Suchergebnisse

U radu se razmatra potencijalni doprinos socijalnih inovacija jačanju socijalne kohezije i ublažavanju učinaka krize. U politikama i programima financiranja Europske unije socijalne inovacije prepoznaju se kao važan doprinos jačanju socijalne kohezije, koja slabi uslijed krize i povećane socijalne ranjivosti. Istovremeno, pokazuje se da su socijalne inovacije u hrvatskom kontekstu i dalje slabo poznat koncept priređivačima politika, stručnjacima i široj javnosti. Nalazi i zaključci rada temelje se na empirijskom istraživanju provedenom u okviru međunarodnog FP7 projekta WILCO – Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, unutar kojeg su studirani izabrani gradovi (u Hrvatskoj su to bili Zagreb i Varaždin); obilježja njihovih socijalnih sustava te su analizirani identificirani primjeri socijalnih inovacija. Lokalni socijalni sustavi gradova u istraživanju tek djelomično odražavaju karakteristike nacionalnih socijalnih režima, a otvorenost i podrška lokalnih vlasti ključna je za razvoj i održivost socijalnih inovacija. Većina istraživanih inovacija je u području usluga, iako se inovacije prepoznaju i u inovativnim instrumentima regulacije i socijalnih prava, novim oblicima vladavine te novim modalitetima rada i financiranja organizacija te one mogu utjecati na postupne promjene samih lokalnih socijalnih sustava. U hrvatskom kontekstu razlikujemo tri tipa socijalnih inovacija: (1) inovacije koje nastaju u javnom sektoru, uz podršku stručnjaka izvan sektora, (2) inovacije koje dolaze iz inozemstva, kao rezultat inozemnih financijskih programa te (3) inovacije koje dolaze iz civilnog društva, temeljem samoorganizacije građana. Dok se u primjerima nekih zapadnoeuropskih gradova javni sektor sa svojim profesionalnim kapacitetima prepoznaje kao važan proizvođač socijalnih inovacija, u Hrvatskoj prijašnja iskustva te istraživanja provedena u projektu sugeriraju da većina socijalnih inovacija dolazi iz civilnog društva, pri čemu je razina kulturnog i socijalnog kapitala važan preduvjet razvoja i uspjeha inovacija. ; This paper discusses a potential contribution of social innovations to strengthening social cohesion and mitigating the effects of the crisis. In EU funding policies and programs, social innovations are recognized as an important contribution to strengthening of social cohesion, which has weakened due to the crisis and increasing social vulnerability. At the same time, it is shown that social innovations in the Croatian context are still a concept poorly understood by policy creators, experts, and the general public. The findings and conclusions of the paper are based on the empirical research conducted within the international FP7 project WILCO - Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, which studied the selected towns (in Croatia Zagreb and Varaždin) and characteristics of their social systems, and which analyzed identified examples of social innovations. Local social systems of cities included in the research reflected the characteristics of national welfare regimes only partially, and the openness and support of local authorities is crucial for the development and sustainability of social innovations. Most of the studied innovations were in the field of services, although innovations were also recognized in innovative instruments of regulation and social rights, the new forms of governance and new modes of work and funding of organizations, and they can have an impact on the gradual changes of the local social systems. In the Croatian context, three types of social innovations can be distinguished: (1) innovations occurring in the public sector, with the support of experts from outside the industry, (2) innovations that come from abroad, as a result of foreign financial programs, and (3) innovations coming from civil society, based on the self-organization of citizens. While in the examples of some Western European cities the public sector with its professional capacity is recognized as an important producer of social innovations, in Croatia, past experiences and the research conducted within the project suggest that most social innovations come from civil society, where the level of cultural and social capital is an important prerequisite for the development and success of innovations.

Ruski inozemni turizam poznat je na svjetskom turističkom tržištu. Izvoz turističkih usluga u Rusiju zabranjen je sankcijama za ekonomije mnogih zemalja. U današnje vrijeme prisutne su nove tendencije koje bi trebale radikalno promijeniti strukturu ruskog domaćeg turizma i utjecati na inozemni turizam. Za to postoje vanjski i unutarnji tržišni i politički razlozi. U Rusiji država potiče razvoj domaćeg turizma različitim programima i strategijom njegova razvoja. Poduzetničke aktivnosti, konkurencija, investicija u turizam i turistička infrastruktura također su u porastu. U današnjoj Rusiji vidljiva je promjena od "inozemnog turizma" prema "domaćem turizmu". Ovo posljednje donosi dodatne prihode ruskim regijama. Sadašnja ekonomska i politička situacija doprinosi tom procesu. Pad prihoda uzrokovan ekonomskom krizom prisiljava Ruse da manje putuju u inozemstvo, a raste broj putnika u domaće jeftinije destinacije. Suočena s ekonomskim sankcijama ruska državna tijela traže unutrašnje investicije i mogućnosti smanjenja troškova uvoza. Počeli su više pažnje posvećivati domaćem turizmu. Pod sloganom "supstitucija uvoza" i "protusankcije" neke restrikcije koje utječu na međunarodni turizam, preferencije prema domaćem turizmu i stimulacija potražnje elaborirane su u ovom radu. Također i restrikcije inozemnog turizma kao i zabrana stranim kompanijama da djeluju na ruskom turističkom tržištu postali su politički faktor. Pad ruskog inozemnog turizma jača konkurenciju među svojim destinacijama, a povezano je i s Republikom Hrvatskom. Broj ruskih turista u Hrvatskoj pada iz godine u godinu. S jedne strane to može imati negativan utjecaj na hrvatsko turističko tržište, a s druge strane može otvoriti nove mogućnosti za pronalaženje načina da se privuče više posjetitelja iz Hrvatske. Smatramo da to može biti u interesu Hrvatske. ; Russian outbound tourism is well noticed in the World Tourist Market. Exporting tourist services to Russia has been the boon for the economies of many countries. Nowadays new tendencies are being revealed which should radically change the structure of Russian national tourism and influence the International tourism. There are outer and inner, market and political reasons for that. In Russia the government supports the inner and inbound tourism by means of programs and the strategy of its development. Entrepreneurial activities, competition, investment in tourism and tourist infrastructure are growing as well. In nowadays Russia the shift from "The industry of outbound tourism" to "The industry of national tourism" is well seen. The latter brings additional revenues to Russian regions. Current economic and political situation is contributing to this process. The economic-crisis-related decline in incomes pushes Russians to travel abroad less and instead increases the number of travelers within the country to cheaper destinations. Facing economic sanctions Russian authorities search for inner investment and the possibilities to reduce the cost of import. They started paying more attention to inner tourism. Under the slogans of "import-substitution" and "counter-sanctions" some restrictions on outbound tourism, preferences for the national tourism industry, and stimulation of consumers' demand were elaborated in this paper. Also the outbound tourism restrictions, prohibition for some foreign companies to act on Russian tourist market became a political factor. The decline of Russian outbound tourism strengthens the competition among its destinations. It is related to Republic of Croatia. The number of Russian visitors to Croatia declines from year to year. On the one hand it may have negative influence on Croatian tourist market, on the other – it opens new possibilities to find ways to attract more visitors from Russia. We suppose that it may be in the interest of Croatia.

Normalno stanje javne uprave nije stabilnost, nego promjena. Zato reforma javne uprave ne označuje nekakvo izvanredno stanje, nego njezine uobičajene »životne« uvjete. Reforma je temeljno načelo javne uprave. Samo kroz promjene institucija javna se uprava može prilagoditi zahtjevima i uvjetima društvene okoline. Opći cilj upravne reforme je promjena javne uprave u sustav koji sam od sebe reagira na promjene zadataka koji mu se postavljaju i automatski prilagođuje okvir donošenja odluka. Reforma javne uprave mora biti usklađena s političkom racionalnošću i efikasnošću. Važnost i izraženost političkih ciljeva može se razlikovati, a ovisi o pitanjima koja su politički relevantna. Ponekad je to viša razina demokracije i sudjelovanja građana, ponekad poboljšanje javnih usluga, ponekad ograničenje državnih odgovornosti putem deregulacije i privatizacije. Ti su ciljevi suprotstavljeni jedni drugima, jednako kao i reforme javne uprave koje ih pokušavaju doseći. Zbog tih se suprotstavljenosti ne može lako odgovoriti na pitanje jesu li upravne reforme dobre ili loše. One su ujedno i razlog zašto upravne reforme obično ne dobivaju opću podršku čim se ne svode na mjere pukog tehničkog poboljšavanja javne uprave. Nema sumnje da su noviji pokušaji reformi javne uprave u Austriji pozitivni. Austrija poduzima mjere usklađene s trendovima u drugim zemljama usmjerenima prema ograničavanju državnih odgovornosti i poboljšanju efikasnosti javne uprave. Osobito je okvirna primjena akcijskog programa utemeljenog na novom javnom menadžmentu pokazatelj volje i sposobnosti javnih aktera da moderniziraju javnu upravu. U tom se kontekstu može zapaziti da se pojedinci zahvaćeni reformskim mjerama ne opiru znatnije njihovu ostvarenju. Jasno je da se ne mogu ostvariti svi reformski koncepti. Akteri su često prisiljeni na kompromise i djelomično prihvaćanje suprotnih gledišta. Uzevši u obzir sve te aspekte, razumljivo je da novije upravne reforme ne mogu biti zasnovane na jednom općem konceptu obilježenom logičnom usklađenošću svih mjera, nego su projekti koji se sastoje od više dijelova s različitom mjerom ostvarenja. Zato se sadašnje reforme u Austriji ne mogu smatrati uspjehom, nego više od toga – obećanjem za budućnost. ; Reform is the constituting principle of public administration. It is only by this institutional mobility that public administration is able to meet the changing requirements of society. The reform of public administration must comply with political rationality and efficiency. The importance and significance of these goals may differ and depend on the relevant political issues. Sometimes it may be a higher level of democracy and participation, sometimes the improvement of social performances, sometimes reduction of state responsibility by means of deregulation and privatisation. These goals contradict each other as do public reforms themselves. The international trend to reduce state responsibilities and to make public administration more efficient has been met by measures that have also been taken in Austria. In particular, the (tentative) implementation of the action programme provided by the New Public Management is a signal for the will and ability of all public actors to modernize public administration. It is evident that the reform concepts could not be realized one to one. The actors were often forced to compromise and to meet the opponents halfway. It is also understandable that the recent public reform cannot be seen as a general concept characterized by logical consistency but as a project consisting of several parts with different levels of realization. Therefore, the ongoing reforms in Austria do not only have to be seen as a success but more than this as a promise for the future.

Način funkcioniranja i prilagodba nacionalnog sustava upravljanja i provedbe instrumenata kohezijske (u nastavku: regionalne) politike Europske unije (u nastavku: EU) te, posljedično, učinkovitost toga sustava, ima presudan utjecaj na dinamiku i svrsishodnost povlačenja sredstava fondova regionalne politike EU. Uzimajući u obzir aktualnost te teme uslijed završetka proračunskog razdoblja EU, 2014. - 2020. i perspektivu novog proračunskog razdoblja EU (2021. - 2027.), doktorska disertacija izdiže se iznad vremenskih ograničenja proračunskih razdoblja jer analizira problematiku korištenja sredstava regionalne politike EU u kontekstu znanstvenog doprinosa predlaganju modela institucionalnog okruženja sustava upravljanja instrumentima (fondovima) regionalne politike EU u Hrvatskoj. U tom kontekstu, jedan od najvećih problema i izazova je činjenica da je Hrvatska zadnja država koja je postala članica EU te istovremeno i jedina koja koristi fondove regionalne politike EU samo jednu proračunsku perspektivu. Stoga je i dodatni izazov prikupiti dostatne empirijske i ekonometrijske spoznaje o funkcioniranju sustava upravljanja fondovima regionalne politike u odabranim državama EU, a da bi zaključci bili primjenjivi na Hrvatsku. Posebna pozornost posvećena je prikazu sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU u državama sličnih usporednih karakteristika kao i Hrvatska, putem empirijskih spoznaja i zakonitosti, suvremenih pristupa i teorija koje pridonose rješavanju aktualnih, kompleksnih, teorijskih i praktičnih problema, a koji do sada nisu dovoljno istraženi niti prisutni u nacionalnom istraživačkom području. Rezultati organizacijske analize te analize učinkovitosti sustava upravljanja fondovima EU u odabranim državama u fokusu je istraživanja provedenog u okviru ove doktorske disertacije. Znanstveno istraživanje temelj je za davanje smjernica pri definiranju optimalnog modela sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU u Hrvatskoj koji, do trenutka izrade doktorske disertacije, zbog svoje nedovoljne učinkovitosti, kompleksnosti sustava donošenja odluka i svojevrsne "isprepletenosti" institucija u procesu pripreme i implementacije, negativno utječe na maksimiziranje iskorištavanja sredstava fondova regionalne politike EU. Kako bi se iz postojećih sustava upravljanja odabranih država EU empirijski mogli utvrditi ključni institucionalni čimbenici apsorpcije fondova EU, uzimaju se u obzir postojeći sustavi upravljanja. Znanstvenim istraživanjem i komparativnom analizom sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU u devet država središnje i istočne Europe te iskustvima funkcioniranja hrvatskog sustava, nastoji se formulirati optimalni okvir nacionalnog sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU koji bi mogao omogućiti donošenje kvalitetnijih strateških odluka izvršnoj vlasti kako bi se isti, u što je moguće većoj mjeri, odrazio na gospodarski rast putem učinkovitosti korištenja sredstava fondova regionalne politike EU. Rezultati provedene ekonometrijske analize doprinose zaključcima koji potvrđuju da su primljene bespovratne pomoći EU dovele do povećanja gospodarskog razvoja država EU. Međutim, sama alokacija sredstava pomoći nije nužno dovela do povećanja kvalitete institucionalnog okvira te konkurentnosti analiziranih zemalja. Stoga se potvrđuje važnost uspostavljanja institucionalnog okvira upravljanja fondovima EU koji, ne samo da će dovesti do povećanja apsorpcije fondova EU, nego će unaprijediti opću djelotvornost javnog sektora te konkurentnost države. Stoga je, temeljem sustavnog i sveobuhvatnog znanstvenog istraživanja u ovoj doktorskoj disertaciji, predložen i argumentiran model institucionalnog sustava za upravljanje i provedbu instrumenata (fondova) regionalne politike EU u Hrvatskoj, a primjenjiv je u kratkom i dugom roku. ; The national system of management and implementation of the European Union (hereinafter: EU) cohesion (hereinafter: regional) policy, its manner of functioning, its adjustment and, consequently, the effectiveness of this system, has a decisive influence on the dynamics and expediency of drawing from EU regional policy funds. Considering the relevance of this topic due to the end of the European budgetary period 2014-2020, and the perspective of the new budgetary period (2021-2027), this doctoral thesis rises above the time limits of budget periods because it analyses the use of EU regional policy funds in the context of scientific contribution to a draft model of the institutional framework for managing EU regional policy instruments (funds) in Croatia. In this context, one of the biggest problems and challenges is the fact that Croatia was the last to become an EU member country and at the same time the only one that uses EU regional policy funds for only one budgetary period. Therefore, it is an additional challenge to gather enough empirical and econometric knowledge about the functioning of the EU regional policy funds management system in selected EU countries, for the conclusions to apply to Croatia. Special attention was paid to the presentation of the EU regional policy funds management systems in countries with similar characteristics comparative to Croatia, through empirical knowledge and laws, modern approaches and theories that contribute to solving current, complex, theoretical and practical problems, which have not been sufficiently researched or present in the national research area. The results of the organizational and efficiency analyses of the EU funds management system in selected countries are the focus of the research conducted within this doctoral thesis. Scientific research served as the basis for providing guidelines for defining the optimal model of the EU regional policy funds management system in Croatia, which, by the time of this analysis, due to its low efficiency, the complexity of the decision-making system and a kind of "intertwining" of institutions in the process of preparation and implementation, has failed to maximize the utilization of EU regional policy funds. To be able to empirically determine the key institutional factors for the EU funds absorption from the existing management systems of selected EU countries, the existing management systems are considered. Through scientific research and comparative analysis of the EU regional funds management system in nine Central and Eastern European countries, along with the experiences of the Croatian system, this paper aims to determine an optimal framework for a national EU regional policy fund management system that would enable the executive power to adopt better strategic decisions. The abovementioned framework should, to the greatest extent possible, stimulate economic growth through the efficient use of EU regional policy funds. The results of the conducted econometric analysis contribute to the conclusions confirming that the received EU grants have led to an increase in the economic development of EU countries. However, the allocation of funds alone did not necessarily lead to an increase in the quality of the institutional environment and the competitiveness of the countries analysed. Furthermore, it is confirmed that an institutional framework for the management of EU funds should be established, which will not only increase the absorption of EU funds but will also improve the overall efficiency of the public sector and the competitiveness of the state. Therefore, this doctoral thesis, based on systematic and comprehensive scientific research, proposes and asserts a model of an institutional system for management and implementation of instruments (funds) of EU regional policy in Croatia that is applicable in the short and long term.

Način funkcioniranja i prilagodba nacionalnog sustava upravljanja i provedbe instrumenata kohezijske (u nastavku: regionalne) politike Europske unije (u nastavku: EU) te, posljedično, učinkovitost toga sustava, ima presudan utjecaj na dinamiku i svrsishodnost povlačenja sredstava fondova regionalne politike EU. Uzimajući u obzir aktualnost te teme uslijed završetka proračunskog razdoblja EU, 2014. - 2020. i perspektivu novog proračunskog razdoblja EU (2021. - 2027.), doktorska disertacija izdiže se iznad vremenskih ograničenja proračunskih razdoblja jer analizira problematiku korištenja sredstava regionalne politike EU u kontekstu znanstvenog doprinosa predlaganju modela institucionalnog okruženja sustava upravljanja instrumentima (fondovima) regionalne politike EU u Hrvatskoj. U tom kontekstu, jedan od najvećih problema i izazova je činjenica da je Hrvatska zadnja država koja je postala članica EU te istovremeno i jedina koja koristi fondove regionalne politike EU samo jednu proračunsku perspektivu. Stoga je i dodatni izazov prikupiti dostatne empirijske i ekonometrijske spoznaje o funkcioniranju sustava upravljanja fondovima regionalne politike u odabranim državama EU, a da bi zaključci bili primjenjivi na Hrvatsku. Posebna pozornost posvećena je prikazu sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU u državama sličnih usporednih karakteristika kao i Hrvatska, putem empirijskih spoznaja i zakonitosti, suvremenih pristupa i teorija koje pridonose rješavanju aktualnih, kompleksnih, teorijskih i praktičnih problema, a koji do sada nisu dovoljno istraženi niti prisutni u nacionalnom istraživačkom području. Rezultati organizacijske analize te analize učinkovitosti sustava upravljanja fondovima EU u odabranim državama u fokusu je istraživanja provedenog u okviru ove doktorske disertacije. Znanstveno istraživanje temelj je za davanje smjernica pri definiranju optimalnog modela sustava upravljanja fondovima regionalne politike EU u Hrvatskoj koji, do trenutka izrade doktorske disertacije, zbog svoje nedovoljne ...

U Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu čuva se arhivski fond 9. korpus Jugoslavenske narodne armije, obima pedeset i osam kutija (5,8 dužnih metara) gradiva nastaloga od 1972. do 1992. godine. Fond izvorno nije činio jednu organsku cjelinu, nego je nastao izdvajanjem gradiva korpusa iz više dokumentacijskih cjelina tijekom višegodišnjega razdoblja. Uslijed toga, fond je arhivistički obrađivan u tri faze te je završen u lipnju 2018. godine. Izrađeno je obavijesno pomagalo (sumarni inventar). Gradivo je javno i dostupno svim korisnicima koji Hrvatskomu memorijalno-dokumentacijskomu centru Domovinskoga rata podnesu zahtjev za uvid u sadržaj i pretraživanje fonda. Gradivo je autentično, dobro očuvano i vjerodostojno. Navedeni fond ima veliku informacijsku vrijednost te je iznimno važan povijesni izvor za proučavanje Domovinskog rata na području sjeverne Dalmacije i južne Like od 1991. do 1992., za proučavanje izbijanja rata u Bosni i Hercegovini u proljeće 1992., kao i za razumijevanje uloge Jugoslavenske narodne armije u raspletu jugoslavenske krize. ; The Croatian Memorial Documentation Center of Homeland War in Zagreb stores archival fonds of the 9th (Knin's) Corps of the Yugoslav People's Army, the total of fifty eight boxes (5,8 linear meters) of archives, confiscated by the Croatian forces after the Storm operation in August 1995 in the liberated territory of the Republic of Croatia. Originally the fonds was not an organic whole, but was created by the exclusion of the corps' archives from various and unarranged documentation wholes which from December 2005 to March 2018 were handed over to the Center as deposit by the Croatian State Archives, Ministry of Defence of the Republic of Croatia, State Archives in Zadar, Military Security and Intelligence Agency, Lika-Senj Police Administration and several private holders. To a significant extent, that slowed down and made its arrangement harder, while causing numerous difficulties for the Center's employees during the fonds' archival processing. Because of that, fonds was arranged in three phases during several years and it was finished in June 2018. A finding aid was created for the fonds (summary inventory) kept at the Division for Conventional Records of the Center. The fonds' records, dating from 1972 to 1992, are divided into sixteen series with associated sub-series. They are written in Serbian (or so called Serbo-Croatian), in Latin or Cyrillic script. The fonds mostly contains original documents, written on paper, cardboard or transparency. It also contains smaller amount of photographs and negatives. The records are authentic, well-kept and credible, representing the large part but not the entire documentation created by the activity of its creator. The fonds has significant informational value and is an extremely important historical source for research of the Homeland War, especially in the area of north Dalmatia and southern Lika during 1991-1992, research of the outbreak of war in Bosnia and Herzegovina in spring 1992, as well as for understanding the role of the Yugoslav People's Army in the way the Yugoslav crisis was resolved. Due to its historical importance and in order to bring it closer and present it to the both professional and general public, the Center published four volumes comprising of 525 documents of the Corps' Command and units within it, as well as headquarters and units of the territorial defence of the rebelled Serbs in northern Dalmatia, created from mid-February 1991 to the end of May 1992.The judiciary bodies of Croatia and Bosnia and Herzegovina also used it to a large extent in their investigations of criminal offences and war crimes committed during the conflict in northern Dalmatia and southern Lika, as well as western and south-western Bosnia until mid-1992. Fonds' records were also greatly used to create The Memorial for suing Yugoslavia due to violation of Genocide Convention's provisions, submitted by the Republic of Croatia to the International Court of Justice in Hague on 2 June 1999. Fonds' records are public archives available to all users on equal terms.

U članku su prezentirani rezultati analize financiranja državnih arhiva proračunskim sredstvima namijenjenim financiranju javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske u posljednjem desetogodišnjem razdoblju. Dane su nove spoznaje o financiranju arhivâ, što se uobičajeno navodi među ključnim čimbenicima (uz prostorne i ljudske resurse) koji utječu na stanje arhivske službe u Hrvatskoj. Rezultati analize sistematizirani su u obliku grafikona i tabličnih prikaza. Interpretirani su u širem kontekstu kretanja relativnoga udjela Ministarstva kulture u državnom proračunu Republike Hrvatske te ulaganja u programe drugih kulturnih djelatnosti. Između ostaloga, rezultati pokazuju vrstu, opseg i kontinuitet aktivnosti na koje su arhivi u sustavu javne arhivske službe stavljali naglasak, te njihovu podudarnost s osnovnim zadaćama arhivâ. Zajedno s pregledom kretanja iznosa odobrenih sredstava, takvi su podatci i jedan od pokazatelja odnosa države prema arhivskoj djelatnosti. Mogućnost praktične primjene rezultata istraživanja je u tome što daju podlogu za preispitivanje pristupa državnih arhiva u planiranju arhivskih programa, kao i metodologije financiranja od strane mjerodavnoga ministarstva. ; The article presents the results of state archives financing within programmes of public needs in the cultural portfolio of the Republic of Croatia during the last ten-year period. It is a contribution to the issue of state archives financing in general, which is usually listed among key factors (with spatial and human resources) that determine and condition the position of contemporary archival service in Croatia. The results are systemised in the form of graphs and tables. They are interpreted in the wider context of trends in the change of the Ministry of Culture's proportion in the total state budget and investments in programmes of other cultural services. Inter alia, the results demonstrate which activities, to what extent and in which continuity (short-term, long-term) were in focus of state archives in Croatia, as well as how they corresponded with their core tasks. Together with an analysis of the total amount of appropriations, such data are also one of the indicators of state's attitude towards archival service. The analysis shows that in the period 2010-2018, within public calls for financing programmes of public needs in culture, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia approved to state archives 1209 programmes in six categories: archives, international cultural cooperation, computerisation, digitisation, investment aid and preservation of immovable cultural goods. The total amount of appropriations for archival programmes was around 87,8 million HRK, which is 5,87% of total amount of appropriations provided for all programmes within those six categories. In the comparison with the average annual appropriations from the Ministry of Culture's budget in all cultural services and their programmes, the average annual appropriations in the programmes of state archives were 3,43%. They depended on the Ministry of Culture's proportion in the total annual state budget in that period. Analysis also demonstrates that three largest users of appropriations were the Croatian State Archives (32,05%), the State Archives in Dubrovnik (18,36%) and the State Archives in Zagreb (6,16%). All other state archives achieved individual shares less than 5 %. Such data illustrates disparities between state archives in the number, but also in the variety of applied programmes. Such disparities are the result of specific possibilities of each state archives (such as spatial and human resources), but also the consequence of the absence of long-term planning and development strategies for the archival service in Croatia in general. Such situation should be improved by the National Archival Service Development Plan, adoption of which by the Government of the Republic of Croatia is intended in the new Law on Archives and Archival Institutions (Official Gazette of the Republic of Croatia 61/2018). Besides appropriations from the national budget within described programmes of public needs in culture, state archives in Croatia are in front of the challenge to improve financing from other sources. The potential for such improvement is a more active approach to the use of the EU funds, i.e. better positioning of the archival and other cultural services in the EU multiannual financial framework (MFF) for the 2021-2027 period. Also, the results and services developed within archival programmes should be usable as new resources, i.e. potential sources of new income.

Uvod: Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), jodni deficit je jedan od najozbiljnijih socijalno-medicinskih problema svijeta. Oko dvije milijarde ljudi, odnosno 30% opšte populacije živi s rizikom razvijanja poremećaja koji nastaju kao posljedica jodnog deficita, 700 miliona ima strumu, a oko 20 miliona su ozbiljno mentalno retardirani. Smatra se da je jodni deficit najčešći razlog za mentalnu retardaciju. Cilj rada: Cilj rada je bio prikupiti i analizirati podatke o kvaliteti soli na tržištu u Bosni i Hercegovini u skladu s važećom legislativom, te iste usporediti s dostupnim znanstvenim informacijama o prekomjernom, odnosno nedovoljnom unosu joda, te eventualnom potrebom izmjene zakonodavnog okvira s aspekta kvalitete soli. Rezultati i rasprava: Optimalan unos joda od osobite je važnosti za zdravlje, a nedovoljan unos joda uzrokuje brojne razvojne i funkcionalne poremećaje koji se nazivaju poremećaji uzrokovani nedostatkom joda (eng. Iodine deficiency disorders - IDD). Jodiranje kuhinjske soli i soli koja se koristi u prehrambenoj industriji te proizvodnji hrane za životinje najbolja je preventivna mjera sprječavanja poremećaja uzrokovanih nedostatkom joda na razini određene populacije ili države. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Zakladi za djecu Ujedinjenih naroda (UNICEF) i Međunarodnom odboru za kontrolu bolesti povezanih s manjkom joda (ICCIDD) preporučen dnevni unos joda je 150 μg (za trudnice i dojilje 220- 290 μg). Jod se u najvećoj mjeri unosi sa soli iz kruha i tjestenine, zatim direktnim dosoljavanjem i konzumiranjem industrijskih gotovih proizvoda. Zaključci: Kontrolu kvalitete soli koja se nalazi na tržištu potrebno je redovito pratiti jer je uočeno niz nedostataka kvalitete soli, od čega se dio odnosi i na prisutnost joda. S druge strane nedovoljna istraživanja o unosu količine soli putem hrane u Bosni i Hercegovini otvara dodatne potrebe ovakvih istraživanja u cilju procjene nedovoljnog, odnosno prekomjernog unosa joda. ; Introduction: According to World Health Organization (WHO) estimates, iodine deficiency is one of the most serious socio-medical problems in the world. About two billion people, or 30% of the general population live with the risk of developing disorders resulting from iodine deficiency, 700 million have a strike, and about 20 million are severely mentally retarded. Iodine deficiency is believed to be the most common cause of mental retardation. Aim: The aim of the paper was to collect and analyze the data on the quality of salt in the market in Bosnia and Herzegovina in accordance with the current legislation, and to compare it with the available Food in health and disease, scientific-professional journal of nutrition and dietetics - Special edition scientific information on excessive or insufficient iodine intake and the possible need to change the legislative framework from the aspect of salt quality. Results and discussion: Optimal iodine intake is of particular importance to health, and inadequate iodine intake causes numerous developmental and functional disorders called iodine deficiency disorders (IDDs). Iodination of kitchen salt and salt used in the food industry and the production of animal feed is the best preventive measure to prevent iodine deficiency disorder at the level of a particular population or state. According to the World Health Organization, the United Nations Children's Fund (UNICEF) and the International Committee for the Control of Iodine-Related Disorders (ICCIDD) recommended daily intake of iodine is 150 μg (for pregnant women and breastfeeding 220-290 μg). Iodine is largely introduced from salt from bread and pasta, then by direct dosing and consumption of industrial finished products. Conclusions: The quality control of salt in the market needs to be monitored regularly because a number of quality salt shortages have been observed, of which part also relates to the presence of iodine. On the other hand, inadequate research into the amount of salt intake through food in Bosnia and Herzegovina opens up the additional needs of such studies in order to estimate inadequate or excessive iodine intake.

Research background. The presence of insect fragments is one of the major constrains in stored food commodities and it causes considerable loss in the quality of the produce. The management of the pest is viewed as a huge challenge in foodprocessingindustry. Conventionally, the detection of Tribolium castenaum in the food processing industry is carried out by acid hydrolysis and staining methods that are time consuming and lack precision. Experimental approach. Considering the importance of a quick and effective method, a quantitative polymerase chain reaction (qPCR)-based approach was developed and elucidated in this study. The mitochondrial cytochrome oxidase I (mtCOI) gene was identified as a target due to its abundance in the pest. Specific primers were designed against the target gene by Primer Premier software and amplified in a qPCR. Results and conclusions. This method is capable of detecting all the ontogenic stages of T. castaneum in stored wheat flour. Earlier experiments had demonstrated that about 20 µg of DNA can be obtained from 2.2 mg of insects. To quantify the infestation levels, the cycle threshold (Ct) values obtained from known samples were subjected to regression analysis and expressed as adult equivalents. In the unknown samples, the infestation was calculated as 1.74 and 0.046 adult insects in 5 g of wheat flour. The maximum permissible limit of insect fragments in flour is 75 insect fragments or approx. 3 adults per 50 g of flour as per the US Food and Drug Administration (FDA). Hence, by adopting this new method, it is possible for the warehouse operators to arrive at a decision to proceed with efficient management practices where wheat flour is stored. Also, this method can be ratified by government agencies associated with international business to ascertain whether the wheat flour meets the standards set by the respective country before subjecting to foreign trade. Novelty and scientific contribution. This study is the first of its kind in the detection and quantification of T. castaneum in milled products. So far, only conventional methods have been employed to assess the presence of the pests and manual counting of fragments are practiced to quantify the infestation levels. The developed qPCR method is faster, reliable and can be employed in milling industries, bakery industries, food processing plants and foreign trade units for critical detection and quantification of T. castaneum pest infestation. ; Pozadina istraživanja. Prisutnost dijelova insekata u namirnicama jedno je od glavnih ograničenja pri njihovom skladištenju, te uzrokuje velike gubitke u kvaliteti proizvoda. Suzbijanje štetnika predstavlja velik izazov u prehrambenoj industriji. Tradicionalno se prisutnost kestenjastog brašnara (Tribolium castaneum) u prehrambenim proizvodima utvrđuje kiselinskom hidrolizom i metodom bojanja, koje su dugotrajne i neprecizne. Eksperimentalni pristup. Uzevši u obzir potrebu za primjenom brze i učinkovite metode određivanja prisutnosti T. castaeneum u brašnu, u radu je razvijena i opisana kvantitativna metoda koja se temelji na lančanoj reakciji polimerazom u stvarnom vremenu (qRT-PCR). Kao ciljni gen odabran je mitohondrijski gen za podjedinicu 1 citokrom c oksidaze (mtCOI) zbog njegove rasprostranjenosti u nametniku. Pomoću kompjuterskog softvera Primer Premier izrađene su početnice za umnožavanje DNA ciljane vrste metodom qRT-PCR. Rezultati i zaključci. Ovom se metodom može identificirati kestenjasti brašnar (T. castaneum) u svim fazama ontogeneze u uskladištenom brašnu. Prijašnji su eksperimenti pokazali da se iz 2,2 mg kukaca može izdvojiti otprilike 20 µg DNA. Za utvrđivanje opsega zaraze provedena je regresijska analiza broja ciklusa (Ct-vrijednost) potrebnih za određivanje poznatih uzoraka, a rezultati su izraženi kao broj odraslih kukaca. U nepoznatim je uzorcima izračunat stupanj zaraze od 1,74 odnosno 0,046 odraslih insekata u 5 g pšeničnog brašna. Prema regulativi Američke agencije za hranu i lijekove (engl. U.S. Food and Drug Administration (FDA)), najveći dopušteni broj dijelova insekata u brašnu je 75, odnosno otprilike 3 odrasla kukca u 50 kg brašna. Pomoću ove nove metode voditelji skladišta mogu donijeti odluku o tome gdje skladištiti brašno, te učinkovito provoditi plan suzbijanja ovog nametnika. Također, državne agencije koje posreduju u međunarodnom poslovanju mogu temeljem ove metode utvrditi zadovoljava li kakvoća proizvedenog pšeničnog brašna standarde zemalja kojima se ono isporučuje. Novina i znanstveni doprinos. Ovo je prvo istraživanje u kojem je utvrđena količina kestenjastog brašnara T. castaneum u mljevenim žitaricama. Dosad su korištene samo konvencionalne metode utvrđivanja prisustva nametnika u brašnu, a opseg zaraze je određivan ručnim brojanjem dijelova insekata. Nova qRT-PCR metoda je brža, pouzdanija i može se koristiti u mlinarskoj i pekarskoj industriji, pogonima za preradu hrane i pri međunarodnoj trgovini za utvrđivanje opsega zaraze kestenjastim brašnarom.

S razvojem tehnologije i ulaskom u globalno doba dolazi do potrebe za izmjenama i unutar knjižnica kao stupova društva. Knjižnice su s izmjenama u informacijskoj, komunikacijskoj i prije svega u tehnološkoj sferi zahtijevale brzu prilagodbu novu načinu rada. Digitalizacija knjižnične građe koja se obrađuje u radu dugotrajan je i financijski i stručno zahtjevan proces koji treba doprinijeti poboljšanju rada knjižnica, pomoći korisnicima, poboljšati informacijsko opismenjavanje te potaknuti niz drugih čimbenika. Znanstvena zajednica, ali i šira društvena zajednica, s procesom digitalizacije imala bi veći pristup informacijama, a time i mogućnost usvajanja većega znanja. Da bismo govorili o procesu digitalizacije i njegovim prednostima, moramo prvo razlikovati pojmove poput digitalne knjižnice, hibridne knjižnice i elektroničke knjižnice, što ovaj rad i prikazuje. Bez potpora vlada, međunarodnih organizacija i raznih drugih pokrovitelja knjižnice ne mogu postati spoj kulture, obrazovanja, znanosti i cjelokupnoga razvoja. Kroz pregled povijesnoga nastanka i razvoja digitalnih knjižnica možemo uočiti da su najvećim dijelom digitalizirana djela prije 20. stoljeća, a jedan od uzroka tomu je autorsko pravo koje onemogućava digitalizaciju djela 20. i 21. stoljeća bez autorova pristanka. Rad navodi niz prednosti digitalizacije knjižnične građe od očuvanja intelektualnoga sadržaja, smanjivanja mehaničkoga oštećenja, uštede prostora, povećanja dostupnosti građe, učestalosti korištenja građe itd. Da bi se građa digitalizirala, autori prema nizu različitih stručnjaka navode koji su to elementi koje treba uzeti u obzir prilikom postupka digitalizacije. Djela siročad, djela bez autora, najveći su problem u procesu digitalizacije i procesu stvaranja digitalnih knjižnica. Direktiva koja je donesena na razini Europske unije vezana za ova djela još uvijek nije usvojena iako bi doprinijela postupku digitalizacije i dostupnosti takvih djela. Dio rada govori i o pojmu e-knjige, njezinu nastanku, definiranju, prednostima, ali i nedostatcima te formalnim i intelektualnim obilježjima e-knjige. Istraživački dio rada govori o trima velikim projektima digitalizacije na svjetskoj razini: o projektu Gutenberg, Million Book i Google Books. Kroz ove projekte započeo je velik projekt masovne digitalizacije knjižnične građe. Motiv ovih projekata bio je omogućavanje dostupnosti građe i informacija korisnicima. ; With the technological development and having entered the global age we are faced with a need to change the libraries too, libraries as the pillars of the society. Considering the changes in the information, communication and above all technological sphere there was a need for the libraries for a quick adjustment to the new ways of working. Digitalization of library archives, which is discussed in this paper, is a long and financially and professionally engaging process that is supposed to contribute to the efficiency of the libraries, help the users, advance information knowledge and prompt a number of other factors. Through the digitalization process the scientific community, as well as society as a whole, would have a larger information access, meaning possibility of acquiring more knowledge. In order to speak of the digitalization process and its advantages, we should first differenciate between the terms like digital library, hybrid library and electronic library, which this paper offers an overview of. Without the help of governments, international organizations and various other sponsors libraries cannot become an important factor in culture, education, science and overal development. Looking through the overview of historical development of the digital libraries, we can notice that it is mostly 20th ct. works that are digitalized. One of the reasons is the copyright that prevents digitalization of the 20th and 21st ct. works without the author's consent. The paper enumerates a number of advantages of the digitalization of library archives like intelectual content protection, smaller mechanical damages, space saving, larger access to the materials, frequency of usage of the archives,etc. According to a number of experts, the authors of this paper state the elements that should be taken into consideration in order to digitalize the archives. Orphan works, works without an author, are the largest problem in the digitalization process and the process of making digital libraries. A directive made at the level of EU is still not implemented although it would contribute to the digitalization process and availability of such works. A part of this paper is also about the term e-book, its etymology, definition, advantages and disadvantages, as well as about formal and intelectual properties of an e-book. The reseach part of the paper focuses onto three large digitalization processes in the world: Gutenberg project, Million Book and Google Books. These projects initiated the project of mass digitalization of the library archives. The motiv of these projects was to enable the users to have access to the archives and information.

U ovom prikazu autor analizira ekumenske i dijaloške poruke papâ koji su do sada posjećivali Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku u posljednjih dvadesetak godina, od 1994. do 2015. Ostvareno je sedam takvih pohoda: pet danas svetoga Ivana Pavla II.: tri Hrvatskoj (1994., 1998. i 2003.) i dva Bosni i Hercegovini (1997. i 2003.), te po jedan Benedikta XVI. (Hrvatskoj 2011.) i Franje (Bosni i Hercegovini 2015.). Još je jedan, a to je trebao biti prvi, bio posve pripremljen, ali neostvaren: pohod Ivana Pavla II. Sarajevu 1994. Budući da su objavljeni i svi za tu prigodu pripravljeni govori i poruke, i oni su uvršteni u ovaj pregled. Snagom svojega primata u Kristovoj Crkvi, a poštujući i naglašavajući sinodalnost kao način djelovanja episkopata i cijele Crkve, pape su pozivali na sprečavanje i obustavu rata, dok je on bjesnio ovim krajevima, na pravedan mir, zatim na opraštanje i pomirenje narodâ koji su do jučer međusobno ratovali, na odgovornost političkih vođa za pravedan mir i prosperitet svojih naroda. Posebno su pozivali vjernike da na temelju onoga što im je zajedničko, upravo kao vjernici dadu u tome svoj doprinos: kršćani Katoličke i Srpske Pravoslavne Crkve snagom svojega krštenja i vjere u Isusa Krista Spasitelja, a zajedno s njima i sljedbenici islama i židovstva, na temelju vjere u istoga Boga Stvoritelja. Na svim pohodima pape su slali osobito snažne ekumenske i dijaloške poruke, a redovito su se susretali i s predstavnicima drugih kršćanskih Crkava i drugih vjerskih zajednica. U Bosni i Hercegovini posebno su bili naglašeni susreti s Međureligijskim vijećem koje okuplja najistaknutije predstavnike Katoličke Crkve, Srpske Pravoslavne Crkve, Islamske te Židovske zajednice, a papa Ivan Pavao II., prigodom posjeta Sarajevu 1997., dodijelio je Međunarodnu nagradu za mir Ivan XXIII. četirima humanitarnim udrugama vezanim uz četiri vjerske zajednice u BiH: katoličkom Caritasu Biskupske konferencije BiH, pravoslavnom Dobrotvoru, muslimanskom Merhametu te židovskoj La Benevolenciji. Mir, pomirenje, opraštanje, na što su posebno pozvani svi vjernici, suradnja i solidarnost, vrednote su na kojima treba graditi dobru budućnost ovih država i naroda. Te poruke autor prezentira u ovom radu kronološkim redom pohoda papâ. ; In the article, the author analyzes ecumenical and dialogue messages of the Popes who visited Bosnia and Herzegovina and Croatia between 1994 and 2015. There were seven visits: five by Saint John Paul II, three to Croatia (1994, 1998, and 2003), and two to Bosnia and Herzegovina (1997 and 2003); one by Pope Benedict XVI (Croatia 2011), and one by Pope Francis (Bosnia and Herzegovina 2015). A visit to Bosnia and Herzegovina by John Paul II in 1994 was scheduled but did not take place. Since all the speeches and messages were prepared for this visit, these are covered in this overview. Respecting and accentuating synodality as a way of acting by bishops and the entire Church, and invoking the authority of their primacy in Christ's Church, and at a time of war in this country, the Popes called for the conflict to end and for further conflict to be prevented, for a just peace, for forgiveness and reconciliation among those who had recently fought against one another, and for leaders to take responsibility for delivering a just peace and prosperity to their people. The Popes urged people of faith to recognize what they had in common and to make a contribution on the basis of their faith, Catholics and Orthodox on the strength of their baptism and their faith in the Savior Jesus Christ, and together with them followers of Islam and the Jewish religion on the basis of the same faith in the Creator God. During their visits, the Popes especially emphasized strong ecumenical and dialogue messages and met with representatives of other Christian and religious communities. In Bosnia and Herzegovina, meetings with the Interreligious Council were highlighted, bringing together the most prominent representatives of the Catholic Church, the Orthodox Church, and the Islamic and Jewish religious communities. During his visit to Sarajevo in 1997, Pope John Paul II awarded the John XXIII international peace prize to four humanitarian organizations related to four religious communities in Bosnia and Herzegovina: Caritas of the Bishop's Conference of Bosnia and Herzegovina, Dobrotvor from the Orthodox Church, Merhamet from the Islamic religious community, and La Benevolencia from the Jewish religious community. The faithful are especially called to peace, forgiveness, and reconciliation, and cooperation and solidarity are values on which the future of the people should be built. The author introduces these messages following the chronological order of the pastoral visits.