Suchergebnisse

Afrika je najsiromašniji svjetski kontinent, a glavna odrednica afričkog gospodarstva slaba je razvijenost. Obiluje prirodnim bogatstvima i resursima poput nafte koji su danas vrlo važni i cijenjeni u cijelome svijetu. Ubraja se u najmanje naseljene kontinente. Najveća zaposlenost je u sektoru poljoprivrede. Gospodarski je najrazvijeniji sjever sa najvišim životnim standardom, a razlog tomu je blizina Europe. Južnoafrička Republika smatra se razvijenijom u odnosu na ostale zemlje, posebice po ekonomskoj infrastrukturi i cjelokupnom gospodarskom razvoju. U poslovnoj komunikaciji koriste engleski jezik i vrijeme je veoma bitno. Sastanci su prijateljskog karaktera, a posebice vole razgovarati o prirodnim ljepotama zemlje domaćina i kulturi. Važna im je neverbalna komunikacija, a pregovori se odvijaju za objedom. Egipat je smješten u sjeveroistočnom dijelu Afrike, a glavni grad je Kairo. U poslovnoj kulturi treba izbjegavati dogovaranje sastanaka za vrijeme Ramazana. Za vrijeme poslovnih ručkova neprimjereno je pojesti sve s tanjura. Rukuju se prilikom susreta i nakon sastanka. Važne su titule i kontakt očima. Egipćani vole puno pričati i koriste pretjerane izraze. Maroko je poznat po nazivu Zapadna kraljevina, a glavni grad je Rabat. Marokanci sastanke dogovaraju u popodnevnim satima, te izbjegavaju petak za poslovne sastanke. Uobičajeno je rukovanje i iskazivanje srdačnosti. Veoma je važno uspostavljanje povjerenja između poslovnih partnera. Tempo poslovnih sastanaka je spor, te sastanci znaju biti kaotični. Marokanci ne podnose dobro kritike. Nakon prvog sastanka razmjena poklona nije česta pojava. Nigerija je najveća afrička zemlja, a glavni grad je Abuja. U poslovnoj komunikaciji ne upotrebljavaju telefon ili email. Ne vole kašnjenje i više cijene starije poslovne pregovarače. Također, poslovni pregovori traju dugo i nisu skloni kompromisima. Često se pretjerano hvale te su skloni prijevarama. Veoma im je važna neverbalna komunikacija. Žene su poprilično neovisne te sudjeluju u politici i vode vlastite poslove. ...

Afrika je najsiromašniji svjetski kontinent, a glavna odrednica afričkog gospodarstva slaba je razvijenost. Obiluje prirodnim bogatstvima i resursima poput nafte koji su danas vrlo važni i cijenjeni u cijelome svijetu. Ubraja se u najmanje naseljene kontinente. Najveća zaposlenost je u sektoru poljoprivrede. Gospodarski je najrazvijeniji sjever sa najvišim životnim standardom, a razlog tomu je blizina Europe. Južnoafrička Republika smatra se razvijenijom u odnosu na ostale zemlje, posebice po ekonomskoj infrastrukturi i cjelokupnom gospodarskom razvoju. U poslovnoj komunikaciji koriste engleski jezik i vrijeme je veoma bitno. Sastanci su prijateljskog karaktera, a posebice vole razgovarati o prirodnim ljepotama zemlje domaćina i kulturi. Važna im je neverbalna komunikacija, a pregovori se odvijaju za objedom. Egipat je smješten u sjeveroistočnom dijelu Afrike, a glavni grad je Kairo. U poslovnoj kulturi treba izbjegavati dogovaranje sastanaka za vrijeme Ramazana. Za vrijeme poslovnih ručkova neprimjereno je pojesti sve s tanjura. Rukuju se prilikom susreta i nakon sastanka. Važne su titule i kontakt očima. Egipćani vole puno pričati i koriste pretjerane izraze. Maroko je poznat po nazivu Zapadna kraljevina, a glavni grad je Rabat. Marokanci sastanke dogovaraju u popodnevnim satima, te izbjegavaju petak za poslovne sastanke. Uobičajeno je rukovanje i iskazivanje srdačnosti. Veoma je važno uspostavljanje povjerenja između poslovnih partnera. Tempo poslovnih sastanaka je spor, te sastanci znaju biti kaotični. Marokanci ne podnose dobro kritike. Nakon prvog sastanka razmjena poklona nije česta pojava. Nigerija je najveća afrička zemlja, a glavni grad je Abuja. U poslovnoj komunikaciji ne upotrebljavaju telefon ili email. Ne vole kašnjenje i više cijene starije poslovne pregovarače. Također, poslovni pregovori traju dugo i nisu skloni kompromisima. Često se pretjerano hvale te su skloni prijevarama. Veoma im je važna neverbalna komunikacija. Žene su poprilično neovisne te sudjeluju u politici i vode vlastite poslove. ...

Pedeset godina nakon stjecanja neovisnosti države Afrike su i dalje u lošijoj ekonomskoj situaciji nego ostatak svijeta. Cilj ovog rada je analizom dostupnih znanstvenih radova i literature ocijeniti predstavljaju li državne granice prepreku ekonomskom razvoju Afrike. Granice koje su ucrtavali kolonijalni vladari uzrok su brojnim ratnim sukobima. Brojni narodi u Africi su dolaskom kolonizatora izgubili svoje države i kraljevstva. Važan segment kulturnog identiteta nekog naroda je granica. Granice su podijelile narode između dviju ili više država te im znatno otežale položaj u novostvorenim državama. Afričko rudno bogatstvo predstavlja problem u pograničnim područjima, gdje je nerijetko dolazilo do ratnih sukoba. Međunarodni sud pravde je u zadnjih pedeset godina riješio brojne granične sporove, no brojni su ostali neriješeni. Na prostoru Afrike djeluje mnogo međunarodnih i regionalnih ekonomskih organizacija koje pokušavaju potaknuti ekonomski rast i razvoj Afrike. Sadržaj diplomskog rada dobra je podloga nastavnicima geografije za pripremu i izvedbu nastavnih sati za realizaciju ishoda u četvrtom razredu gimnazije o državnim granicama. ; Fifty years after independence, African countries are still in a worse economic situation than the rest of the world. The aim of this paper is to analyze the available scientific papers and literature to assess whether state borders are an obstacle to the economic development of Africa. The borders drawn by the colonial rulers are the cause of numerous war conflicts. Numerous peoples in Africa lost their states and kingdoms with the arrival of the colonizers. An important segment of a nation's cultural identity is the border. Borders divided peoples between two or more states and made their position in the newly created states much more difficult. African mineral wealth is a problem in border areas, where war conflicts have often occurred. The International Court of Justice has resolved several border disputes in the last fifty years, but unfortunately there are still many ...

Premda su u 20. stoljeću i druge države prolazile kroz dramatične društvene i političke promjene, i to od totalitarizma do konsolidirane demokracije, Južnoafrička Republika slučaj je za sebe. Poziciju sui generis najjužnija afrička država dobila je zbog rigorozne rasne segregacije i diskriminacije koju je režim sustavno provodio prema domicilnom stanovništvu.Vrhunac te politike bilo je uvođenje aparthejda 1950. godine, koji je uz kontinuiranu represiju i istodobnu međunarodnu izolaciju potrajao do 1990. i početka demokratske i postsegregacijske tranzicije. Nakon tri ciklusa višerasnih kompetitivnih izbora Južnoafrička Republika danas je država čiju uspješno započetu tranziciju obilježavaju relativno visok stupanj unutarnje stabilnosti i aktivna uloga u međunarodnoj zajednici, ali i potpuno novi izazovi, od side i porasta kriminala do regionalnih suparništava i opasnosti od pojave "obrnutog" rasizma. ; In the 20th century a number of countries went through dramatic social and political changes, passing from totalitarianism to consolidated democracy, but South Africa is in a league of its own. The southernmost African state has acquired a sui generis position due to the fact that its regime sistematically exercised rigorous racial segregation and discrimination against the natives. The peak of that policy was the introduction of apartheid in 1950 which was characterised by sustained repression and simultaneous international isolation. Apartheid came to an end in 1990 with the beginning of democratic and post-segregational transition. After three cycles of multirace competitive elections, South Africa is today a state whose successfully launched transition is marked by a relatively high degree of internal stability and an active role in the international community, but also by completely new challenges, such as AIDS and an increase in crime, regional rivalries and the threat of emergence of an "inverse" racism.

Enormna opterećenost bolestima, lošim ishodima učenja u visokom obrazovanju u Južnoj Africi i njihova interakcija u smislu utjecaja na produktivnost ljudskih resursa iziskuju istraživanja za konkretne smjernice u okviru politike. U tom smislu, svrha ovog rada je istražiti ovaj odnos, zajedno s drugim čimbenicima, promatrajući ljudske resurse iz perspektive zdravlja, upisa u visoko obrazovanje (HEE) i diplomiranih studenata visokog obrazovanja (HEG). U istraživanju se primjenjuje model vremenskih serija s autoregresijskim distribuiranim pomacima (ARDL) s podacima koji obuhvaćaju razdoblje od 1980. do 2015. godine. Studija je pokazala da, dok BDP raste, stope zaposlenosti i HEE imaju pozitivan učinak na produktivnost u Južnoj Africi; kapital i životni vijek su inverzni u odnosu na produktivnost. Naime, rezultati ovog istraživanja potvrđuju hipotezu da bez odgovarajućeg školskog sektora usmjerenog na potrebne vještine, široko rasprostranjena antiretroviralna terapija u prevenciji HIV-a stanovništva, a s tim i njihovo preživljavanje, negativno utječe na produktivnost. Nadalje, rezultati potvrđuju da uključivanje u obrazovanje djeluje pozitivno na produktivnost, jer obuhvaća pojedince koji su djelomično vješti u programima potrebnim gospodarstvu. Naposljetku, potvrđena je i hipoteza da su ishodi učenja diplomskih studija negativni u odnosu na produktivnost zbog neusklađenosti vještina diplomanata i potreba gospodarstva. Stoga se predlaže da se u okviru politike za povećanje produktivnosti u Južnoj Africi, poduzmu zajednički napori u školskom i zdravstvenom sektoru. ; The huge burden of diseases, poor higher educational outcomes in South Africa and their interaction on affecting productivity of human capital requires investigation for a context –specific policy advice. To this effect, the purpose of this paper is to investigate this relationship, alongside other factors, viewing human capital from the perspective of health, higher education enrolment (HEE) and higher education graduates (HEG). The study adopts time series autoregressive distributive lag (ARDL) with data covering the period 1980 - 2015. The study has found that, while GDP grows, employment rates and HEE have a positive impact on productivity in South Africa; capital stock and life expectancy exhibited an inverse relationship with productivity. These findings support the hypothesis that widespread antiretroviral therapy and resulting survival, without corresponding school sector focus on needed skills, relate negatively to productivity. The findings further support that enrolments affect positively productivity because they comprise individuals who are partly skilled in programs needed by the economy. Finally, they support the hypothesis that graduate outputs relate negatively to productivity because of mismatch of graduation skills and the economy's need. As a policy suggestion, combined effort at school and health sector is needed in South Africa for increased productivity.

Cilj ovog diplomskog rada je dati pregled dinamike afričko-europskih migrantskih ruta u zadnjem desetljeću te na osnovi dostupnih statističkih podataka analizirati postojeće i buduće trendove na promatranim migrantskim rutama. Pritom su korištene metode deskripcije, kompilacije, komparacije, analize i sinteze, indukcije i dedukcije te kvantitativne metode u sklopu obrade statističkih podataka. Neki od iskorištenih sekundarnih izvora podataka su baze podataka Eurostata, International Organization for Migration (IOM) i The Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD). Unatoč uvjerenju kako su afričke migracije stihijske u naravi i izvanredne u odnosu na one u ostatku svijeta, moderan teorijski okvir nudi kvalitetniju sliku motivacija afričkog stanovništva na migraciju te identifikaciju relevantih push i pull faktora. Većina afričkih migracija, posebno onih usmjerenih prema Europi, motivirana je željom za obrazovanjem, obiteljskim i poslovnim motivima, a ne oružanim sukobima ili nestašicama hrane ili pitke vode. Naime, push faktori, bilo oni socio-političke, ekonomske ili ekološke naravi ne mogu biti glavni argument u objašnjenju afričko-europskih migracija. Konstantan pritisak na povećanje direktnih stranih investicija u zemlje afričkog kontinenta je, u najmanju ruku, nedostatni alat za usporavanje migracija te je, s obzirom na puno veći pozitivni učinak radničkih doznaka emigrantskog afričkog stanovništva, krivo identificirani indikator i alat u makroekonomskim težnjama za razvojem zemalja afričkog kontinenta. Europska javnost se ne osjeća ugodno sa sve većim brojem stranih imigranata, što stvara pritisak na kreatore politika te institucije EU da razmišljaju dugoročno i kreiraju robusni sustav koji će se moći nositi sa sadašnjim i budućim pritiscima na vanjske granice EU. ; The aim of this thesis is to give an overview of the dynamics of African-European migrant routes in the last decade, and on the basis of available statistics to analyze existing and future trends in the observed migrant ...

This article deals with the issue of the peace-building process in countries with long-standing civil wars and the factors that might influence such processes. Based on my analysis, I identify two types of factors that might influence the peace process: power-sharing arrangements as an institutional factor, and attitudes of internal actors of the peace process as an agency factor. In this article I analyze the peace-building process in the West African country of Liberia. The peace-building process is analyzed through the study of the two main peace treaties signed to end the Liberian civil war in the 1990s: the Treaties of Abuja and Accra. In the analysis, I focus mainly on the extent to which the peace treaties incorporate the elements of power-sharing as well as the motivations, decision-making, and behavior of internal actors involved in the peace building process during the implementation of the peace treaties. The goal of this analysis is to reveal which dominant factor influenced the stability of the peace-building process in Liberia. Adapted from the source document.

Migracijska kretanja su konstanta ljudske povijesti, bilo da se radi o dobrovoljnim ili prisilnim migracijama. No,s prijelaza s 2015. na 2016. godinu, Europa se suočila s izbjegličkom krizom koja je uzrokovana dugogodišnjim tranzicijskim procesima na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Ti su tranzicijski procesi uzrokovali građanski rat u Siriji i Libiji, ali i stvorili ogromnu nestabilnost u susjednim državama. Veliki broj migranata s područja Bliskog istoka, Afrike i Azije je krenuo prema Europi, a cilj im je bio stići u najrazvijenije zemlje Europe, Njemačku, Švedsku, Norvešku i druge. Na putu koji se proteže preko Turske i Grčke pa sve do Švedske, našle su se i države koje su svoju samostalnost stekle dezintegracijom Jugoslavije. Neke od država nastalih raspadom Jugoslavije su članice Europske unije i NATO pakta, no to im nije olakšalo suočavanje s izbjegličkom krizom, iako su one, u većini slučajeva, samo tranzitne zemlje. Nedostatak sredstava, slaba koordinacija, manjak institucionalnih kapaciteta i problemi s drugim državama samo su neki od izazova s kojima su se ove države suočile. Upravo zbog svih navedenih problema ovaj rad se bavi komparacijom migracijskih politika država nastalih raspadom Jugoslavije, i to ne samo onih koje se nalaze na Balkanskoj ruti, već i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. ; Migration movements have been a constant feature of human history, wheather voluntary or forced. However, in the late 2015 Europe was faced with refugee crisis caused by long – term transition process in Middle East and North Africa. That transition process caused Civil war in Syria and Libya and instability in neighboring countries. A huge number of migrants from Middle East, Africa and Asia headed to Europe with the aim to reach most developed countries: Germany, Sweden, Norway etc. Countries which gained their independence with desintergration of Yugoslavia can be found on the path from Turkey and Greece towards countries as far as Sweden. Althought some of the states that have been createdafter the ...

The author explores the operational capability of the European defense policy in the last 3 years. From the creation & adoption of the European Security Strategy, the European Union has made several specific steps in the development of the European Security & Defence Policy. Despite the disagreements with the United States about Iraq & the internal divisions in the "New & Old Europe" EU has shown the ability to set new military & civilian goals, make a small, but effective battle group concept for crisis management & conflict prevention as well as the European Defense Agency. The author also describes the main operations & missions of EU in the world, ranging from the Balkans & Africa to the Middle East & Eastern Asia. Finally, the paper analyses the Constitution for Europe & the articles concerning ESDP. References. Adapted from the source document.

Ovaj članak nastoji prikazati na istraživanju utemeljeno razumijevanje uloge medija u tranzicijskim zemljama. Naše se istraživanje fokusira na procese političke socijalizacije, na političko ponašanje i vjerodostojnost te daje primjere iz triju regija: središnje i istočne Europe, Latinske Amerike te Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Pozornost smo skrenuli na neke od glavnih radova relevantnih za studije masovnih medija u tranzicijskom kontekstu s ciljem uvida u važne teorije dostupne u studijama o medijima i demokratizaciji. Svjesni ograničenja koja postavlja priroda i opseg uzorka pregledanih studija, identificirali smo i raspravili neke od potencijalnih ključnih prepreka razvoju teorije o političkoj socijalizaciji, političkom ponašanju i vjerodostojnosti u navedenim područjima te predložili alternativne pristupe u istraživanju. ; This article seeks to compile an empirically-based understanding of the role of media in countries in transition. The study focuses on the processes of political socialization, behaviour and accountability, and gives examples from three regions: Central and Eastern Europe, Latin America, and the Middle East/North Africa region. We draw on some of the major works relevant to the study of mass media in these transitional contexts with the aim of discerning emergent theories available to the study of media and democratisation. While aware of the limitations posed by the nature and scope of the sample of the studies reviewed, we do identify and discuss some of the potentially key obstacles to theory-building and propose some alternative paths of enquiry.

Zadatak razvijanja znanja o afričkim ruralnim područjima od strane urbanih afričkih istraživača susreće se s dva značajna izazova: nadmoć mitova i 'biće kao sila' u mreži ruralne afričke gnoze i prijezirno držanje urbanih afričkih istraživača spram domorodačkih sustava znanja (IKS). Ovaj je pristup rezultat kolonijalnih nastojanja da se sačuva epistemička hegemonija i neokolonijalizacija uz pomoć Afrikanaca koje se okrenulo protiv mogućnosti afričkog sustava znanja. Fiksacija na mit i silu ruralnih aktera i zapadnjačkog akademski orijentiranog sistema znanja sačinjava obostrano antagonističke strukture moći s kumulativnim efektom zagušivanja pokušaja da se Afriku razumije iznutra prema van. Ovaj rad, usmjeravajući se na društveno znanje Yoruba, primjenjuje rekonstruktivni pristup predlažući dva puta do razvoja robusne afričke baze znanja. Prvi put argumentira da se ruralni akteri koji doprinose razvoju afričke spoznaje moraju raščarati gdje je to potrebno. Drugi je put usmjeren na urgentnost postizanja potpune dekolonizacije. Dok prvi put vidi kretanje ruralnog od mitova prema artikulaciji liberalnog epistemičkog sistema, drugi put želi ukloniti nevjericu i prijezir koji urbani istraživači imaju o zbilji znanja u Africi. Znanje koje ima koristi od afričke originalnosti može se konsolidirati otvorenim dijalogom između urbanih istraživača i ruralnih aktera koji imaju izravnu vezu s ispostavom afričke gnoze u pogledu politike, prava, etike, farmakognoze, zdravstva, ekonomije i okoliša. ; The task of advancing knowledge on Africa from rural African spaces by urban African researchers confronts two formidable challenges; namely, the preponderance of myths and 'being as a force' in the network of rural African gnosis and the contemptuous poise of the urban African researcher against indigenous knowledge systems (IKS). This attitude is the aftermath of colonial efforts at reserving epistemic hegemony and neo¬colonisation by Africans who have been inundated against the possibility of an African knowledge system. The fixation on myths and force by rural agents and western academy-¬derived knowledge system constitute mutually antagonistic power structures with the cumulative effect of stifling efforts at understanding Africa from inside out. This paper focusing on the Yoruba knowledge society employs a reconstructive approach in proposing two paths to the development of a robust African knowledge base by African researchers. The first path argues that rural agents contributing to developing African episteme must disenchant where necessary. The second is directed at the urgency of achieving a consummated decolonisation. While the former path sees the rural moving from a system of myths to the articulation of liberal epistemic system, the latter seeks to nullify the incredulity and contempt urban researchers have about the reality of knowledge in Africa. Knowledge that has the benefit of African originality can thus be consolidated on an open dialogue between urban researchers and rural agents who have direct relations to the deposit of African gnosis pertaining to politics, law, ethics, pharmacognosy, health care, economy and the environment. ; La mission des chercheurs africains issus des milieux urbains pour développer le savoir dans les zones de l'Afrique rurale se confronte à deux défis significatifs : la prédominance des mythes et « l'être comme force » au sein du réseau africain de la gnose, et l'attitude méprisante des chercheurs issus des milieux urbains envers les systèmes de connaissances indigènes (IKS). Cette approche est le résultat d'efforts coloniaux pour sauvegarder l'hégémonie épistémique et le néocolonialisme par le biais d'un assujettissement des Africains qui va à l'encontre d'un éventuel système de connaissances africain. L'idée fixe qui porte sur les mythes et sur la force des acteurs issus du milieu rural, mais également sur celle du système de connaissances acadé¬mique constitue, des deux côtés, des structures de pouvoir qui ont pour effet d'étouffer les tentatives accumulées pour comprendre l'Afrique de l'intérieur. Ce travail, en s'orientant vers le savoir de la communauté Yoruba, applique une approche de reconstruction en proposant deux voies qui mènent à un développement solide de la base du savoir africain. La première voie discute le fait que les acteurs ruraux qui contribuent au développement du savoir africain doivent éclaircir la situation là où il est nécessaire de le faire. La seconde voie se penche sur l'urgence pour parvenir à une complète décolonisation. Alors que la première voie conçoit l'évolution du rural à partir des mythes et se dirige vers la formation d'un système épistémique libéral, la se-conde voie souhaite se débarrasser de l'incrédulité et du mépris des chercheurs urbains envers la réalité du savoir en Afrique. Le savoir qui tire ses avantages de l'originalité africaine peut se consolider par le biais d'un dialogue ouvert entre les chercheurs urbains et les acteurs ruraux qui ont un lien direct avec la gnose africaine établie eu égard à la politique, au droit, à l'éthique, à la pharmacognosie, à la santé, à l'économie et à l'environnement. ; Die Aufgabe der Fortentwicklung des Wissens über afrikanische ländliche Gebiete seitens der urbanen Forscher Afrikas stößt auf zwei bedeutende Herausforderungen: die Überlegenheit der Mythen und "das Wesen als Macht" im Netz ruraler afrikanischer Gnosis sowie die verächtliche Haltung urbaner afrikanischer Forscher gegenüber den indigenen Wissenssystemen (IKS). Ein solches Herangehen ist das Ergebnis kolonialer Bemühungen, die epistemische Hegemonie und Neokolonialisierung beizubehalten, und zwar mithilfe von Afrikanern, über die man gegen die Interessen des afrikanischen Wissenssystems die Oberhand behielt. Die Fixierung auf den Mythos und die Macht der ländlichen Akteure sowie des westlichen, akademisch orientierten Wissenssystems vereint beiderseitig antagonistische Machtstrukturen mit dem kumulativen Effekt, Versuche zu ersticken, Afrika von innen heraus zu verstehen. Diese Arbeit, indem sie sich auf das Wissen der Yoruba¬-Gesellschaft konzentriert, setzt den rekonstruktiven Ansatz ein und schlägt zwei Wege zur Entwicklung einer robusten afrikanischen Wissensbasis vor. Der erste Weg argumentiert, dass die ruralen Akteure, die der Entwicklung der afrikanischen Erkenntnis ihren Beitrag leisten, erforderlichenfalls entzaubert werden müssen. Der zweite Weg ist auf die Dringlichkeit der Umsetzung einer vollständigen Dekolonisation ausgerichtet. Während der erste Weg die Fortbewegung des Ländlichen von den Mythen zur Artikulation des liberalen epistemischen Systems erkennt, verfolgt der zweite Weg das Ziel, den Unglauben und die Geringschätzung zu beseitigen, die urbane Forscher gegenüber der Wissensrealität in Afrika pflegen. Das Wissen, dem die afrikanische Originalität zugutekommt, lässt sich durch einen offenen Dialog zwischen urbanen Forschern und ruralen Akteuren konsolidieren, die eine direkte Verbindung zur Außenstelle der afrikanischen Gnosis in Bezug auf Politik, Recht, Ethik, Pharmakognosie, Gesundheitswesen, Wirtschaft und Umwelt haben.

Migracije su fenomen koji se proteže kroz cijelu ljudsku povijest; one predstavljaju potrebu i nužnost. Brojni su push and pull uzročni faktori. Suvremene masovne migracije pretežno su obilježene premještanjem ljudi koji, u kombinaciji bijega od ratnih sukoba, disfunkcionalnih sustava upravljanja, klimatskih promjena i neimaštine, nastoje stići do sigurnijih i ekonomski razvijenih zemalja. Premda se većina trenutačne svjetske populacije migranata nalazi u državama Azije i Afrike, najveća pozornost posvećena je situacijama u kojima manje skupine pokušavaju dospjeti do država Europske unije, Australije ili primjerice SAD-a. Premda su ulazne migracije nužnost spomenutih zemalja, one nisu spremne za velike priljeve migranata, već navedeno žele projektirano odraditi kroz duže razdoblje. U tu svrhu razvijaju brojne politike, mjere i mehanizme, koji su predmet analize ovoga rada. Rad se posebno bavi kontekstom stvaranja i usporedbom migracijskih politika i postupaka Europske unije i Australije, njihovim sličnostima i razlikama. ; Migration is a phenomenon present throughout human history, as a need and a necessity. There are numerous push and pull factors which cause it. Modern mass migration is mostly marked as "relocating people who in combination with escape from war, dysfunctional management systems, climate change and poverty try to reach safer and economically developed countries". Although most of the current world population of migrants is located in countries of Asia and Africa, the greatest attention was paid to cases where small groups are trying to reach the European Union countries, Australia or the USA. Though in-migration is a necessity in these countries, they are not ready for large inflows of migrants and they want this process to unwind during a longer period of time. For this purpose, they develop a number of policies, measures and mechanisms, which are also the subject of analysis in this paper. This research is especially focused on the context of creation and comparison of the migration policy and procedures of the European Union and Australia, their similarities and differences.