U klasičnom prirodnom pravu pojam ustava odnosio se na zakone, institucije i praksu organiziranja i usmjeravanja države i političkog sustava. Prema ovom shvaćanju, svaki je politički sustav grada-države imao ustav. Suvremeno značenje ustava dobija pak specifično i vrijedonosno utemeljenje: ustav se danas odnosi na uspostavu posebnog oblika političkog poretka. Suvremeni ustavi govore o ograničenoj vladi (limited government). Ustavom se politička vlast konstituira i ograničava u isto vrijeme. Neke su države ustavne zato jer imaju ograničenu i odgovornu vlast, a druge nisu. U potonjem slučaju govorimo o državama koje imaju ustav, ali nemaju konstitucionalizam. Nakon građanskih revolucija, konstitucionalizam je postao središnji mehanizam kontrole političke vlasti i osiguranja slobode. U tekstu se otvara pitanje da li Statut Korčule iz 2014./1265. godine, kao normativna projekcija komunalnih organa u Gradu i na Otoku Korčuli (skupština čitavog naroda, knez, veliko vijeće, malo vijeće, kurija, komunalne službe.), omogućuje podlogu istraživanja (dis)kontinuiteta "starog konstitucionalizma" (ancient constitutionalism) i kasnijih racionalnih, jednoobraznih i kontraktualističkih oblika modernog konstitucionalizma koji se temelje na ustavu kao najvišem pravnom aktu i sudskoj kontroli ustavnosti. Zaključuje se da je Statut grada i otoka Korčule, kao svojevrsna normativna križaljka medijevalnih institucija, posebnih sloboda i višerazinskih jurisdikcija, predstavljao stvarnu povijesnu platformu s koje su se mogli kontrolirati i balansirati svi oni nositelji vlasti koji su prakticirali vlast bilo u granicama prava ili su pak težili njenom apsolutiziranju i korumpiranju. ; In classic natural law the issue of constitution was related to the laws, institutions and practice of organising and directing states and the political system. According to this understanding, every political system of town-state had a constitution. The contemporary meaning of constitution nevertheless gained specific and valuable foundation: today the constitution means the establishment of a special form of political organisation. Contemporary constitutions talk of limited government. With a constitution, political power is constituted and limited at the same time. Some states are constitutional because they have a limited and responsible government and others are not. In the latter case, we are talking about states that have a constitution, but do not have constitutionalism. After civil revolutions, constitutionalism becomes the central mechanism of control of political power and ensuring freedom. This text opens up the question of whether the Statute of Korčule of the year 1214/1265, as a normative projection of municipal organs in the Town and Island of Korčula (assembly of all people, duke, grand council, small council, curia, utility services.), provided the base for researching the (dis)continuity of "ancient constitutionalism" and classic rational, uniform and contractualistic forms of modern constitutionalism which is based on the constitution as the highest legal act and court control of constitutionality. In conclusion, the Statute of the Town and Island of Korčula, as a unique normative crossword puzzle of medieval institutions, special freedoms and multi-level jurisdictions, represented a real historical platform. From this platform all those bearers of power who implemented power could be controlled and balanced either within legal boundaries or they strived for absolutism and corruption.
Članak obrazlaže potrebu eksplicitnoga uključivanja civilnoga društva u Rawlsov sustav političkog liberalizma. Članak identificira tri problema u Rawlsovu sustavu i tada kroz definicije civilnoga društva Keanea, Taylora, Gellnera i Rosenblum izlaže mogućnosti njihova rješavanja. Prvi je problem onaj stabilnosti demokratskih sustava, koji je Rawls riješio uvođenjem preklapajućeg konsenszusa. Rawls, ipak nije dostatno objasnio dinamiku interakcije između razložnih doktrina, čime je ostavio prostor za gubitak potpore trenutnoj političkoj koncepciji pravde u slučajevima u kojima politički predstavnici previše često ignoriraju stavove razložnih doktrina. Drugi je problem onaj nerazložnih doktrina: Rawls planira da ih se riješi uobičajenim pravnim mehanizmima, ali ne elaborira kako se mogu nadzirati njihove aktivnosti. Posljednji je problem onaj stvaranja i mijenjanja javnoga uma, u kojem Rawls ne daje dostatne načine na koji javnost može utjecati na odluke zakonodavaca, sudstva i državnih dužnosnika. Esej identificira elemente definicija civilnoga društva koji rješavaju ova tri problema i zaključuje da bi Rawlsov sustav bio ojačan uključivanjem civilnoga društva. ; The essay argues for explicit inclusion of civil society into Rawls's system of political liberalism. It identifies three problems in Rawls's system and then using the definitions of civil society by Keane, Taylor, Gellner and Rosenblum presents the opportunities for their solution. The first problem is the one of stability of democratic systems, which Rawls solved by introducing overlapping consensus. The essay argues that Rawls does not sufficiently account for the dynamics of the interaction between reasonable doctrines, which can conceivably result in the withdrawal of support for the current political conception of justice if the citizens' representatives too often ignore the views of too many reasonable doctrines. The second problem is the one of unreasonable doctrines: Rawls plans that they be kept under check by legal mechanisms, but does not elaborate on how their activities can be supervised. The final problem is the one of the (re)creation of public reason, in which Rawls offers insufficient means through which the public can influence the actions of law-makers, the judiciary and state officials. The essay identifies the elements of the definitions of civil society that address the three problems and concludes that Rawls's system would be made stronger by the introduction of civil society.
Iako je važnost izbora za demokraciju neupitna, savršen izborni sustav ne postoji. Različite vrste izbornih sustava pokušavaju preslikati sliku društva u zakonodavna i izvršna tijela no, istovremeno, njihovi su politički učinci jednako različiti te, vrlo često, na meti kritika. Tako je temeljni cilj rada istražiti političke učinke elementa izbornog sustava Hrvatske u vezi kojeg se nezadovoljstvo iskazuje nakon svake izborne godine, a najvećim se krivcem redovito smatra Victor D'Hondt, tj. njegova metoda pretvaranja glasova u mandate. Na temeljno istraživačko pitanje rada (Koliko je Victor d'Hondt zapravo kriv? - kriv u smislu odnošenja prema razini razmjernosti) odgovor je ponuđen u obliku simulacijske analize parlamentarnih izbora u Hrvatskoj od 2000. do 2016. godine gdje se, pomoću stvarno izraženih glasova birača, uspoređuju izborni rezultati dobiveni D'Hondtovom metodom pretvaranja glasova u mandate te izborni rezultati dobiveni korištenjem Sainte-Laguëove i modificirane Sainte-Laguëove metode (metode smatranima najrazmjernijima). Također, pomoću stvarno izraženih glasova birača na parlamentarnim izborima od 2000. do 2016. godine ponuđena je simulacijska analiza izbora prema modelu cijela zemlja jedna izborna jedinica (at-large sustav). Nakon prikaza simulacijskih analiza te sagledavanja Gallagherovog indeksa nerazmjernosti, zaključuje se kako ne postoji dovoljno snažna potreba za promjenom postojeće metode pretvaranja glasova u mandate (iako razina razmjernosti bila minimalno povećana), te se upućuje na promašenost zahtijeva za organizacijom cjelokupnog područja Hrvatske u jednu, objedinjenu izbornu jedinicu. Na kraju, ponuđene su smjernice za potencijalne promjene izbornog sustava koje su vezane uz ostale elemente izbornog zakonodavstva Hrvatske – ponajviše uz cjelokupnu izmjenu izbornih jedinica te dodatnog unaprjeđenja preferencijskoga glasovanja. ; Even though the importance of elections for a democracy is unquestionable, a perfect electoral system does not exist. Diverse types of electoral systems try ...
Maurice Duverger popularizirati kao novi model političkog sustava. Različitost pojedinih definicija polupredsjedničke vlade i njihovi nedostatci naznačuju nepostojanje konsenzusa o temeljnim značajkama toga sustava što posljedično omogućuje da se politički sustavi promatraju ili kao parlamentarni ili kao polupredsjednički, ovisno o značajkama koje se koriste u pojedinim definicijama. Na temelju analize izvornih polupredsjedničkih modela (Weimarski ustav, Ustav francuske Pete Republike) u radu se nastoji ponuditi jednu sveobuhvatniju definiciju polupredsjedničke vlade kao sustava predsjedničke dominacije u političkom sustavu. U tom se smislu taj sustav definira kao sustav u kojem: 1. predsjednika države neposredno izabiru građani, odnosno posredno izborni kolegij u kojem ne prevladava predstavničko tijelo ili je ono isključeno iz njega; 2. njegov se mandat ne može okončati političkom odlukom predstavničkoga tijela; 3. je on stvarni šef izvršne vlasti, a obavlja je osobno i putem vlade koju predlaže parlamentu i 4. temelj njegova ključnoga položaja unutar izvršne vlasti određeni su ustavni prerogativi (raspuštanje parlamenta, imenovanje i razrješenje vlade) i/ili liderski položaj u stranci/stranačkoj koaliciji koja ima većinu zastupnika u parlamentu. ; The article elaborates the basic features of the system of semi-presidential government, which was popularized by Maurice Duverger as a "new model of the political system". The diversity of individual definitions of semi-presidential government and their shortcomings indicate a lack of consensus on the fundamental features of the system, which in turn allows individual political systems to be viewed as either parliamentary or semi-presidential, depending on the features used in individual definitions. Based on the analysis of the original semi-presidential models (Weimar Constitution, the Constitution of the French Fifth Republic), the paper seeks to elaborate a more comprehensive definition of semi-presidential government as a system of presidential domination in ...
U radu se razlažu temeljne značajke sustava polupredsjedničke vlade, kojeg će Maurice Duverger popularizirati kao 'novi model političkog sustava'. Različitost pojedinih definicija polupredsjedničke vlade i njihovi nedostaci naznačuju nepostojanje konsenzusa o temeljnim značajkama tog sustava, a to zapravo posljedično omogućuje da se pojedini politički sustavi promatraju ili kao parlamentarni ili kao polupredsjednički, ovisno o značajkama koje se koriste u pojedinim definicijama. Na temelju analize izvornih polupredsjedničkih modela (Weimarski ustav, Ustav francuske Pete Republike) u radu se nastoji elaborirati jednu sveobuhvatniju definiciju polupredsjedničke vlade kao sustava predsjedničke dominacije u političkom sustavu. U tom smislu taj sustav se definira kao sustav u kojem je 1. predsjednik države izabran neposredno od građana, odnosno posredno od izbornog kolegija u kojem ne dominira predstavničko tijelo ili je ono isključeno iz njega; 2. njegov mandat se ne može okončati političkom odlukom predstavničkog tijela; 3. on je stvarni šef izvršne vlasti, a obavlja je osobno i putem vlade koju predlaže parlamentu i 4. temelj njegova ključnog položaja unutar izvršne vlasti su određeni ustavni prerogativi (raspuštanje parlamenta, imenovanje i razrješenje vlade) i/ili liderski položaj u stranci/stranačkoj koaliciji koja ima većinu zastupnika u parlamentu. ; The article elaborates the basic features of the system of semi-presidential government, which was popularized by Maurice Duverger as a "new model of the political system". The diversity of individual definitions of semi-presidential government and their shortcomings indicate a lack of consensus on the fundamental features of the system, which in turn allows individual political systems to be viewed as either parliamentary or semi-presidential, depending on the features used in individual definitions. Based on the analysis of the original semi-presidential models (Weimar Constitution, the Constitution of the French Fifth Republic), the paper seeks to elaborate a ...
Exactly 25 years after the signing of the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina, which settled the War in Bosnia and Herzegovina, there is still no social, political and economic stability, the establishment of which was expected upon the signing of the peace agreement. Society in Bosnia and Herzegovina is divided at all levels. Primarily political and territorial, and in terms of tolerance of members of the constituent peoples, which makes it difficult to establish common state values, the possibility of peaceful coexistence of Bosniaks, Croats, Serbs and others and building a state with unique generally accepted state characteristics. The Croatian people are the oldest indigenous people in Bosnia and Herzegovina, and with its continuous emigration that began during the War in Bosnia and Herzegovina and has not stopped to this day, the question of its existence is threatened. The research which is the base for this paper, was conducted by the method of an electronic survey on a sample of 350 randomly selected Bosnian Croats. The results of the survey indicate general dissatisfaction of Croats with life in Bosnia and Herzegovina (94,90 % of respondents), which is primarily caused by: high levels of corruption, general feelings of insecurity, distrust in the legal and political system and unequal position of Croats in relation to Serbs and Bosniaks in Bosnia and Herzegovina. The fact that large number of Bosnian Croats have a stronger sense of belonging to the Republic of Croatia than to Bosnia and Herzegovina and that the 34,00 % of respondents among Bosnian Croats in Bosnia and Herzegovina and 35,70 % of them in the Republic of Croatia feel like a foreigner, the poor economic conditions in the state, the selective population policy of the high-developed (European) countries and the chain migration indicate the urgent need to resolve the Croatian question in Bosnia and Herzegovina, otherwise the Bosnian Croats from the constituent people could become just one of the Others. ; Točno 25 godina nakon potpisivanja Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kojim je okončan Rat u Bosni i Hercegovini još uvijek se ne osjeća društvena, politička i ekonomska stabilnost, čije je uspostavljanje očekivano potpisivanjem mirovnoga sporazuma. Društvo u Bosni i Hercegovini podijeljeno je na svim razinama, prvenstveno političkoj i teritorijalnoj, a zatim i u pogledu međusobne tolerancije pripadnika konstitutivnih naroda što otežava uspostavljanje zajedničkih državnih vrijednosti, mogućnost za miran suživot Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih naroda i izgradnju države s jedinstvenim općeprihvaćenim državnim obilježjima. Hrvatski narod je najstariji autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a njegovim kontinuiranim iseljavanjem, koje se intenziviralo za vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini i nije se zaustavilo do danas, pitanje njegova opstanka je ugroženo. Istraživanje na kojem se temelji ovaj rad provedeno je metodom elektroničke ankete na uzorku od 350 slučajno odabranih bosanskohercegovačkih Hrvata i Hrvatica. Rezultati istraživanja ukazuju na opće nezadovoljstvo Hrvata životom u Bosni i Hercegovini (94,9 % ispitanika) koje je, na prvome mjestu, uzrokovano visokim stupnjem korupcije, općim osjećajem nesigurnosti, nepovjerenjem u pravni i politički sustav te neravnopravnim položajem Hrvata u odnosu na Bošnjake i Srbe u Bosni i Hercegovini. Činjenica da veći broj bosanskohercegovačkih Hrvata gaji jači osjećaj pripadnost prema Republici Hrvatskoj nego li prema Bosni i Hercegovini te da se 34 % ispitanih bosanskohercegovačkih Hrvata u Bosni i Hercegovini i 35,7 % njih u Republici Hrvatskoj osjećaju strancima, loša ekonomska situacija u državi, selektivna populacijska politika visokorazvijenih (europskih) zemalja i snaga lančanih migracija, ukazuju na hitnu potrebu rješavanja hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini u suprotnom bi bosanskohercegovački Hrvati od konstitutivnoga naroda mogli postati tek jedni od ostalih.
Iako je sudbina neprofitnih medija u posljednje vrijeme vruća tema, ne znamo skoro ništa o publikama neprofitnih medija u Hrvatskoj ili o njihovom odnosu prema demokratskoj politici i političkim institucijama. Nakon rasprave o očekivanoj ulozi neprofitnih medija u demokraciji, u radu se empirijski istražuje opseg i karakter publika neprofitnih medija u Hrvatskoj te njihov politički interes, informiranje, povjerenje u medije, osjećaj političke djelotvornosti te politička participacija u odnosu na publike matičnih (mainstream) medija. Analiza je provedena na podacima prikupljenim anketnim istraživanjem na reprezentativnom uzorku korisnika interneta u Hrvatskoj (N=1208). Deskriptivna, regresijska i latentna klasna analiza pokazale su da četvrtina korisnika interneta u Hrvatskoj prati neprofitne medije i da publike neprofitnih medija imaju jači politički interes, osjećaj unutarnje političke djelotvornosti, informiranije su i više politički participiraju od publika matičnih medija. Publike neprofitnih i matičnih medija ne razlikuju se značajno u ukupnom korištenju medija, stupnju povjerenja u medijski sustav te u osjećaju vanjske djelotvornosti. Rezultati idu u prilog pozitivnom doprinosu neprofitnih medija demokratskom potencijalu medijskih publika, a daju naznake i o mogućem obliku polarizacije online medijskih publika. ; Although non-profit or third-sector media are recently a contentious and widely discussed issue in Croatia, there is hardly any knowledge about the audiences of non-profit media and their relationship towards democratic politics. Theoretical framing of the normative role of non-profit media in democracy preceeds the empirical analysis of its role for the audiences in Croatia. The size and characteristics of non-profit media audiences are described and these audiences are compared to mainstream media audiences in terms of political interest, political information consumption, trust in the media, political efficacy and political participation. Analysis is based on data gathered through survey of a representative sample of Internet users in Croatia (N=1208). Descriptive, regression, and latent class analysis showed that 26% of Internet users follow non-profit media and that non-profit media audiences in Croatia have higher political interest, political efficacy, inform themselves more and engage more in politics. Audiences of non-profit media do not differ significantly in overall media consumption and trust in the media in comparison with the mainstream media audiences. The results have implications about the democratic potential of third-sector media in Croatia, and provide insights into a possible shape of polarization of online audiences.
Autor razmatra politički profil Alternative za Njemačku kako bi pridonio razumijevanju njezine pojave u političkom životu Njemačke. Analizom izbornih programa provjerava njezin položaj na osi lijevo-desno te stavove o europskim integracijama, nacionalizmu i multikulturalizmu, te o ekonomskoj politici i demokraciji. Multivarijantnom regresijskom analizom ispituje prediktivnu snagu konfesionalnih, dobnih, obrazovnih, migracijskih i ekonomskih obilježja izbornih okruga u objašnjenju varijacije u postotku glasova. Istraživanjem biografskih obilježja članova vodstva stranke testira se pretpostavljena zajednička demografska i ideološka pozadina stranačke elite. Pokazalo se da Alternativa za Njemačku odudara od stavova drugih stranaka u gledanjima na Europsku uniju, nacionalizam, multikulturalizam i ekonomsku politiku, ali ne odskače značajno na osi lijevo-desno, kao ni prema stavovima o demokraciji. Za predikciju glasovanja za tu stranku najvažnijima su se pokazala regionalna (rascjep istok-zapad), dobna i ekonomska obilježja izbornih okruga. Biografska analiza stranačke elita otkriva visok postotak bivših članova njemačkih demokršćanskih stranaka, te prevlast starijih visokoobrazovanih muškaraca u njoj. ; This paper analyzes the political profile of the Alternative for Germany to contribute to the understanding of its emergence in the German political life. An analysis of electoral manifestos tests the party's left-right position, stances on European integration, nationalism, and multiculturalism as well as on economic policy and democracy. A multiple regression analysis examines the predictive power of religion, age, education, migration, and economic status as characteristics of electoral districts explaining the variation in the party's vote percentage. An assessment of biographies of the party's leadership tests the presumed common demographic and ideologic background of the party elite. The article shows that new party differs from other German parties regarding the EU, nationalism, and multiculturalism, and economic policy, yet does not represent an outlier on the left-right scale, nor in its stance on democracy. The study of predictors of the vote for the Alternative for Germany has shown that regional (East/West cleavage), age and economic characteristics of electoral districts hold most importance. The biographic analysis of the party elite reveals a high percentage of previous CDU/CSU members and a dominance of elderly, well-educated men.
Uspostava novih političkih sustava u Srednjoj i Istočnoj Europi nakon pada komunističkih režima značila je i izbor novog sustava vlasti umjesto dotad proklamiranog skupštinskog. Stajalište ustavotvoraca o potrebi snažne institucije predsjednika države tijekom procesa tranzicije, te odnos snaga između različitih aktera u političkoj areni, rezultirali su uspostavom polupredsjedničkog sustava u mnogima od tih zemalja. U Rusiji i Poljskoj su s prvim promjenama ustava prihvaćeni neki elementi, a zatim i čitav koncept semiprezidencijalizma. Ustavni modeli u te dvije zemlje u skladu su s kriterijima polupredsjedničkih sustava – posjeduju dualnu strukturu izvršne vlasti, te fi ksni mandat predsjednika države izabranog na općim izborima i politički neodgovornog parlamentu. Politička je praksa u njima u posljednjih petnaestak godina pokazivala različite učinke uspostavljenog sustava. U Rusiji je predsjednik države dominirao političkim sustavom u tolikoj mjeri da je sustav u praksi bio predsjednički, dok su u Poljskoj ustavne promjene iz 1990., 1992. i 1997. godine rezultirale promjenom odnosa snaga unutar dualne strukture izvršne vlasti. ; The establishment of new political systems in Central and Eastern Europe after the collapse of communist regimes implied a decision on a new system of government instead of the earlier proclaimed assembly system. The position of the framers of the Constitution on the need for a strong institution of state presidency during the transition process, and the correlation of forces between diff erent actors in the political arena, have resulted in the establishment of the semi-presidential system in many of these countries. In Russia and Poland, with the fi rst modifi cations of their Constitutions, some elements of semi-presidentialism were adopted, and then the whole concept of semi-presidentialism has been accepted. The constitutional models in the two countries are compatible with the criteria of semi-presidential systems – they have a dual structure of the executive branch of government ...
U radu se prikazuje razvoj kaznene politike u Sjedinjenim Američkim Državama od 1960-ih do danas. U SAD-u je u tom razdoblju kaznenu politiku obilježilo povećanje kaznenosti i kaznene populacije, ali i pad stope nasilnih zločina od 1990-ih naovamo. Tekst longitudinalno prati nekoliko problemskih žarišta i institucionalnih segmenata kaznene politike: predsjedničku politiku, politiku Vrhovnoga suda s obzirom na smrtnu kaznu i maloljetničko pravosuđe, te zatvorski sustav. Na kraju nudi raspravu o objašnjenju kaznenih promjena s obzirom na kulturne i institucionalne faktore i daje pregled razmišljanja o budućem razvoju politike u ovome u SAD-u politički zasićenom području koje je obilježilo i posljednje predsjedničke izbore na kojima je pobijedio Donald Trump ; This paper presents the development of penal policy in the United States from the 1960s to the present day. In the United States during that period, the penal policy was marked by the increase of punitiveness and penal population, but also by the declining rate of violent crime from the 1990s onwards. The text longitudinally traces several problems and institutional segments of the penal policy: the presidential politics, the politics of the Supreme Court with regard to the death penalty and juvenile justice, and the prison system. In the end, a discussion of the explanation of penal changes with regard to cultural and institutional factors is offered, as well as an overview of the reflections on the future development of policy in this politically saturated area that marked the last presidential election in which Donald Trump emerged victorious.
Rasprava o izborima i izbornim sustavima zapravo je rasprava o tome kakvi mogu biti učinci predstavništva u demokratskim političkim sustavima. Razumijevanje te poveznice nije moguće bez poznavanja tehničkih detalja od kojih su satkani izborni sustavi. Unatoč nepostojanju općeprihvatljivoga pojmovnog okvira i postojanju kompleksnosti različitih definicijskih pristupa i interpretacijskih polazišta, i o izborima i o izbornim sustavima, postignuto je suglasje o tome da se izbori vežu uz predstavničku demokraciju te da predstavljaju njezinu središnju instituciju, a da izborni sustavi predstavljaju načine na koje birači mogu izraziti svoje preferencije kroz glasove, te mogućnosti kako se ti glasovi mogu pretvoriti u zastupničke mandate. Kakvu izbornu strategiju, uobličenu u izbornom modelu, primijeniti? Kako kombinirati strukturne elemente izbornih sustava da bi se postigli priželjkivani politički učinci? Pitanja su na koje odgovor može dati samo dobro poznavanje složene izborne problematike koja je u dodiru s ukupnim krajolikom političkog: institucijama, procesima i sadržajima. ; Discussion about elections and electoral systems is in fact discussion about the effects of representative bodies in democratic political systems. Understanding of that link is not possible without knowing technical details used for forming electoral systems. Despite nonexistence of generally accepted conceptual framework and complexity of different definition approaches and interpretation bases of both elections and electoral systems, there is an agreement that elections are related to representative democracy and they represent its central institution, while electoral systems represent the ways in which voters can express their preferences through their votes and possibilities how those voices can be turned into representative mandates. Which elections strategy, formed in electoral model, should be applied? How to combine structural elements of electoral systems in order to achieve hoped-for political effects? Those are the question which could be answered only by good knowledge of the complex electoral problem area which is in contact with total political landscape: institutions, processes and contents.
Govoriti o odgoju i obrazovanju znači promatrati ih u kontekstu društva a njihove promjene u kontekstu društvenih promjena. Pod društvenim kontekstom podrazumijevamo obilježja društva kao što su: socijalna struktura društva (sistema), brzina društvenih promjena, raspolaganja društvenom moći, sustav vrijednosti, modernizacija škole, globalni društveni kontekst itd. i njihov utjecaj na obrazovne promjene. Odnos društva i obrazovanja nije politički problem, iako se tako prezentira kao pitanje obrazovnih reformi, nego je u biti sociokulturni problem kao problem razvoja društva. To znači da se ciljevi promjena u obrazovanju definiraju u kontekstu ciljeva društva. Za promjene u obrazovanju važno je utvrditi društvena očekivanja utjecaja obrazovanja na društvo kao i na mlade. U predmodernim društvima glavni cilj odgoja i obrazovanja bio je uklapanje mlade populacije u društvo i prilagođavanje društvu. Dakle, kulturna reprodukcija samoga društva. Kao društva s niskim i sporim stupnjem promjena imala su i niske (skromne) zahtjeve za promjenama (reformiranjem obrazovanja). Moderno društvo, pogotovo ono na današnjem stupnju razvoja, proživljava brze promjene i zahtijeva obrazovanja koje će više ubrzati društvene promjene, poglavito one koje omogućavaju brži razvoj u društvu i društva u cjelini te osposobiti generacije za aktivnu ulogu u društvu. Ako društvo shvaćamo kao stalnu promjenu socijalnih odnosa i struktura, onda su i obrazovne promjene (reforme) permanentno društvena potreba. U prilogu se govori o nekim obilježjima i promjenama društva te utjecaju na obilježja obrazovanja, ali i na kulturne promjene. ; Education may not be analyzed without studying the social context; similarly, educational reform may not be examined without a better understanding of the context of social changes. Social context is defined as a set of social characteristics, such as: key social changes and the speed thereof; value systems within a society; impact of society as a system on education as one of its subsystems. The relationship between society and education is not a political one, even though it is often portrayed as such, especially when the emphasis is placed on the issue of educational reform. It is rather a socio-cultural problem, connected to the issues surrounding social development. Therefore, the goals of educational reform must be defined within the wider context of social goals. In order to conduct changes in education, it is important to define what the society expects from education. In premodern societies, the main goal of upbringing and education was to socialize young people into the wider society. In other words: social reproduction. Being of a low and slow level of change, they had a low-level demand for educational reforms as well. Modern societies, and especially highly developed contemporary ones, undergo fast changes and demand education that will accelerate social changes and enable a more rapid development within certain areas of the society, as well as the society as a whole. If society is understood as a place of constant change in social relations and structures, then educational changes (reforms) ought to be considered a permanent and crucial aspect thereof. We will further discuss several social characteristics and changes, as well as the impact of those changes on both education and culture.
U članku se obrađuje problem europeizacije, jedan od ključnih pojmova koji se razvio unutar europskih studija u posljednjih desetak godina, od trenutka usvajanja i stupanja na snagu Maastrichtskog ugovora. U prvom dijelu obrađuju se različiti modeli europeizacije u širem kontekstu nego što je to konceptualni okvir Europske unije, u kojem se i javlja fenomen europeizacije. Stoga se pokušava izgraditi tipologija širih pristupa određivanju fenomena i procesa europeizacije, koja obuhvaća šest poimanja europeizacije: prvi je pristup geografsko-politički, gdje se pod europeizacijom poimlju promjene u vanjskim granicama Europe, od redukcijskoga svođenja Europe na zemlje Zapadne i Srednje Europe, do proširenja pojma Europe rubnim državama; drugo je poimanje europeizacije povezano s razvojem političkih institucija na europskoj razini. Treća defi nicija identifi cira europeizaciju kao izvoz oblika političke organizacije, koji polazi od iskustva europske kolonizacije, a danas se modifi cirao u širenje europskih vrijednosti snagom primjera na druge kontinente; četvrti je model europeizacije poistovjećivanje s projektom europskog ujedinjenja, s procesom integracije koji završava u federalnoj, ujedinjenoj Europi; peta je varijanta penetracija europskog modela višerazinske vladavine u nacionalne sustave vladavine, a očituje se u adaptaciji, konvergenciji i harmonizaciji političkih i pravnih sustava država članica. Autor toj klasičnoj tipologiji dodaje i šestu, koju naziva retrospektivnom europeizacijom, a koja podrazumijeva europeizaciju kao identifi kaciju s tradicionalnim europskim vrijednostima prije nastanka EZ-a i EU-a, prvenstveno s tradicijskim, kulturnim i vjerskim identitetom iz predintegracijskog razdoblja. U drugom dijelu obrađuju se razne defi nicije europeizacije koje su proizišle iz empirijskih istraživanja, a autor i tu izdvaja pet vrsta definicija koje se međutim ne isključuju, nego plastično ukazuju na složenost fenomena. Na kraju se nudi model istraživanja koji bi u hrvatskom slučaju ispitao validnost pojma ...
Rad se bavi istraživanjem učinaka personalizacije izbornog sustava prije svega na političke stranke i kandidate za zastupnike. Pod personalizacijom izbornog sustava smatra se uvođenje mehanizama u izborni sustav koji osiguravaju veću ulogu birača u izboru njihovih parlamentarnih zastupnika. U radu su predstavljene četiri gusto opisane studije slučaja koje su služile kao temelj za testiranje temeljne i pomoćnih hipoteza. Rad sadrži fokusiranu poredbenu analizu dometa personalizacije izbornog sustava u odnosu na tri ključna slučaja (Austrija, Nizozemska i Finska), kao i u odnosu na kontrolni slučaj Kosovo. U radu je dokazano da snažni personalizirani izborni sustavi, koji imaju najveće vrijednosti personalizacije, odnosno izmjerene vrijednosti utjecaja dva institucionalna potičuća mehanizma koji su predstavljali nezavisne varijable ovog istraživanja (a. preferencijsko glasovanje unutar razmjernog sustava stranačkih lista i b. procedura selekcije kandidata), dovode do personalizacije političkih stranaka na razini zastupnika. Kroz dokazivanje pomoćnih hipoteza ispraćeni su učinci personalizacije izbornog sustava na političke stranke, kandidate/zastupnike, birače odnosno stranački/politički sustav. U radu predstavljeni nalazi fokusirane poredbene analize potvrđuju da snažna personalizacija izbornog sustava vodi personalizaciji izborne kampanje te smanjenoj ulozi političkih stranaka u političkom životu. Smanjena uloga stranaka u kampanjama otvara prostor jačanju uloge konkretnih donatora. Poslanici postaju nezavisniji u odnosu na stranku, ali s druge strane otvoreni za utjecaje donatora svojih kampanja. Nemogućnost opoziva, odnosno tekovina da je zastupnik, a ne stranka vlasnik mandata, dodatno ojačava poziciju zastupnika, a slabi poziciju stranke. Pozicija zastupnika jača, kao i birača koji imaju u snažno personaliziranim izbornim sustavima mogućnost presudnog utjecanja na to tko će ih zastupati u parlamentu, odnosno na koga će privremeno prenijeti suverenitet kao njegovi nositelji. Finski primjer najbolje pokazuje utjecaj snažne personalizacije izbornog sustava na političke stranke, kandidate i birače u konsolidiranoj demokraciji. Slučaj Kosova kao kontrolni slučaj govori da ukoliko izostane prevlast osobnog u odnosu na stranačko u unutarstranačkim procesima, učinci snažnog preferencijskog sustava bit će umanjeni. Izostanak vladavine prava utječe na ravnopravnost kandidata u predizbornim kampanjama, ali snažno preferencijsko glasovanje umanjuje negativne efekte izostanka demokratskih procedura unutar stranke te potiče daljnju demokratsku konsolidaciju u nekonsolidiranim demokracijama. ; The doctoral dissertation deals with research into the effects of personalization of the electoral system primarily on political parties and candidates for deputies. The personalization of the electoral system means the introduction of mechanisms in the electoral system that ensure a greater role for voters in the election of their parliamentary representatives. I define the electoral system as a "set of laws and party rules governing electoral competition between and within the parties" (Cox 1997: 38). This wider definition of the electoral system gives us space to build a more complete picture of the electoral system's impact on political parties, candidates and voters as main actors in the electoral process. The focus of the research is the relationship between personal and party representation. In order to conduct a more comprehensive analysis of the effects of personalization on political parties, the research framework is narrowed down to list proportional electoral systems with preferential voting. Contemporary liberal democracy is characterized by a highly personalized politics. Governments are more recognizable by their leaders than by the parties that are the basis of their constitution. This personalization trend is not characteristic exclusively of presidential systems, but has become a feature of parliamentary political systems. In addition to personalization of the party at the leader level, there is also the personalization of politics at the level of members of parliament (MPs). In this paper, we only use the term 'personalization of a party' in reference to personalization at the level of the MP. We will not deal with the question of the presidentialization of political parties. Under the personalization of a political party at the level of MPs, we mean strengthening the position of deputies in the intra-party decision-making process. Thanks to the introduction of preferential voting in list proportional list systems, the group of electoral systems in which voters play an important role in the selection of their representatives has significantly expanded. Historically speaking, the representative position has been strengthened by the accepted attitude that the MP, not the party, is the 'owner of the mandate'; preferential voting supports this. This paper deals with the personalization of politics at the level of the representative—the political party. That is to say, it explores the question of to what degree personalization of the electoral system affects the political party, its intra- and its inter-party dimension. Moreover, the paper deals with personal and party representation, an area that is a new field of interest for political scientists. Through this relationship, I explore the effect of electoral systems on political parties, candidates and voters. in developing this work, I was guided by the results achieved by Katz (1980, 1986) and Marsh 9 (1985) who first dealt with this issue. In his book A Theory of Parties and Electoral Systems (1980), Katz took his first steps in the research of preferential systems. Five years later, Marsh (1985) was dealing with differences between the preferential systems in Europe. In their works, Katz and Marsh set forth the first hypotheses about the effects of preferential voting. Although there has been a growing interest in research in this area over the last decade, no significant progress has yet been made. Karvonen (2004) made a significant step in systematizing the hypotheses of Katz and Marsh, and he added some more points. In his last paper on this subject (2011), Karvonen was working within the same group of hypotheses, which were open to further research. They are the basis of this research, with additional contributions. A major impetus for this work was one of the most influential articles in this field, 'Incentives to Cultivate a Personal Vote: A Rank Ordering of Electoral Formulas' by Carey and Shugart (1995), which examines the question of the influence of electoral systems on the candidate's electoral strategies—that is, how electoral systems influence the pre-election roles of parties and their candidates. The authors developed three variables: (1) lack of party leadership control over access to and rank in ballots; (2) degree to which candidates are elected on individual votes independent of copartisans; and (3) whether voters cast a single intra-party vote instead of multiple votes or a party-level vote. By combining these three variables, there are up to thirteen combinations. This approach set me up to explore the impact that personalization creates when it comes to the relationship between the MP candidate and the party, or the MP and the party. Most authors agree that the introduction of personalization of the electoral system significantly affects interparty relations, which are sometimes reflected in a high degree of autonomy in campaigning and even in the collection and spending of funds for funding of their personal campaign. The bidding of candidates from the same party exercises a strong influence on intra-party relations, and it often happens that rival relations within the parties remain in the shadow of rival relations between the parties.
Politički je sustav Bosne i Hercegovine kompleksan. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, kao nominalno najviše zakonodavno-predstavničko tijelo u državi, oslikava tu složenost, ne samo kroz svoj sastav, način funkcioniranja, ovlasti i aktivnosti, nego i kroz ime. Koristeći komparativnu metodu najsličnijih slučajeva i analizu sadržaja, ovaj rad pokazuje da se ambivalentnost koja proizlazi iz imena Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine oslikava i na odnos političkih elita prema građanima, što slabi, odnosno onemogućuje uspješan razvitak društva te dovodi do deficita u demokratskoj praksi političkoga sustava. Uspoređujući bikameralna tijela 37 država, a potom i nekolicinu parlamentarnih skupština koje su uspostavljene u svijetu, rad potvrđuje da su parlamentarne skupštine sastavni dio institucionalnoga okvira međunarodnih organizacija, odnosno da su sastavne jedinice međunarodnoga sustava, unutar kojega djeluju države kao nositelji suverenosti. U nacionalnim državama, gdje suverena volja proizlazi iz pojedinca-građanina, parlamentarne skupštine ne mogu optimalno funkcionirati jer je izvor iz kojega one crpe svoju legitimnost drugačiji. ; The political system of Bosnia and Herzegovina is complex. The Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina, as nominally the highest legislative-representative body in the state, reflects that complexity, not only through its composition, means of functioning, jurisdictions and activities, but also through its name. By using a comparative method of most similar cases and contents analysis, this paper shows that the ambivalence deriving from the name of the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina is reflected on the relationship between the political elites and citizens which undermines, i.e. makes impossible, a successful development of society and brings about a deficit in the democratic practises of the political system. Comparing the bicameral bodies of 37 states, and then a few parliamentary assemblies created around the world, the paper confirms that parliamentary assemblies are an integral part of the institutional framework of international organizations, i.e. that they are integral units of the international system within which states act as holders of sovereignty. In national states, where sovereign will comes from the individual citizen, parliamentary assemblies cannot function optimally since the source of their legitimacy is different.
