Suchergebnisse

The new directions in geography education are predicated not only on the need for knowledge, but also on critically stimulating its development. They view knowledge as a positional good that contributes to the personal social activity of the individual and enables the realization of his privileges, rights and social responsibility. In order to implement these innovations in geographical education and education for sustainable development, stimuli for anticipatory learning and democratic participatory learning-based on interdisciplinary connections and a holistic approach-must be consolidated in a conjunction of necessary educational content for the purpose of creating an active citizenship. The article presents some viewpoints we have to consider in educating and upbringing sustainable and literate citizens which are locally, regionally and globally aware. For reaching that a cross-curricular education should involve a wide range of multidimensional learning goals and we find some important ones. Understanding and realizing the principles of balanced sustainable deve-lopment should not be a topic for working documents alone. These must become component parts of the knowledge and educational values integral to the edu¬cational process. ; Razumijevanje i ostvarivanje načela uravnoteženog održivog razvoja ne bi smjeli biti samo teme radnih dokumenata. Oni moraju postati komponente znanja i obrazovnih vrijednosti ugrađenih u obrazovni proces. Nove smjernice u obrazovanju na području geografije nisu određene samo potrebom za znanjem, već i kritičnim stimuliranjem njegova razvoja. U njima se znanje smatra statusnim dobrom koje doprinosi osobnoj socijalnoj aktivnosti pojedinca i omogućuje ostvarivanje njegovih povlastica, prava i društvene odgovornosti. Da bi se ove nove smjernice primijenile u geografskoj nastavi u cilju obrazovanja i vaspitanja za održivi razvoj, poticaji za anticipativno učenje i demokratsko participativno učenje, na osnovi interdisciplinarnih veza i holističkog pristupa, moraju se konsolidirati u smislu potrebnih obrazovnih sadržaja u svrhu stvaranja aktivnog građanskog odnosa. Članak predstavlja neka gledišta koja se moraju razmotriti pri obrazovanju i odgoju održivih i pismenih građana koji posjeduju lokalnu, regionalnu i globalnu osviještenost. Da bi se to postiglo, međupredmetno obrazovanje mora uključivati širok raspon višedimenzionalnih ciljeva učenja. Nekoliko vrlo važnih navodi se u članku.

Problem je ovoga istraživanja nedovoljno učinkovit način obrazovanja vođa u poslovnim školama. Iako je potreba za vođama u svijetu sve veća, vjeruje se da je neadekvatno obrazovanje u poslovnim školama doprinijelo sustavnom nedostatku vodstva, što je dovelo do financijske i moralne globalne krize. Smatra se da poslovne škole u svojim obrazovnim programima premalo pažnje posvećuju etici i sustavu vrijednosti. Međutim, uz univerzalne principe vodstva, svako društvo i kultura moraju definirati svoje potrebe vodstva i "otkriti" svrhu, način djelovanja i upotrebu moći. Stoga je cilj ovoga istraživanja izraditi prijedlog učinkovitog kurikuluma za obrazovanje vođa u hrvatskim poslovnim školama. Šira je društvena svrha aktualizacija teme vodstva i obrazovanja za vodstvo kao nasušne potrebe hrvatskog društva na svim razinama. Za potrebe teorijskog dijela rada provedeno je sekundarno istraživanje znanstvene i stručne literature, stranih i domaćih autora. Objašnjeni su pojam, definicije i karakteristike vodstva te iznesen povijesni pregled raznih teorija i pristupa vodstvu. Naveden je kratki pregled istraživanja o učinku kulture i njezinom utjecaju na obrazovanje za vodstvo. Opisan je primjer dobre prakse u kreiranju i praćenju uspješnosti obrazovnih politika i strategija te neki obrazovni programi vodstva i njihov utjecaj na razvoj vođa. Na temelju spoznaja dobivenih iz provedenog sekundarnog istraživanja, kreiran je prijedlog kurikuluma za obrazovanje vođa koji nedostaje u Hrvatskoj. Predloženi višeslojni model temelji se na multidisciplinarnom znanju utemeljenom u tradiciji poslovnih škola i humanističkih znanosti, tako da potiče razvoj analitičkih, konceptualnih, međuljudskih i praktičnih vještina. Posebna je važnost dana praksi, coachingu i mentorskom pristupu kao alatima pomoću kojih se studentima omogućava iskustveno učenje. Inovativnim vježbama i praksom studente se priprema da budu transformacijski vođe koji će znati učinkovito komunicirati viziju i misiju svojim suradnicima i sljedbenicima. Posebno je naglašena globalna perspektiva i potreba za integracijom etike i sustava vrijednosti u svaki dio obrazovnog procesa. ; The focus of this study is on leadership education in business schools which is not effective enough. Although the global demand for leaders is growing, it is believed that the inadequate education in business schools contributed to the systemic failure in leadership that led to the current global financial and moral crisis. It is thought that business schools do not pay enough attention to ethics and the system of values. However, in addition to the universal principles of leadership every society and culture has to define their own leadership needs in order to 'discover' the purpose, mode of operation and use of power. Therefore, the aim of this research is to propose an effective curriculum for leadership education in Croatian business schools. A broader social objective is to promote the topic of leadership and education for leadership as the fundamental need of the Croatian society at all its levels. Secondary research of scientific and professional literature by Croatian and other authors was conducted for the theoretical part of the paper. The concept, definitions and characteristics of leadership are explained and a historical overview of various leadership theories and approaches is given. The paper gives a short overview of the research on culture and its impact on leadership education. An account of good practice is given concerning the establishment and monitoring of educational policies and strategies and some educational programmes for leadership and their influence on the development of leaders. A curriculum proposal is formulated for the education of Croatian leaders on the basis of insight gained from the secondary research. The proposed multilevel model is based on the multidisciplinary knowledge founded in the tradition of business schools and humanistic sciences so that it stimulates the development of analytical, conceptual, interpersonal and practical skills. Special importance is placed on practice, coaching and mentoring as the tools for students to learn from experience. By means of innovative assignments and practice students are prepared to become transformational leaders who will be able to effectively communicate the vision and mission to their co-workers and followers. Global perspective is emphasised as well as the need to integrate ethics and the system of values in every aspect of the educational process.

Fokus na obrazovanje za održivi razvoj u globalnoj politici i u literaturi otvara spektar različitih pogleda na relacije s obrazovanjem za životnu sredinu. Dok jedan broj autora jasno razdvaja ova dva koncepta, drugi smatraju da je obrazovanje za održivi razvoj (OOR) zapravo zauzelo mesto obrazovanja za životnu sredinu (OŽS). Različita viđenja ova dva koncepta imaju implikacije na njihovo integrisanje u obrazovanje na svim nivoima. Rad sadrži komparativnu analizu trendova i pravaca u definisanju ovih koncepata kako u dokumentima globalne politike tako i u literaturi u ovoj oblasti, u nameri da se ponudi još jedna slika njihovog odnosa i mogućnosti implementacije u praksi. Osvrt na sličnosti i razlike u njihovoj konceptualizaciji služi za još jedno promišljanje dilema u pogledu potrebe da postoje oba koncepta i mogućnosti da se integrišu u obrazovanje, koje bi trebalo da ima ključnu ulogu u dostizanju ideala održivosti. ; Akcent na obrazovanii v celâh ustojčivogo razvitiâ v global'noj politike i v literature otkryvaet spektr različnyh vzglâdov na otnošeniâ s èkologičeskim obrazovaniem. V to vremâ kak râd avtorov četko razdelâût èti dve koncepcii, drugie sčitaût, čto obrazovanie v interesah ustojčivogo razvitiâ (OUR) faktičeski zamenilo èkologičeskoe obrazovanie (ÈO). Različnye vzglâdy na èti dve koncepcii ukazyvaût na vozmožnost' ih integracii na vseh urovnâh obrazovaniâ. V dannoj stat'e soderžitsâ sravnitel'nyj analiz tendencij i napravlenij v opredelenii ètih dvuh koncepcij, kak v dokumentah global'noj politiki, tak i v literature v dannoj oblasti, a zatem predlagaetsâ eŝe odna kartina ih vzaimosvâzi i vozmožnosti realizacii na praktike. Obzor shodstv i različij v ih konceptualizacii služit dlâ pereosmysleniâ dilemm, kasaûŝihsâ neobhodimosti integracii koncepcij i vozmožnostej v obrazovanie, kotoroe dolžno sygrat' klûčevuû rol' v dostiženii idealov ustojčivosti. ; The focus on education for sustainable development in global policy and literature opens up a range of different views on its relationship with environmental education. While a number of authors make a clear distinction between the two concepts, others believe that education for sustainable development (ESD) has actually displaced environmental education (EE). Different perceptions of these two concepts have implications for their integration into education at all levels. This paper offers a comparative analysis of trends and directions in defining these concepts both in global policy documents and in the literature in this field, with the aim of offering another perspective on their relationship and on the possibility of implementation in practice. The overview of the similarities and differences in their coneptualization has prompted a reconsideration of the dilemmas regarding the need for the existence of both concepts and the possibility of integrating them into education, which should play a key role in the achievement of the ideal of sustainability

U ovom radu stručno obrazovanje i obuka sagledani su kao poseban oblik investicije u ljudski kapital. Standardni modeli ljudskog kapitala, međutim, vrlo su restriktivni kada je u pitanju tehnologija razvijanja sposobnosti i veština. Upravo ta tematika, kao i njene implikacije na javne politike, zauzima centralno mesto u radu. Cilj ovog rada je da se sagleda kako tehnologija sticanja sposobnosti i modeli akumulacije ljudskog kapitala mogu unaprediti politike usredsređene na javne investicije u stručno obrazovanje i obuku. Rad sadrži uvodno razmatranje i tri tematske celine. U prvom delu definišu se stručno obrazovanje i obuka u širem kontekstu teorije ljudskog kapitala. Drugi deo je posvećen novim nalazima u vezi sa tehnologijom sticanja sposobnosti i veština. I najzad, u trećem delu se prezentuju implikacije tih nalaza na javne politike kojima se investira u ljudski kapital iz javnih izvora. Upliv države u domen investiranja u obuku koju na tržištu organizuju privredni akteri nije tema ovog rada. ; In this paper investment in vocational education and training is analysed as a special type of investment in human capital. Standard human capital models are very restrictive concerning technology of skill formation. It is this topic, as well as its implications for public policy, that are the focus of our attention. The purpose of this article is to explore how the technology of ability and skills formation and models of human capital accumulation can improve the policies focused on public investment in vocational education and training. The work contains introductory remarks and three thematic sections. In first of them vocational education and training is defined within the wider context of human capital theory. The second section is devoted to recent advances in technology of skills and abilities formation over the lifecycle. Finally, in the third section implications of these findings for human capital public policies are presented. State role in the domain of private investment in training within the free market organized by employers is not the subject of this paper.

Rad daje uvid u obrazovanje osnovnoškolskih učiteljica u slovenskim i hrvatskim zemljama Austro-Ugarske Monarhije preko zakonodavstva i organizacije ženskih učiteljskih škola. Istraživanje se sastoji od povijesne komparativne analize razdoblja između 1867. i 1914. godine. Pojavom Dvojne Monarhije dolazi do promjena u obrazovanju učiteljica. One se mogu najprije identificirati na temelju školskoga zakonodavstva. Učiteljice postaju državne službenice. Javljaju se nove državne ženske učiteljske škole, ali i one privatne s pravom javnosti. Analiza zakonodavstva pokazala je razlike između nastavnih planova u učiteljskim
školama u slovenskim i hrvatskim zemljama unutar Monarhije. Komparacija
njihovih aktivnosti također pokazuje razlike u razvoju, broju i organizaciji. U slovenskim zemljama, koje potpadaju pod austrijsko školsko zakonodavstvo, razvitak četverogodišnjih škola za učiteljice tekao je nešto brže nego u hrvatskim zemljama. Usporedba pokazuje da u slovenskim i hrvatskim zemljama dominiraju privatne škole za učiteljice.

Plemićka vojna akademija u Bečkom Novom Mjestu otvorena je 1752. o državnom trošku, a cilj habsburških vlasti bio je da bude komplementarna viteškoj akademiji Terezijanumu (osnovan 1746. pod isusovačkom upravom). Naime, ondje su se školovali mladi plemići za rad u civilnoj službi, dok je Bečko Novo Mjesto bilo namijenjeno obrazovanju časnika. Marija Terezija osigurala je stipendije za četristotinjak kadeta iz siromašnijih plemićkih obitelji, kao i za sinove zaslužnih časnika koji su dokazali lojalnost u vojnoj službi. Prije Plemićke akademije dječaci mlađi od 14 godina pohađali su tzv. Pripremnu vojnu školu u Beču. Obje ustanove spojene su 1769. u c. i k. Terezijansku vojnu akademiju. Učiteljski kadar, koji je isprva bio samo svjetovni, tj. časnički, nastavljao je tradiciju humanističkih i baroknih viteških akademija te usvajanja "viteških vještina i vojnih vrlina" koje su bile usmjerene više na fizičku spremnost nego na stjecanje suvremenih znanja o ratovanju koja su bila potrebna za profesionalizaciju vojske. U radu se prikazuju reforme i promjene koje su se provodile na Akademiji za vrijeme Marije Terezije i Josipa II. u nastojanju da se osuvremeni časničko obrazovanje i da se uz pomoć prosvjetiteljskih načela razvije nadnacionalni "austrijski patriotizam" koji bi bio glavni temelj lojalnosti budućih časnika. Ta nastojanja kulminirala su za vrijeme uprave prosvijetljenog pedagoškog pisca, austrijskog generala i češkog grofa Franza Josepha Kinskog (1779.-1805.), čiji su odgajateljski koncepti i djelovanje opširnije predstavljeni. ; The Noble Military Academy at Wiener Neustadt was opened in 1752 at state expense, and the aim of the Habsburg authorities was to make it a counterpart of the Theresianum Knight Academy (founded in 1746 under the Jesuit administration). Young noblemen were trained there for work in civil service, while the academy at Wiener Neustadt was intended for officer education. Maria Theresa secured scholarships for ca. four hundred cadets from poorer noble families, as well as for sons of deserving senior officers. Boys under the age of 14 attended the so-called Preparatory Military School in Vienna before being admitted at the Wiener Neustadt Noble Military Academy. Both institutions were merged in 1769 into one Imperial and Royal Theresian Military Academy. Teachers, who were at first only secular, that is, coming from the officer class, continued the tradition of humanist and baroque knight academies and the adoption of "knightly skills and military virtues," aimed at the acquisition of physical readiness rather than the contemporary knowledge of warfare needed to professionalize the army. This paper presents the reforms and changes that took place at the Theresian Military Academy during the reign of Maria Theresa and Joseph II with the intention of modernizing officer education and developing the supra-national "Austrian patriotism" based on the Enlightenment principles as the main foundation of the future officers' loyalty. These efforts culminated during the command of the enlightened pedagogical writer, the Austrian general and Bohemian aristocrat, Franz Joseph Kinsky (1779-1755), whose educational concepts and actions are here extensively presented.

The author analyzes the relationship between political science & political education by identifying the fundamental contributions of political science to the design, implementation, & promotion of political education & lists the most significant political science arguments proving the necessity of political education. Drawing on research by Putnam, Ostroom, & others, he tries to show how the so-called social capital, to a large extent inclusive of the contents of democratic political culture, is a major factor in the efficient operation of democratic government & in the political development of democracy. The three most important issues (dimensions) of politics that compose the axis of political education are analyzed in detail, dealing with the relationships between politics & democracy, citizenship & identity, & cohesion & diversity (fragmentation & pluralization) in society. The answers to these questions (liberal, communitarian, republican, postmodern) influence the concept of political education: its terms, goals, programs, methods, & other aspects of its implementation. The author stresses the complexity of these dimensions & consequently the sensitivity of political education. Adapted from the source document.

U članku se analiziraju primeri dobre prakse u oblasti obrazovanja za demokratiju i građansko društvo (u tekstu: demokratsko građanstvo) u Evropi. Socijalni i politički život Evropljana je sve kompleksniji. Intenzivne političke promene formiraju specifične društvene okolnosti u kojima stari obrasci ponašanja više nisu adekvatni, pa je potrebno usvajati nova znanja kako bi se razumeli novi društveno-politički procesi i uzelo aktivno učešće u njima. Obrazovanje odraslih u ovom kontekstu dobija širi smisao i značenje. Javlja se potreba za novim područjima obrazovanja, poput obrazovanja za demokratsko građanstvo, koje ima za cilj da doprinese razvoju kritičkog mišljenja i građanske odgovornosti kod odraslih i da podstakne na participaciju u rešavanju problema u svom okruženju i šire. ; The article analyzes the examples of good practice in the field of education for democratic citizenship in Europe. The social and political life of Europeans is increasingly complex. Intensive political changes shape specific social circumstances and the old models of behavior are no longer adequate. Consequently, it is necessary to acquire new knowledge in order to understand new political processes and take active part in them. In this context, the adult education assumes broader sense and meaning. A need for new fields of education arises, such as education for democratic citizenship which has as its goal to contribute to developing of critical thinking and citizen responsibility among adults and to encourage them to participate in solving of the problems in their community and broader environment.