Promatrajući habsburšku obrazovnu politiku prema mađarskom i hrvatskom plemstvu 1760-ih kroz perspektivu bečkog suda, autorica analizira pokušaje bečkog dvora da nadvlada suprotstavljene interese tradicionalnih struktura vlasti i protomoderne države. Kako je Habsburška Monarhija preuzimala kontrolu nad obrazovanjem u drugoj polovici 18. stoljeća, obrazovanje se usmjeravalo na sadržaje koji favoriziraju interese vladarskog suverena te pokušaji "političkog discipliniranja" postaju sastavni dio nastavnog materijala. Te su tendencije postale osobito istaknute u reformi pravnog obrazovanja kroz koje se tada definiraju odnosi između vladara i staleža, između države i njezinih stanovnika, kao i prava i obveze političkih subjekata, s naglaskom na značenje javnog dobra, blagostanja i potreba vremena. Obrazovna politika bečkog dvora u 1760-ima predstavljala je preokret u povijesti pravnog obrazovanja u Mađarskoj i Hrvatskoj, kao i razdoblje utvrđivanja novih obrazovnih standarda za javne službenike. ; Examining the Habsburg educational policy towards the Hungarian and Croatian nobility in the 1760s through the perspective of the Vienna Court the author analyses the Court's attempts to overcome conflicting interests of the traditional structures of the estates and the proto-modern state. With the Vienna Court assuming control over education in the second half of the 18th century, tendencies began to appear focusing education on contents that favour the interests of the ruler's sovereignty and attempts to 'politically discipline' become a constituent part of teaching material. These tendencies became especially prominent in the reform of legal education through which relations between the ruler and the estates, between the state and its inhabitants as well as the rights and obligations of political subjects were defined, with emphasis on the meaning of public good, prosperity and necessities of time. The Vienna Court's education policy in the 1760s presented a turnabout in the history of legal education in Hungary and Croatia and a period of assertion of new educational standards for public servants.
RIJEČ UREDNIŠTVAZa tematiku i aktualnost ove rubrike Šumarskoga lista očito nije potrebno brinuti. Naime, svako malo mediji nam prenose vijesti o novim nesporazumima pa i sukobima šumarske struke i amaterskih udruga, koje si umišljaju da sve znaju o šumarstvu. Interesantno, primjerice u kirurgiju se ne petljaju! Tako ovih dana u Glasu Istre čitamo: Nastavlja se fajt oko Motovunske šume – Tartufari uzvraćaju udarac: Hrvatske šume ponašaju se kao feudalac! Šire o tome pisat ćemo na temelju egzaktnih podataka u jednoj od rubrika sljedećeg dvobroja Šumarskoga lista. Ovdje ćemo komentirati Zakon i ulogu Hrvatskih šuma d.o.o.Feudalizam je oblik društvenog odnosa koji je prevladavao u srednjem i dijelu novoga vijeka, ukinut 1848. godine, a feudalac je vlasnik zemljišta za kojega drugi rade. Da li su Hrvatske šume d.o.o. vlasnik zemljišta-šume i da li odgovaraju tome kriteriju? Za odgovor na ovo pitanje pozivamo se ponajprije na zakon, u ovome slučaju Zakon o šumama, koji u članku 2. (1) kaže: Šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za Republiku Hrvatsku te imaju njezinu osobnu zaštitu, a u istom članku (3) Vlada Republike Hrvatske upravlja šumama i šumskim zemljištem u interesu Republike Hrvatske, prema u daljnjem tekstu navedenim načelima. Članak 3. (1) navodi: Šume i šumska zemljišta specifično su šumsko bogatstvo te s općekorisnim i gospodarskim funkcijama šuma uvjetuju poseban način planiranja, gospodarenja i korištenja na načelu održivog gospodarenja šumama. (2) Održivo gospodarenje šumama znači korištenje šuma i šumskog zemljišta na način, i u mjeri, koja održava njihovu bioraznolikost, produktivnost, kapacitet za regeneraciju, vitalnost i potencijal da trenutačno i ubuduće ispune odgovarajuće ekološke, gospodarske i društvene funkcije na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini te koja ne uzrokuje štetu drugim ekosustavima. Po tome načelu potrajnosti, hrvatskim šumama šumarska struka gospodari već više od 250 godina. Uz gospodarske funkcije šuma (proizvodnju drvnih sortimenata, proizvodnju šumskog reprodukcijskog materijala i proizvodnju nedrvnih šumskih proizvoda), treba imati na umu da ona osigurava i njene općekorisne funkcije navedene u članku 4. (1) do (9). Dakle, u gospodarenju s tim najsloženijim ekosustavom nema mjesta amaterizmu i interesnim skupinama! Žalosno je i nelogično, ali istinito, da je politika koja treba strogo zagovarati Zakon, češćesklonija njima nego struci. Imajući u vidu prethodno rečeno o šumi kao specifičnom šumskom bogatstvu, logično je da operativno njima može upravljati i gospodariti specifična pravna osoba koja posjeduje potrebnu infrastrukturu, opremu i posebice visoko stručne kadrove. Kada je riječ o visokostručnim kadrovima opetovano ističemo, kako se još u 19. stoljeću odlučilo da šumama trebaju upravljati i gospodariti fakultetski obrazovani stručnjaci, pa ističemo da je i šumarska fakultetska nastava u Hrvatskoj uspostavljena već 20. listopada 1898. godine. Stoga je logično da upravljanje i gospodarenje šumama Vlada Republike Hrvatske povjerava javnom šumoposjedniku Hrvatske šume d.o.o. čiji je osnivač. Članak 44. (1) propisuje: Javni šumoposjednik i Ustanova (kada se radi o zaštićenim šumama) dužni su osigurati zaštitu šuma i šumskih zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od protupravnog prisvajanja, korištenja i drugih protupravnih radnji te provoditi šumski red. Iz svega je razvidno da je sve zakonom propisano i da su Hrvatske šume d. o. o. provoditelj Zakona o šumama, a nikako feudalac. No, kada raspravljamo o stanju u našoj Državi, počevši od društvenih odnosa, gospodarstva, pa sve do prevelikog uvoza "svega i svačega", svima su "puna usta" Pravne države, naravno samo kada to njima ide u prilog, a briga ih za opći interes.Uredništvo ; EDITORIALWe should never be concerned about the themes and topicality of this column of Forestry Journal. Every now and then the media reports on the latest misunderstandings and even conflicts between the forestry profession and amateur associations which imagine that they know everything about forestry. Interestingly, they never meddle in surgery, for example. The Voice of Istria recently wrote: The battle of the Motovun Forest continues - Truffle hunting people strike back: The company Croatian Forests Ltd behaves like a feudal lord! This topic will be dealt with more extensively on the basis of exact data in one of the columns of the next double issue of Forestry Journal.Feudalism is a form of social system that prevailed in the Middle and part of the New Age and was abolished in 1848. A feudal lord was a land owner who had other people working for him. Is the company Croatian Forests Ltd the owner of the land - forest and does it match these criteria? To answer these questions we should first consult the law, in this case the Forest Law. Article 2 (1) of the said Law states: Forests and forest land are natural goods of interest to the Republic of Croatia and enjoy its particular protection. In the same article (3) it is stated that the Government of the Republic of Croatia manages forests and forest land in the interest of the Republic of Croatia according to the principles listed further on. Article 3 (1) states: Forests and forest land constitute specific forest wealth and together with non-market and market forest functions dictate a particular manner of planning, management and usage according to the principles of sustainable forest management. (2) Sustainable management of forests means using forests and forest land in the manner and to the extent to which it maintains its biodiversity, productivity, regeneration capacity, vitality and potential to, now and in the future, fulfil the relevant ecological, economic and social functions locally, nationally and globally without inflicting harm to other ecosystems. The Croatian forestry profession has applied the principle of sustainability to Croatian forests for over 250 years. In addition to commercial forest functions (production of wood assortments, production of forest reproductive material and production of non-wood forest products), we should bear in mind that it also ensures its non-market functions listed in article 4 (1) to (9). Therefore, management of this most complex ecosystem excludes amateurism and interest groups! Sadly and illogically, but true, politics which should strictly enforce the Law, is more often inclined to them than to the profession. In view of what was said above about the forest as specific forest wealth, it is logical that it should operatively be managed by a specific legal entity which has the necessary infrastructure, equipment and highly skilled personnel in particular. As for highly skilled personnel, we repeatedly point out that it was decided no later than 19th century that forests should be managed by academically educated experts. Furthermore, the university forestry education in Croatia was established as early as 20th October 1898. It is logical, therefore, that the Government of the Republic of Croatia entrusted the company Croatian Forests Ltd, a public forest owner which it founded, with forest planning and management. Article 44 (1) states: The public forest owner and Institution (in case of protected forests) are obliged by law to ensure the protection of forests and forest land owned by the Republic of Croatia from unlawful appropriation, use and other illegal activities, as well as enforce the forest order. Clearly, everything is regulated by law: hence, the company Croatian Forests Ltd is the law enforcer and by no means a feudal lord. Yet, when we discuss the situation in our State, starting from social relations, economy and excessive import of "anything and everything", we all swear by the legal State, but only when it is in our favour, while public interest is of no concern whatsoever.Editorial Board
In this paper we analyze attitudes of members of the legal professions in Croatia and Serbia with regards to the judicial systems – the trust in judicial institutions and satisfaction with their performance. In the first part of the paper we present arguments of the cultural and institutional approach to explaining the foundations of trust in institutions, then define the characteristics of a "good" judiciary in the context of the democratic rule of law, and present the socio-political context of judicial reform in both countries over the last twenty years. In the second, empirical part of the paper we analyze the data collected through the online survey conducted among members of the legal professions in 2018 in Croatia and Serbia. The results from both countries show a low level of trust in judiciary and deep dissatisfaction with the functioning of judiciary on a list of dimensions. Our analysis confirms the link between (dis)trust in institutions and (dis)satisfaction with their work and thus also the assumptions of the institutional perspective on trust. We conclude that the obtained results point to an "internal" crisis of trust in judiciary in both countries, which accompanies the evident "external" crisis of the Serbian judiciary and the latent tensions in and around the Croatian judiciary. ; U radu se analizira koliko pripadnici različitih pravničkih profesija u Hrvatskoj i Srbiji imaju povjerenja u institucije pravosudnih sustava i koliko su zadovoljni funkcioniranjem njihovih važnih dijelova. U prvom dijelu rada predstavljaju se argumenti kulturalističkog i institucionalnog pristupa u objašnjenju temelja povjerenja u institucije, određuju se karakteristike "dobrog" pravosuđa u kontekstu koncepta demokratske vladavine prava i daje se društveni kontekst provedbe pravosudnih reformi u obje zemlje u posljednjih dvadesetak godina. U drugom, empirijskom dijelu rada daje se prikaz rezultata analize podataka prikupljenih online anketnim istraživanjem provedenim 2018. godine u Hrvatskoj i Srbiji. Rezultati u ...
Skrbništvo kao institut obiteljskog prava je desetljećima bilo važno, ali ipak neriješeno pitanje. Posljednja reforma obiteljskog prava iz 2014. i 2015. godine donijela je određene promjene koje su objašnjene i zagovarane kao novi doprinos poboljšanju pravnog položaja odraslih osoba s invaliditetom s jedne, te doprinos pravnoj sigurnosti te vladavini prava s druge strane. Obiteljski zakon propisuje da se osoba ne može potpuno lišiti poslovne sposobnosti, već samo djelomice. Možemo se samo zapitati kako se ova odredba može primijeniti, primjerice, u slučajevima kad je ta osoba u komi? Mudar zakonodavac dopušta da suci budu daleko više od samih izvršitelja njegovih namjera. Međutim, čini se da bi mudar sudac pri donošenju odluke o tom pitanju u određenim slučajevima djelovao contra legem, ako bi pokušao dosljedno i sveobuhvatno zaštititi osobu s invaliditetom, što ne može biti prihvatljivo. Stoga je cilj ovog rada dodatno osvijetliti novousvojene odredbe Obiteljskog zakona u odnosu na lišenje poslovne sposobnosti, s općom pretpostavkom da se takva zakonodavna intervencija ne može smatrati ni razmjernom niti učinkovitom. ; Guardianship as a family-law institute has been an important, yet unsolved issue for decades now. The latest family law reform of 2014 and 2015 brought certain changes, which have been explained and advocated for as a new contribution to the improvement of the legal position of adults with disabilities on one hand as well as the legal certainty and the rule of law on the other. The Croatian Family Act proclaims that a person cannot be deprived of legal capacity completely, but only partially. One can only wonder - how can this provision be implemented in cases of a coma for instance? A wise legislator allows judges to be far more than the pure executors of a person with disabilites´ intentions. However, it seems that a wise judge when deciding upon this issue would in certain cases be acting contra legem if attempting to coherently protect the person with disabilities, which cannot be acceptable. Therefore, it is the aim of this paper to shed additional light on the newly adopted provisions of the Family Act as regards the deprivation of legal capacity, with the general premise that such a legislative intervention is neither proportional nor efficient.
Svrha je rada upozoriti na osobitu važnost suradnje država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem, napose u prostoru izvan područja suverenosti obalnih država. U radu se stoga objašnjava međunarodnopravni okvir za aktivnosti država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem. Pritom je naglasak stavljen na jurisdikciju država za provođenje prisilnih mjera protiv brodova kojima se krijumčare migranti. Izlaganje polazi od općih pravila koja uređuju jurisdikciju država na otvorenom moru, a danas su kodificirana u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. Potom je fokus usmjeren na posebna pravila u vezi s krijumčarenjem migranata na moru sadržanima u Protokolu protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, prihvaćenu uz Konvenciju UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000., gdje je u čl. 7. Protokola podcrtana upravo dužnost suradnje država stranaka "na sprječavanju i suzbijanju krijumčarenja migranata morem, u skladu s međunarodnim pravom mora". Protokol protiv krijumčarenja migranata u svome članku 17., štoviše, potiče države ugovornice na "sklapanje dvostranih ili regionalnih sporazuma ili operativnih dogovora ili suglasnosti" radi njegove bolje implementacije. U tom su smislu prikazani i evaluirani oblici bilateralne i multilateralne regionalne suradnje država s naglaskom na Mediteran, uzimajući napose u obzir suradnju država članica Europske unije preko Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex). K tomu, dan je osvrt na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 2240 (2015) koja državama članicama UN-a daje izvanredne jurisdikcijske ovlasti na otvorenom moru pred obalama Libije, a služi kao pravni temelj za djelovanje mornaričke operacije EU-a EUNAVFOR Med "Sophia" u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike. ; The aim of the paper is to highlight the particular importance of interstate cooperation in combating migrant smuggling by sea, notably in waters beyond the sovereignty of coastal states. In explaining the international legal framework for the activities of states in combating migrant smuggling by sea, emphasis is put on the jurisdiction of states to take enforcement measures against vessels that are engaged in migrant smuggling. First, the general rules concerning the jurisdiction of states on the high seas are discussed, which are codified today in the United Nations Convention on the Law of the Sea of 1982. Thereafter, the focus is on the special rules regarding migrant smuggling by sea, as comprised in the Protocol against the Smuggling of Migrants by Land, Sea and Air of 2000, supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. Article 7 of the Protocol indeed emphasizes the duty of states parties to "cooperate to the fullest extent possible to prevent and suppress the smuggling of migrants by sea, in accordance with the international law of the sea." Article 17 of the Migrant Smuggling Protocol furthermore encourages states parties to "consider the conclusion of bilateral or regional agreements or operational arrangements or understandings" with a view to enhancing the Protocol's implementation. In that respect the paper examines and evaluates forms of bilateral and regional cooperation between states with an emphasis on the Mediterranean, and especially considers the cooperation between the member states of the European Union via the European Border and Coast Guard Agency (Frontex). In addition, the UN Security Council Resolution 2240 (2015) is analyzed, since it grants the UN member states exceptional jurisdictional powers on the high seas off the Libyan coast and serves as the legal basis for the activities of EUNAVOR Med Sophia, an EU naval operation in the framework of the Common Security and Defence Policy.
Poštovano čitateljstvo, pred vama je poseban broj Pravnog vjesnika pod naslovom "Konsenzualna pravda u hrvatskom kaznenom postupku", koji kroz pet znanstvenih radova raspravlja o različitim oblicima konsenzualnih postupaka u hrvatskom kaznenom procesnom pravu. Autori, redom istaknuti znanstvenici sa sva četiri pravna fakulteta u Republici Hrvatskoj, propituju temeljne aspekte pojedinih oblika konsenzualnih postupaka prvenstveno teorijskim, poredbenopravnim i normativnim pristupom, ali i analizirajući sudsku praksu te uzimajući u obzir europske pravne standarde i temeljna načela suvremenog kaznenog procesnog prava. Riječ je o člancima koji su rezultat rada na znanstveno-istraživačkom projektu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu "Sustavni pristup modelima konsenzualne pravde u hrvatskom kaznenom postupku – NegJusCro" koji je financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost. Aktivnosti na projektu usmjerene su prema sustavnoj znanstvenoj analizi problematike nagodbi u hrvatskom kaznenom procesnom pravu kako bi se razmotrili kritični nedostaci postojećeg normativnog okvira i prakse hrvatskih pravosudnih tijela u cilju predlaganja konkretnih zakonodavnih promjena za bolje i jasnije uređenje različitih konsenzualnih postupaka u hrvatskom pravu – i na normativnoj razini i u praksi. Prvi od pet radova posvećen je klasičnoj nagodbi u kaznenom postupku – presudi na temelju sporazuma stranaka. Autori Elizabeta Ivičević Karas, Ante Novokmet i Igor Martinović kroz poredbeni pristup analiziraju pojedine problematične aspekte nagodbe kako bi se utvrdilo ima li hrvatski model ovog konsenzualnog postupka neka specifična obilježja koja se možda razlikuju od razmatranih europskih poredbenopravnih rješenja te uzrokuju li upravo ta specifična obilježja određene teorijske i praktične probleme. U radu autora Elizabete Ivičević Karas, Zorana Burića i Matka Pajčića, također kroz poredbenopravnu perspektivu, razmatra se procesni položaj "suradnika pravosuđa" – (potencijalnih) osumnjičenika ili optuženika koji odluče surađivati s tijelima kaznenog progona doprinoseći otkrivanju i kaznenom progonu drugih teških kaznenih djela i počinitelja, prvenstveno svjedočenjem pred sudom. Posebna pozornost dana je pojedinim pitanjima zakonitosti ispitivanja krunskog svjedoka i osobe s imunitetom svjedoka iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Autori Zlata Đurđević, Marin Bonačić i Marija Pleić u radu o kaznenom nalogu u hrvatskoj i poredbenoj perspektivni sveobuhvatno analiziraju zakonodavni okvir i sudsku praksu kako bi se utvrdile osobitosti hrvatskog uređenja kaznenog naloga, a posebno nedostaci postojećeg normativnog okvira i prakse. Posebna pozornost posvećena je pretpostavkama za izdavanje kaznenog naloga, sudskoj kontroli optužnice kojom se traži izdavanje kaznenog naloga, pravima obrane u postupku prije izdavanja kaznenog naloga i položaju žrtve. O uvjetnoj odgodi (odustanku) od kaznenog progona rad su napisali Zoran Burić, Marija Pleić i Ivana Radić sagledavajući u poredbenom kontekstu korisnost i svrhovitost tog instituta te uzimajući u obzir kaznena djela na koja se može primijeniti, ulogu suda, prava okrivljenika i položaj žrtve kaznenog djela. Rad posvećen učincima okrivljenikova priznanja krivnje tijekom rasprave u kaznenom postupku napisali su Igor Martinović i Ivana Radić. U njemu razmatraju utjecaj i pravne posljedice priznanja krivnje u kontinentalno-europskom i angloameričkom pravu, a posebice položaj optuženika nakon priznanja danog na raspravi, učinke priznanja, ulogu suda u daljnjem postupku i prava žrtve kaznenog djela. Već iz ovako načelno prikazanih tema pojedinih radova vidljiva je iznimna predanost autora ostvarivanju zacrtanih projektnih zadataka. Posvećujući poseban broj Pravnog vjesnika ovoj zanimljivoj i nadasve aktualnoj temi, čiju je važnost za hrvatski pravni poredak uočila i podržala Hrvatska zaklada za znanost, vjerujemo da ćemo potaknuti daljnju raspravu o značaju i o svrhovitosti različitih konsenzualnih oblika postupanja kako u Hrvatskoj tako i kontinentalno-europskom okruženju. ; Dear readers, In front of you is a special issue of the Journal of Law entitled, "Consensual Justice in Croatian Criminal Procedure", which, in five published studies, addresses various forms of consensual procedures in Croatian criminal procedural law. The authors, prominent scholars from all four law faculties in the Republic of Croatia, question the basic aspects of certain forms of consensual procedures primarily through theoretical, comparative and normative approaches but also through the analysis of case law, taking into account European legal standards and basic principles of contemporary criminal procedure law. These articles are the result of a research project of the Faculty of Law, University of Zagreb — "Systematic approach to models of negotiated justice in Croatian criminal procedure – NegJusCro" — which is funded by the Croatian Science Foundation. Project activities are aimed at a systematic scientific analysis of the issue of consensual justice in Croatian criminal procedure law in order to consider the critical shortcomings of the existing normative framework and practice of Croatian judicial bodies to propose concrete legislative changes for the better and clearer regulation of various consensual procedures in Croatian law — both at the normative level and in practice. The first of the five papers is dedicated to the classic plea-bargaining in criminal proceedings — a judgment based on the agreement of the parties. Authors Elizabeta Ivičević Karas, Ante Novokmet and Igor Martinović use a comparative approach to analyze some problematic aspects of the agreement in order to determine whether the Croatian model of this consensual procedure has some specific features that may differ from the analyzed solutions in comparative law and whether these specific features actually cause certain theoretical and practical problems. The paper of Elizabeta Ivičević Karas, Zoran Burić and Matko Pajčić, also through a comparative legal perspective, discusses the procedural position of "collaborators of justice"— (potential) suspects or defendants who choose to cooperate with the authorities by contributing to the detection and prosecution of other serious crimes and perpetrators, primarily by testifying before the court. Special attention was paid to certain issues of the legality of the examination of a crown witness and a person with witness immunity from the practice of the Supreme Court of the Republic of Croatia. Authors Zlata Đurđević, Marin Bonačić and Marija Pleić consider the penal order in Croatian law in their paper and from a comparative perspective, comprehensively analyzing the legislative framework and jurisprudence in order to determine the peculiarities of the penal order in Croatia, focusing on the shortcomings of the existing normative framework and practice. Special attention is given to the requirements for the issuing of the penal order, the judicial control of the indictment requesting a penal order, the defense rights in the proceedings before issuing a penal order and the position of the victim. Zoran Burić, Marija Pleić and Ivana Radić wrote a paper about the conditional deferral (and withdrawal) from criminal prosecution, considering the usefulness and purposefulness of that institute in a comparative context, taking into account the criminal offenses to which it can be applied, the role of the court, the rights of the defendant and the position of the victim. A paper devoted to the effects of the defendant's admission of guilt during the criminal proceedings was written by Igor Martinović and Ivana Radić. It discusses the impact and legal consequences of a guilty plea in continental European and Anglo-American law, in particular the position of the accused after the confession given at the trial, the effects of the confession, the role of the court in further proceedings and the rights of the victim. The exceptional commitment of the authors to the realization of the set project tasks can already be seen from such a short presentation of individual papers. We believe that by dedicating a special issue of the Journal of Law to this interesting and above all current topic — of such importance for the Croatian legal order, as was noticed and supported by the Croatian Science Foundation — we will encourage further discussion on the importance and purpose of various consensual forms in Croatia as well in continental Europe.
Dear readers, In front of you is a special issue of the Journal of Law entitled, "Consensual Justice in Croatian Criminal Procedure", which, in five published studies, addresses various forms of consensual procedures in Croatian criminal procedural law. The authors, prominent scholars from all four law faculties in the Republic of Croatia, question the basic aspects of certain forms of consensual procedures primarily through theoretical, comparative and normative approaches but also through the analysis of case law, taking into account European legal standards and basic principles of contemporary criminal procedure law. These articles are the result of a research project of the Faculty of Law, University of Zagreb — "Systematic approach to models of negotiated justice in Croatian criminal procedure – NegJusCro" — which is funded by the Croatian Science Foundation. Project activities are aimed at a systematic scientific analysis of the issue of consensual justice in Croatian criminal procedure law in order to consider the critical shortcomings of the existing normative framework and practice of Croatian judicial bodies to propose concrete legislative changes for the better and clearer regulation of variousconsensual procedures in Croatian law — both at the normative level and in practice. The first of the five papers is dedicated to the classic plea-bargaining in criminal proceedings — a judgment based on the agreement of the parties. Authors Elizabeta Ivičević Karas, Ante Novokmet and Igor Martinović use a comparative approach to analyze some problematic aspects of the agreement in order to determine whether the Croatian model of this consensual procedure has some specific features that may differ from the analyzed solutions in comparative law and whether these specific features actually cause certain theoretical and practical problems. The paper of Elizabeta Ivičević Karas, Zoran Burić and Matko Pajčić, also through a comparative legal perspective, discusses the procedural position of "collaborators of justice"— (potential) suspects or defendants who choose to cooperate with the authorities by contributing to the detection and prosecution of other serious crimes and perpetrators, primarily by testifying before the court. Special attention was paid to certain issues of the legality of the examination of a crown witness and a person with witness immunity from the practice of the Supreme Court of the Republic of Croatia. Authors Zlata Đurđević, Marin Bonačić and Marija Pleić consider the penal order in Croatian law in their paper and from a comparative perspective, comprehensively analyzing the legislative framework and jurisprudence in order to determine the peculiarities of the penal order in Croatia, focusing on the shortcomings of the existing normative framework and practice. Special attention is given to the requirements for the issuing of the penal order, the judicial control of the indictment requesting a penal order, the defense rights in the proceedings before issuing a penal order and the position of the victim. Zoran Burić, Marija Pleić and Ivana Radić wrote a paper about the conditional deferral (and withdrawal) from criminal prosecution, considering the usefulness and purposefulness of that institute in a comparative context, taking into account the criminal offenses to which it can be applied, the role of the court, the rights of the defendant and the position of the victim. A paper devoted to the effects of the defendant's admission of guilt during the criminal proceedings was written by Igor Martinović and Ivana Radić. It discusses the impact and legal consequences of a guilty plea in continental European and Anglo-American law, in particular the position of the accused after the confession given at the trial, the effects of the confession, the role of the court in further proceedings and the rights of the victim. The exceptional commitment of the authors to the realization of the set project tasks can already be seen from such a short presentation of individual papers. We believe that by dedicating a special issue of the Journal of Law to this interesting and above all current topic — of such importance for the Croatian legal order, as was noticed and supported by the Croatian Science Foundation — we will encourage further discussion on the importance and purpose of various consensual forms in Croatia as well in continental Europe. ; Poštovano čitateljstvo, pred vama je poseban broj Pravnog vjesnika pod naslovom "Konsenzualna pravda u hrvatskom kaznenom postupku", koji kroz pet znanstvenih radova raspravlja o različitim oblicima konsenzualnih postupaka u hrvatskom kaznenom procesnom pravu. Autori, redom istaknuti znanstvenici sa sva četiri pravna fakulteta u Republici Hrvatskoj, propituju temeljne aspekte pojedinih oblika konsenzualnih postupaka prvenstveno teorijskim, poredbenopravnim i normativnim pristupom, ali i analizirajući sudsku praksu te uzimajući u obzir europske pravne standarde i temeljna načela suvremenog kaznenog procesnog prava. Riječ je o člancima koji su rezultat rada na znanstveno-istraživačkom projektu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu "Sustavni pristup modelima konsenzualne pravde u hrvatskom kaznenom postupku – NegJusCro" koji je financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost. Aktivnosti na projektu usmjerene su prema sustavnoj znanstvenoj analizi problematike nagodbi u hrvatskom kaznenom procesnom pravu kako bi se razmotrili kritični nedostaci postojećeg normativnog okvira i prakse hrvatskih pravosudnih tijela u cilju predlaganja konkretnih zakonodavnih promjena za bolje i jasnije uređenje različitih konsenzualnih postupaka u hrvatskom pravu – i na normativnoj razini i u praksi. Prvi od pet radova posvećen je klasičnoj nagodbi u kaznenom postupku – presudi na temelju sporazuma stranaka. Autori Elizabeta Ivičević Karas, Ante Novokmet i Igor Martinović kroz poredbeni pristup analiziraju pojedine problematične aspekte nagodbe kako bi se utvrdilo ima li hrvatski model ovog konsenzualnog postupka neka specifična obilježja koja se možda razlikuju od razmatranih europskih poredbenopravnih rješenja te uzrokuju li upravo ta specifična obilježja određene teorijske i praktične probleme. U radu autora Elizabete Ivičević Karas, Zorana Burića i Matka Pajčića, također kroz poredbenopravnu perspektivu, razmatra se procesni položaj "suradnika pravosuđa" – (potencijalnih) osumnjičenika ili optuženika koji odluče surađivati s tijelima kaznenog progona doprinoseći otkrivanju i kaznenom progonu drugih teških kaznenih djela i počinitelja, prvenstveno svjedočenjem pred sudom. Posebna pozornost dana je pojedinim pitanjima zakonitosti ispitivanja krunskog svjedoka i osobe s imunitetom svjedoka iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Autori Zlata Đurđević, Marin Bonačić i Marija Pleić u radu o kaznenom nalogu u hrvatskoj i poredbenoj perspektivni sveobuhvatno analiziraju zakonodavni okvir i sudsku praksu kako bi se utvrdile osobitosti hrvatskog uređenja kaznenog naloga, a posebno nedostaci postojećeg normativnog okvira i prakse. Posebna pozornost posvećena je pretpostavkama za izdavanje kaznenog naloga, sudskoj kontroli optužnice kojom se traži izdavanje kaznenog naloga, pravima obrane u postupku prije izdavanja kaznenog naloga i položaju žrtve. O uvjetnoj odgodi (odustanku) od kaznenog progona rad su napisali Zoran Burić, Marija Pleić i Ivana Radić sagledavajući u poredbenom kontekstu korisnost i svrhovitost tog instituta te uzimajući u obzir kaznena djela na koja se može primijeniti, ulogu suda, prava okrivljenika i položaj žrtve kaznenog djela. Rad posvećen učincima okrivljenikova priznanja krivnje tijekom rasprave u kaznenom postupku napisali su Igor Martinović i Ivana Radić. U njemu razmatraju utjecaj i pravne posljedice priznanja krivnje u kontinentalno-europskom i angloameričkom pravu, a posebice položaj optuženika nakon priznanja danog na raspravi, učinke priznanja, ulogu suda u daljnjem postupku i prava žrtve kaznenog djela. Već iz ovako načelno prikazanih tema pojedinih radova vidljiva je iznimna predanost autora ostvarivanju zacrtanih projektnih zadataka. Posvećujući poseban broj Pravnog vjesnika ovoj zanimljivoj i nadasve aktualnoj temi, čiju je važnost za hrvatski pravni poredak uočila i podržala Hrvatska zaklada za znanost, vjerujemo da ćemo potaknuti daljnju raspravu o značaju i o svrhovitosti različitih konsenzualnih oblika postupanja kako u Hrvatskoj tako i kontinentalno-europskom okruženju.
U radu se analizira koliko pripadnici različitih pravničkih profesija u Hrvatskoj i Srbiji imaju povjerenja u institucije pravosudnih sustava i koliko su zadovoljni funkcioniranjem njihovih važnih dijelova. U prvom dijelu rada predstavljaju se argumenti kulturalističkog i institucionalnog pristupa u objašnjenju temelja povjerenja u institucije, određuju se karakteristike "dobrog" pravosuđa u kontekstu koncepta demokratske vladavine prava i daje se društveni kontekst provedbe pravosudnih reformi u obje zemlje u posljednjih dvadesetak godina. U drugom, empirijskom dijelu rada daje se prikaz rezultata analize podataka prikupljenih online anketnim istraživanjem provedenim 2018. godine u Hrvatskoj i Srbiji. Rezultati u obje zemlje pokazuju i nisku razinu povjerenja u institucije pravosudnog sustava i duboko nezadovoljstvo općim stanjem u pravosuđu i funkcioniranjem njegovih važnih dijelova. Pokazujući povezanost između (ne)povjerenja u institucije i (ne)zadovoljstva njihovim radom, analiza ide u prilog pretpostavkama institucionalne perspektive. Zaključujemo da dobiveni rezultati ukazuju na "unutarnju" krizu povjerenja u pravosuđu u obje zemlje koja prati evidentnu "izvanjsku" krizu srpskog pravosuđa i latentne napetosti u i oko hrvatskog pravosuđa. ; In this paper we analyze attitudes of members of the legal professions in Croatia and Serbia with regards to the judicial systems – the trust in judicial institutions and satisfaction with their performance. In the first part of the paper we present arguments of the cultural and institutional approach to explaining the foundations of trust in institutions, then define the characteristics of a "good" judiciary in the context of the democratic rule of law, and present the socio-political context of judicial reform in both countries over the last twenty years. In the second, empirical part of the paper we analyze the data collected through the online survey conducted among members of the legal professions in 2018 in Croatia and Serbia. The results from both countries show a low level of trust in judiciary and deep dissatisfaction with the functioning of judiciary on a list of dimensions. Our analysis confirms the link between (dis)trust in institutions and (dis)satisfaction with their work and thus also the assumptions of the institutional perspective on trust. We conclude that the obtained results point to an "internal" crisis of trust in judiciary in both countries, which accompanies the evident "external" crisis of the Serbian judiciary and the latent tensions in and around the Croatian judiciary.
U radu se analiziraju pojam i pravni položaj nedržavnih aktera kao stranaka nemeđunarodnih oružanih sukoba, s posebnim osvrtom na odredbe zajedničkog čl. 3. Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949. te Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije iz 1977. godine, kao temeljnog međunarodnopravnog okvira koji regulira postupanje svih stranaka u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Analizirajući pravni temelj obvezatnosti spomenutih pravnih normi u odnosu na nedržavne aktere autorica upućuje na neravnopravan položaj koji nedržavni akteri imaju u odnosu na države zbog nemogućnosti da formalno postanu strankama navedenih međunarodnih ugovora. U tom kontekstu iznose se prednosti alternativnih mehanizama (sklapanja drugih međunarodnih ugovora, davanja jednostranih izjava ili izjava o obvezivanju) kojima nedržavni akteri mogu izraziti svoju volju i pristanak da budu vezani pravilima međunarodnog humanitarnog prava, što može imati pozitivan učinak i na njihovu svijest o odgovornosti za kršenje tih pravila. ; The author of this paper analyzes the concept and the legal status of non-State actors as parties to non-international armed conflicts. A special emphasis is placed on common Article 3 of the four Geneva Conventions for the protection of victims of war of 1949, as well as on the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 1949, and Relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II) of 1977 – the fundamental legal framework that regulates conduct of all parties to non-international armed conflicts. Notwithstanding the fact that these international instruments equally bind both States as well as non-State actors as parties to non-international armed conflicts, the legal position of non-State actors, compared to States, is not identical. Moreover, non-State actors cannot become parties to the aforementioned international agreements. In such a context, the author introduces alternative mechanisms (the conclusion of other international agreements, making unilateral declarations or Deeds of Commitment) which non-State actors can use to express their will and consent to be bound by the rules of international humanitarian law. The author concludes that such mechanisms may produce positive effects on non-State actors' awareness of their responsibility for violations of those rules.
Suprotstavljanje društveno neprihvatljivim postupanjima, poglavito činjenju korupcijskih kaznenih djela, u koje spada i davanje mita, važno je pitanje svakog uređenog pravnog poretka. Središnji dio te politike predstavlja kaznena politika. U ovom radu autor obrađuje kazneno zakonodavstvo Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske s obzirom na pitanje aktivnog podmićivanja kao jednog od temeljnih oblika koruptivnog ponašanja. Prikazujući poredbeno uređenje kaznenog sustava navedenih zemalja, autor će se osvrnuti na osnovne sličnosti i razlike pravnog uređenja pasivnog podmićivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu u odnosu na domaći pravni sustav. ; Confronting socially unacceptable activities, especially corruptive criminal acts, including bribing, makes an important issue of every regulated legal system. The crucial part of such policies are the criminal polices. In this paper, the author deals with the criminal legislation of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland, related to the matters of active bribing as one of the basic forms of corruptive behaviour. While comparing the way the penal system is regulated in the said country, the author comments basic similarities and differences of the passive bribing legal regulation in the United Kingdom and the Republic of Croatia.
Procesi pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU-a iznimno su kompleksni i vrlo specifični u odnosu na većinu država srednjoeuropskog i jugoistočnoeuropskog prostora. U usporedbi sa svim državama članicama koje su EU-u pristupale u veliku proširenju 2004. te 2007. RH susretala se s mnogim bitno drukčijim izazovima, pa nije rijetko da su se u brojnim napisima pristupanja RH EU-u upotrebljavali najrazličitiji atributi kao 'dugo putovanje' (M. Staničić) ili 'kamenito putovanje – Steiniger Weg' (G. Sander, B. Vukas, ml.) i drugi. Pristupanje RH euroatlantskim integracijama i njezin povratak u zapadnoeuropski civilizacijski krug bio je cilj gotovo svih novoformiranih političkih stranaka i intelektualnih krugova 1990., kao i novog vodstva Republike Hrvatske izabrana na prvoj sjednici višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. Jugoslavenska kriza te sve otvorenija velikosrpska agresija i rat protiv Republike Hrvatske bitno će determinirati odnose RH i tadašnjeg EEZ-a. Tako će sadržaj njihovih početnih odnosa biti poglavito uvjetovan pokušajima EEZ-a i drugih europskih organizacija za ublažavanje krize, nastojanjima posredovanja u prvim oružanim sukobima i doprinosima uspostavi mira u vremenu otvorene agresije koja će prijetiti opstanku same države. Autori ovog rada preko pravnih izvora institucija EEZ-a, odredaba tadašnjega europskog prava te međunarodnog prava pokušat će pokazati početke odnosa RH i EEZ-a, napose nakon proglašenja državne neovisnosti 8. listopada 1991. Cilj je navedena istraživanja predstaviti ulogu EEZ-a u tim vrlo specifičnim bilateralnim odnosima i važnost svih tih zbivanja za kreaciju daljnjih odnosa, osobito nakon međunarodnog priznanja RH. ; The Republic of Croatia's accession to full membership of the EU has been an extremely complex and specific process compared to most Central European and South-Eastern European countries. Compared to all the member states that joined the EU in 2004 and 2007, the Republic of Croatia has encountered numerous different challenges, hence the ...
The paper analyses Art. 12 of the Convention on the Rights of Persons with Disabilities and its implications for the position of persons with mental disabilities. The new concept of legal capacity contained in Art. 12 should ensure that fundamental human rights of these persons are no longer "a dead letter on paper". However, once the Convention came into force, the implementation of this provision has proved to be problematic for States Parties. Diane Kingston, former Vice-Chairperson of the Committee on the Rights of Persons with Disabilities, best expressed the scale of the problem in October 2015 when she emphasized that no country had until that point fully met the requirements contained in Art. 12. Given that the Convention is a document that prescribes the fundamental human rights, the statement that no national legislation is consistent with its key provision is confusing and worrying. Therefore, a special attention should be paid to Art. 12 and its implementation in practice ; U radu se analizira odredba čl. 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom te njezin utje- caj na položaj osoba s duševnim smetnjama. Nova koncepcija poslovne sposobnosti sadržana u čl. 12. trebala bi osigurati da temeljna ljudska prava osoba s duševnim smetnjama više ne budu mrtvo slovo na papiru. No, nakon što je Konvencija stupila na snagu, implementacija ove odredbe pokazala se problematičnom za države stranke. O razmjerima problema najbolje govori izjava Diane Kingston, bivše potpredsjednice Odbora za prava osoba s invaliditetom, iz listopada 2015., kako dotad nijedna zemlja nije u potpunosti udovoljila zahtjevima sadržani- ma u čl. 12. S obzirom na to da je Konvencija dokument koji propisuje temeljna ljudska prava, izjava kako nijedno nacionalno zakonodavstvo nije usklađeno s njegovom ključnom odredbom zbunjujuća je i zabrinjavajuća te zahtijeva da se odredbi čl. 12. posveti posebna pozornost.
Članak nastoji rasvijetliti tendencije suvremene etizacije u različitim područjima života, od gospodarstva i tehnike do znanosti i politike, s posebnim naglaskom na pravnu domenu. Ključno je pitanje: kako se danas masovno nabujala etizacija svijeta života odnosi prema načelu odvajanja prava i morala te prema vladavini prava kao minimuma morala u društvu? Teoretsko je polazište za ovo razmatranje Thomasiusova podjela naravnoga prava na honestum, decorum i iustum te Kantova dihotomija metafizičkih temelja nauka o pravu i kreposti u Metafizici ćudoređa. Taj je okvir upravo vrhunac prosvjetiteljskih nastojanja za strogim odvajanjem sfere zakonitosti i moralnosti. Postavlja se u tom sklopu pitanje, potkopavaju li suvremene etičke tendencije prosvjetiteljsko naslijeđe zaštite ljudskih prava. Na temelju takva dihotomna modela dalje se raščlanjuje utjecaj nedavne ekspanzije profesionalnih, medicinskih, znanstvenih, poslovnih i drugih oblika etike, masovno uspostavljanje etičkih povjerenstava, politička korektnost i djelovanje javnoga mnijenja na okvir ljudskih temeljnih sloboda. Za ilustraciju prikazana su dva ogledna primjera iz Hrvatske – normativni nedostaci etičkoga kodeksa i zloporaba etičkoga tijela u političke svrhe. U zaključku se obrazlaže kako suvremena etizacija može donijeti dobre plodove promicanjem ćudorednih pitanja i pravne zaštite. Međutim, ona ne smije prekoračivati granice i potkopavati vladavinu prava. Razdvajanje morala i prava znatna je baština demokratske ustavne države. Neobuzdana i preobilna etizacija raznih sfera, međutim, može biti pogubna za dobro uređenje i blagostanje u suvremenom, sve više pluralističkom i multikulturnom društvu. Primjerenije je stoga da o pravu sude nepristrani sudci i neovisni sudovi, držeći se u pravorijeku stoljećima izborenih i utvrđenih mjerila pravednosti; oni to zacijelo čine znatno pravednije nego što bi to činili provizorni etički odbori i ad hoc imenovani povjerenici. Etika se može baviti unutarnjom stranom djelovanja i moralnim maksimama. No, etičke maksime nisu uvijek vezane uz izvanjsku pravnu prisilu. O toj bitnoj razlici, koju bi svako društvo trebalo pažljivo razgraničiti i propisati, ovisi u bitnome ostvarenje ljudske slobode u njezinoj punini. ; This paper seeks to shed light on the trends of contemporary ethicisation in various areas of life, from business and technology to science and politics, with special emphasis on the legal domain. The key question is: how does nowadays immensely enlarged ethicisation of the lifeworld relate to the principle of separating legality from morality and the rule of law as the minimum of moral in the society? Theoretical framework for this analysis is Thomasius' division of natural law into honestum, decorum and iustum, as well as Kant's dichotomy of the metaphysical foundations of the doctrine of law and virtue in the Metaphysics of Morals. This framework represents the pinnacle of the demand of the Enlightenment era for a separation of the spheres of legality and morality. The question is raised as to whether contemporary ethical tendencies undermine the legacy of the Enlightenment regarding the protection of the human rights. Based on this dichotomous model, the impact of the recent expansion of professional, medical, scientific, business and other forms of ethics, the massive establishment of ethics committees, political correctness, and the mediation of public opinion on the framework of human fundamental freedoms is further elaborated. By way of illustration, two exemplary case studies from Croatia are presented—the normative flaws of a code of ethics and the misuse of an ethical body for political purposes. The conclusion elaborates how contemporary ethicisation can produce good results by promoting legal issues and legal protection. However, it should not exceed the limits and undermine the rule of law. The separation of morality and law is an important legacy of the democratic constitutional state. The unbridled and extensive ethicisation of various spheres, though, can be devastating to good order and well-being in the contemporary increasingly pluralistic and multicultural society. Therefore, the impartial tribunals should judge by the centuries-old and established standards of justice; they do it more equitably than the provisional ethical committees and the ad hoc appointed commissioners would. Ethics may continue to deal with the inner side of action and maxims. Nevertheless, the ethical maxims are not always bound to external compulsion. The full realisation of human freedom depends on this essential distinction, which every society should carefully determine and regulate. ; Cet article vise à faire la lumière sur les tendances de l'éthisation contemporaine dans divers domaines de la vie : des affaires et technologie à la science et politique, en mettant un accent particulier sur le domaine juridique. La question clé est la suivante : quel est le rapport entre l'éthisation contemporaine du monde de la vie, massivement accrue, avec le principe de la séparation entre le droit et la morale et la primauté du droit en tant que minimum de morale ? La présupposition de départ pour cette réflexion est la division par Thomasius de la loi naturelle en honestum, decorum et iustum, ainsi que la dichotomie par Kant des fondements métaphysiques de la doctrine du droit et de la vertu dans la Métaphysique des Mœurs, ledit cadre représentant le comble de l'exigence des Lumières pour une séparation stricte entre les sphères de la légalité et de la moralité. La question se pose de savoir si les tendances éthiques contemporaines nuisent l'héritage des Lumières de la protection des droits de l'homme. Sur la base de ce modèle dichotomique, une analyse plus profonde est fournie ayant pour but de démontrer l'impact de l'expansion récente des formes de l'éthique professionnelle, médicale, scientifique, des affaires et autres, de la mise en place massive des comités d'éthique, de la rectitude politique et de la médiation de l'opinion publique. A titre d'illustration, deux études sur des cas exemplaires en Croatie sont ici traitées: les faiblesses normatives d'un code d'éthique et l'abus d'un organe éthique à des fins politiques. En conclusion, il est montré que l'éthisation contemporaine peut porter ses fruits en promouvant les questions morales et la protection juridique. Cependant, elle ne doit pas dépasser les limites de le régime du droit et le nuire. La séparation entre la morale et le droit est un héritage important de l'Etat constitutionnel démocratique. L'éthisation effrénée et étendue à divers domaines peut néanmoins être dévastatrice pour le bon ordre et le bien-être dans la société contemporaine de plus en plus pluraliste et multiculturelle. Par conséquent, les juges impartiaux et les tribunaux indépendants devraient juger selon les normes de la justice séculaires et bien établies ; ils le font de manière plus équitable que le feraient le comité d'éthique provisoire ou les commissaires nommés ad hoc. L'éthique peut continuer à traiter du côté intérieur des actions et des maximes. Néanmoins, les maximes éthiques ne sont pas toujours liées à la contrainte juridique extérieure. De cette distinction essentielle, que chaque société devrait déterminer et réglementer avec soin, dépend avant tout la réalisation de la liberté humaine dans sa plénitude. ; Dieser Aufsatz versucht, die Tendenzen der zeitgenössischen Ethisierung in verschiedenen Bereichen des Lebens, von der Wirtschaft und Technik bis hin zur Wissenschaft und Politik, unter besonderer Berücksichtigung der Rechtsdomäne, zu beleuchten. Die Schlüsselfrage lautet: Wie verhält sich die heutige massiv angewachsene Ethisierung der Lebenswelt zum Grundsatz der Trennung von Legalität und Moralität sowie zum rechtsstaatlichen Postulat des Rechts als des Minimums der Moral in der Gesellschaft? Als Rahmen für die Untersuchung dient die Aufteilung des Naturrechts in honestum, decorum und iustum bei Thomasius, ferner Kants Dichotomie der metaphysischen Anfangsgründe der Rechts- und Tugendlehre in der Metaphysik der Sitten, wo als Höhepunkt die aufklärerische Forderung nach einer strengen Scheidung der Sphäre der Legalität von der Moralität untermauert wurde. Es wird die Frage erörtert, ob zeitgenössische Ethisierungstendenzen das aufklärerische Erbe der Verteidigung der Menschenrechte untergraben. Ausgehend von diesem dichotomischen Modell wird erörtert, welche Auswirkungen die jüngere Ausweitung der Ethik im Berufsleben, in Medizin, Wissenschaft, Geschäftsbeziehungen sowie sonstige Formen der Ethik, ferner die massiven Gründungen von Ethikkommissionen, die politische Korrektheit und die öffentliche Meinungsbildung auf den Rahmen der menschlichen Grundfreiheiten haben. Zur Veranschaulichung werden zwei Fallbeispiele aus Kroatien angeführt: die normativen Mängel eines Ethikkodexes und der Missbrauch eines ethischen Gremiums zu politischen Zwecken. Abschließend wird festgestellt, dass die zeitgenössische Ethisierung gute Früchte tragen kann, sofern sie die Rechtsfragen und den Rechtsschutz fördert. Aber sie darf dabei nicht die Grenzen überschreiten und den Rechtsstaat untergraben. Die Trennung von Moral und Recht ist ein wichtiges Erbe des demokratischen Rechtsstaates. Die ungezügelte und extensive Ethisierung verschiedener Sphären kann indessen für die gute Ordnung und das Wohlleben in der heutzutage immer ausgeprägteren pluralistischen und multikulturellen Gesellschaft verheerend sein. Daher mögen lieber unparteiische Richter und unabhängige Gerichtshöfe nach den in vielen Jahrhunderten errungenen und bewährten Maßstäben der Gerechtigkeit urteilen; sie tun dies gerechter, als es provisorische Ethikkomitees und ad hoc ernannte Beauftrage je tun würden. Die Ethik mag sich weiter mit dem inneren Bereich des Handelns und den Maximen befassen. Die ethischen Maximen sind aber dem äußeren Zwang nicht immer verpflichtet. Von dieser wesentlichen Unterscheidung, die jede Gesellschaft sorgfältig bestimmen und reglementieren sollte, hängt die Verwirklichung der Menschenfreiheit in ihrer Fülle ab.
