Uz pomoć relevantne literature u radu se analiziraju društveni aspekti starenja i obolijevanja. Autor zaključuje da ni jedna znanstvena teorija izdvojeno ne sadrži ključ rješenja za istraživanja tih složenih procesa i položaja osoba starije životne dobi u suvremenom društvu te da je najprimjereniji interdisciplinarni pristup. Da bi se ostvario zadani cilj ovoga članka, u tekstu se raspravlja: a) o teorijama koje pomažu upoznavanju starosti i starenja te omogućuju definiranje socijalne i zdravstvene politike u konkretnim uvjetima, što izravno utječe na odnos pojedinca, obitelji i društva prema sve većoj grupi starijih i bolesnih osoba, te b) o spoznaji starosti i starenja kroz prošlost i sadašnjost koja pomaže afirmaciji onih obrazaca ponašanja i aktivnosti koji su alternativa jednostranom, stigmatiziranom, ponekada i segregacijskom odnosu prema osobama starijim od 65 godina. To može pomoći da institucionalno vođene reforme socijalne skrbi i zdravstvenoga sustava omoguće kvalitativno drukčiji, u nekim segmentima i posve različit odnos prema starijima kako se taj dio društva ne bi osjećao suvišnim i odbačenim od obitelji i društva u inače teškim uvjetima tranzicije te kako bi se našli odgovori na sve složenija i aktualnija socijalna, zdravstvena, pravna, ekonomska i etička pitanja koja su u nas: a) aktualna, b) nedovoljno obrađena, c) bez sustavnoga i sveobuhvatnoga prikaza. ; With the help of relevant literature the paper analyses social aspects of ageing and getting ill. The author concludes that none of the scientific theories by themselves hold the solution for studying these complex processes and the position of old people in the modern society, and that the interdisciplinary approach is the best. To accomplish the set goal, the article discusses: a) theories that help us understand old age and ageing, and allow us to define social and healthcare policies in everyday conditions, which directly affects the attitude of individuals, families and the society towards the constantly growing group of old and ill ...
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedinstvene. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene čimbenike koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Istražujući stanje u društvu, nastoji se pronaći takve oblike društvenoga života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest: kako stil života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Osnovni cilj ovih istraživanja jest učiniti te spoznaje pristupačnima svim slojevima stanovništa, bez obzira na društveni položaj. Na taj su se način društvene znanosti, posebice sociologija medicine, etablirale kao akademska disciplina u zapadnim razvijenim državama (SAD-u, Njemačkoj itd.), gdje su se razvile odgovarajuće metode istraživanja koje postižu nedvojbene rezultate o stanju, razvoju i projekcijama društva. U realizaciji socioloških istraživanja zdravlja i bolesti u hrvatskim društvenim znanostima potrebno je afirmirati sociološki teorijsko-metodološki pristup primjeren ekonomskim, kulturnim, pravnim, etičkim i političkim promjenama u Hrvatskoj na pragu XXI. stoljeća. Služeći se bogatim iskustvima sociologije medicine zapadnih zemalja, prije svega SAD-a, hrvatski sociolozi medicine trebaju pratiti stanje zdravlja tranzicijskoga društva u kojemu dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva i nemezis. Na taj način društvene znanosti pomoći će u spoznaji društva o sebi i potrebnim mjerama u njegovoj izgradnji tijekom složenoga procesa tranzicije, što ima izravan utjecaj na zdravstvene, ali i na općedruštvene ishode. ; There is no idea of sickness and health which would be the same for all people. Different ways of understanding sickness and health are directly ...
Rad obuhvaća pregled redatelja i filmova Novoga Hollywooda te društveno-politički kontekst i mijene u američkome načinu života, koje su prethodile nastanku tzv. blockbustera, odnosno novožanrovskih filmova. U radu će biti riječ o svježem autorskom pristupu žanrovskomu filmu generacije školovanih redatelja koji će u svojim djelima uspješno revalorizirati žanr, a od kojih će nekolicina marketinškom stručnošću osigurati nastavke svojih filmova u (i danas vrlo popularnomu) obliku franšize. Kroz analizu opusa novoholivudskih redatelja mlađe, a dijelom i starije, generacije demonstrirat će se njihov odnos prema društvenim i političkim okolnostima, revitalizacija marginaliziranih žanrova kao i stilska obilježja filmova, poput intertekstualnosti, citatnosti, pastiša, hommagea (posvete) itd. ; The paper includes an overview of New Hollywood directors and their films, as well as the sociopolitical context and changes in the American way of life that preceded the arrival of the so-called blockbusters, i.e. new genre films. The paper will discuss a new approach to the genre film by a generation of educated directors who will successfully renew genre in their works and, in some cases, make sequels in the form of (even today very popular) franchise. The analysis of some works made by a younger and partly older generation will show their relation to social and political circumstances, revitalization of marginalized genres, as well as stylistic features such as: intertextuality, citations, pastiche, homage (dedication), etc.
Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...
Odnos društva i prostora karakteriziran je dinamikom načina života, vrijednosti, normi i običaja koji pokreću razvojne procese. U taj odnos kulture i prirode, čovjek unosi društvene vrijednosti kojima djeluje na prirodne resurse. Stoga, socio-prostorna analiza uključuje različite aspekte: ekološki, ambijentalni, ekonomski, socijalni, kulturni, a odgovornost za različite procese kojima se prostor transformira može se pripisati različitim socijalnim akterima, među kojima lokalna zajednica ima posebnu ulogu. Suvremene planerske prakse, na temelju koncepata komunikativnog planiranja, sve više naglašavaju primjerenost pristupa "odozdo" i važnost uključivanja lokalne zajednice u sve faze planiranja i implementacije prostornih strategija. Pri tome treba naglasiti konsenzus oko dvije vrijednosti: ekološke i socijalne održivosti. Na njima se, posljedično, oblikuju i kriteriji djelovanja. Ekološka održivost odnosi se na zaštitu cjeline života i životnih uvjeta. Socijalna održivost odnosi se na uvođenje participativnog procesa, postizanje uravnotežene zajednice, socijalne kohezije i zajednice koja je pravedna, raznovrsna, povezana i demokratična. Ovim se nastoji osigurati razvoj koji bi bio ekološki održiv i socijalno nekonfliktan. Analiza socio-prostornog razvoja Sjeverozapadne Hrvatske obuhvatila je pet županija:. Na prvoj razini analizirani su prostorni planovi pet županija s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri uključuju dimenzije socijalne i ekološke održivosti. Na drugoj strani razmatrani su rezultati dva istraživanja stavova lokalnog stanovništva u pogledu participacije u zajednici i stavova o okolišu i rizicima. Rezultati su pokazali da je koncept ekološke održivosti prihvaćen od strane lokalnog stanovništva i uključen u plansku dokumentaciju. S druge strane, koncept socijalne održivosti nije uključen u županijske planove. Lokalna javnost kao partner, participacija, informiranje i jačanje lokalne demokracije nije implementirana u prostorne planove. Anketna istraživanja pokazala su da su ekološke vrijednosti visoko su izražene i čine dobru vrijednosnu osnovu razvoja. U pogledu praksi socijalne održivosti, oko 30% lokalnih stanovnika ovog prostora, u svakodnevnom životu sudjeluje u participativnom procesu. Rezultati upućuju na potrebu da se usklade normativna razina i svakodnevne prakse. Ideju o lokalnoj javnosti kao partneru u planiranju potrebno je afirmirati i na normativnoj razini, kroz prostorne planove, kako bi se ojačale demokratske procedure i stvorio okvir za efikasnije djelovanje civilnog sektora koji već i sada djeluje u lokalnim zajednicama. ; The relationship between society and space is characterized by lifestyle dynamics, values, norms and habits that drive development processes. In such interactions between culture and nature, people bring social values by which they affect natural resources. Therefore, socio-spatial analyses include different aspects: ecological, ambient, economic, social, cultural, while responsibility for the different processes that transform space can be associated with different social actors. Among them, the local community has a special role. Contemporary planning practices based on communicative planning concepts, more than ever, emphasize the relevance of the bottom-up approach as well as the importance of including local community in every phase of planning and implementing spatial strategies. To this end, it should be stressed that there is a consensus on two values: ecological as well as social sustainability, which in turn, also shape criteria for acting. Ecological sustainability refers to protecting conditions for life and life as a whole. Social sustainability refers to implementing participation, achieving balanced community, social cohesion and a just, diverse, connected and democratic community. In this way, we should try to ensure ecologically sustainable and socially unambiguous development. The analysis of socio-spatial development in North-west Croatia includes five counties. In the first stage, spatial planning documents are analysed in order to answer the extent to which they include dimensions of social and ecological sustainability. At the next stage, results of the two surveys are discussed regarding locals' attitudes about community participation as well as environmental attitudes. The results show that the concept of ecological sustainability is incorporated within planning documentation, and well-accepted by residents. On the other hand, the sociological sustainability concept is not included in the official planning documentation. The ideas of partnering with local community, and participating, informing and strengthening local democracy are not implemented in the spatial planning documents. Surveys have shown that high levels of ecological sustainability are a positive basis for development. Regarding social sustainability practices, approximately 30% of respondents have experience in participation processes in the local community. These results suggest a need to harmonise normative acts with life practices in the field of participation. The idea of the local public as partner in the planning procedures should be affirmed also at the normative level throughout spatial planning documents, in an attempt to improve democratic procedures and ensure the institutional framework for civil society actions that are already present in the local community.
Govoriti o odgoju i obrazovanju znači promatrati ih u kontekstu društva a njihove promjene u kontekstu društvenih promjena. Pod društvenim kontekstom podrazumijevamo obilježja društva kao što su: socijalna struktura društva (sistema), brzina društvenih promjena, raspolaganja društvenom moći, sustav vrijednosti, modernizacija škole, globalni društveni kontekst itd. i njihov utjecaj na obrazovne promjene. Odnos društva i obrazovanja nije politički problem, iako se tako prezentira kao pitanje obrazovnih reformi, nego je u biti sociokulturni problem kao problem razvoja društva. To znači da se ciljevi promjena u obrazovanju definiraju u kontekstu ciljeva društva. Za promjene u obrazovanju važno je utvrditi društvena očekivanja utjecaja obrazovanja na društvo kao i na mlade. U predmodernim društvima glavni cilj odgoja i obrazovanja bio je uklapanje mlade populacije u društvo i prilagođavanje društvu. Dakle, kulturna reprodukcija samoga društva. Kao društva s niskim i sporim stupnjem promjena imala su i niske (skromne) zahtjeve za promjenama (reformiranjem obrazovanja). Moderno društvo, pogotovo ono na današnjem stupnju razvoja, proživljava brze promjene i zahtijeva obrazovanja koje će više ubrzati društvene promjene, poglavito one koje omogućavaju brži razvoj u društvu i društva u cjelini te osposobiti generacije za aktivnu ulogu u društvu. Ako društvo shvaćamo kao stalnu promjenu socijalnih odnosa i struktura, onda su i obrazovne promjene (reforme) permanentno društvena potreba. U prilogu se govori o nekim obilježjima i promjenama društva te utjecaju na obilježja obrazovanja, ali i na kulturne promjene. ; Education may not be analyzed without studying the social context; similarly, educational reform may not be examined without a better understanding of the context of social changes. Social context is defined as a set of social characteristics, such as: key social changes and the speed thereof; value systems within a society; impact of society as a system on education as one of its subsystems. The relationship between society and education is not a political one, even though it is often portrayed as such, especially when the emphasis is placed on the issue of educational reform. It is rather a socio-cultural problem, connected to the issues surrounding social development. Therefore, the goals of educational reform must be defined within the wider context of social goals. In order to conduct changes in education, it is important to define what the society expects from education. In premodern societies, the main goal of upbringing and education was to socialize young people into the wider society. In other words: social reproduction. Being of a low and slow level of change, they had a low-level demand for educational reforms as well. Modern societies, and especially highly developed contemporary ones, undergo fast changes and demand education that will accelerate social changes and enable a more rapid development within certain areas of the society, as well as the society as a whole. If society is understood as a place of constant change in social relations and structures, then educational changes (reforms) ought to be considered a permanent and crucial aspect thereof. We will further discuss several social characteristics and changes, as well as the impact of those changes on both education and culture.
Ovaj diplomski rad odgovara na istraživačko pitanje: kako se razvijala proračunska transparentnost u Gradu Bjelovaru za vrijeme aktualnog mandata lokalne vlasti u periodu 2017.-2020.? Provedena je studija slučaja u kojoj su korištene dvije kvalitativne metode prikupljanja podataka – intervju i analiza dokumenata. Prikupljena građa kodirana je prema pravilima kvalitativne analize sadržaja. U zaključku rada iznosi se kako se razvoj proračunske politike u Bjelovaru može odrediti, iako uz neke manjkavosti, kao primjer ili aspekt dobrog upravljanja. Zajednička načela lokalne proračunske politike i koncepta dobrog upravljanja su – transparentnost i odgovornost. Četiri su glavna i relevantna elementa razvoja proračunske politike Bjelovara: transparentnost kao cilj, aplikacija Transparentno i projekt "Grad Bjelovar – najtransparentniji grad u Hrvatskoj" kao osnovni instrumenti, gradonačelnik kao ključan akter zajedno sa svojim suradnicima i građani kao glavna ciljana skupina. Upravo je iscrpan pregled difuzne i nejasne literature o konceptu dobrog upravljanja koji je relativno nov u području javnih politika, i sistematičan prikaz svih autora koji ga definiraju na različite načine, važan doprinos ovog znanstvenog rada. Ovaj rad predstavlja politološki pogled na ekonomsku temu te ističe važnost proceduralne dimenzije transparentnosti – važno je kako se odlučivalo o procesu. ; This paper attempts to provide an answer to the following research question: how did the budgetary transparency develop in the city of Bjelovar during the term of office of the current local authorities in the period between 2017 and 2020? In order to do that, a case study was undertaken, for which the two qualitative data collection methods were used – the interview and the document analysis. The collected data has been coded in accordance with the rules of qualitative data analysis. In its conclusion, this paper states that the development of budgetary transparency in the city of Bjelovar can be labeled, despite some defects, as an example of an ...
Krajem 2013. i u 2014. Hrvatsku su obilježile dvije vrlo različite promjene u statusu seksualnih manjina. Prvo, ustavnim referendumom istospolnim partnerima onemogućio se pristup instituciji braka. Drugo, novim Zakonom o životnom partnerstvu omogućila im se većina bračnih prava, osim zajedničkog usvajanja djece. Ovo jasno ilustrira sukobljene trendove hrvatskog društva. S jedne strane, poboljšanja u položaju seksualnih manjina mogla su se uočiti još 1970.-ih i 1980.-ih, a nakon prekida tih pozitivnih trendova 1990.-ih, do poboljšanja dolazi posebice 2000.-ih. Istodobno, mnoge formalne pozitivne promjene nisu bile popraćene i promjenama u heteronormativnim i homofobnim praksama hrvatskog društva koje pak postaju očevidne kroz pregled izabranih aspekata socijalne isključenosti seksualnih manjina u sva četiri sustava socijalne isključenosti (demokratsko-pravnom, radno-tržišnom, sustavu socijalne dobrobiti te obiteljskom i sustavu lokalne zajednice) koji se u ovom radu prvenstveno temelji na rezultatima EU LGBT studije iz 2012. godine i koji je nadopunjen rezultatima recentnih domaćih istraživanja vezanih uz LGBT tematiku. ; At the end of 2013 and in 2014, Croatia was marked by two very different changes in the status of sexual minorities. Firstly, same-sex partners were banned from the institution of marriage by a constitutional referendum. Secondly, the new Life Partnership Act provided the same-sex partners with most marital rights, except the joint-adoption right. This clearly illustrates conflicted trends of Croatian society. On one hand, improvements in the status of sexual minorities could have been noted as early as in 1970s and 1980s. After a break in these positive trends in the 1990s, the status of sexual minorities was particularly improved in the 2000s. Nevertheless, many of these positive changes were not accompanied by changes in the hetero-normative and homophobic practices of the Croatian society. This becomes evident in the overview of selected aspects of social exclusion of sexual minorities in all four systems of social exclusion (the democratic and legal system, the labour market, the welfare system, and the family and community system) that is, in this paper, primarily based on the results of the 2012 EU LGBT study, and complemented with the results of recent Croatian LGBT-related studies.
This paper aims to present the development of the social dimension of higher education and the importance of developing social support through competent and professional counselling for students. The establishment of the European Higher Education Area (EHEA) and the social dimension of higher education dedicated to student support ensued from the acknowledged need to advance higher education in the European Union. Along with different measures of student support (such as financial aid, streamlined administrative requirements for admission, institutional support in housing, transportation, food, and health care), social support services, such as guidance and counselling, equally represent a significant aspect of the social dimension. Dedicated institutional structures provide formal social support such as student counselling centres, which offer individual or group counselling and support students in overcoming the challenges of the academic experience. Finally, the activities concerning the social dimension of higher education focus on vulnerable groups, as well as the role and the importance of further developing counselling support at higher education institutions in Croatia. ; Cilj je rada prikazati razvoj socijalne dimenzije visokoga obrazovanja te važnost razvoja socijalne podrške kroz stručno i profesionalno savjetovanje namijenjeno studentima. Svijest o potrebi unaprjeđenja visokoga obrazovanja u Europskoj uniji vodila je utemeljenju jedinstvenoga područja europskoga obrazovanja tzv. EHEA (European High Educatian Area) i unutar njega, posebnoga područja koje se bavi podrškom studiranju kroz tzv. socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja. Uz različite mjere pomoći studentima u vidu financijskih potpora, jednostavnijih i olakšanih administrativnih pravila upisa, institucijske podrške u vidu stanovanja, prijevoza, hrane i zdravstvene pomoći. Važan dio te socijalne dimenzije odnosi se na usluge pružanja socijalne podrške u smislu usmjeravanja i savjetovanja. Formalna socijalna podrška ostvaruje se preko specijaliziranih institucionalnih usluga kao što su studentska savjetovališta koja nude usluge individualnoga ili grupnoga savjetovanja i pomaganja studentima u prevladavanju izazova na koje nailaze u akademskom životu. Zaključno rad kroz socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja stavlja fokus na ranjive skupine te ulogu i važnost daljnjega razvoja savjetovališne podrške na visokim učilištima u Hrvatskoj.
Srpska demokratska stranka (akr. SDS) bila je radikalna, etnonacionalistička stranka srpskoga puka koja je osnovana 17. veljače 1990. na platou ispred Željezničkoga kolodvora u Kninu, a 6. ožujka 1990. upisana je u Registar društvenih organizacija SR Hrvatske. Osnivačkoj skupštini nazočilo je sedam tisuća građana srpske nacionalnosti koji su aklamacijom podržali pročitani programski dokument. SDS osnovao je akademik Jovan Rašković, šibenski psihijatar, pod "dirigentskom palicom" srbijanske Službe državne bezbednosti (akr. SDB), na čijem se čelu u to vrijeme nalazio haški optuženik Jovica Stanišić, vjerni Miloševićev sljedbenik. SDS je imao vodeću političku ulogu u ratnim događanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njezini su članovi organizirali naoružavanje Srba, podržavali ubijanje, protjerivanje i druge ratne zločine protiv pripadnika nesrpskoga puka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Općinski je odbor SDS-a za Općinu Podravska Slatina na čelu s Milunom Karadžićem na području Općine Podravska Slatina organizirao naoružavanje srpskoga puka, iskazao građanski neposluh i blokirao rad Općinske skupštine Podravska Slatina. Nakon SDS-ove blokade rada Izvršnoga vijeća Općinske skupštine Podravska Slatina reagirao je ministar pravosuđa i uprave Branko Babac. On je 24. srpnja 1991. donio Naredbu o poduzimanju posebnih mjera u općini Podravska Slatina kojom je raspuštena Skupština Općine Podravska Slatina, a istovremeno je imenovao povjerenika Vlade Republike Hrvatske. ; The Serbian Democratic Party (SDS) was a radical ethnic-nationalist Serbian party, founded on the platform in front of the railway station in Knin on February 17, 1990 and registered in the Register of Social Organizations of the Socialist Republic of Croatia on March 6, 1990. The Founding Assembly was attended by seven thousand citizens of Serbian nationality, who gave their support to the program document by acclamation. Academician Jovan Raskovic, a psychiatrist from Sibenik, founded SDS under control of the Serbian State Security Sevice ("SDB"), at that time led by the Hague indictee Jovica Stanisic, a faithful Milosevic follower. SDS had a leading political role in war events in Croatia and Bosnia and Herzegovina. Its members organized the arming of Serbs, supported killing, expelling and other war crimes against non-Serbs in the territory of Croatia and Bosnia and Herzegovina. SDS Municipal Committee for the Municipality of Podravska Slatina headed by Milun Karadic organized the arming of Serbs in the area of the Municipality of Podravska Slatina, expressed civil disobedience and blocked the functioning of the Municipal Assembly of Podravska Slatina. After SDS had blocked the function of the Executive Council of the Municipal Assembly of Podravska Slatina, a reaction came from the Justice and Administration Minister Branko Babac. On July 24, 1991 he issued the Order to take special measures in the Municipality of Podravska Slatina, whereupon the Assembly of the Municipality of Podravska Slatina was dissolved and a Commissioner of the Croatian Government was appointed at the same time.
In the first part of the paper the author makes observations about the demographic processes and ageing of the population. In the second part some basic data about ageing that determines prolongation of life cycle are presented on one hand, and the decreased rates of demographic reproduction on the other. The second part of the paper outlines the projections about the ageing of the population in Croatia and Europe in the following decades. In the third part of the paper public policies focused on overcoming and mitigating consequences of the population ageing are discussed. These include the concept of active ageing, reforms in pension and health systems and the system of the care for the elderly. Finally, the author reflects on some aspects of the future intergenerational contract that should be based on the paradigm adjusted with the changes of circumstances in which people live nowadays. ; U prvom dijelu rada autor iznosi zapažanja o demografskim procesima i starenju stanovništva. U drugom dijelu prezentirani su osnovni podaci o starenju koje determinira produljenje ljudskog vijeka, s jedne, te smanjene stope demografske reprodukcije, s druge strane. U nastavku se iznose projekcije o starenju stanovništva u Hrvatskoj i Europi u narednim desetljećima. U trećem dijelu raspravlja se o javnim politikama usmjerenim na prevladavanje i ublažavanje posljedica starenja stanovništva. Riječ je o konceptu aktivnog starenja, reformama u mirovinskom i zdravstvenom sustavu te sustavu skrbi o starima. Na kraju, autor se osvrće na neke aspekte budućeg međugeneracijskog sporazuma koji se treba temeljiti na paradigmi usklađenoj s promjenama okolnosti u kojima ljudi danas žive.
