Suchergebnisse

[full article, abstract in English; abstract in Lithuanian] Lithuania has been a target of Russia's soft power efforts for the past two decades. The aim of this article is to analyse Russia's soft power influence possibilities in Lithuania. First, it analyzes how soft power is interpreted in Russia compared to the Western conception. Then, Russia's soft power instruments and their core goals are reviewed, not all of which fall under the category of "soft power instruments" according to the Western understanding. The article proceeds with demographic changes in Lithuania and trends of consumption of Russian culture and information in Lithuania. The main argument is that Russia is not aiming to apply soft power to the general Lithuanian society but to particular groups within the population (Russophone minorities and residents with sentiments for the Soviet Union). It can be assumed that demographic trends and Russia's aggressive actions will increasingly limit its soft power capabilities. However, the greatest setback to Russia's soft power in Lithuania is arguably caused by its continuing reliance on hard power when it comes to countries of the post-Soviet space. ; [straipsnis ir santrauka anglų kalba, santrauka lietuvių kalba] Pastaruosius du dešimtmečius– ypač po 2014 m. Rusijos agresijos prieš Ukrainą– Lietuvos užsienio ir saugumo politikos bendruomenė vis daugiau dėmesio skiria Rusijos švelniosios galios priemonių taikymui Lietuvoje. Vis dėlto Rusijos taikomos priemonės ir jas apibūdinančios sampratos ("informacinis karas", "hibridinės grėsmės" ir t. t.) neatitinka sąvokos "švelnioji galia" autoriaus Josepho S. Nye siūlomo klasikinio apibrėžimo. Švelniosios galios samprata vis labiau "iškraipoma". Atsižvelgiant į šį konceptualų disonansą, straipsnyje nagrinėjama, kokias švelniosios galios priemones ir kaip sėkmingai Rusija taiko Lietuvoje. Straipsnio tikslas– išnagrinėti Rusijos švelniosios galios įtaką Lietuvoje analizuojant tokios galios priemonių arsenalą, jų taikymo tikslus, demografines bei Rusijos kultūros ir informacijos vartojimo tendencijas Lietuvoje. Šio straipsnio metodologija pagrįsta Rusijos mokslininkų, kurie pasiūlė taikyti švelniąją galią buvusioje sovietinėje erdvėje (įskaitant Lietuvą), įvardijamų priemonių analize. Analizė apsiriboja tik tomis švelniosios galios priemonėmis, kurios kardinaliai neprieštarauja Josepho S. Nye požiūriui. Šių priemonių veiksmingumas vertinamas remiantis pirminiais demografiniais ir gyventojų apklausų duomenimis. Konstatuojama, kad Rusija siekia taikyti švelniosios galios, taip kaip ji suprantama Joseph S. Nye, ne visos Lietuvos visuomenės, o tik tam tikrų grupių (rusakalbių mažumos ir gyventojų, teigiamai vertinančių sovietinę Lietuvos praeitį) atžvilgiu. Daroma prielaida, kad demografinės tendencijos ir agresyvūs Rusijos veiksmai vis labiau ribos jos švelniosios galios sklaidą, nepaisant apklausose pastebimo Lietuvos gyventojų noro palaikyti geresnius santykius su kaimyne. Išvadose teigiama, jog Rusija švelniąją galią dažnai supranta kaip "vienpusį eismą; ji nebando suvokti kitų valstybių patirties ir vertybių, atpažinti abipusių panašumų, o veikiau "primeta" savo naratyvą; tokia strategija gali tikti tuo atveju, kai nacionalinės istorijos versijos pakankamai sutampa (pavyzdžiui, Baltarusijos atveju), tačiau Lietuvos atveju ta strategija netinka. Svarbiausią vietą Rusijos naratyve užima "penkiolikos broliškų respublikų" ir "pergalės Didžiajame Tėvynės kare" elementai, kurie iš principo prieštarauja Lietuvoje įsitvirtinusiam "dviejų okupacijų" ir "Sovietinės imperijos kalėjimo" naratyvui ir kėsinasi paneigti lietuviškąją tapatybę. Lietuvos visuomenės demografinės charakteristikos santykinai palankios Rusijos švelniosios galios veikimui, ypač dėl gausios rusakalbių mažumos ir rudimentinio rusų kalbos mokėjimo Lietuvos visuomenėje. Vis dėlto šios sąlygos nyksta dėl emigracijos (stipriausiai veikiančios būtent etninių mažumų bendruomenes Lietuvoje) ir natūralios kartų kaitos, tad ateityje Rusijos švelniosios galios įtaka potencialiai mažės.

The paper analyzes the attitude of Russia to the Ukraine crisis and the actions of NATO on its borders; the relation of sovereignty and the sale of mineral wealth; the context and the concept of Serbia's neutrality and policy of non-alignment; open territorial claims of Serbia's neighbors on its territory; and unclear military-political status of Morava-Vardar approach. In particular, it highlights the importance of relations between Serbia and Montenegro, and the development of the Russian and Serbian cultural policy for future events in the Balkans and the European East as a zone of contest for supremacy in Europe. ; U članku se analizira odnos Rusije prema ukrajinskoj krizi i delovanju NATO-a na njenim granicama, odnos suverenosti i prodaje rudnih blaga, kontekst i koncept neutralnosti Srbije i politike nesvrstavanja, otvorene teritorijalne pretenzije suseda na srpske teritorije, te nejasan vojno-politički status moravsko-vardarskog pravca. Posebno je istaknut značaj odnosa Srbije i Crne Gore, te razvoj ruske i srpske kulturne politike za buduće događaje na Balkanu i evropskom istoku, kao zone nadmetanja za prevlast u Evropi.

Carska Rusija je tokom devetnaestog veka, u više navrata demonstrirala vojno-političku moć. Kao velika sila, Rusija se trudila da se približi drugim evropskim silama i vrlo često je sprovodila reforme. Njenu političku tranziciju pratile su brojne protivurečnosti kao i nedovoljno uspešna refleksija modernih ideja. U otporu, ali i u kreativnom pristupu društvenim idejama, ruska intelektualna elita je nudila svoje odgovore. Posebno specifična inicijativa bilo je tzv. narodnjaštvo odnosno "otkrivanje Rusije". Nalazeći uporište u hrišćanstvu ova ideja je tragala za specifičnom ulogom ruskog naroda i odbijala je da prihvati nacionalni egoizam kao vodilju državnih interesa. Njena empatija bila je demonstrirana kroz slovenofilstvo ali i kroz brigu za čovečanstvo. Narativ, kroz stavove značajnog broja mislećih ljudi je alarmantno ukazivao da svet, kroz imperijalizam, sve više postaje pozornica militarizma u kojem je rat izvesniji od političkog dijaloga. Brojni srpski intelektualci su pomno pratili razvoj ove društveno-političke misli.

У свом чланку аутор на основу грађе Министарства спољних послова Русије даје пресек руске дипломатске активности, везане за догађаје на Балкану у току 1912—1913. године. У том оквиру разматра се став руске дипломатије према прокламованом начелу територијалног status quo-a; открива се прави смисао који том принципу дају руски званичници, посебно министар иностраних дела Сазонов.

Ruski inozemni turizam poznat je na svjetskom turističkom tržištu. Izvoz turističkih usluga u Rusiju zabranjen je sankcijama za ekonomije mnogih zemalja. U današnje vrijeme prisutne su nove tendencije koje bi trebale radikalno promijeniti strukturu ruskog domaćeg turizma i utjecati na inozemni turizam. Za to postoje vanjski i unutarnji tržišni i politički razlozi. U Rusiji država potiče razvoj domaćeg turizma različitim programima i strategijom njegova razvoja. Poduzetničke aktivnosti, konkurencija, investicija u turizam i turistička infrastruktura također su u porastu. U današnjoj Rusiji vidljiva je promjena od "inozemnog turizma" prema "domaćem turizmu". Ovo posljednje donosi dodatne prihode ruskim regijama. Sadašnja ekonomska i politička situacija doprinosi tom procesu. Pad prihoda uzrokovan ekonomskom krizom prisiljava Ruse da manje putuju u inozemstvo, a raste broj putnika u domaće jeftinije destinacije. Suočena s ekonomskim sankcijama ruska državna tijela traže unutrašnje investicije i mogućnosti smanjenja troškova uvoza. Počeli su više pažnje posvećivati domaćem turizmu. Pod sloganom "supstitucija uvoza" i "protusankcije" neke restrikcije koje utječu na međunarodni turizam, preferencije prema domaćem turizmu i stimulacija potražnje elaborirane su u ovom radu. Također i restrikcije inozemnog turizma kao i zabrana stranim kompanijama da djeluju na ruskom turističkom tržištu postali su politički faktor. Pad ruskog inozemnog turizma jača konkurenciju među svojim destinacijama, a povezano je i s Republikom Hrvatskom. Broj ruskih turista u Hrvatskoj pada iz godine u godinu. S jedne strane to može imati negativan utjecaj na hrvatsko turističko tržište, a s druge strane može otvoriti nove mogućnosti za pronalaženje načina da se privuče više posjetitelja iz Hrvatske. Smatramo da to može biti u interesu Hrvatske. ; Russian outbound tourism is well noticed in the World Tourist Market. Exporting tourist services to Russia has been the boon for the economies of many countries. Nowadays new tendencies are being revealed which should radically change the structure of Russian national tourism and influence the International tourism. There are outer and inner, market and political reasons for that. In Russia the government supports the inner and inbound tourism by means of programs and the strategy of its development. Entrepreneurial activities, competition, investment in tourism and tourist infrastructure are growing as well. In nowadays Russia the shift from "The industry of outbound tourism" to "The industry of national tourism" is well seen. The latter brings additional revenues to Russian regions. Current economic and political situation is contributing to this process. The economic-crisis-related decline in incomes pushes Russians to travel abroad less and instead increases the number of travelers within the country to cheaper destinations. Facing economic sanctions Russian authorities search for inner investment and the possibilities to reduce the cost of import. They started paying more attention to inner tourism. Under the slogans of "import-substitution" and "counter-sanctions" some restrictions on outbound tourism, preferences for the national tourism industry, and stimulation of consumers' demand were elaborated in this paper. Also the outbound tourism restrictions, prohibition for some foreign companies to act on Russian tourist market became a political factor. The decline of Russian outbound tourism strengthens the competition among its destinations. It is related to Republic of Croatia. The number of Russian visitors to Croatia declines from year to year. On the one hand it may have negative influence on Croatian tourist market, on the other – it opens new possibilities to find ways to attract more visitors from Russia. We suppose that it may be in the interest of Croatia.

Rusija i Balkan između istorije i budućnosti; Velika Britanija i Balkan; Američki interes na Balkanu i Srednozemnom basenu; Nemačka i Balkan; Balkanske zemlje - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Grčka, Rumunija, Moldavija, Bulgarska; Ekonomski aspekt zemalja Balkana; Srbija i ekonomska kriza - privredi i geopolitički aspekt; Pitanje Kosova i Metohije; Vojna neutralnost Crne Gore [...].

Pasikeitus valdančiosioms jėgoms, 2012–2013 m. Gruzija sustabdė savo saugumo sektoriaus stiprinimą, sušvelnino retoriką Rusijos atžvilgiu ir pasirinko laukimo bei neprovokavimo taktiką. Rusijos nebelaikymas grėsme Gruzijoje nesutapo su ES ir NATO šalyse stiprėjančio sugrėsminimo kryp­timi. Priešingai – Rusijos keliami pavojai Gruzijoje tikslingai buvo nebelai­komi grėsme, stengiantis nedidinti įtampos su Rusija ir vengti galimos agre­syvios reakcijos iš Maskvos pusės. Straipsnyje remiamasi konstruktyvistine prielaida, kad pastarųjų metų pokyčiai Gruzijos saugumo ir užsienio politi­koje įvyko dėl saugumo tapatybės dinamikos. Ši dinamika buvo galima tiek dėl Gruzijos vidaus pokyčių – elito ir visuomenės sutarimu iš naujo persvars­tytų vertybių ir prioritetų, – tiek dėl pasikeitusios tarptautinės aplinkos, kuri susiaurino galimus strateginius Gruzijos pasirinkimus saugumo politikoje. Atsižvelgiant į tai, kokios dažniausiai nurodomos mažųjų valstybių saugumo strategijos, Gruzija išlieka neapibrėžtoje ir neužtikrintoje "strateginio lauki­mo" fazėje – kai norima vienu metu ir siekti euroatlantinės integracijos, ir nekonfliktuoti su Rusija. Vis dėlto straipsnyje daroma išvada, kad tokia tar­pinė padėtis tarp "aljansų siekimo" ir "autonomijos saugojimo" gali būti ne tik strategiškai stokojanti aiškaus pagrindimo, bet ir labai priklausoma nuo išorinių aplinkybių, visų pirma – pokyčių santykiuose tarp Rusijos ir Vakarų.

V Ukrajini so se leta 2014 po seriji različnih notranjih političnih kriz na vzhodu države, v regiji Donbas, pojavila separatistična gibanja, katerih pripadniki so za regiji Doneck in Lugansk zahtevali odcepitev od države. Začetnim protestom je sledil konflikt, ki ga že od vsega začetka zaznamuje prepletanje delovanja različnih vpletenih strani: upornikov na eni in ukrajinske oblasti na drugi strani, kot tudi mednarodne skupnosti. Na eni strani sta Evropska unija in NATO, ki si zadnji dve desetletji na različne načine prizadevajo za integracijo vzhodnoevropskih držav. Na drugi strani je Ruska federacija, ki je še vedno izrazito povezana z republikami nekdanje Sovjetske zveze in nanje tudi močno vpliva. Širjenje vplivov iz EU in ZDA oziroma zahoda na splošno v teh državah domnevno ogroža ruske interese in interese proruske struje v Ukrajini. Magistrsko delo prikazuje zgodovinski razvoj Ukrajine in zapletene družbene, gospodarske in politične razmere, prisotne v državi, ki pripomorejo k razumevanju razvoja in poteka konflikta. Temu sledita analiza medijskega poročanja in vloge medijev v razvoju konflikta in političnogeografska analiza konflikta ter njegov vpliv na širše dogajanje in odnose v Evropi in svetu ; After a series of various internal political crises in eastern Ukraine in 2014, separatist movements appeared in the Donbas region, demanding secession of the Donetsk and Luhansk regions. The initial protests were followed by a conflict marked throughout by the intertwining actions of the various parties involved: the rebels, the Ukrainian authorities as well as the international community. On the one hand, there is the European Union and NATO, striving for the integration of Eastern European countries over the last two decades. On the other hand, there is the Russian Federation, still strongly connected with the republics of the former Soviet Union and exerting a strong influence on them. Supposedly, the growing influences of the EU, the US and the West in general in these countries pose a threat to the Russian interests and the interests of the pro-Russian movement in Ukraine. This master's thesis presents the historical development of Ukraine and its complex social, economic and political conditions, shedding light on the development and course of the conflict in the country. It then provides an analysis of the role of the media in the development of the conflict, as well as a political geographic analysis of the conflict and its impact on the events and relations on European and global level.

This article is analysing the very core of the contemporary EU Russia relations. This essay highlights some fundamental principles which, combined together, are essential for the EU-Russia relations. The analysis goes from the structuralist approach in international relations, considering the two essential dimensions and outcomes of this approach-the possibility of socialization and the possibility of competition between the actors in international relations. The first dimension of EU Russia relations was present during the 90's, and the second has been present since Putin became the leader of Russia, that is since 1999. The EU was working closely with its partners in the West in socialization of Russia and bringing Russia to the rules of the Western civilization. It gave Russia about 2 billion dollars, demanding that Russia implement huge reforms. Russia was on its knees at that time. But, the rules then changed. Russia began to exploit its natural resources, especially gas and oil, and it became the first trade partner of EU. Now EU became dependent on Russia, and Russia used this chance very well. The value approach in their relations stopped being essential and at that moment we had a new dimension of those relations the interest dimension. In order to give the answer to our question, that is, whether the EU-Russia relations are pragmatic or strategic, we start our analysis in the second part of this work, by going through occasional clashes between EU and Russia. From 2000 to the present day, we have the strategic dimension of their relations and the main focus of this part of the analysis is on the disputes regarding energetics and the crisis in Ukraine. These two spheres of interest are essential because the member-states of EU have different approaches and opinions towards Russia Those countries that are closer to Russia, especially the countries in Central and Eastern Europe, don't want to see Russia as the main partner of EU, because of their difficult experience with the Soviet Union. And those countries that are dependent on the Russian gas, especially Germany, the Netherlands and France, do want Russia as their main partner and they don't want to impose some serious sanctions against it regarding the current crisis in Crimea and Eastern Ukraine. This work is analysing the purpose of the present sanctions against Russia and their effect on mutual relations, especially in the light of the absence of unanimity in EU and its partners in the West. ; Dva centra moći u nastajanju, koji će naposletku verovatno dovesti do pojave multipolarnog sistema-Evropska unija i Rusija, predstavljaju lakmus papir za sve promene u kontekstu evolucije međunarodnog sistema i rasporeda moći u njegovoj strukturi. Ono na šta posebno treba obratiti pažnju jeste karakter njihovih odnosa, odnosno pragmatično i strateško u njima. Kako bismo osvetlili sebi put, treba poći od dve dominantne debate prilikom ispitivanja tipa odnosa EU i Rusije, odnosno od rasprava vrednosnog i interesnog pristupa. Posebnu pažnju treba posvetiti primeni tvrdnji ovih škola na dva dominantna nivoa odnosa dve strane - na geostratešku borbu u Evropi i energetsku saradnju, kao i na borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma. Poseban element ove slagalice predstavlja kriza u Ukrajini, kojoj se ne nazire kraj, a koja zapravo sačinjava 'sveto trojstvo' pomenutih oblasti odnosa EU i Rusije.

У своме раду аутор, на основу архивске грађе и раније објављених радова, показује основне смернице балканске политике Русије у периоду 1908—1914. године. При томе, аутор издваја два основна момента, битна за ову политику: напоре руске дипломатике у циљу зближавања балканских држава и непрекидна настојања да се са Турском одрже добри односи.

The paper integrates several theoretical and practical issues into the general context of the contemporary crisis of the bureaucratic state and a quest for new patterns of governance. Several subjects are considered: various aspects of the decline of public trust in government, including the civic "desacralisation" of the state, the paradox of the positive influence of social distrust on political development, and the dependence between trust and corruption. Noting the serious efforts undertaken in several leading countries during the last 30 years in order to overcome this crisis, and the recent changes in their public management as a kind of administrative response to the situation, the author concludes that most of these steps, because of their purely technological character, did not pose a real alternative and could not solve the problems in accordance with current public needs and expectations. The main part of the article is devoted to the case of Russia – a description and analysis of five rounds of unsuccessful efforts to create a genuine public service in post-Soviet Russia and an analysis of the reasons for failure. Despite some partial improvements, the general results are judged to be a dramatic failure, causing the appearance of fully-fledged bureaucratic state with all the inevitable negative consequences. The most malignant foes of reforms in Russia are not the people who failed during the first stages of changes but the "early-winners"; i.e., those who managed to acquire gains in the 90s and have tried to save their current privileged positions by any means, including the so-called "administrative resource" and other abuses of power. The Russian experience also seems quite interesting compared with all other post-socialist East European countries. The common denominator of the author's approach is an appraisal of the current condition of bureaucratic state institutions and personnel as unsuited to contemporary public expectations and demands, and a vital need to make them much more responsive and cooperative. Namely, it seems obvious that a new world is opening up with respect to the place and role of executive public officials. ; U radu se isprepleće nekoliko teorijskih i praktičnih pitanja, a sve unutar širega konteksta suvremene krize birokratske države i potrage za novim obrascima upravljanja. Razmatra se nekoliko tema: različiti aspekti pada povjerenja javnosti u državu, uključujući građansku »desakralizaciju" države, paradoks pozitivnog utjecaja nepovjerenja društva na politički razvoj, te povezanost povjerenja i korupcije. Mnoge su države tijekom posljednjih 30 godina poduzele ozbiljne napore kako bi riješile krizu i na nedavne se promjene u njihovu javnom upravljanju može gledati kao na svojevrstan administrativni odgovor. No autor ipak zaključuje da većina tih promjena, s obzirom na to da su bile isključivo tehničke prirode, nije predstavljala stvarnu alternativu te one nisu mogle riješiti probleme u skladu s očekivanjima i potrebama suvremenog društva. Glavnina je rada posvećena slučaju Rusije. Opisuje se i analizira pet krugova neuspješnih pokušaja da se nakon raspada Sovjetskoga Saveza u Rusiju uvede javna služba u pravom smislu riječi. Usprkos djelomičnom napretku, pokušaji su rezultirali značajnim neuspjehom te je došlo do razvoja birokratske države i neizbježnih popratnih posljedica. Najveći neprijatelji reformi u Rusiji nisu oni koji su se susreli s neuspjehom u prvim fazama promjene, već su to »rani pobjednici" – oni koji su 1990-ih stekli povlastice i potom ih nastojali zadržati na sve moguće načine, pa tako i zlouporabom moći. Ruska su iskustva također vrlo zanimljiva u usporedbi s iskustvima ostalih postsocijalističkih istočnoeuropskih zemalja. Autor ocjenjuje da sadašnje stanje birokratskih državnih institucija i njihovih zaposlenika ni u jednoj zemlji nije u skladu sa suvremenim očekivanjima i zahtjevima javnosti te drži da je potrebno znatno povećati razinu njihove odazivnosti i suradnje. Očito je da se uloga javnih službenika mijenja iz temelja.

Među državnim aktima iz vremena Moskovske Rusije (Moskovije) sačuvali su se i oni koji govore o učešću i stranaca u redovima carske vojske u doba cara Mihaila Romanova. Među njima se, pored ostalih, pominju i Srbi. Svi oni su se izdržavali na račun carske blagajne, uživajući kao ratnici određene privilegije. Rusija je rado primala u svoju vojsku lojalne strane plaćenike, birajući one koji u ratnim okolnostima ne bi nanijeli štetu ruskoj državi.

After the Third Division of Lithuanian and Polish states almost the entire territory of the Lithuanian Great Kingdom was incorporated into the Russian Empire (except Uznemune that was devolved to Prussia). Lithuania has lost its lineament as a political society, therefore the citizens were alienated from the Western tradition of administration and law. After annexing Lithuania, Russia has initiated the reorganization of the administrative- territorial distribution of the occupied country as well as rehashing the former and creating the new administrative institutions. While ruining the previous governance system the deployment of autocratic-centralized model of state administration and law was started. ; Straipsnyje analizuojami administraciniai pertvarkymai carinės Rusijos valdomoje Lietuvos teritorijoje XVIII a. pabaigoje - XIX a. pradžioje. Teigiama, kad carinė Rusija, aneksavusi Lietuvą, ėmėsi pertvarkyti okupuoto krašto administracinį teritorinį skirstymą, naujinti buvusius ir kurti naujus valstybinius valdymo institutus, tarp jų ir iki padalijimų galiojusią teisę, apriboti gyventojų teises. Pažymima, kad griaunant buvusią administracinę valdymo sistemą, Lietuvoje buvo pradėtas diegti Rusijos carų autokratiškas centralizuoto administracinio valdymo modelis.

Azija je region pojačanog međudržavnog nadmetanja za uticaj i stratešku dominaciju. Cilj ovog rada je ispitivanje ravnoteže u geopolitici Centralne Azije (CA) kroz regionalni multilateralni format Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS). Ispitivanje započinje deskripcijom same geopolitike CA uzimanjem u obzir svih relevantnih faktora – istorijskog konteksta, fizičko-geografskih prednosti, bogatstva energetskih resursa i opšte bezbednosne situacije. Poseban deo toga je pitanje značaja CA u spoljnoj politici regionalnih i globalnih sila (NR Kina, Rusija, Indija i SAD) i njihovog nadmetanja u ovoj oblasti poznatog kao Nova velika igra. Nakog toga, sledi drugi deo u kom se razmatraju neke već prisutne bilateralne tenzije koje Novu veliku igru mogu učiniti bezbednosno osetljivijom, kao i opšti kontekst ŠOS. U tom opštem kontekstu prikazani su ciljevi, principi i pojedina radna tela organizacije kao prikladni mehanizmi ŠOS za uspostavljanje ravnoteže u geopolitici CA. U konačnom izvode se dva važna zaključka. Prvi je taj da je azijsko međudržavno nadmetanje najopsežnije u CA jer je ova oblast središnja tačka u geostrateškom obruču koji čine Rusija, NR Kina, Indija, Pakistan, Iran i Turska (ne zanemarujući pri tome ni spoljni faktor SAD). Drugi zaključak je da ŠOS, sa institucionalnim mehanizmima jačanja bezbednosne i ekonomske saradnje između zemalja članica, predstavlja najpogodniji i najsveobuhvatniji model ravnoteže u složenoj geopolitici CA.

The concept of energy security reaches the top of political and security agenda of the EU in 2005, when the first disruption of natural gas supply began. The greatest concern of EU officials, in that sense, is related to the possibility of (ab)use of energy as a political weapon in terms of dependence on Russian energy supplies. The topic of this paper is related to the securitisation of natural gas that Russia exports to the EU member states. The paper analyzes the documents and official statements of the highest EU officials in which the dependence on Russian gas was designated as an essential security threat to the energy security of the EU. The paper also presents the dynamics of the process of securitisation, the main actors of the process, outlined possible causes, and presents the consequences that have encouraged or accelerated the special measures by the EU. ; Pojam energetske bezbednosti dospeva na vrh političko-bezbednosne agende EU od 2005. godine, a početkom prvih ozbiljnijih prekida u snabdevanju prirodnim gasom. U tom smislu najveća bojazan zvaničnika EU vezana je za mogućnost (zlo)upotrebe energenata kao političkog oružja u uslovima energetske zavisnosti od Rusije. Tema rada vezana je za sekuritizaciju prirodnog gasa koji Rusija izvozi u zemlje članice EU. U radu su analizirani dokumenti i zvanična saopštenja najviših EU zvaničnika u kojima je zavisnost od ruskog gasa označavana kao esencijalna bezbednosna pretnja po energetsku bezbednost EU. U radu je takođe predstavljena dinamika procesa sekuritizacije, glavni akteri, skicirani su mogući razlozi, a predstavljene su i posledice koje su podstakle ili ubrzale preduzimanje specijalnih mera.