstvo sa mrežomi mjestom pristupa. Latentna varijabla druge razine korištenje mjerena je atributima: intenzitet korištenja, vještinama, motivacija/stavovi, društvena potpora/prisilate digitalnim angažmanom. Latentna varijabla utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu života mjerna je atributima e-obrazovanje, e-zapošljavanje, digitalna ekonomija, e-zdravstvo-učestalost, e-zdravstvo-percepcija, e-upravai e-kultura. Konačno latentna varijabla osnaživanja mjerena je latentnim varijablama prve razine e-demokracija, e-participacijai kreiranje korisničkih sadržaja i umrežavanje.Iz analize rezultata glavnog dijela istraživanja moguće je bilo izvesti temeljne zaključke i odgovoriti na istraživačka pitanja postavljena na početku ovog rada vezana uz pristup i korištenje ICT-a i Interneta, utjecaja ICT-a i Interneta na kvalitetu života kao i uloga ICT-a i Interneta u osnaživanju pojedinaca/grupa/zajednica te identificirati ciljane skupine kojima bi se trebala posvetiti posebna pozornost kod kreiranja daljnjih strategija vezani uz razvoj informacijskog društva. Rezultati vezani uz kategoriju pristupaukazuju na zadovoljavajuću strukturu pristupa ICT-a i Internetske mreže. Tako se 50% ispitanika izjasnilo da kod kuće posjeduje stolno računalo, 51,29% posjeduje prijenosno računalo, a najviše od njih čak 353 od ukupnog broja (N=427) posjeduje neke od mobilnih uređaja s mogućnošću pristupa Internetu. Fiksnu Internetsku mrežu kod kuće ima 70,02% ispitanika, a mobilnu najčešće koristi njih 179 odnosno 41,92%. No bez obzira što im je omogućen pristup samo nešto više od 30% ispitanika se izjasnilo da te uređaje koristi kako bi pristupali digitalnim sadržajima, dok se od ukupnog broja ispitanika (N=427) njih više od 55,00%, da te uređaje uopće ne koristi ili koristi vrlo rijetko za pristup digitalnim sadržajima. Percepcija zadovoljstva kvalitetom Internetske mreže kao i dostupnošću internetske mreže ispitanika pokazala se kao osrednja s obzirom da se manje od 50,00% ispitanika izjasnilo da je zadovoljno. Učestalost pristupa prema mjestu pristupa ukazuje na dominantnost pristupa od kuće, svega nešto više od 25,00% ispitanika čestoodnosno vrlo čestopristupa ICT-u i Internetu na radnom mjestu dok je najmanji pristup iz javnih institucija u kojima je pristup besplatan. Značajne razlike između podgrupa ispitanika unutar kategorije pristupidentificirane su prema demografskim varijablamaprema godinama, strukturi kućanstvate bračnom statusu. Jedino prema varijabli spolau kategoriji pristupempirijski nije potvrđena značajna razlika. Prema ekonomskim faktorima za kategoriju pristupaempirijski su potvrđene značajne razlike prema zaposlenosti, razini dohotka i imovinskog stanja obitelji. Prema kulturnim pokazateljima značajna razlika u kategoriji pristupaempirijski je potvrđena prema članstvu u religioznim organizacijama i znanju engleskog jezika. Kod kulturnih varijabliu kategoriji pristupnije potvrđena signifikantna razlika prema članstvu u političkimorganizacijamaičlanstvu u jednoj/više neprofitnih organizacija. Prema socijalnim faktorimaza kategoriju pristup,signifikantna je razlika empirijski dokazana kod razine obrazovanja i invaliditeta, dok se mjesto stanovanja(ruralno, urbano) nije pokazalo kao signifikantno. Kako bi povećale pristup ICT-u i Internetu od kuće mnoge europske zemlje poput Poljske, Rumunjske, Belgije, Slovačke, Portugala, Velika Britanija, Grčka, Italija, Njemačka nudile su posebne pogodnosti kupnje za kućanstva niskog imovinskog statusa, ljude sa invaliditetom, umirovljenike, studente(vidi prilog 3). U kategoriji korištenjaprema učestalosti korištenjaanalizapodataka pokazuje da je najveća učestalost korištenja od kuće dok je kao i kod kategorije pristupanajmanja u javnim institucijama gdje je pristup i korištenje besplatan. Razlog je tome što u Hrvatskoj kako u urbanim tako i u ruralnim područjima takva mjesta u javnim institucijama ne postoje. Za razliku od drugih Europskih zemalja kao što su Španjolska, Latvija, Belgija, Cipar, Bugarska, Mađarska, Poljska, Litva, Portugal, Njemačka, Austrija. otvoreno je u urbanim kao i ruralnim područjima niz javnih mjesta gdje je građanima omogućen besplatan pristup ICT-u I Internetu (vidi prilog3). Po pitanju vještina prema vlastitoj procijeni ispitanika uočena je slaba razina poznavanja rada na računalu što je povezano i sa jednako tako slabim digitalnim angažmanomodnosno učestalošću korištenja ICT-a i Interneta za različite kako poslovne tako i privatne aktivnosti. Dok je iznenađujući podatak da se više od 25% ispitanika njih 108 od ukupnog broja (N=427) izjasnilo da nema potrebne vještine za korištenje ICT-a i Interneta. Razlog tome leži u obrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj gdje još uvijek primjerice u osnovnim školama predmet Informatika ne spada pod obavezne već izborne predmete, kao i izostanak besplatnih tečajeva koji bi omogućili svim građanima koji to žele da steknu vještine korištenja ICT-a i Interneta. Primjeri drugih zemalja Europska Unije također pokazuju suprotno,tako su se u zemljama kao što su Estonija, Irska, Litva, Austrija, Češka, Poljska, Latvija, Italija. (vidi prilog. str.) organizirali besplatni tečajevi za usvajanje digitalnih vještina u koje su bile uključene različite ciljane skupine. Percepcija ispitanika vezana uz korisnost ICT-a i Interneta pokazala se kao pozitivna s obzirom da se sa tom tvrdnjom složilo više od 75,00% ispitanika. Po pitanju potporei pomoći u korištenju ICT-a i Interneta najviše se ispitanika izjasnilo da ima potporu od članova obitelji i rodbine. U kategoriji korištenjavezano uz demografske faktore koji su identificirani kao značajni za e-uključenost empirijski su potvrđene signifikantne razlike prema spolu, bračnom statusu, dobnoj strukturite strukturi kućanstva. Vezano uz ekonomske pokazatelje u kategoriji korištenjaempirijski su potvrđene razlike prema faktorima: zaposlenosti, razini dohotka i imovinskog stanja obitelji. U kategoriji korištenjavezano uz kulturne faktore koji utječu na e-uključenost samo varijabla poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu pokazala se signifikantnom, dok kod varijabli pripadnosti ispitanika pojedinim političkim, religioznim ili neprofitnim organizacijamanisu se pokazale značajnima. Za socijalni faktor mjesto stanovanjau kategoriji korištenjakao i kod prethodne kategorije pristupanije potvrđena signifikantna razlika između urbanih i ruralnih područja, ali jedokazana kod varijabli vezanih uz razinu obrazovanjai varijablu invaliditeta. Za kategoriju utjecaja ICT-a i Interneta na kvalitetu životaidentificirani su atributi vezani uz korištenje e-usluga. Iz analize rezultata vezanih uz atribut e-učenje, e-posao, e-zdravstvoi e-kulturauočava se da ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju u vrlo maloj mjeri koriste ICT i Internet za navedene svrhe to možemo povezati s nedostatkom vještina koje su nužne za korištenje ICT-a i Interneta. Za atribut digitalneekonomijeu koju je uvrštena e-trgovina, e-bankarstvo, e-komunikacijaie-zabavaICT i Internet najveću učestalost korištenja ispitanici su izrazili za tvrdnju koja se odnosi na traženje informacija o željenim proizvodima i uslugama. Iz rezultata po pitanju kupnje proizvoda i usluga putem Internet trgovine vidljivo je da ispitanici to ne preferiraju obzirom da se 78,00% ispitanika izjasnilo da to uopće ne radiodnosno radi rijetko, rezultati istraživanja se gotovo u potpunosti slažu sa podacima EUROST-a za 2014. godinukoji su prikazani u osmom poglavljuovog rada. Po pitanju korištenja e-bankarstva može se uočiti neznatna razlika u odnosu napodatke izEUROSTAT bazegdje se 19% ispitanika za 2014 godinu izjasnilo da koristi internet bankarstvo dok se u ovom istraživanju 4,45% izjasnilo da koristi vrlo rijetko, 5,85% koristi rijetko,16,63% čestoi 14,32% vrlo često,a da uopće ne koristiizjasnilo se 58,78% od ukupnog broja ispitanika. U zabavne svrhe uočava se osrednja XVučestalost korištenja ( slušanje/preuzimanje glazbečesto ili vrlo čestoICT i Internet koristi 34,66% ispitanika, za gledanje/preuzimanje filmova 28,57%, dok za i slušanje radijskih postaja kao i gledanje televizijskih emisijamanje od 15,00% od ukupnog broja ispitanika). Komunikacija putem ICT-a i Internet-a također nije izražena kod većine ispitanika, to potvrđuju i rezultati analize tako primjerice, komunikaciju putem e-maila uopće ne koristiodnosno koristi vrlo rijetko54,10% ispitanika dok socijalne mreže (npr. Facebook, Twitter.), njih čak 60,66%. Najmanje od svih ponuđenih aktivnosti ICT i Internet ispitanici koriste za kupnju odnosno rezervaciju ulaznica za primjerice koncerte ili predstave jer se samo 7,50% se izjasnilo da to radi često ilivrlo često. Što se tiče percepcije o korisnosti e-zdravstva rezultati ukazuju da po svim ponuđenim tvrdnjama gotovo više od 50,00% ispitanika nema niti pozitivno niti negativno mišljenje, odnosno nema stav, a to se može objasniti zbog prethodno spomenute slabe učestalosti korištenja. Ispitivanje stavova vezanih uz atribut e-upraveo potrebama za kreiranjem novih e-usluga od strane vladinih institucija pokazalo se kod većine ispitanika pozitivnim,iz čega se može zaključiti da su ispitanici uglavnom zainteresirani za kreiranje novih vladinih e-usluga što je prema informacijama objavljenim na centralnom e-portalu dugoročni plan odjela za e-Hrvatsku koje djeluje u sklopu Ministarstva uprave. U kategoriji utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu života značajne razlike prema demografskim pokazateljimauočene su prema dobnoj strukturi, strukturi kućanstvate bračnom status, dok za varijablu spolau ovoj kategoriji kao i u kategoriji pristupaempirijski nije potvrđena značajna razlika. Prema ekonomskim faktorimaza kategoriju utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu života empirijski su potvrđene značajne razlike prema zaposlenosti kao i za razinu dohotkadok za varijablu imovinsko stanje obiteljiempirijski nije potvrđena signifikantna razlika. Prema kulturnim pokazateljimaznačajna razlika u kategoriji utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu života empirijski je potvrđena prema poznavanju engleskog jezika u govoru i pismu(vidi prilog 2). Kod kulturnih faktoranije potvrđena signifikantna razlika premavarijablama koja se odnose na članstva u pojedinim političkim, religioznim ili neprofitnim organizacijama.Prema socijalnim faktorimaza kategoriju utjecaj ICT-a i Interneta na kvalitetu životaza koje su kao značajni identificirani: razina obrazovanja, invaliditet te mjesto stanovanja, signifikantna je razlika empirijski dokazana kod razine obrazovanja i invaliditeta (vidi prilog 2)Dok sevarijablamjesto stanovanja(urbano, ruralno) za ovu kategoriju nije pokazala signifikantnom.U kategoriji osnaživanje atributom e-participacijepokušala se ispitati frekvencija korištenja ICT-a i Interneta u svrhu aktivnog uključivanja građana u različite procese javnog i političkog djelovanja, komunikacije građana sa javnim vlastima, te aktivno uključivanje građana u procese donošenja odluka. Rezultati dobiveni istraživanjem ukazuju na veoma nisku razinu korištenja ICT-a i Interneta u prethodno navedene svrhe što je sukladno i sa rezultatima indeksa e-participacijeprema kojem je Hrvatska u periodu od 2012 do 2014 sa 53 pozicije pala na 97 između 193 zemlje11. Rezultati provedenog istraživanja vezani uz atribut e-demokracijekoji je strukturiran od čestica koje mjere preferencije ispitanika u praćenju aktivnosti vlade i participacije u procesima donošenja odluka kao i dostupnost relevantnih dokumenata i informacija putem ICT-a i Interneta, pokazuju da građani po određenim tvrdnjama ne izražavaju ni pozitivan ni negativan stav dok po drugima imaju uglavnom pozitivan stav u vezi 1http://unpan3.un.org/egovkb/en-us/Data/Country-Information/id/42-CroatiaXVIkorištenja ICT-a I Internetau takve svrhe. To se može objasniti i činjenicom da određene e-usluge u Hrvatskoj nisu još ni zaživjele, kao što je primjerice mogućnost glasovanja na izborima i referendumima elektroničkim putem. Primjerice tvrdnju da bi svako zasjedanje sabora odnosno javnih vlasti trebalo biti popraćeno videokonferencijom podržava manje od 50,00% ispitanika, dok 37,23% o tome nema stav. Zainteresiranost više od 55,00% ispitanika ogleda se u komunikaciji lokalnih vlasti sa građanima putemInternet stranica i socijalnih mreža. Iz rezultata vezanih uz tvrdnje koje se odnose na dostupnost informacija u digitalnom obliku na Internetstranicama vidljiv je jasno pozitivan stav ispitanika. Da pronalazi sve dokumente i informacije vezane uz donošenje zakona i regulativa slaže se više od 70,00% ispitanika kao i vezano uz tvrdnju Mišljenja sam da bi prilikom izbora za predsjednika/parlament/ tijela lokalne i regionalne razine popis kandidata trebao biti dostupan na internet stranicama s kontakt informacijama svakog kandidata. Ispitanici su također zainteresirani i za dobivanje informacija o različitim društvenim organizacijama i njihovim inicijativama putem ICT-a I Interneta, s obzirom da se 69,31% od ukupnog broja ispitanika izjasnilo da se slaže odnosno u potpunosti se slažesa tvrdnjom da dobiva na taj način sve željene informacije. Vezano uz atribute umrežavanjai kreiranja korisničkih sadržajarezultati pokazuju da bez obzira na rastući trend korištenja društvenih mreža, foruma, portala u svijetu, u Hrvatskoj rezultati pokazuju suprotno, više od 60,00% od ukupnog broja ispitanika izjasnilo da nije kreiralo i da ne uređuje svoj profil na društvenim mrežama, prijenos svojih digitalno kreiranih sadržaja često odnosno vrlo čestoradi samo 12,18% ispitanika, dok se više od 65,00% izjasnilo da to uopće ne radi. Korištenje foruma kao i portala za komunikaciju i traženje i dijeljenje informacija također nijezastupljeno kod velikog broja ispitanika s obzirom da se na obje tvrdnje više od 75,00% ispitanika izjasnilo da to ne koristi odnosno koristi rijetko. Po pitanju kreiranja blogova, web stranica za sebe ili za druge rezultati pokazuju gotovo da takve aktivnosti ispitanici gotovo da i ne poduzimaju jer se od ukupnog broja ispitanika samo 2,35% izjasnilo da često odnosno vrlo čestokreira i uređuje vlastiti online blog odnosno časopis, da je kreiralo i uređuje svoju Internet stranicu često odnosno vrlo čestoizjasnilo se svega 4,45%, odnosno da to radi i za prijatelje, rodbinu njih 3,74%. U kategoriji osnaživanjaznačajne razlike prema demografskim pokazateljimauočene su prema strukturi kućanstva, dobnoj strukturi, prema spolu, te bračnom statusu. Prema ekonomskim faktorima za kategoriju osnaživanja empirijski su potvrđene značajne razlike prema varijablama zaposlenost, razina dohotka kao i za varijablu imovinsko stanje obitelji. Prema kulturnim pokazateljimaznačajna razlika u kategoriji osnaživanjaempirijski je potvrđena prema varijablama poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu, članstva u religioznim organizacijama kao i kod varijable članstva u jednoj/više neprofitnih organizacija, dok za varijablu članstva u političkim organizacija manije potvrđena signifikantna razlika. Prema socijalnim faktorima za kategoriju osnaživanjaza koje su kao značajni identificirane varijable: razina obrazovanja, invaliditet te mjesto stanovanja, signifikantna je razlika empirijski dokazana kod svih navedenih varijabli.Iz sažetog opisa rezultata analize glavnog dijela istraživanja uočenesu značajne razlike u komponentama e-uključenosti između podgrupa ispitanika prema demografskim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim varijablamaempirijski dokazane čime je i empirijski potvrđena druga hipoteza.Shodno tome može se zaključiti da rezultati provedenih analiza potvrđuju važnost identificiranih demografskih, ekonomskih, XVIIkulturnih i socijalnih faktora na prihvaćanje i korištenje kao i percepciju i stavove vezaneuz ICT i Internet, korištenje e-usluga i aktivne participacije pojedinaca/grupa/zajednica u svim aspektima informacijskog društva. Kao ciljane skupine na koje bi se trebalo staviti naglasak u strategijama vezanim uz e-uključenost prema empirijski dokazanim značajnim razlikama identificirane su za demografske faktore dobne skupine ispitanika (građana) iznad 55 godina starosti, prema strukturi kućanstvakao ciljane skupine identificirana su jednočlana kućanstvakao i kućanstva bez uzdržavane djece, dok prema bračnom statusuposebice se izdvaja skupina ispitanika koja se izjasnila kao udovice/udovci. Prema ekonomskim faktorimaza varijablu zaposlenostskupine ispitanika (građana) koji su se izjasnili kao umirovljenici. Prema razini dohotka oni građani koji suse izjasnili da im je u posljednje tri godine dohodak ostao isti odnosno da se smanjio, te za varijablu imovinsko stanje obiteljione skupine koje su se izjasnile da im je imovinsko stanje lošije od većine. Prema kulturnim pokazateljimapo svim komponentama uočena je značajna razlika između ispitanika prema varijabliznanje engleskog jezika u govoru i pismu, ciljane skupine su one osobe koje ne poznaju odnosno vrlo slabo poznaju engleski jezik u govoru i pismu. Prema socijalnim faktorimaciljanje skupine su osobe sa invaliditetom dok za varijablu razina obrazovanjasu skupine građana bez potpuno završene osnovne škole, one sa osnovnom školom kao i završenom srednjom školom u trajanju od tri godine. Provedeno istraživanje može biti od velike pomoći kreatorima strategije vezane uz e-uključenost jer prikazuje rezultate vezane uz široki spektar kategorija i atributa vezanih uz e-uključenost kao i kritične faktore koji imaju veliki utjecaj na aktivnu participaciju individua/grupa/zajednica u svim segmentima informacijskog društva. Preporuke koje bi se mogle izvesti iz analize podataka dobivenih provođenjem glavnog dijela istraživanja ogledaju se kao prvo u kreiranju a zatim i provedbi strategije e-uključenosti prema svim smjernicama koje je kroz niz strategija predlagala Europska komisija (strategije Europske komisije vezane uz e-uključenost detaljnije su opisane u poglavlju 11.1.). Jedan od glavnih ciljeva strategije trebao bi biti uspostavljanje kako u urbanim tako ponajprije u ruralnim i teško dostupnim područjima slobodnog i besplatnog pristupa ICT i Internetu za sve građane po uzoru na mnoge zemlje članice Europske unije (vidi prilog 3). Da bi se povećala razina vještina korištenja ICT-a i Interneta građana preporuka je organiziranja i provođenja besplatnih radionica za građane. Kako bi se pojednostavile administrativne procedure u vezi javnih usluga preporuka je da se za gotovo sve javne usluge koje se pružaju od strane javnih vlasti kreiraju kao jednostavne i lako primjenjive elektroničke usluge prilagođene i za osobe sa posebnim potrebama na jednom centralnom portalu i za to dostupna javna mjesta gdje oni korisnici koji iz bilo kojeg razloga nemaju pristup ICT-u i Internetu ili znanja korištenja mogu uz stručnu pomoć obaviti sve aktivnosti vezane uz primjerice pribavljanje osobnih dokumenata, prijave i plaćanja poreza, registracije trgovačkih društava ili obrta, registracije vozila itd. besplatno. Uz to potrebna je potpora i motivacija građana za korištenje elektronički usluga putem promocije kroz tradicionalne vrste medija kao što su novine, javna televizija, plakati. Da bi se povećala razina pristupa i korištenja ICT-a i Interneta kod kuće po uzoru na druge zemlje Europske unije potrebna je aktivna participacija na nacionalnoj razini ili lokalnim razina u troškovima pribavljanja za one skupine koje su najugroženije kao što su umirovljenici, osobe sa invaliditetom, kućanstva sa niskim dohodovnim primanjima, nezaposleni, studenti, učenici XVIIIosnovnih i srednjih škola. Promovirati sve prednosti koje nudi ICT i Internet kao i rastuće digitalno tržište u smislu zaposlenja, veće zarade kao i povoljnije i jednostavnije dostupnosti i kupnje proizvoda na globalnom svjetskomtržištu. Podupirati i motivirati građane na veću društvenu interakciju umrežavanjem preko najrazličitijih društvenih, poslovnih, istraživačkih mreža. Omogućiti građanima i poticati ih na aktivno participiranje u što većem broju procesa donošenja odluka kako na nacionalnim razinama tako i lokalnimrazinama vlasti uz pomoć ICT-a i Interneta. Omogućiti građanima da imaju pristup svim informacijama vezanim uz donošenje zakona, regulativa. u digitalnom obliku kako bi se povećala transparentnost rada kako nacionalnih tako i lokalnih razina vlasti. Sudjelovati u poticanju pojedinaca/grupa/zajednica u kreiranju novih znanja, stjecanju novih znanja i vještina te dijeljenju znanja kroz besplatne pristupe formalnog i neformalnog učenja preko dostupnih online tečajeva. Promovirati sve prednosti i poticati korištenje sustava e-zdravstva u svrhu prvenstveno prevencije bolesti odnosno lakše i jednostavnije dostupnosti usluge zdravstva za sve oboljele. Poticati kao i omogućiti pribavljanje tzv. asistivnih tehnologija za oboljele osobe odnosno osobe sa invaliditetom u svrhu poboljšanja kvalitete njihovih života. Važno je napomenuti da je kreirani model primjenjiv za istraživanje i u drugim zemljama posebice članicama Europske unije jer se identifikacija glavnih kategorija, atributa kao i indikatora temeljila uglavnom na relevantnoj literaturi objavljenoj od strane Europske komisije. I kao zaključno potrebno je istaknuti da se prilikom odabira teme doktorske disertacije razmišljaloo pitanju da li kao znanstvenik i istraživač u području društvenih znanosti treba biti neutralan promatrač sglavnim fokusom samo opisa i objašnjavanja kompleksne stvarnosti i stati na tome ili odabrati temu i provesti istraživanje koje će ispitati postojeće stvarne probleme dati adekvatne preporuke i tako pomoći onima koji su u mogućnosti i koji nose odgovornost za njihovo rješavanje.Postoji nekoliko ograničenja provedenog i opisanog istraživanja u ovoj doktorskoj disertaciji na koje treba obratiti pozornost. Prvo ograničenje veže se uz uzorak ispitanika glavnog dijela istraživanja koji se sastoji isključivo od ispitanika iz dvije veoma slične županije u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske (Međimurska i Varaždinska) te da u uzorku nisu obuhvaćena teško dostupna područja koja nemaju istu razinu infrastrukture koja omogućuje pristupInternetu. Stoga se u daljnjim istraživanjima postojećim validiranim mjernim instrumentom namjerava provesti istraživanje na većem uzorku ispitanika na način da se obuhvati što veći i raznovrsniji broj područja u Hrvatskoj kao i po mogućnosti nekim drugimzemljama članicama Europske unije. Dobna skupina ispitanika bili su punoljetni građani što isključuje ispitanike mlađe generacije tzv digitalne urođenike tako da po pitanju e-uključenosti mlađih generacija ne mogu se donositi nikakvi zaključci. Najvažniji je razlog zbog kojeg se nije uključilo u istraživanje ispitanike mlađe od 18 godina što su određene tvrdnje na koje se tražilo mišljenje ispitanika povezane s aktivnostima koje maloljetne osobe po zakonu ne smiju obavljati, primjerice tvrdnje vezane uz e-bankarstvo ili e-upravu. Namjera budućeg istraživanja je postojeći model prilagoditi i mlađim dobnim skupinama ispitanika primjerice od osnovnoškolske dobi kao i onima srednjoškolske dobi kako bi se ispitala e-uključenost navedene populacije i identificirali ključni faktori prihvaćanja i korištenja ICT-a i Interneta te moguće prepreke koje mogu utjecati da pojedinci tih dobnih skupina ne postaju dijelom informacijskog društva. Kao ograničenje istraživanja između ostalog XIXnavedenog treba naglasiti da se identificirane latentne kategorije prve i druge razine kao i potvrđene veze između latentnih kategorija korištenjem neparametrijske metode strukturalnog modeliranja (PLS-SEM) moraju uzeti s oprezom pri generalizaciji nalaza i vrednovanju doprinosa kako konceptualnih tako i empirijskih barem dok se ne potvrde provjerama u novim istraživanjima koja se namjeravaju provesti na većem uzroku ispitanika uključujući ne samo ispitanike iz Hrvatske već i iz drugih zemalja. To se posebice odnosi na identificirane latentne kategorije kao i one veze koje još uvijek nemaju jasnu i teorijski utemeljenu podlogu. Razlog je tome što predloženi konceptualni model nema čvrsti teorijski sustav već je konstruiran uz pomoć brojnih teorija, koncepata i empirijski provjerenih postavkido kojih se došlo detaljnim pregledom i analizom relevantnih istraživanja, studija i strategija vezenih uz pojam e-uključenosti kao i većeg broja drugih predloženih i empirijskih potvrđenih modela vezanih uz pojmove digitalnog jazai e-spremnosti.
This thesis studies decentralisation of cultural policy and participatory cultural governance in Croatia from 2000 to 2017. Decentralization as a process implies territorial dispersion of cultural policy's competences and resources but is also a method for devolution of power/authority, enabling amplification of cultural democracy and participative governance practices (Katunarić, 2003; Kawashima, 2004). Participatory governance is situated in "institutional voids", or institutional cracks of the traditional state where the practices of participatory governance are reflected in a "proliferation of new forms of social and political association" (Fischer, 2006:20). This implies the rise of political and social relevance of the civil society and non-governmental actors that, by questioning the legitimacy and accountability of the state, open new organisational spaces taking over public activities to "such a degree that some see them as reconfiguring public sector" and affecting policies of the mainstream institutions (Fischer, 2006:20). The examples of decentralised power in the Croatian cultural system are found in a small number of arm's length bodies and institutions, while the selected examples of participatory governance in culture situated in Dubrovnik (Lazareti) and Zagreb (Pogon) follow the evolution of socio-cultural centres involving the use of public space/infrastructure by platforms of civil society organisations based on the principles of sharing, inclusion, social engagement and sustainability. These main lines of research interests respond to the key concerns of cultural policy development that critically reflect and question the levels of democratization in cultural policy needed for securing and widening public traits, access and participation in culture. Detected concerns indicate the issues of representation, which has been ever-present maladie of the cultural policy discourse and practice in Croatia. Its most blatant manifestation is found in the limited permeability of cultural policy processes and the disparate levels of inclusion of institutional (politically controlled) vs. non-institutional cultural sector representatives in the formulation, implementation and evaluation of cultural policy. In the process of the decentralising shift from government to governance, the overarching questions address the issues on who makes the decisions in the cultural field in Croatia, who is represented in the process of decision-making and in what capacity, what is the balance between "top-down" and "bottom-up" approaches in the cycles of Croatian cultural policymaking, and how decentralised and participatory are the decision-making processes in culture? The decentralisation and participatory governance are analysed through interdisciplinary theoretical lenses, with a distinctively sociological approach encompassing the analysis of the social changes that influence dynamics, direction and extent of shifts within the framework of cultural policy and its progression towards a more balanced and democratic form (Katunarić, 1997; Švob Đokić, 2000; Tomić-Koludrović, 2015). To this end, the thesis unravels the links between the cultural policy research and sociological inquiry, exploring the key concepts of the thesis through the theories of structuration, modernisation, transformations and transition both from a general theoretical perspective (Giddens, 1984; 2000; Inglehart and Welzel, 2005; 2007; Eisenstadt, 2010) to a more contextual one (Kalanj, 1998; Rogić, 2001; Švob-Đokić, 2004b; Tomić-Koludrović, 2015; Tomić-Koludrović and Petrić, 2005b). Building on the literature sources that amalgamate Giddens› (1984) and Touraine›s (2000) clarifications on the role and position of actors by with specific social processes of transition and transformation from the sources of Croatian scholars to the analysis of the discourses of power in cultural policy through the theoretical readings of Foucault (1978;1995), Bourdieu (1990; 2012 [2014]) and Habermas (Kellner, 2000; Fernander, 2008; Wang, 2017) and their contesting interpretations by Bennet (1992; 1995; 1998) and McGuigan (1996; 2004), the thesis focuses on these changes and tracks their influence on the dynamics and directions of cultural policy evolution and change. Through the detection of structural position and role of main actors involved in the power play and struggles for cultural policy modernisation in Croatia, attention is given to bottom-up initiatives for cultural policy change detectable in normative policy provision for decentralisation of authority and the emergence of new modes of governance. The research findings indicate that the Croatian cultural system has been experiencing the profound changes in the cultural policy evolution that entail the association and the role of the civil society actors and the rise of the locale, i.e. the city as the origin of the progressive cultural policy changes. The empirical evidence from the policy analysis and investigation of the Lazareti and Pogon cases contributes to the argument that the role of civil society actors in the devolving power in the cultural policy adds to the potentials of social mobilisation and self-actualisation through the development of new structural, institutional and cultural features and formations (Deutch, 1961 in Eisenstadt, 2010:1). However, the thesis shows that while the non-institutional, civil society actors do retain power in sense of the transformative capacity of their actions, the extent of that transformation is limited due to cultural policy constraints in the devolution and sharing of authority. This is amplified with insufficient knowledge about what participatory governance means as a principle and what it should entail in practice, which exacerbates difficulties amongst relationships between key actors, especially on the side of public authorities. To this end, this thesis results in new considerations of the role and implications of decentralised cultural policy and participatory governance in culture as a necessity in achieving structural modernisation and democratisation of the rationales, values and norms of Croatian cultural policy. ; Ova disertacija proučava decentralizaciju kulturne politike i sudioničko upravljanje u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2017. godine. Primjeri sudioničkog upravljanja pojavljuju se u hrvatskom kulturnom sustavu i kulturnoj politici kroz proliferaciju nove generacije kulturnih centara, tzv. društveno-kulturnih centara u kojima organizacije civilnog društva upravljaju javnim prostorima i infrastrukturom po načelu civilno-javnog partnerstva što uključuje sudjelovanje, dijeljenje prava i odgovornosti te uključivanje i održivost. Sudioničko upravljanje podrazumijeva uspon političke i društvene važnosti civilnog društva i nevladinih aktera koji, propitivanjem legitimiteta i odgovornosti države, otvaraju nove prostore za javne aktivnosti "do takvog stupnja da ih neki smatraju rekonfiguriranjem javnog sektora" (Fischer, 2006:20). Pojava novih oblika kulturnih institucija koje se izravno bave izazovima i neuspjesima demokratskih vrijednosti u suvremenom kulturnom sustavu zahtijeva stvaranje novih veza i mreža koje se temelje na otvorenim, sudioničkim, djelotvornim i dosljednim procesima. Ovakve promjene ističu problem upravljanja i raspodjele kulturnih resursa, osobito javne prostorne infrastrukture naglašavajući ulogu (mikro)lokaliteta kao ishodišta inovativnih i naprednih koncepata suvremenog kulturnog razvoja. Primjeri sudioničkog upravljanja u kulturi potiču promjene u kulturnoj politici i pratećim osovinama decentralizacije i devolucije ovlasti i moći. Tema decentralizacije i nastanka sudioničkog upravljanja u kulturi se u ovoj disertaciji analizira kroz interdisciplinarni teorijski okvir s naglašenim sociološkim pristupom u analizi društvenih promjena koje imaju utjecaj na dinamiku, smjer i opseg pomaka unutar okvira kulturne politike, kao napretka kulturne politike prema uravnoteženom i demokratičnijem obliku (Katunarić, 1997.; Švob-Đokić, 2000.; Tomić-Koludrović, 2015.). Naime, decentralizacija podrazumijeva teritorijalnu disperziju nadležnosti i resursa kulturne politike, no ona je ujedno i metoda za prijenos vlasti koji omogućuje afirmaciju i primjenu paradigme kulturne demokracije te omogućuje uvođenje praksi sudioničkog upravljanja. Kao sredstvo za smanjenje političke centralizacije u donošenju odluka, decentralizacija se temelji na načelu supsidijarnosti. Supsidijarnost je norma u kulturnoj politici mnogih nacija i može se smatrati najprimjenjivijom metodom za sudioničko stvaranje politika i upravljanje, pri čemu se to odnosi na odnos između centra i lokane razine, ali isto tako i na odnos između vlade i ne-vlade (Katunarić, 2003.; Kawashima, 2004.). Strukturalni i teritorijalni aspekti decentralizacije spajaju se u suvremenoj ulozi gradova koji su se "uzdignuli kao glavni komandni centri svijeta; ne samo ograničeni unutar nacionalnih zemljopisnih granica, već i sa proširenom i složenom međunarodnom ulogom" (Sarikakis, 2012.:17). Uz gradove koji su identificirani kao «ključna mjesta djelovanja u inicijativama globalne politike kako bi se prepoznala važna uloga kulture u održivom razvoju i integrirala kultura u kontekste politike na svim razinama»(Duxbury, 2015.: 69), znakovite promjene u procesima devolucije moći unutar okvira kulturne politike prate se u rastućoj važnosti uloge organizacija civilnog društva u procesima demokratizacije i modernizacije kulturne politike. Lokacija i akteri koji rastvaraju okvir i strukturu kulturne politike su u samoj srži istraživačkog interesa zastupljenog u ovoj disertaciji. Promjene kulturnih politika u smjeru decentralizacije i sudioničkog upravljanja u kulturi proučavaju se kroz metodološki okvir koji se temelji na kvalitativnom istraživanju postavljenom na dva osnovna stupa dizajna istraživanja: policy analizu i tzv. ugniježdenu ili kompozitnu studiju slučaja s dvije jedinice analize. Točnije, prvi dio istraživačkog procesa obuhvaća analizu hrvatske kulturne politike u postavljenom istraživačkom razdoblju, ali i pregled faza razvoja kulturne politike prije istraživačkog perioda te provođenje studije slučaja kroz odabrane primjere sudioničkog upravljanja u kulturi u Dubrovniku (Lazareti) i Zagrebu (Pogon). Ova dva pravca istraživanja odgovaraju na ključne probleme razvoja hrvatske kulturne politike te se kritički analiziraju razine demokratizacije kulturne politike potrebne za osiguravanje i proširivanje javnog karaktera, pristupa i sudjelovanja u kulturi. Ključni problemi se odnose na pitanje zastupljenosti u procesima kulturne politike, a što je sveprisutna boljka diskursa i prakse kulturne politike u Hrvatskoj. U osnovnom obliku, to uključuje ograničenu propusnost procesa kulturne politike i disparatne razine uključenosti i zastupljenosti institucionalnih (politički kontroliranih) aktera naspram izvaninstitucionalnih aktera kulturnog sektora u formulaciji, implementaciji i evaluaciji kulturne politike. U procesu decentralizacijskog pomaka od vladanja (eng. government) prema upravljanju (eng. governance), postavljaju se sveobuhvatna pitanja poput: kako je postavljena kulturna politika u Hrvatskoj; tko donosi odluke u kulturnom polju; tko je zastupljen u procesima donošenja odluka i u kojem kapacitetu; koji je odnos u pristupima "odozgo" i "odozdo" u ciklusima donošenja od luka i formulaciji kulturne politike; kako je kulturna politika decentralizirana i koliko je otvorena sudjelovanju i donošenju odluka u kulturnoj politici? U cilju utvrđivanja sociološki utemeljenih odgovora na ova pitanja, disertacija se temelji na teorijskom okviru koji započinje s analitičkim razmatranjem poveznica između istraživanja kulturne politike i sociologije te postavljanjem teorija strukturacije, modernizacije, transformacije i tranzicije kao teorijske podloge. Ove se teorije razmatraju iz širih, tj. općih perspektiva kako ih vide Giddens (1984.; 2000.), Inglehart i Welzel (2005.; 2007.) i Eisenstadt, (2010.) te iz kontekstualne perspektive kako je artikuliraju Kalanj (1998.), Rogić (2001.), Švob-Đokić (2004.b), Tomić-Koludrović (2015.) i Tomić-Koludrović i Petrić (2005.b). Međupovezanost promjena u kulturnoj politici sa širim društvenim okvirom se u disertaciji prati kroz kombinaciju Giddensovih (1984.) i Touraineovih (2000.) shvaćanja uloge i pozicije aktera uz proučavanje specifičnih procesa transformacije i tranzicije te analizu diskursa moći u kulturnoj politici kroz teorijske ideje Foucaulta (1978.; 1995.), Bourdieuaa (1990.; 2012. [2014.]) i Habermasa (Kellner, 2000.; Fernander, 2008.; Wang, 2017.) kao i njihovih teorijskih sljedbenika Benneta (1992.; 1995.; 1998.) i McGuigana (1996.; 2004.). U detekciji strukturnih pozicija i uloga ključnih aktera unutar raspodjele moći i napora za modernizaciju kulturne politike u Hrvatskoj, posebna se pozornost daje inicijativama "odozdo" koje ulažu napore u promjenu normativnih postavki kulturne politike prema decentralizaciji ovlasti i stvaranju novih oblika upravljanja. Nalazi istraživanja ukazuju na to da je hrvatski kulturni sustav iskusio značajne promjene u evoluciji kulturne politike koje uključuju pomake u tome gdje se kulturna politika stvara i tko je stvara. U tom smjeru se ističu, kako je već navedeno, pozicija grada i uloga aktera civilnog društva kao ishodišta progresivnih promjena (i pritisaka za promjene) u okviru i strukturi, ali i vrijednostima kulturne politike koji se usko uvezuju s koracima ka modernizaciji i demokratizaciji kulturnog sustava. Empirijski dokazi iz analize kulturne politike i istraživanja primjera Lazareta i Pogona u studiji slučaja nadograđuju argumentaciju o ulozi aktera civilnog društva u raspodjeli moći u kulturnoj politici i njihovom doprinosu potencijalima društvene mobilizacije i samo-aktualizacije kroz razvoj novih strukturnih, institucijskih i kulturnih značajki i formacija (Deutch, 1961. u Eisenstadt, 2010.: 1). Međutim, disertacija jednako tako pokazuje da su velike razlike između sistemske pozicije i uloge civilnih aktera u kulturi. Premda izvaninstitucionalni, civilni akteri u kulturi zadržavaju određenu moć u smislu transformativnog potencijala i kapaciteta njihovog djelovanja, raspon posljedičnih učinaka transformativnog djelovanja civilnih aktera je uvjetovan i znatno otežan ograničenjima koje postavlja kulturna politika u mogućnostima raspodjele i dijeljenja ovlasti. Ova su ograničenja dodatno ojačana s nedostatnim razinama znanja o tome što sudioničko upravljanje znači kao princip rada te kako bi trebalo biti primijenjeno u praksi, a što uzrokuje poteškoće u odnosima između ključnih aktera, pogotovo kod javnih vlasti. U tom smislu, disertacija rezultira novim saznanjima o ulozi i implikacijama decentralizirane kulturne politike i sudioničkog upravljanja u kulturi kao potrebnih nadogradnji kulturne politike u smjeru postizanja strukturne modernizacije i demokratizacije postavki, vrijednosti i normi hrvatske kulturne politike.
This thesis studies decentralisation of cultural policy and participatory cultural governance in Croatia from 2000 to 2017. Decentralization as a process implies territorial dispersion of cultural policy's competences and resources but is also a method for devolution of power/authority, enabling amplification of cultural democracy and participative governance practices (Katunarić, 2003; Kawashima, 2004). Participatory governance is situated in "institutional voids", or institutional cracks of the traditional state where the practices of participatory governance are reflected in a "proliferation of new forms of social and political association" (Fischer, 2006:20). This implies the rise of political and social relevance of the civil society and non-governmental actors that, by questioning the legitimacy and accountability of the state, open new organisational spaces taking over public activities to "such a degree that some see them as reconfiguring public sector" and affecting policies of the mainstream institutions (Fischer, 2006:20). The examples of decentralised power in the Croatian cultural system are found in a small number of arm's length bodies and institutions, while the selected examples of participatory governance in culture situated in Dubrovnik (Lazareti) and Zagreb (Pogon) follow the evolution of socio-cultural centres involving the use of public space/infrastructure by platforms of civil society organisations based on the principles of sharing, inclusion, social engagement and sustainability. These main lines of research interests respond to the key concerns of cultural policy development that critically reflect and question the levels of democratization in cultural policy needed for securing and widening public traits, access and participation in culture. Detected concerns indicate the issues of representation, which has been ever-present maladie of the cultural policy discourse and practice in Croatia. Its most blatant manifestation is found in the limited permeability of cultural policy processes and the disparate levels of inclusion of institutional (politically controlled) vs. non-institutional cultural sector representatives in the formulation, implementation and evaluation of cultural policy. In the process of the decentralising shift from government to governance, the overarching questions address the issues on who makes the decisions in the cultural field in Croatia, who is represented in the process of decision-making and in what capacity, what is the balance between "top-down" and "bottom-up" approaches in the cycles of Croatian cultural policymaking, and how decentralised and participatory are the decision-making processes in culture? The decentralisation and participatory governance are analysed through interdisciplinary theoretical lenses, with a distinctively sociological approach encompassing the analysis of the social changes that influence dynamics, direction and extent of shifts within the framework of cultural policy and its progression towards a more balanced and democratic form (Katunarić, 1997; Švob Đokić, 2000; Tomić-Koludrović, 2015). To this end, the thesis unravels the links between the cultural policy research and sociological inquiry, exploring the key concepts of the thesis through the theories of structuration, modernisation, transformations and transition both from a general theoretical perspective (Giddens, 1984; 2000; Inglehart and Welzel, 2005; 2007; Eisenstadt, 2010) to a more contextual one (Kalanj, 1998; Rogić, 2001; Švob-Đokić, 2004b; Tomić-Koludrović, 2015; Tomić-Koludrović and Petrić, 2005b). Building on the literature sources that amalgamate Giddens› (1984) and Touraine›s (2000) clarifications on the role and position of actors by with specific social processes of transition and transformation from the sources of Croatian scholars to the analysis of the discourses of power in cultural policy through the theoretical readings of Foucault (1978;1995), Bourdieu (1990; 2012 [2014]) and Habermas (Kellner, 2000; Fernander, 2008; Wang, 2017) and their contesting interpretations by Bennet (1992; 1995; 1998) and McGuigan (1996; 2004), the thesis focuses on these changes and tracks their influence on the dynamics and directions of cultural policy evolution and change. Through the detection of structural position and role of main actors involved in the power play and struggles for cultural policy modernisation in Croatia, attention is given to bottom-up initiatives for cultural policy change detectable in normative policy provision for decentralisation of authority and the emergence of new modes of governance. The research findings indicate that the Croatian cultural system has been experiencing the profound changes in the cultural policy evolution that entail the association and the role of the civil society actors and the rise of the locale, i.e. the city as the origin of the progressive cultural policy changes. The empirical evidence from the policy analysis and investigation of the Lazareti and Pogon cases contributes to the argument that the role of civil society actors in the devolving power in the cultural policy adds to the potentials of social mobilisation and self-actualisation through the development of new structural, institutional and cultural features and formations (Deutch, 1961 in Eisenstadt, 2010:1). However, the thesis shows that while the non-institutional, civil society actors do retain power in sense of the transformative capacity of their actions, the extent of that transformation is limited due to cultural policy constraints in the devolution and sharing of authority. This is amplified with insufficient knowledge about what participatory governance means as a principle and what it should entail in practice, which exacerbates difficulties amongst relationships between key actors, especially on the side of public authorities. To this end, this thesis results in new considerations of the role and implications of decentralised cultural policy and participatory governance in culture as a necessity in achieving structural modernisation and democratisation of the rationales, values and norms of Croatian cultural policy. ; Ova disertacija proučava decentralizaciju kulturne politike i sudioničko upravljanje u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2017. godine. Primjeri sudioničkog upravljanja pojavljuju se u hrvatskom kulturnom sustavu i kulturnoj politici kroz proliferaciju nove generacije kulturnih centara, tzv. društveno-kulturnih centara u kojima organizacije civilnog društva upravljaju javnim prostorima i infrastrukturom po načelu civilno-javnog partnerstva što uključuje sudjelovanje, dijeljenje prava i odgovornosti te uključivanje i održivost. Sudioničko upravljanje podrazumijeva uspon političke i društvene važnosti civilnog društva i nevladinih aktera koji, propitivanjem legitimiteta i odgovornosti države, otvaraju nove prostore za javne aktivnosti "do takvog stupnja da ih neki smatraju rekonfiguriranjem javnog sektora" (Fischer, 2006:20). Pojava novih oblika kulturnih institucija koje se izravno bave izazovima i neuspjesima demokratskih vrijednosti u suvremenom kulturnom sustavu zahtijeva stvaranje novih veza i mreža koje se temelje na otvorenim, sudioničkim, djelotvornim i dosljednim procesima. Ovakve promjene ističu problem upravljanja i raspodjele kulturnih resursa, osobito javne prostorne infrastrukture naglašavajući ulogu (mikro)lokaliteta kao ishodišta inovativnih i naprednih koncepata suvremenog kulturnog razvoja. Primjeri sudioničkog upravljanja u kulturi potiču promjene u kulturnoj politici i pratećim osovinama decentralizacije i devolucije ovlasti i moći. Tema decentralizacije i nastanka sudioničkog upravljanja u kulturi se u ovoj disertaciji analizira kroz interdisciplinarni teorijski okvir s naglašenim sociološkim pristupom u analizi društvenih promjena koje imaju utjecaj na dinamiku, smjer i opseg pomaka unutar okvira kulturne politike, kao napretka kulturne politike prema uravnoteženom i demokratičnijem obliku (Katunarić, 1997.; Švob-Đokić, 2000.; Tomić-Koludrović, 2015.). Naime, decentralizacija podrazumijeva teritorijalnu disperziju nadležnosti i resursa kulturne politike, no ona je ujedno i metoda za prijenos vlasti koji omogućuje afirmaciju i primjenu paradigme kulturne demokracije te omogućuje uvođenje praksi sudioničkog upravljanja. Kao sredstvo za smanjenje političke centralizacije u donošenju odluka, decentralizacija se temelji na načelu supsidijarnosti. Supsidijarnost je norma u kulturnoj politici mnogih nacija i može se smatrati najprimjenjivijom metodom za sudioničko stvaranje politika i upravljanje, pri čemu se to odnosi na odnos između centra i lokane razine, ali isto tako i na odnos između vlade i ne-vlade (Katunarić, 2003.; Kawashima, 2004.). Strukturalni i teritorijalni aspekti decentralizacije spajaju se u suvremenoj ulozi gradova koji su se "uzdignuli kao glavni komandni centri svijeta; ne samo ograničeni unutar nacionalnih zemljopisnih granica, već i sa proširenom i složenom međunarodnom ulogom" (Sarikakis, 2012.:17). Uz gradove koji su identificirani kao «ključna mjesta djelovanja u inicijativama globalne politike kako bi se prepoznala važna uloga kulture u održivom razvoju i integrirala kultura u kontekste politike na svim razinama»(Duxbury, 2015.: 69), znakovite promjene u procesima devolucije moći unutar okvira kulturne politike prate se u rastućoj važnosti uloge organizacija civilnog društva u procesima demokratizacije i modernizacije kulturne politike. Lokacija i akteri koji rastvaraju okvir i strukturu kulturne politike su u samoj srži istraživačkog interesa zastupljenog u ovoj disertaciji. Promjene kulturnih politika u smjeru decentralizacije i sudioničkog upravljanja u kulturi proučavaju se kroz metodološki okvir koji se temelji na kvalitativnom istraživanju postavljenom na dva osnovna stupa dizajna istraživanja: policy analizu i tzv. ugniježdenu ili kompozitnu studiju slučaja s dvije jedinice analize. Točnije, prvi dio istraživačkog procesa obuhvaća analizu hrvatske kulturne politike u postavljenom istraživačkom razdoblju, ali i pregled faza razvoja kulturne politike prije istraživačkog perioda te provođenje studije slučaja kroz odabrane primjere sudioničkog upravljanja u kulturi u Dubrovniku (Lazareti) i Zagrebu (Pogon). Ova dva pravca istraživanja odgovaraju na ključne probleme razvoja hrvatske kulturne politike te se kritički analiziraju razine demokratizacije kulturne politike potrebne za osiguravanje i proširivanje javnog karaktera, pristupa i sudjelovanja u kulturi. Ključni problemi se odnose na pitanje zastupljenosti u procesima kulturne politike, a što je sveprisutna boljka diskursa i prakse kulturne politike u Hrvatskoj. U osnovnom obliku, to uključuje ograničenu propusnost procesa kulturne politike i disparatne razine uključenosti i zastupljenosti institucionalnih (politički kontroliranih) aktera naspram izvaninstitucionalnih aktera kulturnog sektora u formulaciji, implementaciji i evaluaciji kulturne politike. U procesu decentralizacijskog pomaka od vladanja (eng. government) prema upravljanju (eng. governance), postavljaju se sveobuhvatna pitanja poput: kako je postavljena kulturna politika u Hrvatskoj; tko donosi odluke u kulturnom polju; tko je zastupljen u procesima donošenja odluka i u kojem kapacitetu; koji je odnos u pristupima "odozgo" i "odozdo" u ciklusima donošenja od luka i formulaciji kulturne politike; kako je kulturna politika decentralizirana i koliko je otvorena sudjelovanju i donošenju odluka u kulturnoj politici? U cilju utvrđivanja sociološki utemeljenih odgovora na ova pitanja, disertacija se temelji na teorijskom okviru koji započinje s analitičkim razmatranjem poveznica između istraživanja kulturne politike i sociologije te postavljanjem teorija strukturacije, modernizacije, transformacije i tranzicije kao teorijske podloge. Ove se teorije razmatraju iz širih, tj. općih perspektiva kako ih vide Giddens (1984.; 2000.), Inglehart i Welzel (2005.; 2007.) i Eisenstadt, (2010.) te iz kontekstualne perspektive kako je artikuliraju Kalanj (1998.), Rogić (2001.), Švob-Đokić (2004.b), Tomić-Koludrović (2015.) i Tomić-Koludrović i Petrić (2005.b). Međupovezanost promjena u kulturnoj politici sa širim društvenim okvirom se u disertaciji prati kroz kombinaciju Giddensovih (1984.) i Touraineovih (2000.) shvaćanja uloge i pozicije aktera uz proučavanje specifičnih procesa transformacije i tranzicije te analizu diskursa moći u kulturnoj politici kroz teorijske ideje Foucaulta (1978.; 1995.), Bourdieuaa (1990.; 2012. [2014.]) i Habermasa (Kellner, 2000.; Fernander, 2008.; Wang, 2017.) kao i njihovih teorijskih sljedbenika Benneta (1992.; 1995.; 1998.) i McGuigana (1996.; 2004.). U detekciji strukturnih pozicija i uloga ključnih aktera unutar raspodjele moći i napora za modernizaciju kulturne politike u Hrvatskoj, posebna se pozornost daje inicijativama "odozdo" koje ulažu napore u promjenu normativnih postavki kulturne politike prema decentralizaciji ovlasti i stvaranju novih oblika upravljanja. Nalazi istraživanja ukazuju na to da je hrvatski kulturni sustav iskusio značajne promjene u evoluciji kulturne politike koje uključuju pomake u tome gdje se kulturna politika stvara i tko je stvara. U tom smjeru se ističu, kako je već navedeno, pozicija grada i uloga aktera civilnog društva kao ishodišta progresivnih promjena (i pritisaka za promjene) u okviru i strukturi, ali i vrijednostima kulturne politike koji se usko uvezuju s koracima ka modernizaciji i demokratizaciji kulturnog sustava. Empirijski dokazi iz analize kulturne politike i istraživanja primjera Lazareta i Pogona u studiji slučaja nadograđuju argumentaciju o ulozi aktera civilnog društva u raspodjeli moći u kulturnoj politici i njihovom doprinosu potencijalima društvene mobilizacije i samo-aktualizacije kroz razvoj novih strukturnih, institucijskih i kulturnih značajki i formacija (Deutch, 1961. u Eisenstadt, 2010.: 1). Međutim, disertacija jednako tako pokazuje da su velike razlike između sistemske pozicije i uloge civilnih aktera u kulturi. Premda izvaninstitucionalni, civilni akteri u kulturi zadržavaju određenu moć u smislu transformativnog potencijala i kapaciteta njihovog djelovanja, raspon posljedičnih učinaka transformativnog djelovanja civilnih aktera je uvjetovan i znatno otežan ograničenjima koje postavlja kulturna politika u mogućnostima raspodjele i dijeljenja ovlasti. Ova su ograničenja dodatno ojačana s nedostatnim razinama znanja o tome što sudioničko upravljanje znači kao princip rada te kako bi trebalo biti primijenjeno u praksi, a što uzrokuje poteškoće u odnosima između ključnih aktera, pogotovo kod javnih vlasti. U tom smislu, disertacija rezultira novim saznanjima o ulozi i implikacijama decentralizirane kulturne politike i sudioničkog upravljanja u kulturi kao potrebnih nadogradnji kulturne politike u smjeru postizanja strukturne modernizacije i demokratizacije postavki, vrijednosti i normi hrvatske kulturne politike.
Autor u radu donosi prikaz dviju vladarskih crkava iz IX. st. slična ustroja s westwerkom. Uz obje crkve pronađeni su ulomci kamene plastike s dedikacijskim natpisom, od kojih jedan spominje župana a drugi kraljicu. Na Klisu je pronađena ploča s reljefom na temu Majestas Domini. Obje crkve spadaju u privatne crkve, tzv. eigenkirche, što upućuje na novi način franačke organizacije teritorija s utvrđivanjem feudalnog posjeda (Ordensburgen). ; The remains of churches that have been found and are discussed in the text can reliably be ascribed to the chapel of the long-sought Trpimir residence at Klis and the pre-Romanesque stratum of the church dedicated to the BVM at the cemetery of the village of Blizna Gornja in the Trogir hinterland. The find of sculpture and texts written on the altar screens show that in both cases these were churches of members of the medieval ruling elite: the church in Blizna Gornja can be connected with the župan of the županija of Drid, and the chapel in Klis directly with the ruler of Croatia. The existence of a medieval church at Klis is strongly supported by investigations of the walls, which showed that a large number of marble fragments of ecclesiastical stone architectural decoration from the 9th to the 12th century were incorporated into the building of the mosque. Among the fragments there are pilasters, plutei and the trabeation of an altar screen from the early Middle Ages, while the whole of the medieval material is built into the walls of the mosque above its floor level. In the western wall four marble fragments of architraves of an altar screen with parts of an inscription were found, one fragment of a marble architrave of a pluteus and a pilaster with the base of a pillar of the screen. All the fragments of this carving were made of Proconesian marble and were incorporated in such a way that the decorations and inscriptions were not to be seen. The fragments belonged to the septum and contain typical pre-Romanesque interlacing motifs, pretzels, and the parts of an inscription are carved on a ribbon of the trabeation of the altar screen below the characteristic hook decoration. Fragments of the trabeation contain parts of an inscription about a ruler that mentions the royal family, and on an architrave of the altar screen of the church in Klis that has been found, for the first time the title of queen is mentioned. The parts of the altar screen found with interlacing ornamentation of the 9th century belong to a pilaster with interlacing and an architrave of the pluteus with interlacing ornamentation and four fragments of the architrave of the altar screen with parts of a royal inscription. The fragments contain wording with the royal formula: ORUM FILIU(S)., MEA DOM(N)A S(C)LAVA REGINA. Although these are detached pieces, it is very clear that they are part of a single inscription in which the wife of the ruler or king is mentioned. It is clear in this part of the text that the wife of the ruler is called regina, from which it can be concluded that her husband, the subject of the inscription, is a ruler who bears the title of rex. It is important to point out also that she is addressed as domna, and that analogously to this her husband must have been addressed as dominus. From these titles, the votive inscription of the church in Klis might have belonged to a ruler of the middle of the 9th century, probably to Trpimir himself, the only ruler of that time who is mentioned together with the title of king, probably attained through victory in the war with the nation of the Greeks, as reported by the Saxon Gottschalk. And the fragment of the first part of the inscription contained this very title of the ruler (REX SCLAV)ORUM FILIU(S). This would be supported by the inscription in the Cividale Gospel, where Trpimir is signed as »domno Trepimiro«, and the title of his wife really could have been DOMNA SCLAVA REGINA, as this is read from the wording on the architrave of the altar screen. As well as the described parts of the septum, during works on the renovation of the Church of St Vitus a slab with a relief was found built flat as a building stone in the annular wall of the tambour. This fragment of early medieval figural sculpture of Proconesian marble shows Christ in Glory. Preserved from the composition featuring the topic Majestas Domini in the Klis relief is the central figure of Christ in a mandorla and an angel on his right hand side. Christ is shown down to the waist, his right hand raised in blessing, while in the left hand he holds a scroll with the Gospels. The relief from the Klis Church of St Vitus, though modest in its dimensions, might have belonged to the lintel of a portal of an early medieval church, although according to the mortise on the upper part it could equally well be supposed to have been a fragment of some stone furnishing that consisted of pillars and beams. The visual treatment of the relief of the linearly grooved surfaces that suggest folds of clothing, the manner of treatment of the figures with single incision of the features with expressive underlined eyes, the hatched curls of the hair and the particularly characteristic handling of the nose reveal the hand of the skilled mason who made the relief. As for the origin of the relief of the church in Klis, the finding of the medieval royal church in the foundations of the Church of St Vitus and the confirmation of the existence of a fortified royal court at the site of Klis Fort are sufficient warrant that it originally came from Klis. From this it could well be hypothesised that the relief of Christ from the church in Klis belongs to a separate sculptural unit, directly related to this site. Extensive archaeological and conservation-restoration excavations in 1999-2000 preceded the thoroughgoing renovation of the Church of St Mary in Blizna Gornja. Against expectations, the pre-Romanesque architecture of a ruler from the 9th century was found in them, belonging through their form among the few specimens of pre-Romanesque churches with external buttresses of semicircular cross-section. Like similar examples, the Church of St Saviour at the source of the Cetina and the church at Lopuška glava, Biskupija, by Knin, the Church of St Mary in Blizna had a forecourt in front of the main elevation. An external staircase led to the first floor, over which there was probably a tower, as in examples of similar churches with a westwork. In the forecourt of the church the lid of a Roman period sarcophagus used as a gravestone was found. The find of the sarcophagus lid and many fragments of stone sculptural decoration of the 9th century in marble and limestone show that the Church of St Mary was richly endowed and equipped. One of the fragments contains the name and title of the donor: .ANVSIV[panv]S, for which reason it is assumed to have belonged to an altar screen put up by a Croatian magnate, mostly likely a župan. Numerous fragments of trabeation have been found, the beams of which were marble, while the arched tegurium was made of limestone. Fragments of marble plutei and pilasters of the altar screen, as well as pillars with capitals found around the church belong in their form to the sculptural art of the 9th century. Fragments found are enough for the reconstruction of the original appearance of the screen and for an understanding of the inscriptions in the field of the lower part of the gable and the architraves. The inscription is a typical intercession, in which the prayer is addressed to Our Lady and to St John the Baptist, asking for their intercession with Christ, for the salvation of his soul, and the following reading can be proposed: .[pe]R I[nte]RCOESSIONEM BEATE ET GLORIO[se matri]S D[e]I GE[netricis apud Christum satvatOREm SCTAe Mariae] ET BEATI IO[hannis Baptistae] OP[vs] E[dificavit] pro animae suae[reme]DIO V[otum complevit Prod]ANVS IV[ppanu]S. According to the inscription on the septum the church would have been dedicated to St Mary like many of the churches of that time in the early of medieval Croatia, in Golubić, Ostrovica, Biskupija, Gradec, Pađeni and Lepuri. But the inscription relates it in a particular way via the intercession of Mary and John to Christ, to whom the intercession is addressed. The permeation of the contents by the theme of the Madonna's intercession (i.e. the Deisis), typically Byzantine iconography on the one hand and the Sanctus written in the spirit of the revived Roman liturgy on the screens of churches in Trogir as well as the churches of the Croatian župans in the hinterland and on the islands suggest something of their specific political position in the second half of the 9th century at the border between the tradition of the East and the new influences coming from the West. The question arises as to who the donor of the church of St Mary in Blizna Gornja was. Only the ending of the name and the beginning of the title in the letters IV[ppanu]S are in existence. From this it can be assumed that the church was put up by a župan, and his name, which ends with the letters.ANUS, might be Stephanus or, more likely, it was part of some Croatian name that is borne in the documents by the župans, like Branus or Prodanus. According to the results of the most recent research, St Mar in Blizna is a votive church of a Croatian magnate put up in the middle of the 9th century on the remains of an ancient villa that was part of his estate. Analysis of the architecture confirms this. The oldest archaeological stratum found at the site is the remainder of a wall of the later Roman period, probably from the 6th century, in front of the forecourt of the church. This stratum is insufficiently investigated, but it belonged to a building of much greater size than the pre-Romanesque Church of St Mary. The early medieval stratum, of the 9th century, lays claim to the foundations of the church, of a simple rectangular ground plan with semicircular buttresses, and the shallowly founded apse on the bedrock might be a building of later time. A very good state of preservation is exhibited by the walls of the pre-Romanesque building that bound the ground plan, the beginning of the staircase of the atrium, its western and southern doors, while in the interior of the atrium, in front of the façade of the church, a cylindrical sarcophagus lid has been found. The two-storey court, the chapel of the pre-Romanesque church and its undoubtedly funerary purpose in the ground floor part are known in the literature as westwork, and their finding at the site of Blizna Gornja suggests there was a very strong influence from the Carolingian court on the Croatian ruling and aristocratic stratum of the 9th century, to which, along with the actual rulers, it was primarily the župans that belonged. The Church of St Mary on the current graveyard of the village of Blizna Gornja was, then, the church of a magnate, who in his name has the ending anus, most probably Prodan (Prodanus?) or Bran (Branus?) rather than Stjepan (Stephanus), a župan of the županija of Drid of the middle of the 9th century, for at that time along with the titular functions of the Croatian župans their Slavic names were regularly given. This is a typical example of a private church (Eigenkirche), a new legal institution of the Frankish type, put up on the foundations of a renovated Roman period villa, the feudal property of the lord, who used it for ceremonial purposes, as well as a private funeral chapel for him and the members of his immediate family, and hence it was forbidden to bury members of the community at large in its vicinity. Among the process that took hold of Europe in the post-Carolingian period an important place is occupied by the construction of fortified manors, which from the 9th to the 12th century totally changed the image of early medieval Europe. The Croatian ruler, who was at first directly subject to Aquileia, the Frankish ecclesiastical centre in Friuli, must have been directly impressed by the construction of the fortified estates of the marquisate of Friuli, for it was from here that Frankish missionaries arrived in Croatia. Its connection with Frankish church centre even after the abolition of the marquisate in 828 is shown by the pilgrimages of Croatian dukes and their families to the Benedictine monastery of Cividale during the whole of the 8th century. Einhard's Annales mentioned Borna's forts in Dalmatia, into which the duke retreated before the attack of Ljudevit Posavski. Trpimir's royal residence is mentioned in a deed of gift of his of 852. There is an obvious difference in the name of the ruler's residence of Trpimir's time, as mentioned in two texts: one mentions villa nostra, the other curte nostra. The mentioned curtis in the document is called Clusa, which implies the name of the fortress of Klis, which for the whole of its history was in strategic control of the approach to the sea, to ancient Salona and the city of Split. Unlike Klis, which is called a curtis, the name of the villa from the Gottschalk text is not recorded, and it might be to do with some residential complex in the Salona area, or perhaps some place very close to Klis, such as Rižnice, in which Trpimir, wishing to make contrition for his sins, built a monastery and church after the war, at the time of the normalisation of relations with the Romans. The fact is that the concepts of villa and curtis appear at the same time in the mid-9th century in the context of the formation of feuds and manors, although there may be some fundamental difference concealed in them. One and the other may be related to the ruler's residence. The concept of curtis in this sense can be found afterwards, among many examples of the 11th century, when the king's curtis of Rogovi on the lower slopes of the hill by Biograd, or the curtes of the imperial protospatar and ban Stjepan Uitula, Nova sella and Butina ues, as well as many others related to the names of their owners, like that of Vlkomir and Preda in Žrnovnica or Tješen on Brač. Still, in the light of the new research, the curte nostra, quae Clusan dicitur mentioned in Trpimir's deed of gift should be looked at in a completely different context, not only as an estate but also as the residential complex of a feudal ruler.
Background: Recent policy is marked by a shift towards enabling people with dementia to remain at home and in their neighbourhoods, yet little is known about the wider perspective of neighbourhood as an everyday place of connection, practice and meaning in the lives of people with experience of dementia. Aims: The aim of this thesis is twofold. The first aim is to explore the neighbourhood as an everyday place for people with experiences of dementia. The second aim is to explore neighbourhood as a place for practice. Methods and Designs: Five studies are included in the thesis with both quantitative and qualitative designs. Study I had a cross-sectional exploratory and descriptive design. A total cohort of 17, 405 people with a dementia diagnosis were identified and matched with data about home care services and housing, and were then associated with socio-demographic factors in three county councils: Östergötland, Stockholm and Västerbotten. Study II had a phenomenological design; 14 community-dwelling people diagnosed with dementia in the County of Östergötland participated using walking interviews. Study III had an inductive and exploratory qualitative design including 14 community-dwelling people living alone with dementia in England, Scotland and Sweden involving multiple data collection methods. Study IV had an inductive and explorative qualitative design that included 22 people with the lived, personal and professional experiences of dementia and used semi-structured individual and group interviews. Study V had an inductive and explorative qualitative design where the perspectives of 18 participants (registered and specialist nurses) were included using shadowing as the main method for data collection. Findings: In study I, 72% of the cohort was living in ordinary housing and 28% in special housing of the total of 17, 405 people with a dementia diagnosis. Overall, 52% of 17, 405 people with dementia in three county councils (Östergötland, Stockholm and Västerbotten) were living alone. Study II revealed that walking in the neighbourhood was an integral part of their day-to-day activities that helped them to manage life with dementia. Connection to nature by being outdoors was a restorative practice for people living with dementia. Neighbourhood was often described as a social context, although some participants living alone revealed that their social contacts were mainly staff working in municipal home care. In study III, participants across all three field sites channelled their efforts to stay connected to the neighbourhood into creating new ways of maintaining social networks and relationships. By participating in several activities (provided in the United Kingdom by the third-sector and charitable groups, and in Sweden, by the municipalities), bonds of friendship were created. However, the impact of stigma surrounding dementia was highlighted by the participants, which caused experiences of involuntary solitude or loneliness. Despite the impact of stigma, participants took control over their lives by searching for new daily social connections in the neighbourhood and were by no means passive in the face of the challenges in everyday life. In study IV, the participants discussed how dementia was stigmatized in the community. People living with dementia were often not being respected as active citizens with their own resources in the community. Being socially active in a group or in public spaces were strategies to maintain a social role in the community. Participants with different experiences of dementia wanted the day care centres and teams to be more centrally involved in person-centred care and health-promoting improvements. Finally, in study V, participants struggled with the commonly held view of their role and their workplace within the health care system, interpreting it as being invisible, as if placed in a black box. The tasks and responsibilities of the participants were shifting to assistant nurses, neighbours and family members according to the socio-economic level of the municipality. Nonetheless, the participants were clearly part of the neighbourhood. The findings of this thesis have been integrated into a combined thematic analysis based on the five studies to reach an overall representation of people's experiences of neighbourhood as an everyday place and a place for practice in the context of dementia. Five main themes (and three sub-themes) emerged from the analysis: (1) walkable attachment to the lived neighbourhood; (2) daily activities promote health and well-being; (3) opportunities for social connections; (4) just treat us as active citizens; (5) neighbourhood: a place for practice. The analysis suggested the neighbourhood was not only described as a walkable, social and citizenship arena in the context of dementia; it was also a place where practice was ongoing around the clock (studies II, III, IV and V) because most of the people with dementia are living in ordinary housing (study I). Conclusion: The thesis presents a new foundation and knowledge to understand neighbourhood as a place for everyday life and practice by applying a new lens for understanding. The neighbourhood can be understood as a place linked by connections that people actively searched out, and where the meaning of place emerges via movement of the body through the world. It is also a site where practices support everyday life for people with dementia, especially for those living alone with dementia. This points to the need to re-think nursing practice, where "neighbourhood nursing" as a formal model with a lifeworld perspective has to be established in dialogue with citizens. ; Bakgrund: Den senaste samhällsutvecklingen och de politiska ambitionerna har utgått alltmer från att göra det möjligt för personer med demenssjukdom att bo kvar allt längre i sina hem och grannskap. Trots denna utveckling finns det lite kunskap utifrån det bredare perspektivet om grannskapet som en vardaglig plats för relationer, omvårdnad samt vilken mening det har för personer som har erfarenhet av demens. Syfte: Syftet med avhandlingen var för det första att undersöka grannskapet som en plats i vardagen för personer som har erfarenheter av demens, och för det andra, att undersöka grannskapet som en plats för omvårdnad. Design och metod: Avhandlingen inkluderar fem delstudier med både kvalitativ och kvantitativ design. Studie I hade en explorativ och beskrivande tvärsnittsdesign. Totalt ingick det 17 405 personer med en demensdiagnos som identifierades och samkördes med information av hemtjänstinsatser och boende. Denna informationen förenades sedan med de socio-demografiska faktorerna i de tre regionerna Östergötland, Stockholm och Västerbotten. Studie II hade en femenologisk design som inkluderade 14 personer som bodde i ett eget boende med en demensdiagnos i Östergötlands län och som deltog i ´promenad intervjuer´. Studie III hade en induktiv och beskrivande kvalitativ design vilket inkluderade 14 personer som bodde ensamma i ett eget boende med en demensdiagnos i England, Skottland och Sverige. De 14 personer som bodde i ett eget boende med en demensdiagnos i Studie III deltog i flera datainsamlingsmetoder. Studie IV hade en induktiv och beskrivande kvalitativ design som inkluderade 22 personer med levda, personliga och professionella erfarenheter av demens som deltog i semistrukturerade individuella och gruppintervjuer. Slutligen, Studie V hade också en induktiv och beskrivande kvalitativ design där 18 deltagare (legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskor) inkluderades skuggning som är den huvudsakliga metoden för datainsamlingen. Resultat: I Studie I fann vi att 72 % av den totala befolkningen av 17 405 personer med en demensdiagnos bodde i ordinärt boende och 28 % i särskilt boende. Sammantaget bodde 52 % av de 17 405 personerna med demens i singelhushåll i de tre regionerna Östergötland, Stockholm och Västerbotten. Studie II påvisade att promenader i grannskapet var en betydelsefull del av deras dagliga aktiviteter som hjälpte personer med en demensdiagnos att hantera ett liv med demens. Att vara utomhus i naturen medförde att personer med demens knöt an till naturen och genom det återhämtade sig. Grannskapet beskrivs ofta som ett socialt sammanhang, även om vissa deltagare som bodde ensamma berättade att deras sociala kontakter främst var med personalen som arbetade i den kommunala hemsjukvården (och hemtjänsten). I studie III beskrev personer med demens i England, Skottland och Sverige hur de ansträngde sig för att hålla kvar kontakten med grannskapet men också hur de skapade nya sätt att upprätthålla och hitta nya sociala nätverk och kontakter. Dessa vänskapsband skapades genom att delta i olika aktiviteter (som tillhandahålls i England av tredje sektorn och välgörenhetsgrupper, och i Sverige, av kommunerna). Även effekterna av stigmatiseringen kring att leva med demens betonades av deltagarna, de beskrev detta som en orsak till ofrivillig ensamhet. Trots påverkan av stigmatiseringen tog personerna med demens, kontroll över sina liv, genom att finna nya dagliga sociala kontakter i grannskapet. Personer med demens är intressearde av att anta nya utmaningarna i vardagen. I studie IV diskuterade personerna med olika erfarenheter av demens hur demenssjukdomen som ett stigmatiserat tillstånd i samhället påverkade dem. De ansåg att deltagarna som lever med en demensdiagnos ofta inte respekterades som aktiva medborgare med sina egna resurser i samhället. Personerna med olika erfarenhet av demens framhöll också att vara socialt aktiv i en grupp eller i offentliga rum var strategier för att upprätthålla en social roll i samhället. Förutom betydelsen av det sociala livet påpekade personerna med olika erfarenheter av demens att de skulle önska att dagverksamheterna och demensteamen skulle utgå mer utifrån person-centrerad vård och hälsofrämjande förhållningssätt. Slutligen, i studie V observerades det hur legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskor kämpade med den vanligt förekommande synen på deras profession och arbetsplatsen inom hälso-och sjukvården som gav sig uttryck som osynlig. Deras uppgifter och ansvar hade även förändrats och allt mer hade överlåtits till undersköterskor, grannar och familjemedlemmar och kommunernas socioekonomiska status hade betydelse. Legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskorna var en självklar del av grannskapet. Resultaten av denna avhandling har integrerats i en sammansatt tematisk analys baserad på de fem studierna för att nå en övergripande representation av människors upplevelser av grannskapet som en plats för det dagliga livet och omvårdnad med utgångspunkt utifrån erfarenheter av demens. Analysen resulterade i fem huvudteman (och tre underteman): (1) anknytning till det existerade grannskapet via promenader (2) dagliga aktiviteter främjar hälsa och välbefinnande; (3) möjligheter för sociala kontakter; (4) behandla oss som aktiva medborgare; (5) grannskapet som en plats för omvårdnad. Grannskapet beskrivs inte bara som en framkomlig, social medborgarskapsarena i relation till demens, utan var även en plats där sjuksköterskepraxis pågick dygnet runt (studierna II, III, IV och V) eftersom de flesta personer som lever med demens bor i ordinärt boende (studie I). Konklusion: Avhandlingen presenterar ett nytt underlag och ny kunskap för att förstå grannskapet som en plats för dagligt liv och omvårdnad genom att använda ett nytt perspektiv för att få förståelse. Grannskapet kan förstås som en plats förenad genom förbindelser som människor aktivt söker efter och där betydelsen av grannskapet inträder genom kroppens rörelse ut mot världen. Det är också en plats där omvårdnad sker som i sin tur stödjer vardagslivet för personer med demens, särskilt för dem som lever ensamma med demens. Detta visar på behovet av att tänka om i praktiken vad det gäller omvårdnaden, där "omvårdnad i grannskapet" som en modell med ett livsvärldsperspektiv behövs i dialog med medborgarna. ; Pozadina: Nedavni trend demencije ogleda se u ovome da osobe koje žive sa demencijom ostanu u kući ili u susjedstvu, ali još uvijek nije poznato mnogo u široj perspektivi koju nude ta susjedstva kao svakodnevno mjesto povezivanja, medicinske njege, te samog značaja u životu onih koji žive sa demencijom. Ciljevi: Cilj je istražiti susjedstvo kao svakodnevno mjesto boravka za ljude koji žive od demencije, te kao drugo istražiti susjedstva kao mjesta gdje bi se pružala medicinska njega. Metode i dizajni: Ukupno pet studija uključeno je u rad sa kvantitativnim i kvalitativnim dizajnom. Studija I imala je istraživački i opisni dizajn. Populacija od 17. 405 ljudi sa dijagnozom demencije bila je identifikovana, te usklađena sa podacima o kućnoj njezi i mjestu prebivališta, a zatim povezana sa tri općine: Östergötland, Štokholm i Vasterboten. Studija II imala je fenomenološki dizajn gdje je 14 osoba koje žive sa demencijom u porodičnoj kuci učestovalo u Östergötlandu u intervju pri šetnji. Studija III imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn koji je uključivao 14 ljudi iz porodičnog domaćinstva koji žive sami sa demencijom u Engleskoj, Škotskoj i Švedskoj, uključujući više metoda prikupljanja podataka. Studija IV imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn koji je obuhvatio 22 osobe koje žive, ili imaju lično i profesionalno iskustvo sa demencijom, gdje su se koristili pojedinačni i grupni intervju. Studija V imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn gdje je uljućeno ukupno 18 medicinskih sestara, a kao glavna metoda za prikupljanje podataka korištena je metoda praćenja i posmatranja. Završni rezultati: U studiji I, 72% od 17. 405 ljudi koji su imali demenciju živjeli su porodičnim kućama a 28% u starački domovima. Ukupno 52% od 17. 405 ljudi koji žive sa demencijom u tri općine su Östergötland, Štokholm i Vasterboten žive sami. Studija II otkrila je kako svakodnevna šetanja je sastavni dio njihovih aktivnosti koje su im pomogle u životu sa demencijom. Može se reći da je boravak na otvorenom, te povezivanje sa prirodom je vrlo praktično za ljude koji žive sa demencijom. Susjedstvo je često opisano kao socijalni kontekst, iako su neki učesnici u istraživanju koji žive sami otkrili kako je njihov jedini društveni kontakt bio sa uposlenicima kućne njege. U studiji III učesnici ispitivanja u Engleskoj, Škotskoj i Švedskoj su sve svoje napore da ostanu povezani sa susjedstvom kako bi stvorili nove načine koji bi pomogli stvaranje novih veza i odnosa. Učestvovanjem u nekoliko aktivnosti (koje su u Velikoj Britaniji omogućile dobrotvorne i slobodne organizacije, a u Švedskoj općine) stvorene su veze i prijateljstva. Međutim, utjecaj predrasuda povezanih s demencijom, što su i naglašavali sudionici, vodilo je kao iskustvu samoće i usamljenosti. Uprkos utjecaju predrasuda, učesnici su preuzeli kontrolunad svojim životima, te su tražili nove svakodnevne društvene veze u susjedstvu, ne pokazujući tako pasivnost prema svakodnevnim izazovima s kojima se susreću. U studiji IV učesnici su razgovarali o predrasudama o demenciji u zajednici. Ljudi koji žive sa demencijom često nisu uvaženi kao aktivni članovi koji mogu doprinijeti zajednici. Kako bi održali svoje uloge u zajednici vrlo je bitno da ostanu društveno aktivni. Učesnici sa različitim iskustvom demencije izrazili su želju da se centri za svakodnevnu njegu i timovi više baziraju kao unapređenju njege i zdravlja, kao i da se akcenat stavi na osobu za demencijom. Na kraju, u studiji V medicinske sestre su se borile sa općeprihvaćenim stavom o njima i njihovoj ulozi, te njihovom radnom mjestu u sistemu zdravstvene zaštite, opisujući to kao nevidljivo. Zadaci i odgovornosti medicinskih sestara prebacivali su se na pomoćne sestre, komšije i članove porodica prema društveno-ekonomskom nivou opštine. Unatoč tome, medicinske sestre su očito bile dio susjedstva. Iskustva, odnosno pronalasci u ovoj tezi integrisani su u kombinovanu analizu prema pet tematski obrađenih studija, kako bi se dostigao sveobuhvatan prikaz iskustava u susjedstvu kao svakodnevnom mjestu, te mjestu zdravstvene podrške u kontekstu demencije. Iz ove analize pojavilo se pet glavnih tema (kao i tri podteme): (1) povezanost sa susjedstvom; (2) svakodnevne aktivnosti promovišu zdravlje i dobrobit; (3) mogućnosti za socijalne veze; (4) tretiranje kao aktivne građane; (5) susjedstvo je mjesto za medicinske prakse neprekidno traju. Analize pokazuju kako se susjedstvo ne opisuje samo kao prohodno, socijalno i građansko polje u kontekstu demencije, već kao i mjesto gdje medicinske prakse neprekidno traju (studije II, III, IV i V), jer većina ljudi s demencijom žive u običnom domaćinstvu (studija I). Zaključak: Teza predstavlja nove temelje i znanja, kako bi se lakše razumio pojam susjedstva kao svakodnevnog mjesta za život, kao i njege kroz nove objektive razumijevanja. Susjedstvo bi se moglo shvatiti kao mjesto spojeno vezama koje ljudi aktivno potražuju gdje se značenje mjesta spaja sa kretanjem tijela kroz svijet. To je također mjesto gdje je svakodnevno obezbjeđena njega za ljude koji žive sa demencijom, posebno za one koji žive sami. Ovo ukazuje na potrebu da se preispita medicinska praksa, gdje se ''njega u susjedstvima'' kao formalni model sa životnom perspektivom treba uspostaviti u dijalogu sa građanima. ; Ytterligare forskningsfinansiärer: Swedish Riksbankens Jubileumsfond, Economic and Social Research Council (ESRC), National Institute for HealthResearch (NIHR), Norrköping Municipality Research and Development Fund (Norrköpings fond för forskning och utveckling), County Council of Östergötland, Linköping University from its strategic research fund for Health Care and Welfare.
Background: Recent policy is marked by a shift towards enabling people with dementia to remain at home and in their neighbourhoods, yet little is known about the wider perspective of neighbourhood as an everyday place of connection, practice and meaning in the lives of people with experience of dementia. Aims: The aim of this thesis is twofold. The first aim is to explore the neighbourhood as an everyday place for people with experiences of dementia. The second aim is to explore neighbourhood as a place for practice. Methods and Designs: Five studies are included in the thesis with both quantitative and qualitative designs. Study I had a cross-sectional exploratory and descriptive design. A total cohort of 17, 405 people with a dementia diagnosis were identified and matched with data about home care services and housing, and were then associated with socio-demographic factors in three county councils: Östergötland, Stockholm and Västerbotten. Study II had a phenomenological design; 14 community-dwelling people diagnosed with dementia in the County of Östergötland participated using walking interviews. Study III had an inductive and exploratory qualitative design including 14 community-dwelling people living alone with dementia in England, Scotland and Sweden involving multiple data collection methods. Study IV had an inductive and explorative qualitative design that included 22 people with the lived, personal and professional experiences of dementia and used semi-structured individual and group interviews. Study V had an inductive and explorative qualitative design where the perspectives of 18 participants (registered and specialist nurses) were included using shadowing as the main method for data collection. Findings: In study I, 72% of the cohort was living in ordinary housing and 28% in special housing of the total of 17, 405 people with a dementia diagnosis. Overall, 52% of 17, 405 people with dementia in three county councils (Östergötland, Stockholm and Västerbotten) were living alone. Study II revealed that walking in the neighbourhood was an integral part of their day-to-day activities that helped them to manage life with dementia. Connection to nature by being outdoors was a restorative practice for people living with dementia. Neighbourhood was often described as a social context, although some participants living alone revealed that their social contacts were mainly staff working in municipal home care. In study III, participants across all three field sites channelled their efforts to stay connected to the neighbourhood into creating new ways of maintaining social networks and relationships. By participating in several activities (provided in the United Kingdom by the third-sector and charitable groups, and in Sweden, by the municipalities), bonds of friendship were created. However, the impact of stigma surrounding dementia was highlighted by the participants, which caused experiences of involuntary solitude or loneliness. Despite the impact of stigma, participants took control over their lives by searching for new daily social connections in the neighbourhood and were by no means passive in the face of the challenges in everyday life. In study IV, the participants discussed how dementia was stigmatized in the community. People living with dementia were often not being respected as active citizens with their own resources in the community. Being socially active in a group or in public spaces were strategies to maintain a social role in the community. Participants with different experiences of dementia wanted the day care centres and teams to be more centrally involved in person-centred care and health-promoting improvements. Finally, in study V, participants struggled with the commonly held view of their role and their workplace within the health care system, interpreting it as being invisible, as if placed in a black box. The tasks and responsibilities of the participants were shifting to assistant nurses, neighbours and family members according to the socio-economic level of the municipality. Nonetheless, the participants were clearly part of the neighbourhood. The findings of this thesis have been integrated into a combined thematic analysis based on the five studies to reach an overall representation of people's experiences of neighbourhood as an everyday place and a place for practice in the context of dementia. Five main themes (and three sub-themes) emerged from the analysis: (1) walkable attachment to the lived neighbourhood; (2) daily activities promote health and well-being; (3) opportunities for social connections; (4) just treat us as active citizens; (5) neighbourhood: a place for practice. The analysis suggested the neighbourhood was not only described as a walkable, social and citizenship arena in the context of dementia; it was also a place where practice was ongoing around the clock (studies II, III, IV and V) because most of the people with dementia are living in ordinary housing (study I). Conclusion: The thesis presents a new foundation and knowledge to understand neighbourhood as a place for everyday life and practice by applying a new lens for understanding. The neighbourhood can be understood as a place linked by connections that people actively searched out, and where the meaning of place emerges via movement of the body through the world. It is also a site where practices support everyday life for people with dementia, especially for those living alone with dementia. This points to the need to re-think nursing practice, where "neighbourhood nursing" as a formal model with a lifeworld perspective has to be established in dialogue with citizens. ; Bakgrund: Den senaste samhällsutvecklingen och de politiska ambitionerna har utgått alltmer från att göra det möjligt för personer med demenssjukdom att bo kvar allt längre i sina hem och grannskap. Trots denna utveckling finns det lite kunskap utifrån det bredare perspektivet om grannskapet som en vardaglig plats för relationer, omvårdnad samt vilken mening det har för personer som har erfarenhet av demens. Syfte: Syftet med avhandlingen var för det första att undersöka grannskapet som en plats i vardagen för personer som har erfarenheter av demens, och för det andra, att undersöka grannskapet som en plats för omvårdnad. Design och metod: Avhandlingen inkluderar fem delstudier med både kvalitativ och kvantitativ design. Studie I hade en explorativ och beskrivande tvärsnittsdesign. Totalt ingick det 17 405 personer med en demensdiagnos som identifierades och samkördes med information av hemtjänstinsatser och boende. Denna informationen förenades sedan med de socio-demografiska faktorerna i de tre regionerna Östergötland, Stockholm och Västerbotten. Studie II hade en femenologisk design som inkluderade 14 personer som bodde i ett eget boende med en demensdiagnos i Östergötlands län och som deltog i ´promenad intervjuer´. Studie III hade en induktiv och beskrivande kvalitativ design vilket inkluderade 14 personer som bodde ensamma i ett eget boende med en demensdiagnos i England, Skottland och Sverige. De 14 personer som bodde i ett eget boende med en demensdiagnos i Studie III deltog i flera datainsamlingsmetoder. Studie IV hade en induktiv och beskrivande kvalitativ design som inkluderade 22 personer med levda, personliga och professionella erfarenheter av demens som deltog i semistrukturerade individuella och gruppintervjuer. Slutligen, Studie V hade också en induktiv och beskrivande kvalitativ design där 18 deltagare (legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskor) inkluderades skuggning som är den huvudsakliga metoden för datainsamlingen. Resultat: I Studie I fann vi att 72 % av den totala befolkningen av 17 405 personer med en demensdiagnos bodde i ordinärt boende och 28 % i särskilt boende. Sammantaget bodde 52 % av de 17 405 personerna med demens i singelhushåll i de tre regionerna Östergötland, Stockholm och Västerbotten. Studie II påvisade att promenader i grannskapet var en betydelsefull del av deras dagliga aktiviteter som hjälpte personer med en demensdiagnos att hantera ett liv med demens. Att vara utomhus i naturen medförde att personer med demens knöt an till naturen och genom det återhämtade sig. Grannskapet beskrivs ofta som ett socialt sammanhang, även om vissa deltagare som bodde ensamma berättade att deras sociala kontakter främst var med personalen som arbetade i den kommunala hemsjukvården (och hemtjänsten). I studie III beskrev personer med demens i England, Skottland och Sverige hur de ansträngde sig för att hålla kvar kontakten med grannskapet men också hur de skapade nya sätt att upprätthålla och hitta nya sociala nätverk och kontakter. Dessa vänskapsband skapades genom att delta i olika aktiviteter (som tillhandahålls i England av tredje sektorn och välgörenhetsgrupper, och i Sverige, av kommunerna). Även effekterna av stigmatiseringen kring att leva med demens betonades av deltagarna, de beskrev detta som en orsak till ofrivillig ensamhet. Trots påverkan av stigmatiseringen tog personerna med demens, kontroll över sina liv, genom att finna nya dagliga sociala kontakter i grannskapet. Personer med demens är intressearde av att anta nya utmaningarna i vardagen. I studie IV diskuterade personerna med olika erfarenheter av demens hur demenssjukdomen som ett stigmatiserat tillstånd i samhället påverkade dem. De ansåg att deltagarna som lever med en demensdiagnos ofta inte respekterades som aktiva medborgare med sina egna resurser i samhället. Personerna med olika erfarenhet av demens framhöll också att vara socialt aktiv i en grupp eller i offentliga rum var strategier för att upprätthålla en social roll i samhället. Förutom betydelsen av det sociala livet påpekade personerna med olika erfarenheter av demens att de skulle önska att dagverksamheterna och demensteamen skulle utgå mer utifrån person-centrerad vård och hälsofrämjande förhållningssätt. Slutligen, i studie V observerades det hur legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskor kämpade med den vanligt förekommande synen på deras profession och arbetsplatsen inom hälso-och sjukvården som gav sig uttryck som osynlig. Deras uppgifter och ansvar hade även förändrats och allt mer hade överlåtits till undersköterskor, grannar och familjemedlemmar och kommunernas socioekonomiska status hade betydelse. Legitimerade sjuksköterskor och specialistsjuksköterskorna var en självklar del av grannskapet. Resultaten av denna avhandling har integrerats i en sammansatt tematisk analys baserad på de fem studierna för att nå en övergripande representation av människors upplevelser av grannskapet som en plats för det dagliga livet och omvårdnad med utgångspunkt utifrån erfarenheter av demens. Analysen resulterade i fem huvudteman (och tre underteman): (1) anknytning till det existerade grannskapet via promenader (2) dagliga aktiviteter främjar hälsa och välbefinnande; (3) möjligheter för sociala kontakter; (4) behandla oss som aktiva medborgare; (5) grannskapet som en plats för omvårdnad. Grannskapet beskrivs inte bara som en framkomlig, social medborgarskapsarena i relation till demens, utan var även en plats där sjuksköterskepraxis pågick dygnet runt (studierna II, III, IV och V) eftersom de flesta personer som lever med demens bor i ordinärt boende (studie I). Konklusion: Avhandlingen presenterar ett nytt underlag och ny kunskap för att förstå grannskapet som en plats för dagligt liv och omvårdnad genom att använda ett nytt perspektiv för att få förståelse. Grannskapet kan förstås som en plats förenad genom förbindelser som människor aktivt söker efter och där betydelsen av grannskapet inträder genom kroppens rörelse ut mot världen. Det är också en plats där omvårdnad sker som i sin tur stödjer vardagslivet för personer med demens, särskilt för dem som lever ensamma med demens. Detta visar på behovet av att tänka om i praktiken vad det gäller omvårdnaden, där "omvårdnad i grannskapet" som en modell med ett livsvärldsperspektiv behövs i dialog med medborgarna. ; Pozadina: Nedavni trend demencije ogleda se u ovome da osobe koje žive sa demencijom ostanu u kući ili u susjedstvu, ali još uvijek nije poznato mnogo u široj perspektivi koju nude ta susjedstva kao svakodnevno mjesto povezivanja, medicinske njege, te samog značaja u životu onih koji žive sa demencijom. Ciljevi: Cilj je istražiti susjedstvo kao svakodnevno mjesto boravka za ljude koji žive od demencije, te kao drugo istražiti susjedstva kao mjesta gdje bi se pružala medicinska njega. Metode i dizajni: Ukupno pet studija uključeno je u rad sa kvantitativnim i kvalitativnim dizajnom. Studija I imala je istraživački i opisni dizajn. Populacija od 17. 405 ljudi sa dijagnozom demencije bila je identifikovana, te usklađena sa podacima o kućnoj njezi i mjestu prebivališta, a zatim povezana sa tri općine: Östergötland, Štokholm i Vasterboten. Studija II imala je fenomenološki dizajn gdje je 14 osoba koje žive sa demencijom u porodičnoj kuci učestovalo u Östergötlandu u intervju pri šetnji. Studija III imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn koji je uključivao 14 ljudi iz porodičnog domaćinstva koji žive sami sa demencijom u Engleskoj, Škotskoj i Švedskoj, uključujući više metoda prikupljanja podataka. Studija IV imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn koji je obuhvatio 22 osobe koje žive, ili imaju lično i profesionalno iskustvo sa demencijom, gdje su se koristili pojedinačni i grupni intervju. Studija V imala je induktivni i istraživački kvalitativni dizajn gdje je uljućeno ukupno 18 medicinskih sestara, a kao glavna metoda za prikupljanje podataka korištena je metoda praćenja i posmatranja. Završni rezultati: U studiji I, 72% od 17. 405 ljudi koji su imali demenciju živjeli su porodičnim kućama a 28% u starački domovima. Ukupno 52% od 17. 405 ljudi koji žive sa demencijom u tri općine su Östergötland, Štokholm i Vasterboten žive sami. Studija II otkrila je kako svakodnevna šetanja je sastavni dio njihovih aktivnosti koje su im pomogle u životu sa demencijom. Može se reći da je boravak na otvorenom, te povezivanje sa prirodom je vrlo praktično za ljude koji žive sa demencijom. Susjedstvo je često opisano kao socijalni kontekst, iako su neki učesnici u istraživanju koji žive sami otkrili kako je njihov jedini društveni kontakt bio sa uposlenicima kućne njege. U studiji III učesnici ispitivanja u Engleskoj, Škotskoj i Švedskoj su sve svoje napore da ostanu povezani sa susjedstvom kako bi stvorili nove načine koji bi pomogli stvaranje novih veza i odnosa. Učestvovanjem u nekoliko aktivnosti (koje su u Velikoj Britaniji omogućile dobrotvorne i slobodne organizacije, a u Švedskoj općine) stvorene su veze i prijateljstva. Međutim, utjecaj predrasuda povezanih s demencijom, što su i naglašavali sudionici, vodilo je kao iskustvu samoće i usamljenosti. Uprkos utjecaju predrasuda, učesnici su preuzeli kontrolunad svojim životima, te su tražili nove svakodnevne društvene veze u susjedstvu, ne pokazujući tako pasivnost prema svakodnevnim izazovima s kojima se susreću. U studiji IV učesnici su razgovarali o predrasudama o demenciji u zajednici. Ljudi koji žive sa demencijom često nisu uvaženi kao aktivni članovi koji mogu doprinijeti zajednici. Kako bi održali svoje uloge u zajednici vrlo je bitno da ostanu društveno aktivni. Učesnici sa različitim iskustvom demencije izrazili su želju da se centri za svakodnevnu njegu i timovi više baziraju kao unapređenju njege i zdravlja, kao i da se akcenat stavi na osobu za demencijom. Na kraju, u studiji V medicinske sestre su se borile sa općeprihvaćenim stavom o njima i njihovoj ulozi, te njihovom radnom mjestu u sistemu zdravstvene zaštite, opisujući to kao nevidljivo. Zadaci i odgovornosti medicinskih sestara prebacivali su se na pomoćne sestre, komšije i članove porodica prema društveno-ekonomskom nivou opštine. Unatoč tome, medicinske sestre su očito bile dio susjedstva. Iskustva, odnosno pronalasci u ovoj tezi integrisani su u kombinovanu analizu prema pet tematski obrađenih studija, kako bi se dostigao sveobuhvatan prikaz iskustava u susjedstvu kao svakodnevnom mjestu, te mjestu zdravstvene podrške u kontekstu demencije. Iz ove analize pojavilo se pet glavnih tema (kao i tri podteme): (1) povezanost sa susjedstvom; (2) svakodnevne aktivnosti promovišu zdravlje i dobrobit; (3) mogućnosti za socijalne veze; (4) tretiranje kao aktivne građane; (5) susjedstvo je mjesto za medicinske prakse neprekidno traju. Analize pokazuju kako se susjedstvo ne opisuje samo kao prohodno, socijalno i građansko polje u kontekstu demencije, već kao i mjesto gdje medicinske prakse neprekidno traju (studije II, III, IV i V), jer većina ljudi s demencijom žive u običnom domaćinstvu (studija I). Zaključak: Teza predstavlja nove temelje i znanja, kako bi se lakše razumio pojam susjedstva kao svakodnevnog mjesta za život, kao i njege kroz nove objektive razumijevanja. Susjedstvo bi se moglo shvatiti kao mjesto spojeno vezama koje ljudi aktivno potražuju gdje se značenje mjesta spaja sa kretanjem tijela kroz svijet. To je također mjesto gdje je svakodnevno obezbjeđena njega za ljude koji žive sa demencijom, posebno za one koji žive sami. Ovo ukazuje na potrebu da se preispita medicinska praksa, gdje se ''njega u susjedstvima'' kao formalni model sa životnom perspektivom treba uspostaviti u dijalogu sa građanima. ; Ytterligare forskningsfinansiärer: Swedish Riksbankens Jubileumsfond, Economic and Social Research Council (ESRC), National Institute for HealthResearch (NIHR), Norrköping Municipality Research and Development Fund (Norrköpings fond för forskning och utveckling), County Council of Östergötland, Linköping University from its strategic research fund for Health Care and Welfare.
To deal with the massive deployment of electric vehicles, charging stations must be properly placed. This is an extremely important issue that must be resolved before many electric vehicles are manufactured and governmental authorities start adopting policies to initiate higher electromobility. A poor design of the charging infrastructure can cost a significant amount of resources and can disrupt the electric vehicle users' convenience, can offer poor quality of service and other user dissatisfaction. A public charging location is defined as location in a road network, where any electric vehicle user can come to charge his battery. Due to various charging technologies, the charging service can be fulfilled by shorter or longer charging time depending on the power transfer capacity and the disposable charging time of the users. The charging station must be within the reachable driving range distance of the electric vehicles and must provide a charging service for majority of users at a lower cost and higher quality. In this dissertation, we present a new optimisation procedure for charging stations placement. The introduced methodology takes into account the electric vehicle users, the electric and road networks. The electric power system reliability check, quality of service and charging reliability of the charging infrastructure are used as optimisation criteria, while placing charging stations of different charging technology by minimal investment costs. Electric power system reliability check is incorporated in the optimisation constraints by using a DC model to calculate the power flows. In this part, the charging reliability criterion of the charging infrastructure is defined as selecting at least one candidate location within the driving range of the electric vehicles in order to ensure unlimited mobility. Another criterion is the quality of service required by the electric vehicle users, which considers the time the users are willing to spend for charging their battery, when traveling, to complete the trip. To please the requirements of the users regarding the quality of service of the charging infrastructure, different charging technology types are factored in the optimisation objective function. The optimisation model also includes the mobility behaviour of electric vehicles by involving their trajectories of movement at different time instances. By also analysing their mobility behaviour, the traffic load of the candidate locations is identified which exposes the number of electric vehicles that are going through a particular candidate location. The final optimal charging infrastructure expansion plan shows the optimal placement layout, number of locations and placement cost. We also elaborate a stochastic formulation of the optimisation placement procedure that takes into consideration the stochastic occurrences that can have a significant impact on the electric vehicles' driving range i.e. battery charge, the charging time that the users are willing to spend while charging at candidate location and the charging stations' investment costs. The stochastic formulation includes also a representative trajectories search and a scenario reduction method to form common stochastic scenarios to be executed by the proposed optimisation model. Besides the charging infrastructure placement plan, the optimal results of the stochastic scenarios can be used to calculate the placement probability of candidate locations, which is fundamental for the charging infrastructure planners in the decision-making part. The numeric results illustrate the application of the proposed charging infrastructure optimization on test road and electric power system by showing the optimal charging stations placement layout and overall placement costs for the optimization constraints set on the charging reliability, required quality of service and running a power system reliability check. Additionally, for the stochastic formulation of the optimization model, the results show the optimal charging locations and their placement probability, which exposes their importance to charging infrastructure planners in terms of prioritization and robust decision-making. For the detailed analysis made on the impact of the stochastic driving range scenarios on the optimization output regarding the placement cost and locations, it is ascertained that a shorter uncertainty distance increases the number of candidate locations included in the charging reliability criterion resulting in higher overall charging infrastructure placement costs and vice-versa. ; Za masovno vpeljavo električnih vozil morajo biti polnilne postaje skozi postopke načrtovanja polnilne infrastrukture lokacijsko pravilno razporejene s ciljem zagotoviti zanesljivo oskrbo z električno energijo, potrebno v prometu. To je izredno pomembna naloga, ki jo je treba opraviti, preden se poveča številno električnih vozil in preden vladini organi začnejo sprejemati politične odločitve za večjo elektromobilnost. Slabo zasnovana infrastruktura za električna vozila lahko zviša stroške za polnjenje električnih vozil, vpliva na samo udobje uporabnikov električnih vozil, kakovost storitve polnjenja in povzroči dodatna nezadovoljstva uporabnikov. Torej je pravilno (optimalno) postavljena polnilna infrastruktura bistvenega pomena za povečanje množične uporabe in večjo uporabnost električnih vozil. To je velik izziv, ki vključuje zasnovo in uvedbo omrežij javnih (in zasebnih) polnilnih postaj s skupnimi povezanimi sistemi za preverjanje pristnosti in zaračunavanja stroška porabljene električne energije. Javna polnilnica je opredeljena kot polnilnica v cestnem omrežju, kjer lahko vsak imetnik električnega vozila pride in napolni svojo baterijo. Zaradi različnih tehnologij polnjenja je mogoče storitev polnjenja opraviti v krajšem ali daljšem časovnem obdobju, glede na zmogljivost polnilnic in razpoložljiv čas polnjenja uporabnikov. Polnilnice morajo biti postavljene v dosegljivi razdalji električnih vozil in morajo zagotavljati storitve polnjenja za večino uporabnikov z visoko kakovostjo storitve polnjenja, ki je povezana z razpoložljivim časom polnjenja vozil. Čas, potreben za polnjenje baterije, je odvisen od treh glavnih dejavnikov: priključne moči polnilnice, zmogljivosti baterije in stanja napolnjenosti baterije ob času polnjenja. Priključitev polnilnice na omrežje in vrsta priključka se določi na podlagi uvrstitve v skupino končnih odjemalcev glede potrebe po energiji, moči in tipu priključka. Pri tem je operater polnilne infrastrukture dolžan izvesti vse ukrepe, ki jih predpisujejo sistemska obratovalna navodila. Zmogljivost baterije je različna v odvisnosti od tehnologije shranjevanja, tipa električnega vozila (avto, tovornjak, avtobus, moped, tricikel), izvedbe modela, električnega motorja, napetosti baterije, stopnje hitrosti polnjenja / praznjenja itd. Za polnjenje baterij električnih vozil so na voljo različne tehnologije polnjenja, vendar trenutno obratujejo trije standardni nivoji polnjenja, in sicer: • prvi nivo polnjenja se nanaša na uporabo enofaznega izmeničnega sistema do 3 kW priključne polnilne moči (običajno je 1 kW). Odvisno od lastnosti in tehnologije shranjevanja baterije je lahko čas polnjenja do 24 ur ; - drugi nivo polnjenja uporablja trifazni izmenični sistem, pri čemer je priključna moč do 24 kW. Čas polnjenja je do 8 ur. Zahteva tudi dodatne dogovore z operaterji omrežja glede nastavitev zaščite in inštalacije dodatne opreme, ki jo je treba namestiti k polnilnici (transformatorji, odklopniki, stikala, adapterji itd.) ; - tretji nivo polnjenja predstavlja hitro polnitev. Priključna moč polnjenja je v razponu od 44 kW do 240 kW. Hitro polnjenje lahko popolnoma napolni baterijo električnega - vozila v 15 min - 30 min, kar je relativno primerljivo s časom polnjenja rezervoarja vozila z motorjem z notranjim zgorevanjem. Tretje nivo zahteva povezavo na višji napetostni nivo in je postavitev takega polnilnega sistema bolj zahtevna v primerjavi z nivojema 1 in 2, ker je treba namestiti dodatno električno opremo višjega napetostnega nivoja. Izkazalo se je, da je večina uporabnikov električnih vozil zadržanih do dejstva, da nimajo dovolj polnilnih postaj na poti do končne destinacije, kar pomeni, da uporabniki zaradi neprimerno načrtovane polnilne infrastrukture ne bodo dosegli cilja. Ocenjuje se, da je s trenutno tehnologijo mogoče avtonomno na električni pogon prevoziti do 350 km z enim polnjenjem, vendar je tipična dnevna razdalja nekje do 80 km na dan. Cilj proizvajalcev električnih vozil za prihodnja leta je razvoj in zagon množične proizvodnje električnih vozil s tehnologijami shranjevanja električne energije, ki bodo omogočile potovanje na daljše razdalje, primerljive s temi, ki jih danes dosegajo vozila z motorji z notranjim izgorevanjem, tudi do 1000 km in več. Trenutno so poti na daljše razdalje težavne, saj so na razpolago le javne polnilnice. V nekaterih primerih vozniki potujejo dlje časa in prevozijo daljše razdalje, da bi našli polnilnico. Dejstvo je, da morajo biti polnilnice postavljene na lokacijah, ki so primerne za uporabnike električnih vozil, na primer na lokacijah, kjer se beleži večji promet z električnimi vozili. Kot drugo, ob prihodu je lahko polnilnica zasedena, zato morajo vozniki čakati na vrsto, da napolnijo baterije. Ta scenarij je zelo realen, saj se s trenutno tehnologijo shranjevanja električne energije električna vozila polnijo dlje časa, kar povzroča daljše čakalne vrste, še posebej ob povečanem številu električnih vozil v prometu. Z daljšimi čakalnimi vrstami so nadalje povezane tudi zahteve po večjem prostoru na črpališčih, počivališčih, kjerkoli se pač nahajajo polnilnice. Naključna postavitev polnilnic je med glavninami ovirami za splošno sprejetje in s tem uporabnost električnih vozil, saj s tem se lahko poveča neudobnost in nezadovoljstvo voznikov. Poudariti je treba, da se morajo polnilnice postavljati na primernih lokacijah. Gre za večrazsežnosti problem: tehnični – priključitev na omrežje, obremenitev omrežja, drugi vplivi na obratovanje omrežja itd., ekonomski – stroški priključitve, stroški vzdrževanja in obratovanja itd. in družbeni – dostopnost polnilnic, udobje voznikov itd. Izzivi, ki se odpirajo na področju načrtovanja elektroenergetskih in polnilnih omrežij s povečanim deležem električnih vozil, so torej tako tehnične, ekonomske kot tudi družbene narave. V tej doktorski disertaciji smo razvili nov matematičen postopek za optimalno načrtovanje izgradnje polnilne infrastrukture za električna vozila. Predlagana metodologija upošteva obnašanje uporabnikov električnih vozil (vozne navade), tehnologijo polnjenja ter obstoječo cestno infrastrukturo in dostopnost elektroenergetskega sistema. Preverjanje zanesljivosti elektroenergetskega sistema, kakovosti storitve polnjenja in zanesljivost polnilne infrastrukture se uporabljajo kot omejitve v predlaganem optimizacijskem modelu, pri čemer se polnilnice postavljajo na izbranih optimalnih lokacijah glede na tehnologijo polnjena z minimalnimi naložbenimi stroški inštalacije, vzdrževanja, obratovanja. Preverjanje zanesljivosti elektroenergetskega sistema je vključeno v optimizacijske omejitve z uporabo DC (enosmerni izračun) metode izračuna pretokov moči. Z DC načinom izračuna pretokov moči preverjamo obremenitev vodov zaradi vključitve polnilnic ter bilanco v sistemu. Pri optimizaciji je merilo zanesljivosti polnjenja polnilne infrastrukture opredeljeno kot izbor vsaj ene možne lokacije v območju dosega vožnje električnih vozil, s ciljem zagotavljanja neomejene mobilnosti – da je v območju dosega vsaj ena polnilnica in to v smeri poti. Drugo merilo je kakovost storitve polnjenja, ki jo zahtevajo uporabniki električnih vozil. Ta upošteva čas, ki so ga uporabniki pripravljeni nameniti polnjenju baterije med potovanjem, da bi lahko prispeli na cilj. S tem želimo približati model čim bližje realnosti, realnost pa je, da imamo več polnilnih tehnologij, v grobem 2 skupini - hitre in počasne. Optimizacijski model vključuje tudi vozne navade voznikov električnih vozil z vključevanjem njihovih voznih poti v različnih časovnih obdobjih. Z analizo njihovega vedenja se določi prometna obremenitev lokacij, kar je bistvenega pomena pri sprejemanju odločitve o primernosti izbrane lokacije glede postavite polnilnic in njihovih priključnih moči. Priprava vhodnih podatkov vključuje pripravo modelov električnih in cestnih omrežij, niz tehnologij in naložbenih stroškov inštalacije, vzdrževanja in obratovanja, trajektorij gibanja električnih vozil in zahtevano raven kakovosti storitve polnjenja. Da bi modelirali cestno omrežje ter da bi opazovali obnašanje voznikov električnih vozil, uporabljamo postopek razdelitev na odseke z oblikovanjem diskretnih množic cestnega omrežja in trajektorij. Uporabljamo diskretni način, kar pomeni, da sta cestna infrastruktura in trajektorije premikanja voznikov električnih vozil modelirana z množicami diskretnih elementov. Pri električnih vozilih je njihov doseg glavnega pomena zaradi zagotovitev neomejene mobilnosti, zato je pri določanju lokacij polnilnic doseg električnega vozila glavni dejavnik pri oblikovanju kriterija polnilne zanesljivosti polnilne infrastrukture. V nadaljnjih poglavjih je bolj podrobno predstavljen koncept, s katerim se postavi kriterij oblikovanja polnilne zanesljivosti polnilne infrastrukture. Pri postopku optimizacije se upošteva tudi pomembnost lokacije na način, da se ji na podlagi analize prometne obremenjenosti dodeli ustrezna utež. Posledično imajo lokacije z večjimi utežmi večjo pomembnost v postopku optimizacije izbor lokacij polnilnic, saj večja utež pomeni, da večje število električnih vozil prepotuje to lokacijo. Ob pripravi podatkov se tudi upošteva več vrst tehnologij polnjenja. Vsaka tehnologija polnjenja ima svojo moč, ki vpliva na čas polnjenja. Tehnologije večjih priključnih moči (tehnologije hitrega polnjenja), imajo primerljiv čas polnjenja z konvencionalnimi načini polnjenja vozil z notranjim izgorevanjem. V tej doktorski nalogi pri pripravi podatkov in v postopku optimizacije podajamo bolj podroben pregled polnilih tehnologij. Vsaka lokacija cestnega omrežja, odvisno od možnosti povezave in izvedbe, ima različen naložbeni strošek inštalacije, vzdrževanja in obratovanja, ki ga upoštevamo v kriterijski funkciji pri postopku optimizacije. Zahtevana kakovost storitve polnjenja vključuje razpoložljiv čas, ki bi ga vozniki električnih vozil namenili polnjenju na poti do svojega končnega cilja. V tej doktorski nalogi podrobno opisujemo in dajemo definicijo kakovosti storitve polnjenja, s katero tudi vplivamo na končno razporeditev lokacij polnilnic v cestnem omrežju. Zaradi vključitve novih polnilnic z različnimi moči polnjenja in zaradi omejitve virov električne energije in prenosa vodov v elektroenergetskem sistemu, je vključen izračun prerokov moči na podlagi DC metode. V naslednjih letih je pričakovati povečan vpliv obratovanja polnilnic zanesljivosti elektroenergetskega sistema zaradi množičnega vključevanja električnih vozil. S predlaganim postopkom optimizacije postavitve polnilnic bodo lahko načrtovalci polnilne infrastrukture in operaterji elektroenergetskih omrežjih uskladili delovanje in se dogovorili za širitev omrežij, kar ima za posledico zanesljivo oskrbo z električno energijo. Končni načrt optimalne postavitve polnilne infrastrukture prikazuje optimalno razporeditev postavitve, število lokacij in naložbeni strošek postavitve polnilne infrastrukture. V tej disertaciji smo obravnavali tudi razširitev postopka optimizacije s stohastično formulacijo, saj je večina vhodnih parametrov povezani z negotovostjo, ki lahko močno vpliva na optimalno postavitev polnilnic. Ker je znanje o prihodnjih vrednostih vhodnih parametrov pogosto neznano ali je znano le v času faze načrtovanja, je vključitev stohastične komponente smiselna za dolgoročno načrtovanje polnilne infrastrukture. Negotovost se lahko razvrsti v dve kategoriji: naključna in nenaključna negotovost. Ta disertacija je osredotočena na naključne negotovosti, za katere so značilni ponovljivi parametri z določenimi odstopanji in omogočajo možnost statistične analize, ki poda funkcijo porazdelitve verjetnosti, povprečne vrednosti, standardne odklone itd. Nenaključne negotovosti z nejasnimi podatki v stohastični formulaciji niso upoštevani. Glavna motivacija za razširitev postopka optimizacije s stohastično formulacijo je vključitev stohastične narave obnašanja električnih vozil, njihovega dosega, razpoložljivega časa namenjenega polnjenju baterije električnih vozil in naložbenih stroškov inštalacije, vzdrževanja in obratovanja za različne tehnologije polnjenja. S pomočjo stohastičnega modeliranja bomo lažje razumeli vplive na optimalno izbiro lokacij in postavitev polnilnic in s tem povezanimi stroški, hkrati pa se bolj približali k dejanskim dogodkom, ki so v realnosti navezani na elemente, kar je cilj stohastičnega modeliranja. Zagotovo morajo biti optimalne lokacije polnilnic postavljene na mestih, kjer se odvija največ prometa. Zato je treba vse negotovosti, povezane s odmikom od najpogosteje vožene trajektorije vključiti v postopek optimalne postavitve polnilnic. Negotovi dejavniki, kot so hitrost vožnje, pospešek, masa in aerodinamika električnega močno vplivajo na doseg električnega vozila. Stohastično modeliranje kakovosti storitve polnjenja, QoS (angl. Quality of Service), zajema vse stohastične dogodke v realnem času, ki vplivajo na razpoložljivi čas polnjenja voznikov električnih vozil, kot so delno napolnjene baterije, prometne razmere na cestah itd. Pri naložbenih stroških inštalacije, vzdrževanja in obratovanja za različne tehnologije polnjenja se stohastična komponenta uvede s ciljem, da se zajame negotovost, ki je posledica neprekinjenega razvoja baterij različnih proizvajalcev, ki pa ponujajo izdelke/storitve po določeni ceni. Stohastična komponenta prav tako pokriva negotovosti povezane z inflacijo in diskontnimi stopnjami naložbenih stroškov za različne vrste tehnologij polnjenja. Nadgraditev oz. razširitev determinističnega postopka optimizacije postavitve polnilnic s stohastično formulacijo zagotavlja koristi načrtovalcem polnilnih infrastruktur, kot so prednostni seznam optimalnih lokacij za postavitev polnilnic različnih tehnologij polnjenja z minimalnimi naložbenimi stroški inštalacije, vzdrževanja in obratovanja, ki se razvrščajo po svoji verjetnosti izbire lokacije, verjetnosti dogajanja, številu lokacij, njihovih postavitvah v prostoru in skupnem strošku postavitve. Stohastična formulacija postopka vključuje novo metodo iskanja reprezentativne poti električnih vozil. Pri tem smo predlagali novi kazalnik TSI (angl. Trajectory Similarity Index), s katerim se določa podobnost med stohastičnimi trajektorijami električnih vozil, ne glede le na dolžine trajektorij, ampak z njihovimi časovno-prostorskimi lastnosti. S pomočjo novega kazalnika TSI smo predlagali rešitev, s katero se določa reprezentativne trajektorije gibanja električnih vozil, ki so v nadaljevanju vključene v optimizacijski postopek. Pri stohastični formulaciji smo uporabili tudi metodo za zmanjšanje števila scenarijev s ciljem poenostavitve kompleksnosti samega optimizacijskega postopka. Na razpolago je več optimizacijskih metod, kot so: GA (angl. Genetic Algorithms), ANN (angl. Artifitaial Neural Networks), LP (angl. Linear Programming), MILP (angl. Mixed Integer Programming), AI (angl. Artifitial Intelegence), itd. V tej doktorski disertaciji uporabljamo optimizacijski postopek MILP, zaradi enostavnosti, hitrosti in ustreznosti reševanja zastavljenega matematičnega optimizacijskega modela pri izbiri optimalne lokacije postavitve polnilnic. Rezultate prikazujejo uporabnost novega matematičnega postopka za optimalno načrtovanje izgradnje polnilne infrastrukture za električna vozila, pri čemer sta uporabljeni cestno in električno testno omrežje. Prikazane so optimalne lokacije in skupni najmanjši strošek izgradnje, obratovanja in vzdrževanja glede na tehnologijo polnjenja ob upoštevanju omejitev optimizacije, kot so zanesljivost polnilne infrastrukture, zahtevana kakovost storitve polnjenja in preverbo zanesljivosti elektroenergetskega sistema. V rezultatih razširjenega optimizacijskega modela s stohastično komponento je tudi prikazan prednosti seznam optimalnih lokacij za postavitev polnilnic različnih tehnologij, ki se razvrščajo po svoji verjetnosti izbire lokacije. Rezultati zajamejo tudi natančnejšo analizo negotovosti dosega električnega vozila in scenarije vpliva na optimizacijo izbire lokacij in skupnim stroškom postavitve. Med glavnimi izvirnimi prispevki doktorske disertacije so: nov večkriterijski matematičen postopek za optimalno načrtovanje izgradnje polnilne infrastrukture za električna vozila ; nov kriterij, ki definira zanesljivost polnjenja (angl. Charging Reliablity) polnilne infrastrukture s ciljem zagotavljanja neomejene mobilnosti električnih vozil ; kriterij preverjanja zanesljivosti obratovanja električnega omrežja nov kriterij kakovosti storitve polnjenja polnilne infrastrukture (angl. Quality of Service) na podlagi zahteve uporabnikov električnih vozil glede njihovega razpoložljivega časa za polnjenje baterij in glede na trenutno stanje baterije ; razširitev predlaganega optimizacijskega model s stohastično komponento. Cilj je zajeti vse negotovosti povezane z vhodnimi podatki (obnašanje voznikov, domet električnega vozila, razpoložljivi čas polnjenja baterije električnega vozila in stroški izgradnje, obratovanja in vzdrževanja glede na tip polnilne tehnologije).
The thesis investigates the criminological aspects of animal abuse as cruelty towards animals and its social and legal response. Expert findings, social movements, the media and more recently policy-makers agree that animal abuse is a dangerous and concerning behavior that should be sanctioned. On the other hand, most of the animal species are treated in law no differently from objects, property or a part of nature. Historically, crime against an animal and its legal status is an ambiguous concept. The purpose of this thesis is to analyze within such ambiguous and paradoxical legal and cultural context the way in which animal abuse became perceived as criminal and socially harmful. The thesis reviews findings on the links of animal abuse to other forms of violence, psychological mechanisms and discussions of cultural and legal meanings of the animal – human relationship with the purpose of building a working definition of animal abuse for critical-criminological purposes. Based on these, the main study about the processes of contemporary construction of animal abuse as a crime relies on a case study of Croatia's legal and media treatment of animal abuse. Looking at the period of 2004 - 2018, two aspects of animal abuse were analyzed: the development and implementation of the legal framework and the media depictions. Some of the main findings are as follows. Although criminalization of animal abuse and its sanction by imprisonment in Croatia took place in earlier criminal provisions, it was the 2011 (enacted in 2013) Criminal Code's animal abuse sections that drew particular media attention and instigated significant public interest in the topic. Although the provisions were reported on with a high level of inaccuracy, particularly in terms of criminalization and imprisonment, closer analysis of the criminal justice statistics (from reports to probation data) reveals that, regardless of legal changes, criminalization rarely included imprisonment, the efficiency of identifying and indicting reported individuals was very low and convictions rarely included any or sustainable probation measures. The media content analyzed shows that animal abuse was strongly shaped as a socially endangering and deviant act. The narrative used by journalist and editors was marked by features of the crime genre fiction and literary depictions of psychopathology of the offenders, the police (shortly) and self-organizing citizens were applauded, and harsher retribution was called for. The findings point to the necessity of understanding complexity of animal abuse as grounds for sustainable prevention, treatment and sanction, an aspect which should be led by experts and not the media. On the other hand, and due to its overwhelming influence on the perception of crime and social control, popular culture and the media need to be equally important objects of study for the contemporary criminology as they not only influence the formation and implementation of laws but also their meaning for members of the society who practice it. ; Živali so neločljivi del našega življenja, gospodinjstva, navad, dobrih dejanj in zločinov, našega pravnega sistema in naše kulture. Zdi se, da zloraba živali, krutost do živali in nasilje nad njimi danes bolj kot kadar koli motijo naša moralna čustva in sprožajo družbeni in politični odziv. Strokovnjaki, aktivisti, mediji in oblikovalci politike se strinjajo, da je zloraba živali nevarna in da zadeva vedenje, ki ga je potrebno ustrezno kriminalizirati in sankcionirati. Po drugi strani se večina živalskih vrst v zakonih in našem vsakdanjem življenju ne obravnava drugače kot predmeti, lastnina ali del narave in okolja. Zgodovinsko in kulturno je zločin nad živalmi dvoumen koncept. Zloraba živali se je v najboljšem primeru obravnavala kot kršitev zdravstvene varnosti ali neracionalne uporabe zalog hrane, medtem ko je trenutno točka zbliževanja tista, v kateri se moralni občutki velikega gnusa do storilcev zločina nad živalmi v javnem diskurzu soočajo z rednim ekonomskim izkoriščanjem živalskih življenj in zakonitim obravnavanjem živali kot lastnine, ki je prisotna v našem vsakdanjem življenju. Kako je zloraba živali postala kaznivo dejanje in kakšna je vloga strokovnjakov, medijev in zakonodajalcev v njej? Kriminološki vidiki krutosti do živali v pomembnih psiholoških raziskavah kažejo na dejstvo, da je krutost do živali pri otrocih in odraslih povezana z drugimi oblikami nasilnih kaznivih dejanj. Čeprav se pojavlja v številnih različnih in zapletenih situacijah, nasilje nad živalmi skoraj vedno kaže na zaskrbljujoče vedenje ali povezavo z medosebnim nasiljem ali travmo. Psihološke in novejše kriminološke raziskave upravičeno kažejo na krutost do živali kot "rdečo zastavo" za različne vedenjske motnje ali povezane oblike nasilja. Ta povezava je bila pomembna za družbena gibanja veliko prej, kakor so jo začeli izpostavljati strokovnjaki 20. stoletja. Pravice živali so številna zgodovinska družbena gibanja postavila v središče ali kot zelo pomemben poudarek svojega boja veliko pred gibanji za pravice živali v 60. letih. Drugi primeri družbenega gibanja ali združenj, ki delujejo na področju zaščite otrok, dodatno izpostavljajo povezavo, ki jo te družbene skupine zaznavajo med potrebo po izboljšanju zaščite otrok, žensk, žrtev nasilja v družini in domačih živali. Pričujoča doktorska disertacija ponuja pregled strokovnih del o aktivni krutosti kot namenu škodovati živali ter povzročiti bolečino in trpljenje ter izhodišču za nadaljnje pravne ali kriminološke razprave o tem pojavu. Številna strokovna dela nam pomagajo razumeti pomembnost obravnave vedenja, ki vključuje zlorabo živali. Ne glede na to, ali se zloraba živali obravnava kot kaznivo dejanje ali prekršek ali če ni prisotna v pravnem okviru, predstavlja zapleten pojav, ki je prisoten tako pri otrocih kot pri odraslih. Takšna zloraba, z izjemo živali, prizadene družine, skupnost in širok spekter družbenih institucij, kar kaže na različne medosebne vrste nasilja in vedenjske motnje. V doktorski disertaciji preučujemo intersekcijske analize in interdisciplinarne raziskave o zlorabah živali z namenom vzpostavitve povezav(e) in odnosa s poznejšim nasiljem odraslih ali sočasnim nasiljem v družini in zlorabo otrok. Obravnavamo pomembna strokovna dela, da bi poleg tega, kako škodljiva je zloraba živali ali kako je povezana z nasilnimi medčloveškimi odnosi, razumeli tudi, kaj le-ta je in kateri so prispevajoči dejavniki, kot so obrambni mehanizmi ter vlogi empatije in obžalovanja. Razumevanje krutosti do živali kot dela človeškega nasilja in kot znak resne skrbi za blaginjo živali in ljudi je prvi korak k oblikovanju trajnostnih kaznovalnih politik, ki so vključujoče, vendar ne ostajajo le pri kriminalizacija zlorabe živali. V doktorski disertaciji obravnavamo nekatere ključne raziskave (Hellman & Blackman, 1966 ; Tapia, 1971 ; DeViney, Dickert & Lockwood, 1983 ; Ascione & Webber, 1995, Ascione et al., 1997 ; Arluke et al., 1999, Arkow, 1999 ; Ascione, 2005), katerih avtorji se strinjajo, da je krutost do živali v bistvu povezana s širšim družbenim in kulturnim dojemanjem, kdo so žrtve. Tako živali kot otroci, ženske, nedržavljani in večje skupine so bili v preteklosti zakonsko šibki ali brez zaščite in so jih kulturno predstavljali kot manj pomembna bitja. Viktimologijo nasilja v družini, ki bi morala vključevati tudi zlorabo živali, zaznamuje dejstvo, da imajo "ženske, otroci in živali po zakonu zgodovinski status kot lastnina" (Lacroix, 1999, str. 63). Zgodovinski, pravni, družbeni in kulturni kontekst zlorabe živali je osrednjega pomena za razumevanje, kako se je zloraba živali uveljavila kot zločin. Priznavanje nasilja nad otroki, ženskami in živalmi kot del podobne viktimologije je v resnici zgodovinsko prepleteno, njegovo prepoznavanje pa je bilo vedno povezano z zavedanjem drugega. V disertaciji obravnavamo zgodovinske primere in povezave družbenega priznavanja otroka in živali že v 19. stoletju (Arkow, 1999). Mnogo poznejše priznanje "sindroma pretepenega otroka" (Kempe , Silverman, Steele, Droegemuller & Silver, 1962) je bilo produkt dolge borbe za pravno priznanje zlorabe otrok, ki so jo na neki način vodili aktivisti za pravice živali. Slednje je pozneje vplivalo na boj žensk za priznanje "sindroma pretepene ženske" (Walker, 1979), pa tudi za priznanje tistega, kar je Munro (1996) prvi označil kot "pretepene domače živali". Te povezave kažejo na dejstvo, da je bil razvoj zaščite živali pred nasiljem in njegova posledična kriminalizacija tesno povezan z bojem za priznanje in odpravljanje nasilja nad ranljivimi skupinami ljudi zaradi njihovih družbenih, kulturnih in pravnih podobnosti. Pregled in preučevanje psiholoških raziskav v prvem poglavju disertacije sta nedvoumno vzpostavila povezavo med družbenim in kulturnim položajem živali in ranljivimi skupinami oseb, kot so ženske, otroci in drugi, zaradi njihovega položaja nezaščitenih in razpoložljivih domačih žrtev, zlasti v študijah o antisocialnem vedenju, obrambnih mehanizmih in empatiji. Številne študije o antisocialnem vedenju in njegovi povezavi s krutostjo do živali pri otrocih in odraslih raziskujejo večplastno naravo nasilnega vedenja, ki povezuje nasilje v družini in partnerjih ter nasilje nad otroki z zlorabo živali. Druge študije raziskujejo travmatizirane otroke, vpletene v dejanja zlorabe živali, v katerih živali predstavljajo predmet za sproščanje stresa (obrambni mehanizmi). Raziskave obrambnih mehanizmov in mehanizmov obvladovanja, ki lahko vključujejo zlorabo živali pri otrocih in odraslih, vzpostavljajo povezavo s šibkim položajem živali in s tem zmanjšano empatijo. Posledično je zloraba živali mnogo bolj zapleten pojav, kot občasno namiguje popularna kultura, ki nakazuje na morebitno psihološko abnormalnost bodočega serijskega morilca. Več raziskav o kriminoloških vidikih krutosti do živali, ki izhajajo iz temeljnih psiholoških raziskav o krutosti do živali pri otrocih, in povezave krutosti do živali z drugimi oblikami nasilnih kaznivih dejanj, poudarja pomen tematike za strokovnjake, ki obravnavajo vzroke in značilnosti kaznivih dejanj in družbeno škodljivega vedenja. Glavni kriminološki interes je namreč dobrobit ljudi in razumevanje vzrokov kaznivih dejanj, ki jih prizadenejo. Posledično krutost do živali predstavlja eno izmed osrednjih točk zanimanja za razumevanje možnega nasilja nad ljudmi, kakor tudi drugih vedenjskih značilnosti zločinca. Kljub temu raziskovanje kriminalizacije zlorabe živali odpira prostor za razpravo, ali naj kriminologija ali zakon ostaneta antropocentrična in utilitaristična, ali pa je krutost do živali tema, ki lahko razširi kriminološki fokus izven področja zločina nad ljudmi. Po pregledu literature, ki vzpostavlja povezavo in odkriva podobnost predmetov zločina, živali in drugih človeških žrtev, se lahko vprašamo, ali so živali, ki so v zločine vpletene kot tarče človeškega nasilja, več kot le predmeti ali lastnina za storilce in za širšo družbo, za katere so moteč dejavnik. V skladu s tem argumentom disertacija preučuje nadaljnji kulturni pomen živali v človeških družbah. Te razprave nam pomagajo razumeti viktimologijo zlorabe živali in njeno povezanost z drugimi oblikami nasilja, čeprav preučujemo položaj živali v zakonih in družbi na simbolični in semiotični ravni. Z vidika zlorabe živali kot kaznivega dejanja v drugem poglavju disertacije predstavimo teoretično raziskovanje, kaj je zločin, kako je povezan z družbenimi pojmovanji normalnosti, reda in hierarhije stvari ter kako jezik (popularne kulture ali zakona) slednje omogoči, pri čimer izhajamo iz primera zlorabe živali. Kaj živali pomenijo ljudem, se kaže v jeziku, prevladujoči ideologiji in posledično zakon opredeljuje kazniva dejanja, ki vključujejo živali kot žrtve. Marginalizirane skupine so pogosto nevidne ali premalo zastopane v zakonu kot predmeti in prav zaradi te podrejene značilnosti je njihova viktimizacija označena kot normalna. Posledično zatiranje žensk, ranljivih družbeno-ekonomskih skupin, etničnih manjšin in drugih marginaliziranih skupin ali živali v jeziku ali zakonu izhaja iz podobnih mehanizmov moči. Adamsova (2010) med drugimi feminističnimi znanstvenicami razpravlja o povezavi med diskurzivnim zatiranjem žensk in živali. To zatiranje se pojavlja ne le zaradi fizičnega ali pravnega zatiranja, ampak tudi zaradi njihovega položaja v simbolnem zaporedju. Metafore in diskurzivne prakse, ki enačijo ženske z živalmi in naravo ter moške z znanostjo in kulturo, kulturne navade uživanja hrane (meso je za moške, medtem ko je zelenjava za ženske), »konzumiranje« žensk in živali ter spolno nasilje nad ženskami in živalmi, so nekateri primeri te semiotične povezave in hierarhije. Kot najmočnejše orodje za gradnjo te resničnosti in reda vsakdanji jezik razkriva povezavo z našim vsakdanjim življenjem. Zdi se, da je prevlada nad živalmi, ki vključuje krutost, temelj same družbene prevlade. Zlorabo živali v jeziku zaznamujejo preprostost in normalnost. Živali kot živa bitja so odsotne in nevidne, saj so v resnici izginile iz našega pogleda na realnost ter so zadržane v obratih in tovarnah. Ti odločilni dejavniki v našem dojemanju normalnosti in zločina, tj. normalnosti zlorabe živali, se soočajo z nedavnimi družbenimi gibanji za pravice živali kot tudi medijskimi prikazi krutosti do živali kot družbene škode. Kljub temu še vedno ostaja v našem pravnem diskurzu protislovje, ki zlorabo živali in ubijanje opredeljuje kot zločin, medtem pa odobrava druge vrste množičnega uničevanja živalskega življenja. Medtem ko se danes zločin nad živalmi in krutost do živali obravnavata kot posebej odklonsko in ogrožajoče vedenje, zločin nad samo družbo, je bila njuna obravnava pred desetletjem ali dvema v večini svetovnih držav drugačna. Zločin nad živalmi je izzval veliko močnejši strah in moralno paniko v primeri z drugimi zločini nad ljudmi, vendar ta zločin še pred kratkim ni bil obravnavan niti kot prekršek ali tema za razpravo. Poleg tega so bile živali v preteklosti zakonsko nezaščitene, in čeprav bi se jih ljudje morda bali, se še nikoli niso bali tistih, ki so jih ubijali, mučili in obravnavali kot nežive predmete. Položaj živali v zakonu je tesno povezan s tem, kako se nasilno dejanje do živali dojema kulturno. Vprašanje statusa živali kot predmetov (lastnine ali zaščitene dobrine) ali subjektov z zakonsko določenimi pravicami je ključno za razumevanje razvoja njihove zaščite v kazenskem zakoniku in njihovega statusa v današnji zakonodaji. Vprašanje, kako nekatera človeška dejanja postanejo kazniva, nujno vključuje tudi preučevanje pravne teorije in zgodovine ter javnih diskurzov, ki opisujejo takšna dejanja in zločine. V tretjem poglavju doktorske disertacije razpravljamo o tem, kako je prišlo do zgodovinske spremembe, v kateri krutost do živali postane kaznivo dejanje. V tem poglavju disertacije analiziramo tudi pravno zgodovino živali in njihov položaj pravnih objektov in subjektov. Nadalje preučujemo stališča pravnih strokovnjakov o položaju in vlogi živali v zakonu s teoretičnega in zgodovinskega vidika, da bi zagotovili kontekst sodobnemu pravnemu okviru, ki obravnava krutost do živali in blaginjo živali. Nazadnje, v četrtem in petem poglavju disertacije predstavimo najnovejši razvoj pravne zaščite živali v kazenskem zakoniku, pri čimer kot študijo primera obravnavamo kriminalizacijo zlorabe živali na Hrvaškem in kako se le-ta odraža v razvoju zakonskih določb, statistiki o živalih in poročanju v medijih. V skladu z globalnimi trendi je Hrvaška sprejela določbe, ki sankcionirajo dejanja mučenja in zanemarjanja živali, najprej kot prekršek in nato kot kaznivo dejanje, sankcionirano z denarno kaznijo in zaporno kaznijo po kazenskem zakoniku iz leta 1997. Naslednji kazenski zakonik iz leta 2011, ki je začel veljati leta 2013, je razširil definicijo na vključitev ubijanja, odpravil denarne kazni, poostril zaporne kazni in vključil nekatere ukrepe za zaščito živali. Omenjeno pravno spremembo v obdobju med letoma 2011 in 2013 so mediji intenzivno spremljali, čeprav je predstavljala bistveno manjši korak (pa vendar pomemben korak) v razvoju preprečevanja in sankcioniranja krutosti do živali kot prvotna kriminalizacija iz leta 1997. Uvedba kazenske opredelitve zlorabe živali, trendi in značilnosti policijskih poročil, obtožnic in obsodb zlorabe živali kot kaznivega dejanja so podrobno obravnavani v četrtem poglavju. To poglavje še posebej analizira nedavne spremembe pri zaostrovanju kriminalizacije krutosti do živali v novem kazenskem zakoniku iz leta 2011 v luči teoretičnih razprav o značilnostih in zavračanju nerazumne širitve kriminalizacije in poostritve zapornih kazni, ki ju vodita medijska blaznost ali populistična politika. Ta trend, znan kot pretirana kazen, ki ga običajno povzročita ogorčenje medijev in moralna panika, najpogosteje ne temelji na dejanskem obsegu kaznivih dejanj in ne ustreza nobenim preventivnim, rehabilitacijskim ali intervencijskim ukrepom. Razvoj kriminalizacije zlorabe živali iz leta 2011 je le de jure odpravil denarne kazni in prepovedal strožje zaporne kazni. Če podrobneje preučimo število in vrsto ovadb (npr. razmerje med neznanimi storilci), uspešne obtožnice, obsodbe in zaporne kazni, pogojne ukrepe in druge značilnosti kazenskega pravosodja ter omenjene in druge vidike novega kazenskega zakonika, je medijsko poročanje o večjem izboljšanju zaščite živali morda videti bolj dvoumno. Nekatere pomembne ugotovitve kažejo na dejstva, da je bilo znatno povečanje števila prijav zlorab živali po sprejetju novega zakonika dejansko posledica porasta neznanih storilcev. Novi zakonik ni prispeval k učinkovitosti obtožb ali obsodb, ki so bile zanesljive že pred njegovim sprejetjem. Poleg tega ni odpravil denarne kazni kot sankcije, in čeprav so bile zaporne kazni del prejšnjih zakonskih sankcij, novi zakonik za to kaznivo dejanje ni bistveno povečal zapornih kazni. Tako kot že prej, novi zakonik v praksi skoraj nikoli ni privedel do zaprtja obsojenih nasilnežev nad živalmi. Kljub temu je v obdobju med leti 2004 in 2018 število poročil, obtožnic in obsodb nenehno naraščalo, zaradi uveljavitve novega zakonika leta 2013 pa živali tudi zasežejo. Mediji so pozdravili raširitev kriminalizacije in strožje sankcije zlorabe živali, tema zlorabe živali pa se je po letu 2011 izkazala za pomembno javno zadevo. O njej so obširno poročale predvsem spletne novice, pri čemer so temo živali in zlorabe živali sprejeli kot svojo "domačo temo". Nekateri ponudniki novic so na svoji glavni spletni strani, namenjeni živalim, celo predstavili ločene kategorije. Večina spletnih novic je zaradi svoje vizualne medijske narave ponujala eksplicitna vizualna gradiva. Poleg glavne vsebine in uredniških sporočil (naslovi in podnapisi) so informacije o obiskih in komentarji bralcev prispevale k medijski predstavitvi zgodbe o zlorabi živali kot kaznivem dejanju. Kot je razvidno iz petega poglavja disertacije, se v obdobju med leti 2011 in 2013, ki sovpada z uvedbo novega kazenskega zakonika, zloraba živali tako rekoč pridruži družbi najbolj iskanih kriminalcev. Tudi pri poročanju o drugih vrstah kaznivih dejanj so le-te mediji pogosto povezovali s krutostjo do živali, čeprav dejanske povezave ni bi bilo. Navedene so bile tudi podrobne upodobitve osebnosti storilca. V nekaterih primerih so vzbudili moralno paniko in skupine vigilantov upodobili kot junake. Disertacija zato predstavlja analize, ki temeljijo na utemeljenem teoretičnem pristopu, o medijskem poročanju o zlorabi živali v teoretičnih okvirih medijskih študij in medijske kriminologije. Poleg tega v disertaciji preučujemo vlogo medijev pri oblikovanju javnega dojemanja kazenskega in pravnega sistema ter posledično pri oblikovanju dojemanja kaj je zločin, kaj je normalno in kaj zakonito. Nekatere ugotovitve analize medijskega poročanja so sledeče. Središče poročanja o zlorabi živali v obdobju uvedbe novega kazenskega zakonika med letoma 2011 in 2013 zaznamujejo kriminalizacija, patologizacija in demonizacija storilcev, naklonjenost in empatija do žrtev ter strah pred hkratnim ali prihodnjim človeškim nasiljem s strani storilcev. Drugič, analiza kaže na ugotovitev, da so poročila polna dezinformacij v smislu pravnih informacij in senzacionalizma, zlasti pri naslovih. Dinamika javnega ogorčenja je vidna s pozivom k vse večji kriminalizaciji in strožjim kaznim, ki vključujejo daljše zaporne kazni. Ta senzacionalistična razlaga pravnega okvira je bila za medije najpomembnejša zadeva. Drugi pomemben zaključek analize je, da so medijsko poročanje zaznamovali kulturno pogojeni prikazi kriminala, v katerih so mediji uporabili že uveljavljeno pripoved kriminalnega žanra. Bombastični naslovi, ki so jim sledile grozljive fotografije, so ustvarili prostor "moteče vsebine", ki jo naseljujejo pošasti in norci in jo ločujejo od "običajnih" ljudi. Upodobitve nevarnosti so usmerjene v povzročanje strahu pri ljudeh, zato je storilec zlorabe nad živalmi pogosto postavljen v kontekst širšega nasilja, nasilja nad ženskami in otroki, alkoholika, potencialnega serijskega morilca, pogosto revnega in neizobraženega ter zaostalega človeka. V nasprotju z izobčenci, ki bi jih bilo treba obravnavati kot zločince, mediji kritizirajo sistem kot neučinkovit pri varovanju in vzpostavljanju reda, medtem ko druge rešitve predstavljajo kot pozitivne, na primer samoorganiziranje državljanov, nevladne organizacije in vigilante ali njihove skupine. Te arhetipske značilnosti so tisto, kar naredi temo vredno objave, vse večji vpliv družbenih medijev pa le še bolj podkrepi senzacionalistični vidik. Na ta način mehanizmi zgodbe služijo namenu pošiljanja enega samega sporočila v obliki zgodbe o zločinu, ki natančno opredeljuje zločin in zločinca med nami in njih izločuje kot izobčenca. Neobičajnost in drugačnost kaznivih dejanj in zločina se uporabljata za povzročanje panike. Reproduciranje ponavljajočega namišljenega pojava in vključevanje le-tega v širši krog prebivalstva preko medijev predstavlja po Cohenu (1972) in Gerbnerju (1969) bistvo delovanja ideologije. Ponavljajoče se negativno označevanje storilcev s strani medijev, ki vzbujajo strah, paniko in upor, dokler javno dojemanje zločina ne postane poenoteno, je vidno v vseh medijskih virih ali pri šestih glavnih ponudnikih spletnih novic. Podobnost vsebine člankov in naslovov potrjuje Barakovo (1994) trditev o pomanjkanju pluralizma sporočil kljub vse večjemu pluralizmu virov in kanalov. Zato je mogoče vzpostaviti povezavo med vrednostjo objave in pojmom kulturnega v medijski konstrukciji zločina predvsem v logiki pripovedovanja. Poročila o novem zločinu morajo biti kulturno razumljiva in oblikovana v slogu, ki je privlačen širši bazi prejemnikov, da bi lahko služil kot novost občinstvu. Mediji pri poročanju o krutosti do živali gradijo na obstoječih kulturnih normativih in na podoben način ponujajo novo temo (zloraba živali kot zločin) ter oblikujejo nova dojemanja na podlagi znanih vzorcev. Končno, raziskava, predstavljena v tej disertaciji, trdi, da je bilo oblikovanje zlorabe živali kot kaznivega dejanja (ter trendi razširjene definicije in strožjih sankcij) posledica zgodovinskih in pravnih trendov širitve pravic človeka in živalskih bitij na eni strani in dvoumnega položaja živali v zakonu na drugi, naraščajočega strokovnega znanja in družbenih gibanj o tej zadevi in politične (oblikovanja zakonodaje) ter širše ozaveščenosti javnosti, ki jo oblikujejo in posredujejo mediji. Diskurzivna kriminološka resničnost zlorabe živali, predstavljena v pričujoči disertaciji s študijo primera, ki vključuje pravno in medijsko analizo, predstavlja le en pogled na to vprašanje, s pomočjo katerega bi lahko razumeli, kako zloraba živali postane kaznivo dejanje, in morda je prispevala k našemu razumevanju, kako vsako vedenje postane kaznivo dejanje, vendar to ni edini vidik ali pristop. Tako uradni podatki iz kazenskega pravosodja kot prikazovanje krutosti do živali v medijih so posredovane informacije, na eni strani zaradi nepopolnega terenskega zbiranja podatkov, ki nam pogosto pove več o tem, kaj je prikrito (sive številke), na drugi strani pa s pripovedno logiko pripovedovanja zgodb z vsemi njenimi arhetipi in poznano dinamiko. Razlika med njimi je v tem, da so medijske zgodbe o zločinu veliko bolj dostopne kot znanje o tem, kaj je zločin, zato danes mediji in kulturne študije bistveno prispevajo h kriminologiji. Čeprav v doktorski disertaciji ne preučujemo vseh kriminoloških vidikov krutosti do živali, kot so pravna opredelitev, institucionalno varstvo, njegovo preprečevanje in obravnavanje ter intervencijske politike, si prizadevamo prispevati k informiranemu, vzajemnemu in interdisciplinarnemu pristopu h krutosti do živali kot resni družbeni škodi tako za živali kot za ljudi.
RIJEČ UREDNIŠTVANegativna medijska kampanja usmjerena protiv šumara, a posebice na predstavnike trgovačkog društva Hrvatske šume d.o.o., traje neprestano već nekoliko godina, a intenzivnije unatrag dvije godine. Sve je eskaliralo nedavno aferom s vjetroelektranom Krš-Pađene. Mediji su se brže-bolje natjecali tko će više oblatiti pojedinačne i kolektivne vinovnike događaja. Temeljem paušalnih analiza zamjeralo se Hrvatskim šumama svašta, od privremenog neplaćanja šumskog doprinosa gradovima i općinama (u vrijeme kompletnog zastoja države uvjetovanog epidemijom koronavirusa ta namjenska sredstva ionako nitko nije mogao trošiti na izgradnju i održavanje šumskih cesta) do pripreme podizanja kredita za likvidnost tvrtke, koja je u sklopu pomoći pristala na produljenje roka plaćanja drvne industrije za isporučenu sirovinu sa 60 na 100 dana od dana izdavanja računa za sve isporuke od početka 2020. godine. Primjedbe na korištenje valjda najpoznatijega parafiskalnog nameta u Hrvata za usluge općekorisnih funkcija šuma ne treba ni spominjati, jer nema bitnijeg poduzetnika ili bilo kojeg političara koji u cilju pomoći gospodarstvu ne spomene smanjenje ili ukidanje toga. Laicima nije ni poznato da su Hrvatske šume svojim kriznim planom u potpunosti izbacile ovaj način financiranja gospodarenja šumama za 2020. godinu. U vrijeme korona krize to su vjerojatno bili najispravniji poslovni potezi u cilju sačuvanja vlastite zaposlenosti, zaposlenosti kupaca i dobavljača, kao i likvidnosti tvrtke. Koga to zanima kad čitatelje zanimaju negativne vijesti i afere. Većini njih također nije poznato da se šumarstvo uvijek u kriznim vremenima pobrinulo samo za sebe, ali i za druge koje je nosilo na svojim plećima. U svim krizama šumarstvo je pomagalo drvnoj industriji, pa i otpisivalo dugove u raznim državama i uređenjima koji su vladali na našem prostoru, ali i snosilo posljedice objektivnih i subjektivnih poslovnih rizika aktera u drvnom sektoru.Moć objavljenih tekstova na mrežnim stranicama i društvenim mrežama je velika. U kratkom vremenu dopire do velikog broja čitatelja. Većina tekstova objavljuju se kao bombastični naslovi i podnaslovi. Čitanjem sadržaja tek upućenijem čitatelju je jasno što ne odgovara istini. Obično se prema kraju članka sadržaj ublažava, ali to pročitaju najuporniji čitatelji, dok im u percepciji ostaju negativne informacije iz naslova i s početka teksta. Na društvenim mrežama javljaju se mnogi od pojedinaca do udruga, a dosta njih i anonimno te pisanjem svojih komentara stvaraju negativno ozračje o šumarskoj struci. Čitajući brojne napise stječe se dojam da su šumari jedan od većih problema Lijepe naše.Bolji poznavatelji prilika priznat će da je šumarstvo uz poljoprivredu nositelj opstanka preostalih ruralnih krajeva. Šumarstvo koje je najzastupljenije u ruralnim i manje razvijenim područjima osigurava egzistenciju zaposlenicima Hrvatskih šuma, zaposlenicima brojnih izvoditelja radova u šumarstvu te tvrtki i obrta u drvnom sektoru, posredno svima koji prodaju svoje proizvode drvnim tvrtkama, a čuvar je najvećeg dijela ekološke mreže Republike Hrvatske. Kroz zaštitu šuma i šumskih zemljišta od požara na krškom području važna je karika sačuvanja bioraznolikosti države, ali i kulise koja pomaže hrvatskoj grani gospodarstva od posebnog interesa – turizmu. U vrijeme Domovinskog rata šumarstvo je umjesto države gradilo i ceste kako bi povezalo dijelove Republike Hrvatske, gdje su nekada stanovnici putovali preko susjednih do matične države.U dragoj nam Hrvatskoj domovini danas postoji osam nacionalnih parkova i 11 parkova prirode u kojima je većina temeljnih fenomena šuma. Zaštita prirode u biti je sačuvana područja preuzela na upravljanje od šumara. Da se na tim područjima nije gospodarilo uz šumarske postulate i s ekološkim obzirom, ne bi se danas dičili s parkovima kao što su Plitvička jezera, Risnjak, Sjeverni Velebit ili Mljet. U krškom dijelu Hrvatske, gdje se nalazi većina zaštićenih parkova, nikad nije nestalo šume upravo zbog dva i pol stoljetnog gospodarenja s njom. Današnje generacije se ne sjećaju izgleda šuma u prijašnjim razdobljima. Većina najvrjednijih šuma hrasta lužnjaka posječena je kompletno između 1820-ih i 1920-ih godina. Danas stasaju nove generacije tih uzgojenih šuma koje su u biti proizvod hrvatskih šumara. Nakon Drugoga svjetskog rata sjeklo se količinski skoro kao i danas, jer nije bilo drugih resursa pa se država obnavljala i dolazila do potrebnih financijskih sredstava. Uz sve to zahvaljujući mudrosti i radu više generacija šumara, današnja je pokrivenost države pod šumama 44 posto, a sa šumskim zemljištima i 49 posto. Nažalost, većina javnosti ne može shvatiti pojam vječnih šuma koje nisu stalno u istoj dobi, jer jednako kao i druga bića imaju svoje razvojne stadije. Njihova vječnost se proteže kroz slijed generacija šume. Sječa starih zrelih šumskih sastojina preduvjet je nove generacija šume kojoj se svi iskreni šumari najviše vesele, jer je uspješno napravljena smjena generacija i sačuvana opstojnost šume na istoj površini. Taj prijelaz je u nizinskim šumama vidljiviji, no postoje i gorske šume na kojima se tako očiti prijelaz ne vidi, pa to i promatračima manje upada u oko.Neupućeni ili zlonamjerni ne znaju ili zaboravljaju na desetljetne pritiske ponajprije na državno šumarstvo radi pogodovanja pojedincima i tvrtkama u cilju podizanja nekad više maslinika i vinograda, a danas više gradnji vjetroelektrana i pašarenja na obraslim i neobraslim šumskim zemljištima. Hrvatski šumari baštine pojam potrajnog gospodarenja, pojma danas poznatijeg kao održivo gospodarenja, kojim su se borili da se površine pod šumom ne smanjuju. Tako, ako se u funkciji razvoja kojemu se nitko pametan neće protiviti ako je održiv i racionalan, negdje i krče šume radi prenamjene odobrene prostornim planom, smanjena površina pod šumama se nadoknađuje podizanjem nove šume na drugom mjestu. Koliko god se državno šumarstvo najčešće smatralo kočničarem razvoja, ono je zapravo bilo branitelj zakonskog djelovanja, dok su često pa i danas neki investitori, ali i državne institucije, vršili pritisak ubrzavajući proceduru u svoju korist bez pravne podloge. Hrvatske šume d.o.o. sa svim svojim prednostima i manama samo su dio slike koju danas imamo u Republici Hrvatskoj. Način kadroviranja i upravljanja jednak je kao i u ostalim javnim poduzećima i trgovačkim društvima u većinskom državnom vlasništvu. Kao u svakoj struci postoje previdi i pogreške, ali postulati hrvatskoga šumarstva su isprobani i dokazani kroz više od 250 godina. Današnje manje kvalitetne izvedbe u pojedinim šumama posljedica su raznih faktora i ne razlikuju se od pogrešaka koje se u svim djelatnostima događaju (zar se djelomično pogrešno ne obavi operacija, sagradi zgrada ili sastavi stroj?). Čak i u recentnom slučaju s vjetroelektranom Krš-Pađene Hrvatske šume d.o.o. pozitivno su odradile svoju zadaću naplatom duga investitoru za služnost ') INSERT INTO slTekst VALUES('202002290',2,'HR','u iznosu prema pravilniku važećem u vremenu pokretanja investicije. Hrvatske šume većinom su u svom djelovanju između čekića i nakovnja, s jedne strane pritisak korisnika drvne sirovine za što većom sječom i proizvedenom i plasiranom količinom ili korisnika prostora preko služnosti ili zakupa, a s druge strane sve veći pritisak za zaštitom staništa i jedinki što usložnjava i poskupljuje proizvodnju.Resorno ministarstvo, koje osim što je krajem 2011. godine prvi put nakon 1919. godine ispustilo u svom imenu naziv šumarstva, uz taj simbolički čin postalo je maćeha vlastitom čedu, budući resorni ministar/ministrica kao jednočlana skupština trgovačkog društva Hrvatske šume d.o.o. svojim nalozima prema upravi toga Društva djeluju u korist svih aspiranata na sve vrste proizvoda i usluga iz šume i šumskoga zemljišta. Tako se najvrjedniji trupci prodaju po dogovornim cijenama, koje već dugi niz godina nisu usklađene s tržišnim, čak ni s manje razvijenim susjednim zemljama, ogrjevno drvo i drvni ostaci se prodaju po dugogodišnjim ugovorima, bez obzira na promjene tržišnih uvjeta, a neobraslo šumsko zemljište, čak i tartufi, moraju se prepustiti svakome tko zaželi, čak i ako se ne pridržava zakonske regulative.Hrvatsko šumarsko društvo učestalo ističe politizaciju cijeloga sustava kao jedan od najvećih problema našega društva. Politike mijenjaju kompletne Uprave društva, garnirane s većom ili manjom kvotom uhljeba, svake četiri godine, a ponekad i u kraćim terminima. Tako postavljena vodstva dužna su provoditi naloge te iste politike, pa bile one i protuzakonite. Na taj se način tvrtke, kao u našem slučaju Hrvatske šume d.o.o., povlače po medijima kao kriminalne organizacije, ili se čak protiv njih organiziraju javni prosvjedi. Kako se pritom osjećaju zaposlenici, naše kolege koji s ljubavlju i odgovorno obavljaju svoj posao, možemo naslutiti?Prateći sva zbivanja postoji bojazan da se ne priprema teren kako bi se državne šume dale u koncesiju nakon što se trgovačko društvo Hrvatske šume proglase nesposobnim za upravljanje. Na brojnim primjerima poznato je kako koncesije uglavnom donose samo eksploataciju bez ulaganja u šume. Većina europskih država bogatih šumama imaju jake svoje državne tvrtke za gospodarenje državnim šumama i čuvari su tih šuma, ali i prostora kao i života na njima.Svrha ovoga teksta nije obrana bilo koga unaprijed, jer o nečijoj nevinosti i krivnji odlučivat će institucije kojima je to posao. U državi gdje se vode mnoge besplodne rasprave, koje se većinom tiču prošlosti, treba početi racionalnije sagledavati sadašnjost i ne povoditi se za huškačkom histerijom. Potrebno je popuštati okove politike i prepuštati struci da radi ono što najbolje zna, a to je u šumarstvu gospodarenje šumama i šumskim zemljištima. Uredništvo ; EDITORIALThe negative media campaign directed against foresters, and particularly against the representatives of the company Croatian Forests Ltd, has been going on for several years and has gained in intensity in the past two years. It all escalated recently with the scandal concerning the wind power plant Krš-Pađene. The media rushed to smear individual and collective entities involved in the event. Based on impromptu analyses the company Croatian Forests was criticised for all kinds of things, including temporary non-payment of forest contributions to cities and municipalities (at the time when the state was at a complete standstill due to the coronavirus epidemics these earmarked funds could not be spent on the construction and maintenance of forest roads anyway), as well as raising a loan to boost the company's liquidity. Namely, the company agreed to extend the payment period of the wood industry for the delivered raw material from 60 to 100 days from the date of issuing the invoice for all deliveries from the beginning of the year 2020. Let us not even mention all those remarks on the use of probably the most well-known parafiscal levy in Croatia related to non-market forest functions. There is not one entrepreneur or politician who has not requested the reduction or abolition of this levy as a way of helping the economy. Lay people are not even aware of the fact that the crisis plan of Croatian Forests envisages complete elimination of this form of financing forest management for 2020. At the time of the coronavirus crisis these are probably the best business moves aimed at preserving employment in the company, employment of the customers and suppliers, as well as the company's liquidity. But who wants to read about this when negative news and scandals are much more interesting? Most people do not know either that at times of crises forestry has always taken care not only of itself but also of others dependent on it. In all crises forestry has helped the wood industry, written off debts of various states and political systems reigning in these areas, but also borne the consequences of objective and subjective business risks of those working in the wood sector.The power of the texts published on websites and social networks is enormous. They reach large numbers of readers in a very short time. The majority of the published texts feature bombastic headlines and sub headlines. Only when the whole text is read does it transpire what is the truth and what is not. Usually the content of an article is softened towards the end, but the whole article is read only by the most persevering reader, while the majority retain only the negative information from the headlines and the beginning of the text. Social networks are full of individuals and associations whose comments, often anonymous, create a negative image of the forestry profession. All these comments give an impression that foresters are one of the biggest problems of Our Beautiful Homeland.Those better acquainted with the situation realize that forestry and agriculture are the pillars of survival in the remaining rural areas. Forestry, which is most represented in rural and less developed areas, provides a livelihood for employees of Croatian Forests, employees of numerous contractors in forestry and companies and crafts in the wood sector, and indirectly of all those who sell their products to wood companies. Forestry also guards and cares about the largest part of the ecological network in the Republic of Croatia. By protecting forests and forestland from fires in karst areas it forms an important link in the conservation of biodiversity in the state, but also creates a setting which helps the Croatian economic branch of particular interest - tourism. During the Homeland War it was forestry professionals who constructed roads needed to connect parts of the Republic of Croatia at the time when residents had to travel through neighbouring countries in order to reach their home country.In our beloved homeland there are eight national parks and eleven nature parks in which forests constitute the basic phenomena. Basically, nature conservation has taken over the preserved areas for management from foresters. If these areas had not been managed according to forestry postulates and ecological considerations, we would not be able to boast of parks such as Plitvice Lakes, Risnjak, North Velebit and Mljet. In the karst part of Croatia, where the majority of protected parks are located, forests have never disappeared thanks to two and a half century long forest management. Present day generations do not know what forests looked like in earlier periods. The majority of the most valuable forests of pedunculate oak were completely cut down between the 1820s and 1920s. Today we witness the growth of new generations of managed forests, which are essentially the product of Croatian foresters. After World War Two the quantities of forests that were cut down almost equalled present day quantities because there were no other resources and the state needed the necessary financial means for rebuilding and renovation. Moreover, thanks to the wisdom and hard work of several generations of foresters, the present forest cover in Croatia amounts to 44 percent and forestland to 49 percent. Regrettably, most people do not comprehend the concept of eternal forests, which are not always of the same age, because just like other beings they have their development stages. Their eternity extends through generations of forests. Cutting down old, mature forest stands opens the door to a new generation of a forest, and all foresters rejoice in it because it testifies to a successful change of generations and the survival of the forest in the same area. This transition is visible in lowland forests, but there are also mountain forests in which such an obvious transition is not striking, so it is less noticeable to observers.Those less well informed or malicious do not know about or close their eyes to decades of pressures on the state forestry. These pressures are aimed at enabling individuals and companies to receive different benefits: in the past it was olive groves and vineyards, today it is the construction of wind power stations and grazing in vegetation-covered or bare forest areas. Croatian foresters staunchly adhere to the concept of sustainable management, under which they fight against reducing forested areas. Thus, if forests are sometimes cut down for conversion purposes as regulated by spatial plans, reduced forested areas are immediately replaced with new forests in another place. Although state forestry has often been thought as a hindrance to development, it has in fact defended lawful activities in circumstances in which some investors, as well as state institutions, have exerted pressure by speeding up the procedure in their favour without any legal basis. ') INSERT INTO slTekst VALUES('202002290',2,'EN','The company Croatian Forests Ltd, with all its strengths and weaknesses, is only a part of the overall picture in the Republic of Croatia. Personnel recruitment and management is the same as in other public companies and state-owned companies. Just like in any other profession, there are omissions and mistakes, but one things is always the same: the postulates of Croatian forestry have been tested and verified for over 250 years. Present-day activities of lesser quality in some forests are the consequence of various factors and they do not differ from mistakes taking place in all other professional spheres (is not it true that sometimes a surgical operation may go wrong, or a building can be poorly constructed or a piece of machinery badly assembled?). Even in the most recent case of the Krš-Pađene wind power station, Croatian Forests Ltd have done their homework well by collecting the debt to the investor for easement in the amount according to the regulations valid at the time of starting the investment. In most of its activities Croatian Forests Ltd are between the hammer and the anvil: on the one hand, there is constant pressure by users of wood resources for more felling and more produced and sold quantities, and on the other, there is growing pressure to protect habitats and species, which all makes production more complex and more expensive. The relevant ministry, in addition to dropping the word forestry from its name at the end of 2011 for the first time after 1919, has also become an evil stepmother to its own child, since the line minister, as a one-member assembly of the company Croatian Forests Ltd, by his/her orders to the Company management acts to benefit all aspirants to receive all kinds of products and services from forests and forestland. Thus, the most valuable logs are sold at negotiated prices which have for years been out of touch with market conditions, fuel wood and wood residues are sold under long-term contracts regardless of changed market conditions, and bare forest land, and even truffles, must be given over to anyone who wants them, even if legal regulations are not complied with. The Croatian Forestry Association frequently points out that politicization of the entire system is one of the biggest problems of our society. Entire company managements are changed by politics every four or fewer years and nepotism is an inherent part of the system. Managements installed by politics in this way are forced to carry out the orders of the same policies, even if they are illegal. This is how companies, in our case Croatian Forests Ltd, are dragged through the media as criminal organisations; even public protests are organized against them. Can we even guess how the employees, our colleagues who do their jobs responsibly and lovingly, feel?All these events raise fears of the terrain being prepared for giving state forests for concession after the company Croatian Forests is declared incapable of forest management. There are many examples of concessions generating exploitation of forests without any investments in them. The majority of European countries with abundant forest areas have strong state companies which manage and guard state forests, their areas and the life in them.This text does not aim to defend anybody in advance: someone's innocence or guilt will be decided on by relevant institutions. In the state in which fruitless debates about the past are held, it is time to turn to the present in a more rational manner and not succumb to harangues and hysteria. Politics should loosen its grip and leave it to the profession to do what it knows best: in the case of forestry, it is the management of forests and forestland.Editorial Board
Temporary or permanent, local or international, voluntary or forced, legal or illegal, registered or unregistered migrations of individuals, whole communities or individual groups are an important factor in constructing and modifying (modern) societies. The extent of international migrations is truly immense. At the time of the preparation of this publication more than 200 million people have been involved in migrations in a single year according to the United Nations. Furthermore, three times more wish to migrate, mostly from sub-Saharan Africa towards some of the most economically developed areas of the world according to the estimates by the Gallup Institute (Esipova, 2011). Some authors, although aware that it is not a new phenomenon, talk about the era of migration (Castles, Miller, 2009) or the globalization of migration (Friedman, 2004). The global dimensions of migration are definitely influenced also by the increasingly visible features of modern societies like constantly changing conditions, instability, fluidity, uncertainty etc. (Beck, 2009; Bauman, 2002).The extent, direction, type of migrations and their consequences are affected by many social and natural factors in the areas of emigration and immigration. In addition, researchers from many scientific disciplines who study migrations have raised a wide range of research questions (Boyle, 2009, 96), use a variety of methodological approaches and look for different interpretations in various spatial, temporal and contextual frameworks. The migrations are a complex, multi-layered, variable, contextual process that takes place at several levels. Because of this, research on migrations has become an increasingly interdisciplinary field, since the topics and problems are so complex that they cannot be grasped solely and exclusively from the perspective of a single discipline or theory. Therefore, we are witnessing a profusion of different "faces of migration", which is reflected and at the same time also contributed to by this thematic issue of the journal Ars & Humanitas.While mobility or migration are not new phenomena, as people have moved and migrated throughout the history of mankind, only recently, in the last few decades, has theoretical and research focus on them intensified considerably. In the last two decades a number of research projects, university programs and courses, research institutes, scientific conferences, seminars, magazines, books and other publications, involving research, academia as well as politics and various civil society organizations have emerged. This shows the recent exceptional interest in the issue of migration, both in terms of knowledge of the processes involved, their mapping in the history of mankind, as well as the theoretical development of migration studies and daily management of this politically sensitive issue.Migration affects many entities on many different levels: the individuals, their families and entire communities at the local level in the emigrant societies as well as in the receiving societies. The migration is changing not only the lives of individuals but whole communities and societies, as well as social relations; it is also shifting the cultural patterns and bringing important social transformations (Castles 2010). This of course raises a number of questions, problems and issues ranging from human rights violations to literary achievements. Some of these are addressed by the authors in this thematic issue.The title "Many faces of migration", connecting contributions in this special issue, is borrowed from the already mentioned Gallup Institute's report on global migration (Esipova, 2011). The guiding principle in the selection of the contributions has been their diversity, reflected also in the list of disciplines represented by the authors: sociology, geography, ethnology and cultural anthropology, history, art history, modern Mediterranean studies, gender studies and media studies. Such an approach necessarily leads not only to a diverse, but at least seemingly also incompatible, perhaps even opposing views "on a given topic. However, we did not want to silence the voices of "other" disciplines, but within the reviewing procedures actually invited scientists from the fields represented by the contributors to this volume. The wealth of the selected contributions lies therefore not only in their coherence and complementarity, but also in the diversity of views, stories and interpretations.The paper of Zora Žbontar deals with the attitudes towards foreigners in ancient Greece, where the hospitality to strangers was considered so worthy a virtue that everyone was expected to "demonstrate hospitality and protection to any foreigner who has knocked on their door". The contrast between the hospitality of ancient Greece and the modern emergence of xenophobia and ways of dealing with migration issues in economically developed countries is especially challenging. "In an open gesture of hospitality to strangers the ancient Greeks showed their civilization".Although the aforementioned research by the United Nations and Gallup Institute support some traditional stereotypes of the main global flows of migrants, and the areas about which the potential migrants "dream", Bojan Baskar stresses the coexistence of different migratory desires, migration flows and their interpretations. In his paper he specifically focuses on overcoming and relativising stereotypes as well as theories of immobile and non-enterprising (Alpine) mountain populations and migrations.The different strategies of the crossing borders adopted by migrant women are studied by Mirjana Morokvasic. She marks them as true social innovators, inventing different ways of transnational life resulting in a bottom-up contribution to the integrative processes across Europe. Some of their innovations go as far as to shift diverse real and symbolic boundaries of belonging to a nation, gender, profession.Elaine Burroughs and Zoë O'Reilly highlight the close relations between the otherwise well-established terminology used in statistics and science to label immigrants in Ireland and elsewhere in EU, and the negative representations of certain types of migrants in politics and the public. The discussion focusses particularly on asylum seekers and illegal immigrants who come from outside the EU. The use of language can quickly become a political means of exclusion, therefore the authors propose the development and use of more considerate and balanced migration terminology.Damir Josipovič proposes a change of the focal point for identifying and interpreting the well-studied migrations in the former Yugoslavia. The author suggests changing the dualistic view of these migrations to an integrated, holistic view. Instead of a simplified understanding of these migrations as either international or domestic, voluntary or forced, he proposes a concept of pseudo-voluntary migrations.Maja Korać-Sanderson's contribution highlights an interesting phenomenon in the shift in the traditional patterns of gender roles. The conclusions are derived from the study of the family life of Chinese traders in transitional Serbia. While many studies suggest that child care in recent decades in immigrant societies is generally performed by immigrants, her study reveals that in Serbia, the Chinese merchants entrust the care of their children mostly to local middle class women. The author finds this switch of roles in the "division of labour" in the child care favourable for both parties involved.Francesco Della Puppa focuses on a specific part of the mosaic of contemporary migrations in the Mediterranean: the Bangladeshi immigrant community in the highly industrialized North East of Italy. The results of his in-depth qualitative study reveal the factors that shape this segment of the Bangladeshi diaspora, the experiences of migrants and the effects of migration on their social and biographical trajectories.John A. Schembri and Maria Attard present a snippet of a more typical Mediterranean migration process - immigration to Malta. The authors highlight the reduction in migration between Malta and the United Kingdom, while there is an increase in immigration to Malta from the rest of Europe and sub-Saharan Africa. Amongst the various impacts of immigration to Malta the extraordinary concentration of immigrant populations is emphasized, since the population density of Malta far exceeds that of nearly all other European countries.Miha Kozorog studies the link between migration and constructing their places of their origin. On the basis of Ardener's theory the author expresses "remoteness" of the emigratory Slavia Friulana in terms of topology, in relation to other places, rather than in topography. "Remoteness" is formed in relation to the "outside world", to those who speak of "remote areas" from the privileged centres. The example of an artistic event, which organizers aim "to open a place like this to the outside world", "to encourage the production of more cosmopolitan place", shows only the temporary effect of such event on the reduction of the "remoteness".Jani Kozina presents a study of the basic temporal and spatial characteristics of migration "of people in creative occupations" in Slovenia. The definition of this specific segment of the population and approach to study its migrations are principally based on the work of Richard Florida. The author observes that people with creative occupations in Slovenia are very immobile and in this respect quite similar to other professional groups in Slovenia, but also to the people in creative professions in the Southern and Eastern Europe, which are considered to be among the least mobile in Europe. Detailed analyses show that the people in creative occupations from the more developed regions generally migrate more intensely and are also more willing to relocate.Mojca Pajnik and Veronika Bajt study the experiences of migrant women with the access to the labour market in Slovenia. Existing laws and policies push the migrants into a position where, if they want to get to work, have to accept less demanding work. In doing so, the migrant women are targets of stereotyped reactions and practices of discrimination on the basis of sex, age, attributed ethnic and religious affiliation, or some other circumstances, particularly the fact of being migrants. At the same time the latter results in the absence of any protection from the state.Migration studies often assume that the target countries are "modern" and countries of origin "traditional". Anıl Al- Rebholz argues that such a dichotomous conceptualization of modern and traditional further promotes stereotypical, essentialist and homogenizing images of Muslim women in the "western world". On the basis of biographical narratives of young Kurdish and Moroccan women as well as the relationships between mothers and daughters, the author illustrates a variety of strategies of empowerment of young women in the context of transnational migration.A specific face of migration is highlighted in the text of Svenka Savić, namely the face of artistic migration between Slovenia and Serbia after the Second World War. The author explains how more than thirty artists from Slovenia, with their pioneering work in three ensembles (opera, ballet and theatre), significantly contributed to the development of the performing arts in the Serbian National Theatre in Novi Sad.We believe that in the present thematic issue we have succeeded in capturing an important part of the modern European research dynamic in the field of migration. In addition to well-known scholars in this field several young authors at the beginning their research careers have been shortlisted for the publication. We are glad of their success as it bodes a vibrancy of this research area in the future. At the same time, we were pleased to receive responses to the invitation from representatives of so many disciplines, and that the number of papers received significantly exceeded the maximum volume of the journal. Recognising and understanding of the many faces of migration are important steps towards the comprehensive knowledge needed to successfully meet the challenges of migration issues today and even more so in the future. It is therefore of utmost importance that researchers find ways of transferring their academic knowledge into practice – to all levels of education, the media, the wider public and, of course, the decision makers in local, national and international institutions. The call also applies to all authors in this issue of the journal. ; Začasne ali stalne, lokalne ali mednarodne, prostovoljne ali prisilne, legalne ali ilegalne, registrirane ali neregistrirane migracije posameznic in posameznikov, celih družbenih skupnosti ali posameznih skupin predstavljajo pomemben dejavnik v konstruiranju in spreminjanju (sodobnih) družb. Razsežnosti mednarodnih migracij so resnično ogromne, saj je bilo vanje v času nastajanja te publikacije po ocenah Združenih narodov v enem letu vključenih več kot 200 milijonov ljudi. Po ocenah Gallupovega inštituta pa se jih še trikrat toliko želi preseliti, največ iz podsaharske Afrike ter proti nekaterim gospodarsko najbolj razvitim območjem sveta (Esipova, 2011). Nekateri avtorji zato, čeprav ob zavedanju, da ne gre za nov fenomen, govorijo o dobi migracij (Castles, Miller, 2009) ali o globalizaciji migracij (Friedman, 2004). Zagotovo je na globalne razsežnosti migracij vplivalo tudi to, da so vse bolj vidne značilnosti sodobnih družb nenehno spreminjanje razmer, nestabilnost, fluidnost, negotovost ipd. (Beck, 2009; Bauman, 2002).Na obseg, smeri in vrste migracij ter na njihove posledice vplivajo številni družbeni in naravni dejavniki, tako na območjih odseljevanja kot tudi na območjih priselitev. Poleg tega si raziskovalke in raziskovalci iz številnih znanstvenih disciplin, ki proučujejo migracije, v raziskavah zastavljajo »neverjetno raznovrstna« vprašanja (Boyle, 2009, 96), uporabljajo različne metodološke pristope in iščejo različne interpretacije, in sicer v različnih prostorskih, časovnih in vsebinskih okvirih. Vse bolj prihaja do izraza, da so migracije kompleksen, večplasten, spremenljiv in kontekstualen proces, ki poteka na več ravneh. Prav zaradi tega spoznanja je raziskovanje migracij postajalo vse bolj interdisciplinarno polje, saj so teme in problemi tako kompleksni, da jih ni mogoče zagrabiti zgolj in izključno iz perspektive ene same znanosti ali teorije. Zato smo priča pravemu bogastvu »obrazov migracij«, ki ga odraža ter obenem k njemu tudi prispeva pričujoča tematska številka revije Ars & Humanitas.Čeprav mobilnost oziroma migracije niso nov pojav, saj so se ljudje selili in preseljevali skozi celotno zgodovino človeštva, pa se šele v zadnjem času, v zadnjih nekaj desetletjih, z njimi resno teoretsko in raziskovalno ukvarjamo. V zadnjih dveh desetletjih so se pojavili številni raziskovalni projekti, univerzitetni programi in predmeti, raziskovalni inštituti, znanstvene konference, posveti, revije, knjige in druge publikacije, pri katerih sodelujejo tako raziskovalna in akademska sfera kot tudi politika in različne civilnodružbene organizacije. To priča o v zadnjem času izjemnem zanimanju za vprašanje migracij, tako kar zadeva poznavanje samih procesov in njihovo mapiranje v zgodovini človeštva kot tudi teoretski razvoj migracijskih študij in vsakodnevno urejanje tega politično občutljivega vprašanja.Migracije zadevajo številne subjekte na številnih ravneh: posameznice in posameznike, njihove družine ter celotne skupnosti tako na lokalni ravni v družbi emigracije kakor tudi na vseh teh ravneh v imigrantski družbi. Z migracijami se spreminjajo ne samo življenja posameznikov in posameznic, ampak se spreminjajo celotne skupnosti oziroma družbe in družbeni odnosi, zamikajo se kulturni vzorci, prihaja do pomembnih družbenih transformacij (Castles, 2010). Ob tem se seveda odpirajo številne teme, problemi in vprašanja, ki se gibljejo v širokem razponu od kršenja človekovih pravic do literarnih presežkov. Nekaterih od njih se dotikajo tudi prispevki v pričujoči tematski številki.Povezovalni naslov prispevkov v tej tematski številki revije, »Številni obrazi migracij«, smo si sposodili iz že omenjenega poročila Gallupovega inštituta o globalnih selitvah (Esipova, 2011). Temeljno vsebinsko vodilo pri izbiri prispevkov je bila raznovrstnost, kar nakazuje tudi pregled znanstvenih disciplin, iz katerih prihajajo avtorji: sociologija, geografija, etnologija in kulturna antropologija, zgodovina, umetnostna zgodovina, sodobne sredozemske študije, študiji spola in medijski študiji. Tak pristop nujno pripelje ne le do raznolikih, ampak tudi do vsaj navidezno neskladnih, morda celo nasprotnih pogledov na obravnavane tematike. Vendar nismo želeli utišati glasov iz »drugih« znanstvenih disciplin, temveč smo raje v recenzentske postopke povabili znanstvenike s področij, s katerih so tudi avtorji. Bogastvo zbranih prispevkov torej ni v njihovi medsebojni skladnosti in potrjevanju, temveč prav v mnogoterosti pogledov, zgodb in interpretacij.Prispevek Zore Žbontar obravnava odnos do tujcev v antični Grčiji, kjer je bilo gostoljubje do tujcev tako častivredna vrlina, da je vsak moral »izkazati gostoljubje in zaščititi kateregakoli tujca, ki je potrkal na vrata«. Zlasti je izzivalen kontrast med gostoljubjem v antični Grčiji in sodobnim pojavljanjem ksenofobije ter načini soočanja z migracijsko problematiko v gospodarsko razvitih državah. »Antični Grki so v odprti gesti gostoljubja do tujcev prepoznali svojo civiliziranost.«Čeprav omenjene raziskave Združenih narodov in Gallupovega inštituta podpirajo nekatere uveljavljene stereotipe o glavnih globalnih tokovih migrantov ter o območjih, o katerih »sanjajo« potencialni migranti, Bojan Baskar opozarja na sočasen obstoj tudi drugačnih migracijskih želja, tokov migracij in njihovih interpretacij. Posebej se osredotoči na preseganje in relativizacijo stereotipov in teorij o nemobilnem in nepodjetnem (alpskem) hribovskem prebivalstvu in migracijah.O tem, kako različne strategije pri prehajanju, prestopanju in prečkanju meja razvijejo migrantke, piše Mirjana Morokvasic. Označi jih kot prave socialne inovatorke, ki izumijo različne načine transnacionalnega življenja in tako od spodaj navzgor prispevajo k integrativnim procesom po vsej Evropi. V svoji inovativnosti gredo nekatere tako daleč, da premikajo različne, tako realne kot simbolne meje pripadanja naciji, spolu in poklicu.Elaine Burroughs in Zoë O'Reilly izpostavita tesno povezanost med sicer uveljavljeno terminologijo, s katero v statistiki in tudi znanosti označujejo imigrante na Irskem in širše v EU, ter negativnimi reprezentacijami nekaterih tipov migrantov v politiki in javnosti. Razpravo navežeta zlasti na iskalce azila in nezakonite priseljence, ki pridejo iz držav zunaj EU. Raba jezika lahko hitro postane politični način izključevanja, zato predlagata razvoj in uporabo obzirnejše in pravičnejše migracijske terminologije.Za spremembo izhodišča opredeljevanja in interpretacije sicer dobro proučenih selitev v nekdanji Jugoslaviji se zavzame Damir Josipovič. Predlaga zamenjavo dualističnega pogleda na te migracije s celostnim. Namesto njihovega poenostavljenega razumevanja kot mednarodnih in notranjih ali prostovoljnih in prisilnih migracij pa se zavzema za koncept psevdoprostovoljnih migracij.Na zanimiv fenomen zamikanja ustaljenih vzorcev spolnih vlog opozori tekst Maje Korać-Sanderson, katere zaključki izhajajo iz študije družinskega življenja kitajskih trgovcev v tranzicijski Srbiji. Medtem ko številne študije ugotavljajo, da skrbstveno delo v zadnjih desetletjih v imigrantskih družbah v glavnem opravljajo migrantke, njena študija ugotavlja, da v Srbiji kitajske trgovke skrb za svoje otroke večinoma zaupajo lokalnim ženskam srednjega razreda. Ta obrat vlog pri »delitvi dela« v skrbstveni sferi, ugotavlja avtorica, je v prid obema vpletenima stranema.Specifičen del mozaika sodobnih migracij v Sredozemlju, bangladeške skupnosti imigrantov na visoko industrializiranem severovzhodu Italije, razkriva Francesco Della Puppa. Izsledki poglobljenega kvalitativnega proučevanja odstirajo dejavnike, ki oblikujejo ta segment bangladeške diaspore, izkušnje migrantov ter učinke selitve na njihove družbene in biografske trajektorije.Izsek iz bolj tipičnih sredozemskih migracijskih procesov na primeru priseljevanja na Malto predstavita John A. Schembri in Maria Attard. Ugotavljata zmanjševanje števila selitev med Malto in Veliko Britanijo ob hkratnem povečevanju priseljevanja iz ostalih držav Evrope in podsaharske Afrike. Med učinki priseljevanja na Malto izpostavita izredno zgoščenost priseljenega prebivalstva, ki presega gostote celotnih prebivalstev v nekaterih evropskih državah.Miha Kozorog obravnava povezavo med migracijami in konstruiranjem krajev, iz katerih te migracije izvirajo. S pomočjo Ardenerjeve teorije »odročnost« izrazito emigracijske Benečije izrazi ne toliko v topografskem kot v topološkem smislu, v razmerju do drugih krajev. »Odročnost« nastaja v razmerju z »zunanjim svetom«, s tistimi, ki govorijo o »odročnih krajih« iz privilegiranih središč. Na primeru umetniškega dogodka, s katerim želijo organizatorji »odpreti tak kraj zunanjemu svetu« in »spodbuditi produkcijo bolj svetovljanskega kraja«, pokaže zgolj začasnost učinka tega dogodka na zmanjšanje »odročnosti«.O temeljnih časovnih in prostorskih značilnostih selitev »prebivalcev z ustvarjalnim poklicem« v Sloveniji piše Jani Kozina. Pri opredeljevanju tega specifičnega dela prebivalstva in pristopa k proučevanju njegovega migriranja se opre zlasti na dela Richarda Floride. Ugotavlja, da so prebivalci z ustvarjalnim poklicem v Sloveniji prostorsko zelo nemobilni in po tem kriteriju precej podobni ostalim poklicnim skupinam v Sloveniji, obenem pa tudi prebivalcem z ustvarjalnimi poklici v južni in vzhodni Evropi, za katere velja, da so med najmanj mobilnimi v Evropi. Podrobnejše analize pokažejo, da se ustvarjalci bolj razvitih regij načeloma intenzivneje selijo in so tudi v večji meri pripravljeni na selitev.O izkušnjah migrantk pri dostopu do trga delovne sile v Sloveniji govori članek Mojce Pajnik in Veronike Bajt. Obstoječa zakonodaja in posamezne politike namreč migrantke potiskajo v položaj, ko, če hočejo priti do zaposlitve, pristajajo na manj zahtevna dela. Pri tem so tarče stereotipnih reakcij in praks diskriminiranja tako na podlagi spola kot tudi starosti, pripisane etnične in religiozne pripadnosti ali kakšne druge okoliščine, še posebej dejstva, da so migrantke. Obenem pa prav zadnje vpliva na to, da s strani države niso deležne nikakršne zaščite.Migracijske študije pogosto domnevajo, da so ciljne države »moderne«, države izvora pa »tradicionalne«. Razprava Anıl Al-Rebholz ugotavlja, da takšna dihotomija pojmovanja modernega in tradicionalnega dodatno spodbuja stereotipne, esencialistične in homogenizirajoče predstave o muslimanskih ženskah v »zahodnem svetu«. Na podlagi biografskih pripovedi mlade Maročanke in Kurdinje ter razmerij med materami in hčerami prikaže raznolike strategije opolnomočenja mladih žensk v transnacionalnem migracijskem kontekstu.Specifični obraz migracij prinaša tekst Svenke Savić, namreč obraz umetniških migracij med Slovenijo in Srbijo po drugi svetovni vojni. Avtorica v njem ugotavlja, da je v treh ansamblih (opernem, gledališkem in baletnem) več kot trideset umetnic in umetnikov iz Slovenije s svojim pionirskim delom pomembno zaznamovalo razvoj gledališke umetnosti v Srbskem narodnem gledališču v Novem Sadu.Verjamemo, da nam je uspelo v pričujočo tematsko številko ujeti pomemben del sodobnega evropskega raziskovalskega utripa s področja migracij. Poleg uveljavljenih znanstvenikov s tega področja se je v ožji izbor prispevkov uvrstilo tudi več mladih avtoric in avtorjev, ki začenjajo raziskovalne kariere. Njihov uspeh nas veseli, saj obeta živahnost tega raziskovalnega področja tudi v bodoče. Obenem nas veseli, da so se vabilu odzvali predstavniki tako številnih znanstvenih disciplin ter da je število prispevkov, ki smo jih prejeli, znatno presegalo največji možni obseg revije. Spoznavanje in razumevanje številnih obrazov migracij sta pomembna koraka proti celovitemu znanju, potrebnemu za uspešno soočanje z izzivi migracijske problematike danes in, kot kaže, še posebej v prihodnosti. Zato je izjemnega pomena, da raziskovalci najdemo načine prenosa svojih znanstvenih spoznanj v prakso – na vse ravni izobraževanja, v medije, širše strokovne javnosti ter seveda tudi odločevalcem v lokalnih, državnih in mednarodnih ustanovah. Poziv velja tudi vsem avtorjem prispevkov v tej številke revije.