Suchergebnisse
Filter
1243 Ergebnisse
Sortierung:
Odnosi Rusije i Srbije nakon raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije ; Relations between Russia and Serbia after dissolution of the Soviet Union and SFR Yugoslavia
Odnosi Rusije i Srbije od raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije aktualno je pitanje ne samo o budućnosti Srbije nego dometa i intenziteta utjecaja zapadnih integracija i/ili Rusije na Zapadnom Balkanu i JI Europi. Odnosi između Srbije i Rusije analizirani su s obzirom na pitanje smetaju li oni ulasku Srbije u EU i NATO. Analiza je podijeljena na razdoblje od 1991. do 2000. i poslije 2000. godine pri čemu su posebno izdvojene teme oko kojih se najintenzivnije razvijao odnos koji je u pitanju. Intenzitet odnosa između dvije zemlje promatran je prvenstveno kao posljedica pojedinačnih odnosa obje zemlje sa Zapadom, prvenstveno sa Sjedinjenim Državama i EU, pa se i oni analiziraju. Iako se kroz literaturu i pojedinačne događaje ne pokazuju jedinstvena mišljenja i informacije, zajedno pružaju temelj za zaključak da je ulazak Srbije u zapadne integracije, osim ulazak u NATO u određenom stupnju, prvenstveno određen pragmatičnim interesima Srbije, a ne Rusije kojoj je Srbija jednako tako interesna zona samo u pogledu aktualnih pragmatičnih pitanja, a ne nekog iracionalnog, sudbinskog savezništva. ; The relationship between Serbia and Russia since the break-up of Yugoslavia and the dissolution of the Soviet Union is a very timely topic of discussion: Beyond the political and economic future of Serbia, it bears on the scope and intensity of Western integration throughout the Balkans and SE Europe. To this end, contemporary Serbo-Russian relations are analyzed in terms of their potential impact on Serbia joining the EU and NATO. The analysis is divided into two periods, 1991-2000 and post-2000. The more critical issues in bilateral relations are emphasized. Understanding each country's separate relationship with the West -- particularly the USA and EU -- is an essential part of this analysis. Contradictory conclusions may be reached when arguments advanced in the literature or individual geo-political events are considered in isolation; but when available information is combined, there is a basis for concluding that ...
BASE
COMPARATIVE ANALYSIS OF THE HIGHER EDUCATION POLICY CHANGES AT THE PUBLIC UNIVERSITIES IN CROATIA FROM 2001 UNTIL 2013 ; KOMPARATIVNA ANALIZA PROMJENA POLITIKA VISOKOG OBRAZOVANJA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA U HRVATSKOJ OD 2001. DO 2013. GODINE
The focus of the thesis is on the policy changes at the public universities in Croatia in 2001-2013 time period. The topic is approached from historical institutionalism theoretical framework and managed through specific policy change model. The main goal is to explain the policy change in six sub-policies (structure and curriculum, mobility, quality assurance, social dimension, enrollment policy and tuition fees policy) at seven public universities in Croatia after the introduction of the Bologna Process. The model of policy change takes into account institutional framework of the higher education system and policy-actors' characteristics (strategic interests, beliefs and capacities) in order to explain the process of policy change. Also, the goal is to improve the policy change model in order to make it applicable on other levels of higher education policy and in other public policies. Methodology includes process tracing, directed content analysis (strategic documents of universities, universities' minutes, Rectors' Conference minutes, newspaper interviews) and semi-structured interviews. Results indicate that particularly worrisome was the institutional organization. Namely, even when there were suitable actors' characteristics, it was not possible to conduct changes since the institutional non-integration was disabling bringing and conducting of decisions that would enable the policy change.Also, mere existence of an integrated structure did not prove to be a sufficient condition for change and it was necessary to fulfill the condition of compatibility of actors' characteristics with surrounding contexts (European and national). On the other hand, the example of the UNIRI revealed that the strive to establish integration, insisting on functional integration on the level of the University, the decreased influence of constituent units and compatibility of actors' characteristics with surrounding contexts ensured foundation for changes. ; Bavljenje istraživačkim radom, barem u društvenim znanostima, pretpostavlja nastojanje ispitivanja tema koje su velikim dijelom neistražene ili ih se smatra društveno važnima. Iz moje perspektive takav pristup znanosti opravdava i znanstveni i društveni doprinos. Zbog toga smatram da tema Komparativna analiza promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj od 2001. do 2013. godine donosi doprinos u različitim istraživačkim aspektima, a to u ovom radu nastojim i pokazati. Istraživanje obuhvaća sedam javnih sveučilišta – Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Sveučilište u Zadru i Sveučilište u Dubrovniku te šest politika visokog obrazovanja – strukturu i kurikulum, mobilnost, osiguravanje kvalitete, socijalnu dimenziju, upisnu politiku i školarine. Prije svega, bavljenje pitanjem promjene politike je kompleksan i zahtjevan pristup koji pretpostavlja detaljan i iscrpan istraživački rad. U radu se posebna pažnja posvećuje epistemološkim i teorijskim pitanjima promjene politike, a zatim i razradi modela promjene politike. Upravo je razrada modela promjene politike unutar teorije historijskog institucionalizma glavna tema s teorijskog aspekta ovog rada. Razmatranje specifičnog odnosa institucionalnog uređenja i uloge aktera u promjeni politike smatram glavnim teorijskim doprinosom ovog rada. Nadalje, ovaj rad je fokusiran na primjenu modela promjene politike u svrhu testiranja modela i objašnjavanja promjene u politikama visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj. Fokus na politike visokog obrazovanja proizlazi iz nekoliko motiva. Kao prvo, istraživanja ovog podsustava javnih politika u Hrvatskoj su uglavnom usmjerena na razmatranje sustava na nacionalnoj razini i to prvenstveno na razini pojedine politike. Stoga, rad cijelu priču razmatranja politika visokog obrazovanja spušta na razinu javnih sveučilišta i šest specifičnih politika visokog obrazovanja. Nadalje, obuhvatnost istraživanog perioda je usmjerena na vremensko razdoblje ulaska Hrvatske u Bolonjski proces i promjene koje su slijedile nakon toga, odnosno obuhvaćen je period od početka 2001. godine do 1. srpnja 2013. godine. S obzirom da se predviđa da je za promjene potrebno minimalno deset godina (Sabatier 1999) tako i ovo istraživanje obuhvaća duži vremenski period kroz koji je moguće promatrati taj proces. Konačno, istraživanje politika visokog obrazovanja na razini javnih sveučilišta predstavljalo je i istraživački izazov po pitanju dostupnih podataka. Naime, cijeli sustav je obilježen nedovoljno sustavnim pristupom u osiguravanju podataka i njihovom javnošću. S obzirom na specifičnost istraživanja i nedostupnost kvantitativnih pokazatelja za pojedine politike visokog obrazovanja u cjelokupnom promatranom razdoblju i za svako pojedino sveučilište, odlučio sam se za kvalitativni pristup istraživačkom problemu. Ovo je također bilo izazovno iz razloga što su sveučilišta prilično zatvorene institucije te je pojedine dokumente bilo iznimno teško ili nemoguće dobiti na uvid. Prikupljeni korpus dokumenata predstavlja značajan istraživački poduhvat i daje dodatnu vrijednost ovom radu. Rad se sastoji od šest cjelina, uz kratki uvod i zaključak. U prvom dijelu je naglasak stavljen na teorijski pristup historijskog institucionalizma. Kroz tu raspravu pokazuje se glavno razlikovanje historijskog institucionalizma u odnosu na druge varijante unutar škole novog institucionalizma poput institucionalizam racionalnog izbora, sociološkog institucionalizma i diskurzivnog institucionalizma. Osim toga, izdvojena je i povezanost pristupa historijskog institucionalizma i razmatranja promjene politike, kritike koje se odnose na ovaj pristup te njegovu primjenu u području javnih politika. Nadalje, idući dio rada koncentriran je na raspravu o pristupima i modelima promjene politike. Tu je stavljen naglasak na epistemološka i teorijska pitanja promjene politike koji pokazuju kompleksnost ovog problema. Ovaj dio se nastavlja na raspravu o historijskom institucionalizmu te su predstavljene razlike pristupu promjeni u vidu isprekidane ravnoteže i ovisnosti o prijeđenom putu. Isto tako, nastavljajući se na argumente iz dijela o historijskom institucionalizmu, autor je usmjeren na restrukturiranje modela promjene politike kojeg predstavlja Witte (2006) i to posebno u dijelu koji se odnosi na aktere. Sami model je kreiran unutar teorijskih pretpostavki historijskog institucionalizma te se pretpostavlja djelovanje organizacijskih aktera s obzirom na njihove karakteristike (strateške interese, uvjerenja i kapacitete). Nakon dvaju poglavlja usmjerenih na teoretske pretpostavke i razradu modela promjene politike slijedi dio koji se odnosi na metodološki pristup promjeni politike. Uvodno su objašnjena polazišta kvalitativnog istraživanja, postavljene su hipoteze istraživanja (glavna, pomoćna i tri alternativne) i odnosi pojedinih koncepta. Glavna hipoteza (H1) glasi – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj je povezana s razinom integracije i posredovana sukladnošću karakteristika aktera s nacionalnim i europskim institucionalnim kontekstom visokog obrazovanja. Pomoćna hipoteza (Hs) – Sukladnost uvjerenja aktera s nacionalnim kontekstom visokog obrazovanja, sukladnost strateških interesa aktera s europskim institucionalnim kontekstom visokog obrazovanja i snažniji kapaciteti aktera koji zagovaraju promjene doprinose promjeni javnih politika. Nadalje, u skladu s postavkama praćenja procesa postavljenu su i alternativne hipoteze kako bi se provjerila druga objašnjenja promjene politika. HA1 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj proizlazi iz razine institucionalne integracije sveučilišta. HA2 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj proizlazi iz karakteristika aktera (njihovih kapaciteta, uvjerenja i strateških interesa). HA3 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj proizlazi iz promjene stranke na vlasti, odnosno, pri tome politika (politics) određuje promjenu javne politike (policy change). Pri tome je moguće krenuti od pretpostavke koja proizlazi iz klasičnog institucionalizma (HA1), prema kojemu isključivo institucije određuju djelovanje aktera i samim time promjenu politike tj. da promjena ovisi isključivo o institucionalnom uređenju. Odnosno, u ovom slučaju, da će se na integriranijim i mlađim sveučilištima na lakši način donositi odluke te da će zbog toga ona biti pogodnija za promjenu politike. S druge strane, manje integrirana sveučilišta i starija sveučilišta će biti otpornija na promjenu politike. Osim toga, moguće je krenuti i od pretpostavke (HA2) da će se promjene politika odvijati samo zbog karakteristike aktera. Odnosno, da će akteri sa snažnijim kapacitetima, jasno usmjerenim strateškim interesima i uvjerenjima provesti promjene politika bez obzira na institucionalno okruženje u kojem se nalazili. Tako s tom pretpostavkom objašnjenje promjene ne bi bilo vezano uz razinu integracije sveučilišta nego uz karakteristike koje akterima omogućuju promjenu u onom smjeru u kojem su usmjereni s obzirom na svoje strateške interese pomoću alata koje zagovaraju. Nadalje, moguće je i objašnjenje (HA3) da politika (politics) oblikuje javne politike (policy) te bi pod tom pretpostavkom promjena stranke na vlasti donijela i promjenu politike visokog obrazovanja na sveučilištima. Nakon toga slijedi objašnjenje pojedinih metoda istraživanja – praćenje procesa (process tracing), kvalitativni intervjui s ekspertima iz područja visokog obrazovanja, usmjerena analiza sadržaja te korištenje sekundarnih izvora podataka. Uz to, predstavljena je metoda triangulacija koja se koristi za povezivanje metoda istraživanja kako bi se dobio uvid u istraživačko pitanje iz različitih kutova. Ovaj dio objašnjava glavne metodološke alate koji se koriste u radu s ciljem objašnjavanja promjene politike, preciznije govoreći kako bi se pokazalo koji uvjeti pogoduju promjeni politike, a koji onemogućavaju promjenu. Analiza obuhvaća sve zapisnike sjednica senata javnih sveučilišta u Hrvatskoj u promatranom razdoblju, zatim zapisnike sjednica Rektorskog zbora i Saborskog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, strateške dokumente sveučilišta, 510 intervjua iz novina koji su omogućeni kroz bazu agencije Presscut, devet polu-strukturiranih intervjua s ekspertima za politike visokog obrazovanja te sekundarne izvore podataka.
BASE
Ljetna škola: komparativne društvene znanosti u Oslu
In: Revija za socijalnu politiku: Croatian journal of social policy, Band 2, Heft 3
ISSN: 1845-6014
ASPEKTI POLITICKE ZNANOSTI: Politicka ekonomija - ekonomija - 'politologija
In: Politička misao, Band 38, Heft 1, S. 64-81
COMPARATIVE ANALYSIS OF THE HIGHER EDUCATION POLICY CHANGES AT THE PUBLIC UNIVERSITIES IN CROATIA FROM 2001 UNTIL 2013 ; KOMPARATIVNA ANALIZA PROMJENA POLITIKA VISOKOG OBRAZOVANJA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA U HRVATSKOJ OD 2001. DO 2013. GODINE
The focus of the thesis is on the policy changes at the public universities in Croatia in 2001-2013 time period. The topic is approached from historical institutionalism theoretical framework and managed through specific policy change model. The main goal is to explain the policy change in six sub-policies (structure and curriculum, mobility, quality assurance, social dimension, enrollment policy and tuition fees policy) at seven public universities in Croatia after the introduction of the Bologna Process. The model of policy change takes into account institutional framework of the higher education system and policy-actors' characteristics (strategic interests, beliefs and capacities) in order to explain the process of policy change. Also, the goal is to improve the policy change model in order to make it applicable on other levels of higher education policy and in other public policies. Methodology includes process tracing, directed content analysis (strategic documents of universities, universities' minutes, Rectors' Conference minutes, newspaper interviews) and semi-structured interviews. Results indicate that particularly worrisome was the institutional organization. Namely, even when there were suitable actors' characteristics, it was not possible to conduct changes since the institutional non-integration was disabling bringing and conducting of decisions that would enable the policy change.Also, mere existence of an integrated structure did not prove to be a sufficient condition for change and it was necessary to fulfill the condition of compatibility of actors' characteristics with surrounding contexts (European and national). On the other hand, the example of the UNIRI revealed that the strive to establish integration, insisting on functional integration on the level of the University, the decreased influence of constituent units and compatibility of actors' characteristics with surrounding contexts ensured foundation for changes. ; Bavljenje istraživačkim radom, barem u društvenim znanostima, ...
BASE
KOMPARATIVNA ANALIZA TRANSFORMACIJA POLITIČKIH SUSTAVA TUNISA, EGIPTA I ALŽIRA ; COMPARATIVE ANALYSIS OF THE TRANSFORMATION OF POLITICAL SYSTEMS OF TUNISIA, EGYPT, AND ALGERIA
Temeljno pitanje na koje ovaj rad pokušava dati odgovor jest zašto je demokratska transformacija bila uspješna u Tunisu, a u Egiptu i Alžiru nije. Istraživanju je primarno pristupljeno sa stajališta deskriptivno-empirijskih teorija aktera, iako su korištene i kulturalističke teorije kako bi se bolje razumjele političke ideje i stavovi islamističkih aktera. Strategija istraživanja je fokusirana komparativna studija triju slučajeva – Tunisa, Egipta i Alžira – odnosno intraregionalna komparativna studija, budući da je riječ o zemljama koje pripadaju podregiji Sjeverne Afrike kao podsustavu regije Bliskog istoka. Komparativna studija ima različite ishode na ovisnoj varijabli kako bi se izbjegla neprirodna selekcijska pristranost te postigao kvazieksperimentalan efekt. Hipoteza koja je ponuđena glasi da je Tunis imao mekši civilni autoritarni režim koji je dopuštao interakciju i suradnju oporbenih i režimskih elita, a što je rezultiralo političkim dogovorom te, posljedično, uspješnom demokratskom tranzicijom. U slučaju Egipta i Alžira interakcija oporbenih i režimskih elita imala je prvenstveno oblik sukoba te je izostao politički dogovor, a time i demokratska tranzicija. Neovisne varijable koje su izolirane u teorijskoj raspravi jesu: karakter prethodnog autoritarnog režima, uloga vojske, tip opozicije i vlasti, obrasci interakcije opozicije i vlasti, obrasci tranzicije u demokraciju. Uz te varijable, analiza obuhvaća i kolonijalno razdoblje koje je bitno zato što pokazuje jesu li te zemlje imale neko prethodno demokratsko iskustvo, je li ono imalo neki utjecaj na kasniju demokratizaciju, kakve su političke elite nastale u tom razdoblju i, konzekventno, kakav su oblik autoritarnog sustava kasnije izgradile. Iz analize proizlazi zaključak da je glavna hipoteza potvrđena. Tunis je bio "mekši" autoritarni režim, što je omogućilo suradnju starih i novih elita koja je rezultirala političkim dogovorom, a time i uspješnom demokratskom tranzicijom. U Egiptu i Alžiru je sukob starih i novih elita onemogućio uspješnu demokratizaciju. ; The main question this thesis tries to provide an answer to is why democratic transformation was successful in Tunisia, but not in Egypt and Algeria. The research approach is primarily rooted in descriptive-empirical actor theories, although culturalist theories were used as well, as to better understand the political ideas and stances of Islamist actors. The research strategy is a focused comparative three-case-study – comprising Tunisia, Egypt, and Algeria – i.e. an intra-regional comparative study since these countries belong to the subregion of North Africa, which is a subsystem of the Middle Eastern region. The comparative study has different outcomes on the dependent variable, in order to avoid unnatural selection bias and achieve a quasi-experimental effect. The proposed hypothesis claims that Tunisia had a softer civilian authoritarian regime which permitted interaction and cooperation of opposition and regime elites, which resulted in a political agreement and, subsequently, a successful democratic transition. In the cases of Egypt and Algeria, the interaction of opposition and regime elites primarily took the form of conflict, with a lack of a political agreement, and thus democratic transition. The independent variables which were isolated in the theoretical discussion were the following: the character of the previous authoritarian regime, the role of the army, opposition and government type, patterns of opposition-government interaction, patterns of transition to democracy. In addition, the analysis encompasses the colonial period as well, which is important because it demonstrates whether these countries had the previous democratic experience, whether it had some influence on later democratization, what kinds of political elites emerged in that period and, consequently, what form of an authoritarian regime they later established. The analysis provides the conclusion that the main hypothesis was confirmed. Tunisia was a "softer" authoritarian regime, which had enabled the cooperation of old and new elites, which resulted in a political agreement, and thus a successful democratic transition. In Egypt and Algeria, the conflict of old and new elites prevented successful democratization.
BASE
Komparativna vladavina i politika - Uvod
In: Politicka misao, Band 39, Heft 1, S. 191-194
Komparativna analiza utjecaja metoda najvećeg broja na izborni ishod: simulacijska studija slučaja Hrvatske ; A Comparative Analysis of the Influence of Highest Average Methods on Election Results: A Simulation Case Study of Croatia
Iako je važnost izbora za demokraciju neupitna, savršen izborni sustav ne postoji. Različite vrste izbornih sustava pokušavaju preslikati sliku društva u zakonodavna i izvršna tijela no, istovremeno, njihovi su politički učinci jednako različiti te, vrlo često, na meti kritika. Tako je temeljni cilj rada istražiti političke učinke elementa izbornog sustava Hrvatske u vezi kojeg se nezadovoljstvo iskazuje nakon svake izborne godine, a najvećim se krivcem redovito smatra Victor D'Hondt, tj. njegova metoda pretvaranja glasova u mandate. Na temeljno istraživačko pitanje rada (Koliko je Victor d'Hondt zapravo kriv? - kriv u smislu odnošenja prema razini razmjernosti) odgovor je ponuđen u obliku simulacijske analize parlamentarnih izbora u Hrvatskoj od 2000. do 2016. godine gdje se, pomoću stvarno izraženih glasova birača, uspoređuju izborni rezultati dobiveni D'Hondtovom metodom pretvaranja glasova u mandate te izborni rezultati dobiveni korištenjem Sainte-Laguëove i modificirane Sainte-Laguëove metode (metode smatranima najrazmjernijima). Također, pomoću stvarno izraženih glasova birača na parlamentarnim izborima od 2000. do 2016. godine ponuđena je simulacijska analiza izbora prema modelu cijela zemlja jedna izborna jedinica (at-large sustav). Nakon prikaza simulacijskih analiza te sagledavanja Gallagherovog indeksa nerazmjernosti, zaključuje se kako ne postoji dovoljno snažna potreba za promjenom postojeće metode pretvaranja glasova u mandate (iako razina razmjernosti bila minimalno povećana), te se upućuje na promašenost zahtijeva za organizacijom cjelokupnog područja Hrvatske u jednu, objedinjenu izbornu jedinicu. Na kraju, ponuđene su smjernice za potencijalne promjene izbornog sustava koje su vezane uz ostale elemente izbornog zakonodavstva Hrvatske – ponajviše uz cjelokupnu izmjenu izbornih jedinica te dodatnog unaprjeđenja preferencijskoga glasovanja. ; Even though the importance of elections for a democracy is unquestionable, a perfect electoral system does not exist. Diverse types of electoral systems try ...
BASE
Sto je komparativna politika? Kriticki osvrt na programe studija komparativne politike na Fakultetu politickih znanosti Sveucilista u Zagrebu
In: Politicka misao, Band 39, Heft 4, S. 146-162
The author gives a critical review of the perception of comparative politics in the programs of the Faculty of Political Science. The perception is based on the assumption that comparative politics is a subdiscipline of international politics. Contrary to this, the author claims that (1) comparative politics is not a subdiscipline of international politics but a separate discipline of political science in its own right that has gained academic legitimacy together with political theory & international & national politics; (2) both international & national politics can be the subject of comparative research; & (3) the methodology of research, not the subject matter, is essential for the definition of comparative politics. These premises are drawn from an outline of the theoretical & methodological evolution of this discipline & the account of its current state. The author uses these to highlight the academic & organizational problems of comparative politics in Croatia. 47 References. Adapted from the source document.
Uloga predsjednika države u tranzicijskim procesima južnokavkaskih zemalja ; The Role of the State Presidents in Transition Processes in the south Caucasus
Nakon raspada SSSR-a 1991.godine, zemlje Južnog Kavkaza našle su se pred novim izazovom: stvaranjem neovisne države sa svim svojim institucijama. Bez, ili s vrlo malo prethodnog demokratskog iskustva, sve su se tri južnokavkaske države suočile s tranzicijom koja se ne može nazvati demokratskom. U ovom radu problematizira se institucija predsjednika države koja je igrala iznenađujuće veliku ulogu u stvaranju političkog režima i institucija kakve danas postoje u Azerbajdžanu, Gruziji i Armeniji. S obzirom da je politička povijest ovih zemalja vrlo slična, zanimljivo je promatrati kako su, i zbog kojih razloga, izgradile svoje političke režime. Nalazeći se na poprištu različitih političkih utjecaja i s azijske i s europske strane, ove države usvojile su ponešto iz oba svijeta: demokratske elemente sa zapada i autokratske elemente s istoka. Iako je prošlo skoro 30 godina od osamostaljenja, uloga predsjednika države u kreiranju državne politike snažnija je nego u mnogim europskim zemljama koje su prošle demokratsku tranziciju. ; After the dissolution of USSR in the 1991, countries of South Caucasus face new challenges: making of independent state with all of its institutions. Without, or with very little previous democratic experience, all three of Soutcaucasian countries faced a transition that cannot be called democratic. This thesis delas with the institution of state's president who played an amazingly important role in creating political regimes and institutions that exist in Azerbaijan, Georgia and Armenia today. Given that the political history of these countries is very similar, it is interesting to observe how, and for what reason, these countries built their political regimes. Faced with variety of political influences from both Asian and European sides, these countries have adopted somewhat of both worlds: democratic elements from the West and autocratic elements from the East. Although nearly 30 years have passed since their independence, the role of the state's president in creation of state policies is ...
BASE