Suchergebnisse

Država Izrael u svijetu je prepoznata po višetisućljetnoj židovskoj tradiciji i povijesti. Osim bogate kulture, prožete bliskoistočnim elementima, ali i onima doseljenika iz raznih zapadnih zemalja, Izrael uživa poseban imidž na međunarodnoj pozornici. Taj pak imidž ovisi o više faktora – s jedne strane Izrael predstavlja multikulturalnu zemlju poželjnu kao turističku destinaciju ili pak zemlju za ekonomske i tehnološke inovacije, dok s druge Izrael biva predstavljen u negativnom kontekstu kao vojnička država koja guši prava manjina, posebice arapske. Negativan imidž utječe na Izrael, kao i na svaku drugu državu. Međutim, diplomatskim aktivnostima i raznim projektima ta slika pokušava se iz dana u dan poboljšati. Suradnja između diplomatskih službenika i konzultanata odnosa s javnošću ima za cilj što efektivniju promociju Izraela. Iako je percepcija Izraela ponekad izrazito polarizirana, u poslovnom svijetu taj faktor ne utječe na njegovo gospodarstvo. Baš suprotno, za vrijeme sukoba ili ratnih kriza, izraelski BDP je rastao, a sve to zahvaljujući imidžu vrijednih i upornih ljudi koji uživa židovska populacija u ekonomskom svijetu. U političkom kontekstu, Izrael druge države dijeli na prijateljske, odnosno neprijateljske. Kod prijateljskih, većinom zapadnjačkih država, uživa veliku potporu i u vojnom i u gospodarskom smislu te negativno pisanje svjetski poznatih medija ne utječe na tu potporu. Ovaj rad istražuje strategije međunarodnih odnosa s javnošću i diplomacije Države Izrael kao brenda u međunarodnoj zajednici. Kroz kratak povijesni pregled predstavlja se razvoj metoda kojima se izgrađuje imidž Izraela na međunarodnoj pozornici, a stručnjaci i diplomati daju praktičan uvid u funkcioniranje javne diplomacije i odnosa s javnošću na razini jedne države. ; The State of Israel is renowed worldwide for its millenial Jewish tradition and history. Besides its rich culture, infused with Middle Eastern and Western flavours, Israel nurtures a distinctive image in the international arena. The image is influenced by ...

Rad pručava politike razvojne pomoći kao instrumente moći za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva koji koriste u prvom redu državama-inicijatoricama. Rad se fokusira na dvije velike europske zemlje: Francusku Republiku i Saveznu Republiku Njemačke, koje su ujedno gospodarski i politički najmoćnije zemlje članice Europske unije. Promjenom paradigme, iz one u kojoj najveću korist od politika razvojne pomoći imaju slabije razvijene zemlje u paradigmu kako dugoročno najveću korist imaju upravo zemlje koje su inicijatorice istih, rad pokazuje da starije, veće te politički i ekonomski moćnije države članice Europske unije koriste politike razvojne pomoći prema slabije razvijenim članicama, prema zemljama kandidatkinjama te ostalim zemljama, kako bi promovirale vlastiti interes i ostvarile ciljeve svoje vanjske politike. Konačno, pokazujući vezu između politika razvojne pomoći i širenja utjecaja i moći Francuske i Njemačke, rad stvora pretpostavke za novo objašnjenje odnosa moći u međunarodnom okruženju. ; The dissertation examines how the development aid policy, both in the context of national budgets and European Structural and Investment Funds, is being used as an instrument for achieving foreign policy objectives, and it is in this sense primarily beneficial for countriesdonators. Dissertation is focussed on two main European Union member states: the Republic of France and Federal Republic of Germany. By changing the paradigm from the one in which the least developed countries have the most benefit from development aid policy to the paradigm that, on the long-term, greatest benefits precisely have the countries that are the initiators of the same development aid, dissertation argues that older, bigger, politically and economically more powerful European Union member states use development policies assisting less developed members, candidate and other countries to promote their own interests and achieve goals of their foreign policy. In attempt to demonstrate the influence of France and Germany through development ...

U radu se analiziraju pojam i pravni položaj nedržavnih aktera kao stranaka nemeđunarodnih oružanih sukoba, s posebnim osvrtom na odredbe zajedničkog čl. 3. Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949. te Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije iz 1977. godine, kao temeljnog međunarodnopravnog okvira koji regulira postupanje svih stranaka u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Analizirajući pravni temelj obvezatnosti spomenutih pravnih normi u odnosu na nedržavne aktere autorica upućuje na neravnopravan položaj koji nedržavni akteri imaju u odnosu na države zbog nemogućnosti da formalno postanu strankama navedenih međunarodnih ugovora. U tom kontekstu iznose se prednosti alternativnih mehanizama (sklapanja drugih međunarodnih ugovora, davanja jednostranih izjava ili izjava o obvezivanju) kojima nedržavni akteri mogu izraziti svoju volju i pristanak da budu vezani pravilima međunarodnog humanitarnog prava, što može imati pozitivan učinak i na njihovu svijest o odgovornosti za kršenje tih pravila. ; The author of this paper analyzes the concept and the legal status of non-State actors as parties to non-international armed conflicts. A special emphasis is placed on common Article 3 of the four Geneva Conventions for the protection of victims of war of 1949, as well as on the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 1949, and Relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II) of 1977 – the fundamental legal framework that regulates conduct of all parties to non-international armed conflicts. Notwithstanding the fact that these international instruments equally bind both States as well as non-State actors as parties to non-international armed conflicts, the legal position of non-State actors, compared to States, is not identical. Moreover, non-State actors cannot become parties to the aforementioned international agreements. In such a context, the author introduces alternative mechanisms (the conclusion of other international agreements, making unilateral declarations or Deeds of Commitment) which non-State actors can use to express their will and consent to be bound by the rules of international humanitarian law. The author concludes that such mechanisms may produce positive effects on non-State actors' awareness of their responsibility for violations of those rules.

U radu se naglašava potreba za novom regulacijom upravljanja zapisima u Republici Hrvatskoj. Opisuje se i analizira primjer Slovenije, koja je nakon osamostaljenja tri puta osuvremenjivala propise u tom području. Uspoređuju se hrvatski propisi i međunarodna norma, prihvaćena od Hrvatskog zavoda za norme kao nacionalnog normizacijskog tijela Republike Hrvatske. Naglašava se potreba primjene specifikacije MoReg – Model requirements for the management of electronic records, koja se primjenjuje u Europskoj uniji. Naznačuju se konkretne mjere koje treba ostvariti u okviru napora za modernizacijom propisa o upravljanju zapisima u Hrvatskoj. ; The necessity of new legal regulation of the records management in Croatia is stressed in the paper. The Slovenian example is described and analysed, having in mind that Slovenia modernised the respective legislation three times in the period after gaining independence. Current Croatian legislation and international standard on records management are compared. The Croatian standardisation institute and its role as national competent body are mentioned. There is a need for accepting MoReg – Model requirements for the management of electronic records, applied in the European Union. The author suggests the concrete measures that should be realised within efforts to modernise the respective Croatian legislation.

U radu se obrađuje koncept mirovnih operacija koji se razvijao u okvirima Ujedinjenih naroda i do danas je najvidljivija aktivnost koja se poduzima s ciljem održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. U novije vrijeme u provedbi kompleksnih mirovnih operacija sudjeluju razne međunarodne organizacije i institucionalni dionici, uključujući i civilnu policiju sastavljenu od policijskih službenika iz različitih zemalja. U radu se analiziraju organizacijski oblici i poslovi u kojima sudjeluju policijski službenici kao pripadnici međunarodnih mirovnih operacija. Na primjeru studije slučaja Istočnog Timora istražit će se kakvo je mjesto i ulogu imala policijska komponenta u provedbi sedam međunarodnih operacija različitih tipova i profila na teritoriju ove države u razdoblju od 1999. do 2012. godine. ; This paper analyses the concept of peacekeeping operations which was developed within the United Nations and which has been the most visible activity implemented in order to maintain international peace and security. More recently, the implementation of multidimensional peacekeeping operations includes the cooperation of various international organizations and institutional actors, including the civilian police composed of police officers from different countries. The paper analyses the organizational forms and activities carried out by police officers who are members of international peacekeeping operations. Based on the case study example of East Timor, the analysis will include the position and roles that the police component had in the implementation of seven different types and profiles of international peacekeeping operations on the territory of this country in the period from 1999 to 2012.

Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je objavio i formalizirao volju hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske izrađenu na referendumu održanom pet tjedana prije. Usvajanjem navedenih dokumenata, a u nemogućnosti postizanja novog političkog dogovora kojim bi se razriješila jugoslavenska državna i politička kriza, Hrvatska je ušla u završnu fazu procesa osamostaljenja. No, unutarjugoslavenske i međunarodne prilike i odnosi nisu predstavljali povoljan okvir hrvatskoga osamostaljenja, nego je u tom procesu Hrvatska nailazila na brojne prepreke, opstrukcije, nerazumijevanja, pa i otpore. Dio međunarodnih aktera, pritisnut odlučnošću hrvatskog političkog vodstva kao i brutalnošću srbijanske oružane agresije, postupno je gradio afirmativan stav prema odluci o izlasku Hrvatske iz SFRJ kao jedinom racionalnom odgovoru na jugoslavensku krizu i rastući velikosrpski nacionalizam i ekspanzionizam. Tri desetljeća nakon sudbonosnih odluka Hrvatskoga sabora prigoda je da podsjetimo na ključne državno-političke i međunarodnopravne akte koji su doveli do priznanja te međunarodne i diplomatske afirmacije Republike Hrvatske, kao i da ukratko ukažemo na one unutarnje i međunarodne dionike koji su se tom procesu odupirali, ali i na one koji su ga podržavali. ; On June 25, 1991, the Croatian Parliament passed the Constitutional Decision on Sovereignty and Independence and passed the Declaration on the Establishment of the Sovereign and Independent Republic of Croatia. In doing so, the Parliament declared and formalized the will of the people and citizens of the Republic of Croatia, which was expressed at a referendum held five weeks earlier. By adopting these documents, and without the possibility of reaching a new political agreement that would dissolve the Yugoslav state and solve the political crisis, Croatia entered the final phase of its independence-gaining process. However, inner Yugoslav and additional international circumstances and relations did not provide a favourable framework for the Croatian independence. In this process, Croatia had to overcome a number of obstacles, an overall lack of understanding, even resistance. Having understood the pressure of decisive Croatian political leadership and the brutality of the Serbian armed aggression, a number of actors on the international stage gradually built their acceptance of the Croatian decision to leave the SFRY. They saw it as the only rational answer to the Yugoslav crisis and the growing Greater Serbian nationalism and expansionism. Three decades after these historic decisions of the Croatian Parliament, it is now a good time to remember the key national political and international legal acts that have led to the international and diplomatic affirmation, as well as the recognition of the Republic of Croatia. This is an opportunity to highlight the local and international stakeholders who resisted this process, as well as those who supported it.

Cilj rada je pružiti uvid u specifične izazove vezane uz međunarodno posvojenje te ukazati na situacije kršenja prava djeteta u kontekstu međudržavnog posvojenja. Iako se međunarodnom posvojenju pribjegava tek u okolnostima kada djetetu nije moguće pružiti skrb u državi porijekla, nerijetko u tom procesu dolazi do zloupotrebe instituta međunarodnog posvojenja. Posebice u vremenima kriza kao što su ekonomske i političke krize, ratovi i prirodne katastrofe, kada su zakonske kontrole oslabljene. Nadalje, stvarnost međunarodno posvojene djece karakterizira proživljavanje mnogih gubitaka, emocionalnih i kulturalnih, te je velik izazov s kojim se susreću međunarodni posvojenici formiranje identiteta kao kombinacije kulturalnog nasljeđa države iz koje potječu i države u koju se dijete posvaja. Kako će taj proces teći uvelike ovisi o posvojiteljima i njihovom prihvaćanju različitosti, te spremnosti i vještinama komuniciranja o djetetovoj povijesti i porijeklu, ali i o podršci sustava socijalne skrbi koji ima važnu ulogu u zaštiti prava djeteta. ; The aim of this paper is to provide insight in the specific challenges of international adoption, and to point to situations of violation of the rights of the child in the context of international adoption. Although international adoption is used only in circumstances where a child cannot be cared for in a country of origin, in that process abuses of this institute often occur. Especially in times of crisis such as economic and political crises, wars and natural disasters when legal controls are weak. Furthermore, the great challenge facing all international adoptees is the formation of identity as a combination of the cultural heritage of the country of origin and the country they actually live in. How will this process going on depend not only on adoptive parents and their acceptance of diversity, their willingness to communicate about child history and origin and communication skill they have, but also on the support of the social welfare system, which have an important role in protecting the rights of the child.

The article is devoted to the doctrine & practice of the Law of Treaties. The author focuses his attention on the following four topics: (l) the Treaties & third States or third international organizations; (2) the Treaties that provide rights for third States or third international organizations; (3) the Treaties that set out obligations for third States or third international organizations. He pays special attention to the most-favored-nation clause. The author gives interpretations of the Vienna Convention on the Law of Treaties 1969 & the Vienna Convention on the Law of Treaties between States & International Organizations or between International Organizations 1986. References. Adapted from the source document.