Članak je usredotočen na djelovanje međunarodnih organizacija u postkonfliktnim i nestabilnim državama s posebnim prikazom njihove uloge u BiH. Od sredine 1990-ih međunarodne organizacije – kao što su UN, NATO, EU i OESS – angažirane su u BiH u procesu izgradnje države i transformiranja podijeljenoga društva u gospodarski i politički održivu državu. Iako su, uz podršku svih istaknutijih europskih država i SAD-a, međunarodne organizacije postale važan činitelj u slaboj i nefunkcionalnoj državi, njihovo uplitanje nije proizvelo očekivane rezultate. ; The paper is focused on activities of international organizations in postconflict and unstable countries with a special overview of their role in BiH. Since 1990 international organizations – such as UN, NATO, EU and OESS – have been engaged in BiH in the process of building the country and transforming a divided society into economically and politically sustainable country. Although international organizations became an important factor in the weak and non-functional country with the support of all eminent European countries and the USA, their interference has not produced expected results.
Promidžba demokracije temeljni je cilj vanjske politike EU-a, a ujedno i međunarodna dimenzija demokratizacije kao temeljnog i ključnog političkog ishoda proširenja unija na države Istočne, Srednje i Jugoistočne Europe. U svjetlu relevantnosti te tematike ovaj rad nastoji definirati pojam, doseg i primjenu promidžbe demokracije u međunarodnim odnosima, posebice prema postkomunističkim državama u posthladnoratovskom razdoblju, instrumente, ciljeve, strategije, ograničenja, evolutivni okvir promidžbe demokracije, kao i njezinu primjenu na primjeru Europske Unije, posebice u odnosu na bivše komunističke države, gdje je zamijećeno da vanjski akteri ne mogu potaknuti demokratizaciju i dovesti do stabilnih političkih poredaka ukoliko snažni unutarnji politički akteri ne budu "upravljali" elementima državnosti i modernizacije ; Democracy promotion is a crucial objective of the EU foreign policy; at the same time it is also the international dimension of democratization as a fundamental and crucial political outcome of the EU enlargement to Eastern, Central and Southeastern Europe. In light of the relevance of that topic, this paper attempts to define the concept, scope and application of democracy promotion in international relations, especially in the post-communist countries in the post-Cold War period. It will also examine instruments, objectives, strategies, constraints and evaluation framework of democracy promotion, as well as its implication on the case study of the European Union, particularly regarding former communist countries. In these cases it was observed that external actors can encourage democratization and lead to a stable political order if elements ofstatehood and state modernization are not discouragely "managed" by influential internal political actors.
Nakon Hladnoga rata pojavila se nova sigurnosna prijetnja: zbog propalih država koje ne mogu kontrolirati vlastiti teritorij, širenje nestabilnosti postala je realna opasnost. Da bi se to spriječilo, angažirane su međunarodne organizacije radi uspostavljanja stabilnoga društva u slabim državama. Izgradnja države zahtjevniji je posao od izgradnje javnih ustanova i pretpostavlja stvaranje političkih, gospodarskih i vojnih uvjeta za održavanje trajnoga mira. Politički se analitičari ne mogu usuglasiti oko pitanja vezanoga za međunarodno sponzoriranu izgradnju države; jedni to nazivaju neokolonijalizmom, dok drugi tvrde da je proces izgradnje države nužan ne samo zbog sigurnosnih nego i humanitarnih razloga. Dva tipična primjera izgradnje države jesu Kosovo i Irak – obje su prošle rat i rušenje institucija vlasti. Na Kosovu je glavnu ulogu preuzeo UN, dok je u Iraku proces izgradnje države preuzeo SAD. U ovom se članku analizom izgradnje države u Iraku i Kosovu nastoje prikazati razlike u pristupu UN-a s jedne i SAD-a s druge strane. ; New security threat appeared after the Cold War: expanding of instability became a real danger because of ruined countries which cannot control their own territory. Developing a country is a more demanding work than developing public institutions; that requires creating political, economic and military conditions for keeping permanent peace. Political analysts cannot agree on the issue related to internationally sponsored developing of countries; some call it neocolonialism, while the others say that process of developing the country is necessary not only because of security but also because of humanitarian reasons. Two typical examples of developing the country are Kosovo and Iraq – both went through the war and destroying authorities. UN took over the main role in Kosovo, while the USA took over the process of developing the country in Iraq. In this paper analysis of developing the country in Iraq and Kosovo served for showing differences in UN approach from one side and the USA approach from the other side.
U ovom se članku govori o političkome kontekstu i pravnome okviru za uspostavu suvereniteta Republike Hrvatske te se ukazuje na legalnost vojno-redarstvenih akcija s obzirom na odredbe tuzemnoga i međunarodnoga prava. Riječ je i o političkome i pravnome okviru u kojemu su nastale srpske autonomne oblasti, odnosno paradržavna tvorevina Republika Srpska Krajina na državnome teritoriju Republike Hrvatske. ; This paper speaks about political context and legal framework for establishing sovereignty of the Republic of Croatia. It points out legality of military-police actions with regard to provisions of domestic and international law. The subject is also political and legal framework in which Serbian autonomous territories were established or parastate creation Republic of Serbian Krajina in the state territory of the Republic of Croatia.
Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu sudstvu o pitanjima okoliša – Aarhuška konvencija – međunarodni je pravni okvir na području zaštite okoliša. Ova konvencija, pokrenuta pod pokroviteljstvom UN-a, najambiciozniji je pothvat kada je riječ o zaštiti okoliša. Njezinim usvajanjem ujedno je učinjen golem korak u razvoju međunarodnoga prava. Prihvaćajući načela i formalno pristupajući Aarhuškoj konvenciji, države naše regije (Jugoistočna Europa) zorno pokazuju da prava na području okoliša nisu luksuz rezerviran samo za bogate. Ovim se dokumentom utvrđuju prava u svezi s okolišem te čine pouzdan temelj za uključivanje najšire javnosti u politike okoliša čime se potvrđuje i naša obveza prema budućim pokoljenjima. To je dokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu. Aarhuška konvencija poveznica je između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša, jer se sudjelovanjem javnosti povećava odgovornost i transparentnost pri donošenju odluka, kao i svijest javnosti o pitanjima okoliša, a osigurava se i podrška za donesene odluke. Učinkovitim sudjelovanjem javnosti promiču se načela suradnje i konzultacija između građana i donositelja odluka, čime se pridonosi općoj demokratizaciji društva. To je omogućeno provedbom Aarhuške konvencije koja uključuje: pristup informacijama, sudjelovanje javnosti pri donošenju odluka i pristup pravosuđu kada je riječ o okolišu. To su ujedno i tri glavna stupa Konvencije. Prije dvanaest godina tadašnji je glavni tajnik UN-a Kofi Annan opisao Konvenciju kao "najambiciozniji pothvat na području 'okolišne demokracije' dosad poduzet pod okriljem Ujedinjenih naroda". Možemo reći kako je taj opis vjerojatno i danas točan, iako je na području okolišne demokracije došlo i do drugih znatnih pomaka. ; Convention on access to information, public participation in decision making and access to justice in environmental matters – The Aarhus Convention – is an international legal framework in the area of the environment protection. This convention, initiated under the auspices of UN, is the most ambitious venture as far as environment protection is concerned. Its adoption made at the same time a huge step in the international law development. Accepting the principles and formally accessing to the Aarhus Convention, countries from our region (Southeast Europe) show that rights in the environment protection area are not the luxury reserved only for the rich ones. This document defines the rights in the environment area and makes the reliable foundation for involving the general public in the environment policies which confirms our commitment to future generations. That is a proof that sustainable development can be achieved only by involving all participants in the society. The Aarhus Convention is a link between the authorities' responsibilities and environment protection, because participation of the public increases responsibility and transparency in decision making, as well as consciousness of the public about environmental matters. It also provides support for the made decisions. Efficient participation of the public promotes cooperation principles and consultation between citizens and decision makers, which contributes to general society democratization. That is enabled by the Aarhus Convention implementation which includes: access to information, participation of the public in decision making and access to jurisdiction when speaking of environment. These are at the same time three main Convention pillars. Twelve years ago the UN Secretary General Kofi Annan described the Convention as "the most ambitious venture in environmental democracy undertaken under the auspices of the United Nations". We can say that the mentioned descriptionis probably correct even today, although there have been many other significant improvements in environmental democracy.
Europske integracije na području Zapadnog Balkana ishodište su europeizacije koja je usko isprepletena s demokratizacijom i demokratskom konsolidacijom, ta su dva procesa povezana i međusobno uvjetovana. Ovaj rad je predstavio koncept demokratizacije kao željenoga političkog ishoda "Politike proširenja" te teorijski okvir europeizacije kao međunarodne dimenzije demokratizacije i vanjskopolitičkog cilja EU koja je, kako ovaj rad argumentira, prisutna od početka europskih integracija na Zapadnom Balkanu, što korelira s početkom Procesa stabilizacije i pridruživanja. Svojom demokratskom uvjetovanošću EU služi kao poticaj demokratske konsolidacije određujući službena mjerila u zadovoljavanju političkih uvjeta, potičući promjene na različitim razinama procesa demokratizacije. Međuovisnost modernizacije, državnosti i utjecaja vanjskih aktera, u slučaju riješenog pitanja državnosti, pridonosi konsolidaciji bivših realsocijalističkih država na Zapadnom Balkanu. ; European integration in the Western Balkans is the starting point of europeanisation that is closely intertwined with the process of democratisation and democratic consolidation; those two processes are interconnected and conditioned. This paper presents concept of democratisation as wanted political outcome of the EU Enlargement policy and theoretical frame of europeanisation as international dimension of democratisation, i.e. one of the EU external relations' objectives. As it argued; those processes are inherent from the beginning of the European integration in the Western Balkans that strongly correlated with Stabilisation and Association Process (SAP). With its democratic conditionality European Union serves as main impulse and initiative of democratic consolidation determining official benchmarks in fulfilling political (Copenhagen) criteria and encouraging changes on different levels of democratisation process. Interdependence of modernisation, statehood development and influence of external actors, in a case of resolved nationbuilding question, increases the consolidation of former real-socialist countries in the Western Balkans.
According to the increasing awareness of the importance, advantagesand feasibility of representing/visualizing spatial relations and spatial content through corresponding cartography –maps are becoming increasingly more frequent and elaborate when one needs to represent some aspect of reality from various standpoints: economical, natural scientific or politological. Some contents practically impose the need for applied cartography which is especially true of international-political, military, geopolitical and transport issues. Therefore, mass communication media have been increasingly accepting and adopting specific cartography as significant content which successfully compete with the importance of the text itself – this is the case everywhere, including in Croatia. The French geographical-political-cartographic school is the model and exceptional accomplishment. It also has predecessors in the German/Nazi geopolitical school from the first half of the 20th century. ; U skladu sa sve razvijenijom sviješću o značenju, prednostima i velikoj uvjerljivosti prikazivanja/vizualizacije prostornih odnosa i sadržaja u prostoru putem odgovarajuće kartografije – zemljovidni prikazi postaju sve učestaliji i razrađeniji kada treba dočarati neki oblik stvarnosti i to s vrlo različitih stajališta bilo onog gospodarskog, prirodoslovnog ili politološkog. Pri tome neki sadržaji upravo nameću potrebu postojanja aplikativne kartografije što naročito vrijedi za pitanja međunarodno-političkog, vojnog, geopolitičkog i prometnog značaja i značenja. Zbog toga sredstva masovnih komunikacija sve više prihvaćaju i udomljuju specifičnu kartografiju kao bitne sadržaje koji se u svojoj važnosti uspješno natječu s važnošću samog teksta – tako je svugdje, pa tako i u Hrvatskoj. Pri tome kao na uzor i naročito dostignuće treba ukazati na francusku geografsko-političko-kartografsku školu koja ima i starije preteče i to iz redova njemačke/nacističke geopolitičke škole iz prve polovice 20. st.
