Suchergebnisse

This paper analyses the daily newspaper reporting on key political leaders of the 2016 parliamentary elections, the first early parliamentary elections in Croatia directly caused by a breakup of the ruling coalition. The introduction to these surprise and short-notice elections, at which preferential voting was practiced for only the second time, was a short election campaign and a change in leadership of the biggest party (HDZ), which triggered the extensive use of personalisation in campaigns run by the biggest parties and their coalitions. This study examines how five leaders of the most prominent political parties were presented in the six most relevant Croatian daily newspapers during the official election campaign. The findings reveal that the leaders of the two biggest parties dominated media coverage, but also that the only new leader, HDZ's Andrej Plenković, had a very favourable treatment in all of the analysed daily newspapers. Results also showed political programmes and private lives of the leaders to be marginal topics within the analysed leaders' media coverage. ; Rad analizira izvještavanje dnevnih novina o ključnim političkim vođama parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2016. godine, prvih prijevremenih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj koji su se dogodili kao posljedica raspada vladajuće koalicije. Uvod u ove nagle izbore na kojima se sustav preferencijalnoga glasovanja rabio tek drugi put bila je kratka izborna kampanja i promjena vođe najveće stranke (HDZ), što je utjecalo na snažnu prisutnost elementa personalizacije u kampanjama vodećih stranaka i koalicija. Ovaj rad analizira kako je pet vođa najjačih stranaka i koalicija bilo predstavljeno u šest dnevnih novina za trajanja službene izborne kampanje. Rezultati istraživanja pokazali su kako su vođe dviju najvećih stranaka dominirali u medijskim objavama, ali i da je jedino novo lice među vođama u odnosu na prethodne izbore, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, imao izraženo pozitivan tretman u većini analiziranih medija. Konačno, rezultati pokazuju i kako su se politički programi i privatan život političkih vođa pokazali kao marginalne teme medijskih objava posvećenih političkim vođama.

The paper deals with independent local lists ín Croatia, ín both analytíc and theoretical way. At the beginning, the development and current state of local self-government and local politicai System in Croatia are described. Data on the independent local lists participation and success during the 2005 general local élections are presented and analysed. Four theoretical approaches are proposed for an interprétation of the results: System, transition, neoinstitutional and démocratisation theoiy. None of them can alone explain the results ín a satísfactoiy manner. That is reason why the author proposes a composite theoretical frame, which can explain the rôle and influence of a broader relevant context on the independent local lists election success. Certain theoretical hypotheses are generated and to some extent verified in this paper. The advantages of the independent local lists and certian succes factors of such lists are identified. Additional theoretical work and empirical verification are needed. Both qualitative insights and quantitative research can be useful. ; Rad se bavi neovisnim lokalnim popisima u Hrvatskoj, i analitički i teorijski. Na početku su opisani razvoj i trenutno stanje lokalne samouprave i lokalnog političkog sustava u Hrvatskoj. Prikazuju se i analiziraju podaci o sudjelovanju i uspjehu neovisnih lokalnih listića tijekom općih lokalnih zadaća iz 2005. godine. Predložena su četiri teorijska pristupa za interpretaciju rezultata: Sustav, tranzicija, neoinstitucija i teorija demokracije. Nitko od njih ne može sami objasniti rezultate na zadovoljavajući način. To je razlog zašto autor predlaže kompozitni teorijski okvir koji može objasniti ulogu i utjecaj šire relevantnog konteksta na izborni uspjeh neovisnih lokalnih lista. Neke teorijske hipoteze su generirane i do određene mjere potvrđene u ovom radu. Identificirane su prednosti neovisnih lokalnih popisa i određeni uspješni čimbenici takvih popisa. Potrebni su dodatni teorijski rad i empirijska provjera. Korisni mogu biti kvalitetni uvidi i kvantitativna istraživanja.

The purpose of this paper is to present an overview of the progress of a little more than two decades of political decentralisation in Mexico, through so-called "educational federalism". The Agreement for the Modernisation of Basic Education in 1992 was a turning point in the history of education in Mexico, because it represented the first attempt at comprehensive reform in the sense that, in addition to curricular reform and the promotion of social participation, it comprised the overall redesign of the organisation and management of the education system. Our analysis aims to show the dislocation suffered by the national education policy due to the lack of coordination between the actions of different levels of government. We do not intend to argue against federalism as a system of political organisation, but to draw attention to the concrete experience of educational decentralisation in Mexico, and how the advantages of decentralisation can be undermined by shortcomings in its design and implementation. ; Rad nudi pregled razvoja političke decentralizacije u Meksiku u trajanju nešto više od dva desetljeća, u okviru tzv. »obrazovnog federalizma«. Sporazum o modernizaciji osnovnog obrazovanja iz 1992 ključni je trenutak u povijesti meksičkog obrazovnog sustava jer predstavlja prvi pokušaj sveobuhvatne reforme. Osim kurikularne reforme i poticanja društvene participacije sporazum također podrazumijeva potpuno preoblikovanje ustroja obrazovnog sustava i načina upravljanja njime. U radu se nastoji prikazati raskorak u nacionalnoj obrazovnoj politici do kojega dolazi zbog nedostatka koordinacije između poteza različitih razina vlasti. Ne namjerava se osporavati federalizam kao politički sustav, već se želi opisati specifično iskustvo s obrazovnom decentralizacijom u Meksiku, i pojasniti kako prednosti decentralizacije mogu umanjiti nedostatci u oblikovanju i implementaciji.

Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...

U radu se prikazuju, analiziraju i teorijski objašnjavaju podaci o sudjelovanju i uspjehu nezavisnih lokalnih lista na općim lokalnim izborima u Hrvatskoj 2005. No, prije toga se opisuje razvoj i stanje lokalne samouprave i lokalnog političkog sustava u Hrvatskoj. Rezultati se pokušavaju teorijski objasniti polazeći od četiriju teorijskih polazišta, teorije sustava, tranzicijske teorije, neoinstitucionalne teorije i teorije demokratizacije. Kako nijedno od tih polazišta ne daje sasvim zadovoljavajuće rezultate, pokušava se oblikovati jedan složeniji teorijski pristup. Razvijene su i provjerene određene teorijske hipoteze. U radu su također identificirane dobre strane nezavisnih lokalnih lista: one pridonose personalizaciji lokalnih izbora; pove}avaju osobnu odgovornost prema biračima; smanjuju napetosti u lokalnoj političkoj zajednici, jer omogućuju biračima da izraze svoje političke stavove i mimo političkih stranaka; olakšavaju duboke lokalne podjele, naročito međunacionalne, tamo gdje ih ima; osiguravaju političku aktivnost i u malim lokalnim jedinicama u kojima nacionalne političke stranke nemaju interesa sudjelovati na izborima; dodatno motiviraju birače da izađu na izbore i tako učvršćuju demokratski politički legitimitet; predstavljaju dodatni instrument demokratizacije. Identificirani su i određeni faktori uspjeha nezavisnih lista na lokalnim izborima, posebno oni koji pripadaju širem kontekstu u kojem djeluje lokalni politički sustav (postojanje oblika neposredne demokracije; stupanj razvijenosti civilnog društva; stabilnost i uspješnost stranačkog sustava; veličina i priroda lokalnih jedinica; itd.). Za cjeloviti model proučavanja nezavisnih lokalnih lista potrebno je dodatno razvijati teorijski okvir te empirijski provjeravati iz njega izvedene hipoteze. U toj provjeri važni su dodatni kvalitativni uvidi i kvantitativna istraživanja. ; The paper deals with independent local lists in Croatia, in both analytic and theoretical way. At the beginning, the development and current state of local self-government and local political system in Croatia are described. Data on the independent local lists' participation and success during the 2005 general local elections are presented and analysed. Four theoretical approaches are proposed for an interpretation of the results: system, transition, neo-institutional and democratisation theory. None of them can alone explain the results in a satisfactory manner. That is reason why the author proposes a composite theoretical frame, which can explain the role and influence of a broader relevant context on the independent local lists' election success. Certain theoretical hypotheses are generated and to some extent verified in this paper. The advantages of the independent local lists and certain success factors of such lists are identified. Additional theoretical work and empirical verification are needed. Both qualitative insights and quantitative research can be useful.

The synoptic character of the American Constitution has created favorable conditions for varied interpretations that were hotbeds of controversy and conflicts. The explanation of the U.S. Constitution is a problem of constitutional theory, constitutional doctrine, constitutional history, as well as political theory. The proponents of constitutional interpretation labeled as the living constitution are of the opinion that the Constitution should be treated as a legal act with a dynamic meaning depending on the time of interpretation. Originalism is perceived as the main alternative to the living constitution interpretation. Contemporary American scholars emphasize that there is no dichotomy between the proponents of living constitutionalism and the supporters of originalism. ; U američkoj znanstvenoj literaturi do današnjih se dana vodi živa rasprava o tome jesu li autori američkog Ustava svjesno namjeravali kreirati oblik demokratske vlasti ili nisu. Odgovor se, naime, čini vrlo kompleksnim. Iako su pristupi stvaranju novih političkih struktura bili različiti, ideje utemeljitelja Ustava potvrđene su u praksi. Oni su pritom izabrali politički sustav i sustav vlasti temeljen na pisanom ustavu. Rješenja sadržana u njemu odraz su onodobnih potreba i političke situacije, a njime su određeni daljnji razvoj i struktura američke federalne zajednice i vlasti kao i američke politike. Tumačenje Ustava SAD-a problem je kojim se bave ustavna teorija, ustavna doktrina, ustavna povijest i politička teorija. Zagovornici metode ustavnog tumačenja nazvane "živi ustav" (living constitution) smatraju da Ustav treba shvatiti kao pravni akt s dinamičkim značenjem koje ovisi o vremenu njegova tumačenja. Glavna alternativa toj metodi je "originalizam" (originalism), prema kojem bi se Ustav smjelo mijenjati samo amandmanima. Prema zastupnicima te metode, teorija "živog ustava", prema kojoj Ustav treba tumačiti u skladu s potrebama vremena i trenutačnim stavovima, sam Ustav i njegove odredbe čini više podložnima sudskim manipulacijama. Oni posebno kritiziraju sudski aktivizam te smatraju da ne bismo trebali uzimati da pravo govori ono što bismo mi htjeli da kaže. Važno je pritom uočiti da suvremeni američki znanstvenici smatraju da ipak ne postoji tako značajna dihotomija između stavova zagovornika dviju metoda. Problem sadržaja i dosega ustavnih amandmana predmet je političkih i pravnih rasprava praktički od trenutka kada je Ustav proglašen. Riječ je o višerazinskom pitanju o kojem se raspravlja u radu, no bitno je istaknuti da se danas ipak preferiraju izmjene Ustava novim oblicima tumačenja i drugim neformalnim načinima.

Swing države izrazito su važan političko-geografski fenomen u američkoj politici, a obzirom na ulogu SAD-a u svijetu taj fenomen se posljedično odražava i na svjetsku politiku. Politički sustav SAD-a jedinstven je i omogućava nastanak swing država. U analizi su proučavani određeni demografski faktori koji utječu na glasanje u swing državama kao što su rasna, religijska i dobno-spolna struktura te visina dohotka i utjecaj ruralnosti i urbaniziranosti. Na primjeru deset odabranih swing država analizirano je što je dovelo do toga da savezna država postane swing državom ili se prestane smatrati swing državom. Analiza je pokazala da neki faktori češće utječu na swing status određene savezne države nego drugi. Promatrane swing države su to najčešće postale zbog priljeva stanovništva migracijom. Uz to, analizirana je prostorna distribucija glasova unutar swing država te vrste glasača unutar swing država ; Swing states are an extremely important political-geographical phenomenon in American politics, given the role of the United States in the world, this phenomenon is consequently reflected in world politics. The US political system is unique and allows for the emergence of swing states. The analysis examined certain demographic factors influencing voting in swing states such as racial, religious and age-sex structure as well as income levels and the impact of rurality and urbanization. On the example of ten selected swing states, it was analysed what led to the federal state becoming a swing state or ceasing to be considered a swing state. The analysis showed that some factors affect the swing status of a particular federal state more often than others. The observed swing states have most often become so due to the influx of population through migration. In addition, the spatial distribution of votes within swing states were analysed and the types of voters within swing states as well.

Nedavno održani referendum o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije te najave budućih referenduma u drugim državama članicama, uz pozivanje na prvenstvo "volje naroda", nameću potrebu podrobnijeg istraživanja stvarne uloge neposrednog odlučivanja građana u Uniji. Ovaj rad pridonosi tome analizom temeljnih problema s kojima se, kao složeni politički sustav, Unija mora nositi. Oslanjanjem na usporedno federalističko iskustvo ističemo dvostruki problem višerazinskog političkog prostora te problem prevođenja ovlasti i osporavanja takva prijevoda izravnodemokratskim putem. Te dvije teškoće zajedno dovode do toga da je od izravnog sudjelovanja građana u odlučivanju o "europskim pitanjima" teško očekivati ikakav siguran ishod. ; The purpose of this paper is to present two basic ways in which a path has been laid for EU citizens to directly participate in decision-making on issues related to the Union, and to analyse the main obstacles for them to functioning. The direct participation criterion removed from our attention those forms of citizen engagement that rely on intermediaries who are either elected national or European representatives, or are embodied in civil society organisations. The idea of participation should have covered two fundamental instruments that directly relate to citizens: national referenda on European issues and the European Citizens' Initiative. Our analysis shows that there are several obstacles in the construction of the Union which have a significant effect on any reference to the directly expressed will of the people. The basis of this great number of problems is certainly the specific multi-layered political arena of the Union, which, on one hand, weakens any national referendum in terms of its supranational significance, and, on the other hand, imposes on citizens, through the European Citizens' Initiative, high requirements to adapt to the logic of supranational mechanisms. When considering the complaints that are usually directed at the direct decision-making of citizens, the ...

Nedavno održani referendum o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije te najave budućih referenduma u drugim državama članicama, uz pozivanje na prvenstvo "volje naroda", nameću potrebu podrobnijeg istraživanja stvarne uloge neposrednog odlučivanja građana u Uniji. Ovaj rad pridonosi tome analizom temeljnih problema s kojima se, kao složeni politički sustav, Unija mora nositi. Oslanjanjem na usporedno federalističko iskustvo ističemo dvostruki problem višerazinskog političkog prostora te problem prevođenja ovlasti i osporavanja takva prijevoda izravnodemokratskim putem. Te dvije teškoće zajedno dovode do toga da je od izravnog sudjelovanja građana u odlučivanju o "europskim pitanjima" teško očekivati ikakav siguran ishod. ; The purpose of this paper is to present two basic ways in which a path has been laid for EU citizens to directly participate in decision-making on issues related to the Union, and to analyse the main obstacles for them to functioning. The direct participation criterion removed from our attention those forms of citizen engagement that rely on intermediaries who are either elected national or European representatives, or are embodied in civil society organisations. The idea of participation should have covered two fundamental instruments that directly relate to citizens: national referenda on European issues and the European Citizens' Initiative. Our analysis shows that there are several obstacles in the construction of the Union which have a significant effect on any reference to the directly expressed will of the people. The basis of this great number of problems is certainly the specific multi-layered political arena of the Union, which, on one hand, weakens any national referendum in terms of its supranational significance, and, on the other hand, imposes on citizens, through the European Citizens' Initiative, high requirements to adapt to the logic of supranational mechanisms. When considering the complaints that are usually directed at the direct decision-making of citizens, the idea of establishing a direct link between the Union and the citizens of particular Members States still has a long path of development before it.

The article analyses what aspects should be considered when deciding on the subjective scope of application of lobbying regulation in a country. Any country defining a lobbyist should first of all take into account its political and legal context, and theoretical insights about the types and activities of lobbyists that may exist. Furthermore, good practice and lessons from the experience of other countries should be evaluated. The legal definitions of the terms lobbyist and lobbying activities in Lithuania and Poland – the first EU member states to start regulating lobbying activities – are analysed in the article in order to highlight the main shortfalls of the existing legislation. The article provides guidelines on defining a lobbyist for countries planning to adopt legal regulation of lobbying activities, as well as countries wishing to improve existing regulation. ; U radu se analiziraju aspekti koje je potrebno uzeti u obzir prilikom određivanja subjektivnog dosega primjene zakonske regulacije lobiranja u pojedinoj državi. Prilikom definiranja pojma lobista svaka država mora uzeti u obzir vlastiti politički sustav i zakonodavni kontekst, kao i teorijske spoznaje o mogućim vrstama lobista i aktivnostima kojima se oni bave. Također, potebno je sagledati dobru praksu i iskustva drugih zemalja. U radu se analiziraju zakonske definicije pojmova lobista i aktivnosti lobiranja u Litvi i Poljskoj – prvim državama članicama EU-a koje su uvele zakonsku regulaciju aktivnosti lobiranja – kako bi se naglasili glavni nedostatci postojećeg zakonodavstva. Također, ističu se smjernice o tome kako definirati pojam lobista u onim državama koje namjeravaju zakonski regulirati aktivnosti lobiranja, kao i u onim državama koje žele unaprijediti postojeće zakone. Potebno je imati na umu kako aktivnosti lobiranja čine samo dio šireg pojma sudjelovanja javnosti u javnome odlučivanju. Postoji niz drugih zakona kojim se reguliraju razna prava, npr. pravo na sastanak s članovima parlamenta, pravo na podnošenje peticije, pravo na pristup informacijama i podnošenje informacija javnim vlastima te druga prava. Nacrt zakona o aktivnostima lobiranja trebao bi sadržavati procjenu postojećeg zakonskog okvira kojim je uređeno pravo na sudjelovanje u javnome odlučivanju te bi trebao ukloniti sva moguća preklapanja i praznine koje u pravilu imaju kao posljedicu zakonsku nesigurnost i poteškoće kod pravilne implementacije zakonskih odredbi.

The European Union (EU) is a complex political system whose institutional framework encompasses representatives of European citizens, member states, »eurobureaucracy « (Commission and agencies), national parliamentarians and members of public administrations. Such a complex framework is a by-product of reforms the EU has gone through in order to include stakeholders in its decision- making process, with the goal of delivering democratically adopted rules that have legitimacy. The democratic deficit is a sign that the EU lacks full legitimacy. The paper aims to show that comitology system is a source of democratic deficit. It shows the reasons why national public administrations got involved in the decision-making process, and the role they have in overseeing the implementation of adopted measures. The paper also gives the reasons why comitology is a threat to democratic accountability, pointing to the Council as the main source of that threat. Finally, it also suggests ways of reducing the democratic deficit by empowering the representatives of national public administrations to work transparently. ; Europska unija je složen politički sustav čiji institucionalni okvir obuhvaća predstavnike građana Unije i država članica, »eurobirokraciju« putem Europske komisije i raznih agencija, članove nacionalnih parlamenata, kao i službenike javnih uprava država članica. Ovako složeno institucionalno uređenje nusproizvod je stalnih reformi koje Unija provodi kako bi u proces odlučivanja uključila što veći broj dionika, s ciljem da se propisi donose na demokratski način i imaju legitimitet u očima njezinih građana. Demokratski deficit EU znak je da joj nedostaje puni legitimitet koji joj bi trebali dati vlastiti građani. Analizira se netransparentnost pojedinih dijelova procesa odlučivanja, tzv. sustava komitologije, koja je jedan od uzroka demokratskog deficita. Pokazuje se zašto su se javne uprave država članica umiješale u proces odlučivanja na razini EU te uloga koju one imaju pri izradi nacrta propisa i primjeni donesenih mjera, kao i pri nadzoru ispravnog provođenja usvojenih propisa u državama članicama. Objašnjava se razloge radi kojih je komitologija, u svojem današnjem obliku, prijetnja demokratskoj odgovornosti Unije, pokazujući da je trenutačni način rada Europskog vijeća glavni izvor te prijetnje. Navode se mogući načini smanjivanja demokratskog deficita, ne tako da se javne uprave država članica EU isključe iz odlučivanja, već tako da se njihovim predstavnicima omogući transparentan rad.

Rad se bavi analizom decizionističke paradigme političkoga u Bosni i Hercegovini. U prvome dijelu rada postavlja se kratka teorijska osnova decizionizma na kojoj analiza počiva. Drugi dio je posvećen pojašnjavanju dvaju ključnih uzroka decizionističke matrice u BiH. Riječ je o trosegmentalnom suverenitetu kao temelju državnosti i njemu pridruženim konsocijacijskim elementima koji su ugrađeni u politički sustav. U trećem se dijelu analiziraju četiri oblika manifestacije decizionističkoga modela. Pojašnjava se fenomen legitimacije izvaninstitucionalnoga odlučivanja te zanemarivanja uloge zakonodavnih tijela koje se u decizionističkoj matrici smatraju "pričaonicama" bez stvarne moći. Nadalje, objašnjava se povratna reakcija nacionalnih zajednica koje putem izbora ili drugim oblicima artikulacije javnoga mnijenja djeluju kao retroaktivni odobravatelji vlastitih etnopolitika. Zatim se analizira fenomen konvivijalnosti nacionalnih političkih elita koje se međusobno održavaju na životu i upotpunjuju na simboličkoj i djelatnoj razini. Iako u obliku političkih neprijatelja, jedne su drugima neophodne za održavanje u političkoj sferi. Naposljetku, pojašnjava se uloga međunarodne zajednice, ponajprije kroz instituciju visokoga predstavnika koji legitimira decizionistički model, a nerijetko i sam u njemu aktivno sudjeluje. ; The paper deals with the analysis of decisionist paradigm of the political in Bosnia and Herzegovina. The frst segment of the paper sets a brief theoretical basis of decisionism on which the analysis is based. The second segment is focused on the clarifcation of two key causes of the decisionism matrix in B&H. It deals with a tripartite sovereignty as the foundation of statehood and its joint consociational elements which are built in a political system. In the third part of the paper, the four forms of manifestation of the decisionist model are analysed. The phenomenon of the decision-making legitimising without regard for the institutions is explained, as well as the neglecting of the role of legislative authorities which are, in the decisionist matrix, considered to be "chat rooms" without real power. Furthermore, the paper explains the feedback of the national communities which, through elections and other forms of expression of the public opinion, act as retroactive approvers of their own ethnopolitics. The phenomenon of coexistence of national political elites is then analysed, as they keep one another alive and complement each other on both symbolic and functional levels. They need each other in order to survive in the political sphere even though they act as political enemies. Finally, the paper explains the role of international community, primarily through the institution of the High Representative which does not only legitimise the decisionist model but often assumes an active role in it as well.

Stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. godine označilo je veliki iskorak u procesu dublje integracije u okviru Europske unije. Potpuno ukidanje kontrole na granicama između država članica, koje su ovu domenu dugo ljubomorno čuvale za sebe, predstavljalo je najveće iskušenje u kompliciranom procesu prenošenja nadležnosti u području politike migracije i azila na nadnacionalnu razinu. Činjenica da je sve veći broj državljana tzv. trećih država, u potrazi za boljim životom ili bježeći od rata, pristizao na teritorij Unije, zavrijedila je pozornost donositelja odluka da počnu pripremati teren za uspostavljanje jedinstvenog sustava reguliranja pitanja migracije i azila. U ovom radu bit će prikazan razvoj politike azila kao jedne od važnih sektorskih politika Europske unije. Cilj je prikazati kako je Europska unija kao sui generis politički sustav, uspijevala znatan dio ovlasti u ovom području prebaciti u domenu rada svojih institucija i s kojom je uspješnošću to postizala. Rad je podijeljen na četiri cjeline. U prvom dijelu analizira se politika azila kao sektorska politika u institucionalnom i zakonodavnom sustavu EU, dok se u drugom dijelu opisuje povijesni razvoj ove politike. Treći dio predstavlja kratki osvrt na europsku migracijsku krizu, dok četvrti dio sadrži zaključna razmatranja autora. ; Coming into force in 2009, the Treaty of Lisbon was a great step in the process of deeper integration within the European Union itself. The complete abolition of control at the borders between the member states, which had up to then been keeping a jealous watch over this domain, represented the biggest temptation during the complicated process of the transfer of authority in the field of migration politics and asylum to supranational level. The fact is that the constantly increasing number of the so-called "third country nationals," arriving to the EU territory in search of a better life or running away from war, proved to be worth of the attention of decision-makers, and gave them impetus to start preparing the ground for establishing a unique regulation system for migration and asylum matters. In this paper, the development of the asylum policy will be described as one of the important sectoral policies of the EU. The aim is to show how the EU as a sui generis political system was able to transfer significant amount of authority in this field into the domain of its institutions' work and how successful it was. The paper is divided into four major units. The first unit is related to asylum policy as a sectoral policy inside the institutional and legislative system of the EU. In the second unit we describe specific historical development of this policy. The third unit is reserved for a brief review of the European migration crisis, and the fourth part contains concluding considerations of the authors.

U ovom radu na slučaju Hrvatske pokušali smo otkriti determinante i obrasce podrške prijašnjem (komunističkom) i sadašnjem političkom sustavu kao i očekivanjima za budućnost. Konceptualni i teorijski okvir polazi od pet dimenzija: klase, nacije, religioznosti, ekonomskog blagostanja i heterogenosti regija. Postoji opći obrazac ocjenjivanja sustavu u Hrvatskoj koji uglavnom korespondira s nalazima u ostalim post-komunističkim zemljama. Našli smo negativno vrednovanje prošlog sustava, više pozitivno se ocjenjuje sadašnji politički sustav (u slučaju Hrvatske više neutralno) i optimizam u pogledu budućnosti. Premda se ovaj obrazac očituje kod svih grupa ipak ima mnogo značajnih razlika. Prošli režim se ocjenjuje manje oštro kod žena, profesionalaca, manje kvalificiranih radnika, Srba i manje religioznih ljudi. Zadovoljstvo sa sadašnjim političkim sustavom izražavaju manje obrazovani, seljaci, ljudi s manjim primanjima, više religiozni, grupe koje su sebe identificirale kao "niža klasa" te među onima koji su ostvarili neku uštedu u prošloj godini. Dakle, više intenzivna podrška sadašnjem režimu locirana je medu nižim slojevima hijerarhijske društvene ljestvice i na samom vrhu kod menagera-vlasnika. Zaključili smo da se formirala nova alianca između vrha i nižih slojeva socijalne hijerarhije kao što je postojala i u prijašnjem sustavu (Županov, 19X3), ali nova alianca sadrži druge društvene grupe i bazirana je na različitim interesima nego prije. ; In this paper we use the case of Croatia to discover the determinants and patterns of support for the previous (communist) and the present political system, as well as expectations about the future. The conceptual and theoretical framework takes into account five dimensions: class, nationality, religiosity, economic well-being and heterogeneity of the region. There is a general pattern of support in Croatia which roughly corresponds to the findings in other post-communist countries. We find a negative evaluation of the previous system, more positive evaluation of the present political system (in the case of Croatia, more neutral) and optimism about the future. Although this pattern holds across all groups, there are many significant differences. The previous regime is judged less harsh among females, professionals, less skilled manual workers, Serbs and less religious people. Satisfaction with the present political systems is mostly expressed among the less educated, farmers, people with lower income, the more religious, groups who identify themselves as "lower class" and those who created some savings in the last year. The more intensive support for the current political system is located on the lower end of the social hierarchy and on the top, managers-owners. We conclude that a new alliances forming between the top and the bottom of social hierarchy, as it was in the previous system (Županov, 19X3.) but this new alliance contains different social groups and it is based on different interests than before.

Iako su očekivanja Hrvatske od članstva u Europskoj uniji bila velika, ona se za sada ne ostvaruju. Hrvatska tone prema dnu Europske unije. Prema bruto domaćem proizvodu po stanovniku Hrvatska je na predzadnjem mjestu Europske unije. Samo je Bugarska iza Hrvatske, ali ona posljednjih godina ima veće stope rasta od Hrvatske. Uzrok hrvatske gospodarske stagnacije nije članstvo u Europskoj uniji, nego pogreške nacionalne makroekonomske politike i potpuni nedostatak industrijske politike, kao temeljne gospodarske politike. Kod donošenja novih mjera ne analiziraju se pogreške starih mjera ni uzroci današnje stagnacije, tako da se Hrvatska vrti u "začaranom krugu" nekonzistentnih politika. Europska unija je također suočena s najvećim izazovima od njezina nastanka. Ne ostvaruje se njezin osnovni ekonomski cilj – ujednačen razvoj svih članica. Kriza u Grčkoj je zemlju značajno vratila unatrag i pojačala antieuropske osjećaje, Ujedinjeno Kraljevstvo je na izlazu iz Europske unije, a u mnogim zemljama jačaju pokreti protiv Europske unije ili protiv njezinih pojedinih politika. Očito je da se dosadašnji koncept Europske unije istrošio. Promijenile su se ekonomske, tehnološke i političke okolnosti od njezina osnutka do danas, a na vidiku nema prijedloga za njezin budući razvoj u novim okolnostima. Globalni ekonomski i politički sustav kreiran na samom kraju Drugoga svjetskog rata se također počeo mijenjati. Sve su to okolnosti koje hrvatsku politiku stavljaju pred sve veće i složenije izazove. ; Although Croatian expectations from joining the European Union were high, so far they have not been met. Croatia is falling to the bottom of the European Union. According to gross domestic product per capita Croatia holds the second-last position in the European Union. Only Bulgaria is left behind, but not for long as it has been showing higher growth rates in recent years. The cause of Croatian economic stagnation is not its membership in the European Union, but the mistakes of national macroeconomic policy and the complete lack of industrial policy as a key economic policy. While enacting new measures, the mistakes of the old ones and the sources of stagnation are not analysed, making Croatia go into vicious circles of inconsistently crafted policies. The European Union has been facing some of its biggest challenges since its establishment. Its main economic objective, the convergence of Member States and their homogenised development, has not been achieved. The crisis in Greece has significantly downgraded the country and increased Euroscepticism, United Kingdom is ready to exit the European Union, and in many Member States anti-European Union movements or movements against specific European Union policies are on the rise. It is obvious that the existing concept of the European Union is no longer viable. There have been changes in the economic, technological and political sphere since its establishment and there are no specific suggestions as to its future development within the new context. The global economic and political system created after the Second World War has started changing as well. All these circumstances are bringing more considerable and more complex challenges to Croatian politics.