Suchergebnisse

Odnosi Rusije i Srbije od raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije aktualno je pitanje ne samo o budućnosti Srbije nego dometa i intenziteta utjecaja zapadnih integracija i/ili Rusije na Zapadnom Balkanu i JI Europi. Odnosi između Srbije i Rusije analizirani su s obzirom na pitanje smetaju li oni ulasku Srbije u EU i NATO. Analiza je podijeljena na razdoblje od 1991. do 2000. i poslije 2000. godine pri čemu su posebno izdvojene teme oko kojih se najintenzivnije razvijao odnos koji je u pitanju. Intenzitet odnosa između dvije zemlje promatran je prvenstveno kao posljedica pojedinačnih odnosa obje zemlje sa Zapadom, prvenstveno sa Sjedinjenim Državama i EU, pa se i oni analiziraju. Iako se kroz literaturu i pojedinačne događaje ne pokazuju jedinstvena mišljenja i informacije, zajedno pružaju temelj za zaključak da je ulazak Srbije u zapadne integracije, osim ulazak u NATO u određenom stupnju, prvenstveno određen pragmatičnim interesima Srbije, a ne Rusije kojoj je Srbija jednako tako interesna zona samo u pogledu aktualnih pragmatičnih pitanja, a ne nekog iracionalnog, sudbinskog savezništva. ; The relationship between Serbia and Russia since the break-up of Yugoslavia and the dissolution of the Soviet Union is a very timely topic of discussion: Beyond the political and economic future of Serbia, it bears on the scope and intensity of Western integration throughout the Balkans and SE Europe. To this end, contemporary Serbo-Russian relations are analyzed in terms of their potential impact on Serbia joining the EU and NATO. The analysis is divided into two periods, 1991-2000 and post-2000. The more critical issues in bilateral relations are emphasized. Understanding each country's separate relationship with the West -- particularly the USA and EU -- is an essential part of this analysis. Contradictory conclusions may be reached when arguments advanced in the literature or individual geo-political events are considered in isolation; but when available information is combined, there is a basis for concluding that ...

Kolaps reda i rasprostranjeno nasilje u Albaniji 1997. godine prouzročilo je pad Vlade i smrt oko 2.000 osoba. Neredi 1997. godine bili su posljedica propasti špekulativnih financijskih piramidalnih shema koje su nalikovale ratnoj ekonomskoj strukturi. Tijekom događaja 1997. godine došlo je do konfiskacije i krađe državne imovine velikih razmjera. Tranzicijsko razdoblje Albanije iz komunističkog u demokratski sustav, započeto 1990. godine, dovelo je do uspostave novih struktura za profitiranje od resursa te zemlje. Neke od tih političkih i ekonomskih struktura nestale su kao posljedica događaja 1997. godine, a druge, uključujući njihove strukturalne posljedice, i dalje su prisutne i imaju utjecaj na političku stabilnost i ekonomski napredak zemlje. Danas možemo ocijeniti uspjehe i neuspjehe Albanije na temelju napretka te zemlje od događaja 1997. godine. U članku se analiziraju događaji 1997. godine kao i transformacija albanskih političkih i ekonomskih struktura između 1997. i 2016. godine, uzimajući u obzir postignuća i neuspjehe. Iz perspektive uspješnosti sagledava se način na koji se zemlja nosila s izgradnjom mira i razvojnom agendom nakon 1997. godine. Razmatraju se čimbenici koji su doveli do neuspješnosti države 1997. godine, kao i oni nakon toga, a koji su pridonijeli povijesnoj uvjetovanosti do trenutnog političkog konteksta države. Premda se mnogo pisalo o 1997. godini, vrlo je malo provedenih analiza iz perspektive istraživanja neuspješnih država. U tom kontekstu u članku se pokušava ponuditi Albanija kao primjer studije slučaja transformativnog procesa od ustanka do sadašnje situacije obilježene kao mješavina uspjeha i neuspjeha. U ovom se članku ukazuje na nekoliko pouka koje bi mogle biti od koristi za strategije usmjerene prema procesu transformacije. ; In 1997 Albania experienced a collapse of order and widespread violence, which resulted in a situation where the government was overthrown and some 2,000 people were killed. The 1997 disorder came as a result of the collapse of fraudulent financial pyramid schemes that had all the features of a war-like economic structure. During the 1997 events, large-scale confiscation and stealing of state assets occurred. Albania's transitional period from communism to democracy, which began in 1990, led to the establishment of new structures for profiting from the country's resources. Some of these political and economic structures, in the aftermath of the 1997 events, disappeared and others, including their structural effects, persist and have had an impact on the country's political stability and economic progress. Today, both the successes and failures of the country are assessed based on the progress that the country has made since the 1997 events. The paper analyses the 1997 events and the transformation of Albania's political and economic structures between 1997 and 2016, considering both achievements and failures. It looks at how the country has dealt with the post-1997 peace-building and development agenda from the perspective of it being a success. It looks at the factors that led to state failure in 1997 and at the factors that continue and have generated a path dependency to the current political context of the country. Although a lot has been written concerning the 1997 events, very little analysis has been conducted concerning what it means from the perspective of research on state failure. In this context, the proposed paper seeks to offer Albania as a case study example of a transformation process, from the uprising to the current situation, which is characterized as a mixture of successes and failures. The belief is that the proposed paper will point to some lessons learned for the strategies directed at the transformation processes.

U radu se obrađuje problematika odnosa načela uzajamnog priznavanja i povjerenja te provjere dvostruke kažnjivosti, koja zaokuplja veliku pozornost stručnih krugova u području međunarodne pravosudne suradnje sa težištem na kaznenim stvarima. U uvodnom dijelu rada prikazuje se struktura zakonske podloge Europske unije, potom se analizira načelo uzajamnog povjerenja kao strukturno načelo ustavnog prava EU, njegovo porijeklo i kontekst u svjetlu odluka Europskog suda za ljudska prava. Središnji dio rada problematizira načelo provjere dvostruke kažnjivosti s obzirom na različite oblike dvostruke kažnjivosti bez unificirane primjene tog pojma u pravosudnoj suradnji, a što kolidira sa načelom uzajamnog povjerenja te time dovodi do problema u međunarodnoj pravosudnoj suradnji. Potom se iznosi i odnos Republike Hrvatske prema načelu uzajamnog povjerenja s osvrtom na odluke Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH te zaključno završna ocjena značaja načela uzajamnog priznavanja u međudržavnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima. ; The paper elaborates the problems of the relation between the principle of mutual recognition and trust and the verification of double criminality, which attract great attention of experts in the field of international judicial cooperation with a focus on criminal matters. In the introductory part of the paper, the structure of the legal foundations of the European Union is shown, then the principle of mutual trust as a structural principle of the constitutional rights of the EU, its origin and context in the light of the decisions of the European Court of Human Rights. The central part of the paper inquires into the problems of the principle of double criminality in regard to the various forms of double criminality with no uniform application of its term in judicial cooperation and thus collides with the principle of mutual trust in way that leads to problems in the international judicial cooperation. Afterwards, the paper outlines the relation of the Republic of Croatia towards the principle of mutual trust with regard to the decision of the Constitutional Court and the Supreme Court and concludes with the final analysis of importance of the principle of mutual recognition in transnational judicial cooperation in criminal matters.

Cilj je ovoga rada pokazati da Toma Akvinski problem zla promišlja ne samo kao pitanje zla u njemu samome nego i u puno širem kontekstu Božjeg stvarateljskog djela i providnosnog upravljanja te na taj način dokazuje da činjenica postojanja zla u svijetu nije održiv argument protiv Božjeg postojanja. Naime, za Tomu Akvinskog zlo nije nešto, nekakvo biće sa svojom biti i naravi, nego je ono lišenost dobra, nedostatak onoga dobra koje je neko biće po naravi dužno imati. Zlo ima dobro za svoj subjekt, objekt i uzrok, a može na koncu imati i dobro kao svoj učinak. Takva potpuna uronjenost i ovisnost zla o dobru kazuje da je ontološki status zla s jedne strane realan, a s druge strane da nije apsolutan. Zlo ne može postojati od sebe, po sebi i za sebe. Ono je pod svakim vidom podređeno dobru. Takav statuszla postaje još očitiji u Akvinčevu osvrtu na odnos zla i apsolutnog dobra koje je Bog. Bog je onaj koji jest u apsolutnom smislu, a zlo postoji samo u odnosu na dobro koje je Božje stvorenje. Propadanje stvari je tek posljedica Božjeg stvaranja dobrog svijeta u kojemu postoje bića koja mogu biti deficijentna u dobru, što ona ponekad i jesu. To znači da Bog ne želi zlo, nego ga na neki način dopušta dok sve providnosno upravlja k dobru koje je on sam. Naime, Bog je toliko svemoguć da dopuštajući zlo može ostvariti i veća i brojnija dobra. U djelu Božjega upravljanja svijetom čovjek zauzima posebno mjesto jer je sposoban za osobni odnos s Bogom. No čovjek se slobodnom voljom može i odmetnuti od poretka i pravila koji ga vodi sjedinjenju s njegovim krajnjim dobrom koje je Bog. Takav čin se naziva moralno zlo krivnje ili grijeh. Toma Akvinski primjer i uzor pobjede dobra nad zlom nalazi u liku pravednog i nevinog Joba koji je, upravo zahvaljujući iskustvu strahovitoga zla, shvatio da Bog beskrajno transcendira ljudsku spoznaju, bitak i moć, te da bi svako pripisivanje zla Bogu bilo ludost, a svako nijekanje Božjega postojanja zbog zla koje ga je zadesilo bezumlje. Job je shvatio da Božja pravednost i logos vladaju svime i da je konačna pobjeda dobra sigurna. ; This paper aims to show that Thomas Aquinas consider the problem of evil, not only as a question of evil in itself, but in the much broader context of God's work of creation and providential government, and thus proves that the existence of evil in the world is not a viable argument against God's existence. For Thomas Aquinas, evil is not something, some being with its essence and nature, but it is the lack (or privation) of a good that should by nature be present in a being. Evil has good as its subject, object, and cause, and may ultimately have good as its effect. Such complete immersion and dependence of evil on good says that evil's ontological status is real, but not absolute. Evil cannot exist from itself, by itself and for itself. It is in every way subordinated to the good. Such a status of evil becomes even more apparent in Aquinas' view of the relation between evil and the absolute good that is God. God is the one who exists in the absolute sense, and evil exists only in relation to the good that is God's creation. The decay of things is only a consequence of God creating a good world in which some beings may be deficient in good, which they sometimes are. This means that God does not want evil, but in a way allows it while providentially governing everything to the good that he is. God is so omnipotent that by allowing evil he can accomplish even greater and more numerous goods. In the work of God's governing over the world, man occupies a special place because he is capable of a personal relationship with God. But man can also voluntarily deviate from the order and rules that lead him to union with his ultimate good which is God. Such an act is called the moral evil of guilt or sin. Thomas Aquinas finds the example and model of the victory of good over evil in the character of the righteous and innocent Job, who, thanks to the experience of a terrible evil, has realised that God infinitely transcends human cognition, being and power, and that any attribution of evil to God would be foolishness, that every denial of God's existence because of the evil that befell him would be insane. Job realised that God's righteousness and logos rule everything and that the ultimate victory of good is certain.

Višestruke krizne pojave u jugoslavenskom društvu zahvatile su i međunacionalne odnose i utječu na jačanje »regresivnih nacionalizma«. Polazeći od pretpostavke da jedan oblik »regresivnog nacionalizma« (partikularizam) izaziva reakciju drugog (unitarizam), autor opširno analizira rezultate istraživanja slovenskog javnog mnijenja 1982. godine povodom događaja na Kosovu, kako se ti događaji reflektiraju na etničku distancu u Sloveniji, stavove i informiranost o međunacionalnim odnosima. Oslanjajući se na te rezultate i na opservacije drugih autora o jugoslavenskoj krizi, autor zaključuje da je potrebno jačati netradicionalne mehanizme integracije; reorganizirati zatvorene i neadaptivne ekonomske sisteme bez konkurentskih sposobnosti, provesti složenu operacionalizaciju samoupravnih načela i integracijsku ulogu SK što više razvijati mimo administrativne sile. ; Multi-fold crises in the Yugoslav society have encompassed inter-ethnic relations and they have an impact on the strengthening of »regressive nationalisms«. Starting from the assumption of a form of »regressive nationalism« (particularism) provoking the reaction in the form of another (unitarism), the author attempts a detailed analysis of the results of public opinion survey in Slovenia of 1982 with respect to the events in Kosovo, emphasizing the reflection of those events on the ethnical distance in Slovenia, on attitudes and information with respect to inter-ethnic relations. On the basis of those results and observations of other authors in relation to the Yugoslav crisis, the author concludes that non-traditional mechanisms of integration have to be strengthened; closed and inadaptive economic systems :— having no competitive abilities — have to be reorganized; the complex operationalization of the self-management principles yet has to be implemented and the integrative role of the League of Communists has to be developed exempt from administrative powers.

Članak je usredotočen na djelovanje međunarodnih organizacija u postkonfliktnim i nestabilnim državama s posebnim prikazom njihove uloge u BiH. Od sredine 1990-ih međunarodne organizacije – kao što su UN, NATO, EU i OESS – angažirane su u BiH u procesu izgradnje države i transformiranja podijeljenoga društva u gospodarski i politički održivu državu. Iako su, uz podršku svih istaknutijih europskih država i SAD-a, međunarodne organizacije postale važan činitelj u slaboj i nefunkcionalnoj državi, njihovo uplitanje nije proizvelo očekivane rezultate. ; The paper is focused on activities of international organizations in postconflict and unstable countries with a special overview of their role in BiH. Since 1990 international organizations – such as UN, NATO, EU and OESS – have been engaged in BiH in the process of building the country and transforming a divided society into economically and politically sustainable country. Although international organizations became an important factor in the weak and non-functional country with the support of all eminent European countries and the USA, their interference has not produced expected results.

Pranje novca, kao jedan od najsofisticiranijih i najtežih oblika organizovanog kriminaliteta, je i međunarodni fenomen jer se odvija i prisutan je, kako u nacionalnim tako i međunarodnim razmjerama. Međunarodni karakter odvijanja pranja novca je jedan od efikasnijih metoda da se prikrije nezakonito porijeklo novca ili bilo kojeg oblika imovine koja je proistekla izvršenjem, uglavnom, teških krivičnih djela.Problematika pranja novca je prisutna u nacionalnim i međunarodnim razmjerama i značajno je izražena u onim društvima gdje perači novca nastoje da legaliziraju kriminalom zarađenu dobit i da tu dobit infiltriraju u privredu i finansijske tokove, s ciljem da kontrolišu određene ekonomske i političke procese. Pranje novca predstavlja međunarodni zločin, zbog čega je međunarodna zajednica odlučila uspostaviti međunarodne standarde, sa zahtjevom da te standarde prihvati što veći broj zemalja svijeta. S obzirom na velike probleme i razne poteškoće na koje nailazi u borbi protiv svih oblika organizovanog kriminaliteta, kroz akcije usmjerene na same izvršioce ovih krivičnih djela, međunarodna zajednica je odlučila da svoju pažnju usmjeri na drugi moment ove borbe: novac, tj. prihod koji nastaje izvršenjem krivičnih djela organizovanog kriminaliteta. Shodno tome, međunarodna zajednica je odlučila da pokuša da udari tamo gdje će kriminalcima nanijeti najveće posljedice, tako što je preduzela velike akcije protiv pranja novca.U borbi protiv pranja novca stvoreni su čitavi institucionalni aparati; zbog njega se pišu nove i nove konvencije, direktive, preporuke; zbog njega se mora često mijenjati krivično zakonodavstvo; zbog pranja novca prestala je postojati tajnost računa I podataka banaka. Ponekad se, u toj borbi žrtvuju i osnovna ljudska prava, jer se praktično vodi rat protiv pranja novca. Obim intervencija, strategija i međunarodnih sporazuma, razrađenih da bi se prekinuli lanci pranja novca, širokog su raspona i veoma usavršeni. Pranje novca je veoma veliki biznis, koji nije lako kontrolisati putem međunarodnih sporazuma. Naravno, sve je to potrebno i neophodno, a drugo je pitanje da li sve te mjere daju uvijek očekivane rezultate tj. da li to ima za rezultat adekvatan broj pravosnažno osuđujućih presuda i adekvatan iznos oduzete imovinske koristi.U tom smislu, u radu sam istražio i dao pregled samo najvažnijih i najrelevantnijih međunarodnih organizacija i institucija u borbi protiv pranja novca kao što su: Organizacija ujedinjenih nacija, Vijeće Evrope, Financial Action Task Force – FATF, Grupa Egmont, Evropska unija, Bazelski komitet za bankarske propise i kontrolu, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, s napomenom da ću šire obraditi samo neke od njih koje smatram bitnim. --- Money laundering, as one of the most sophisticated and severe forms of organized crime, has a strong international component because it occurs not only within national borders, but goes far beyond. The transnational aspect of money laundering makes it easier to prevent the true source of funds and other property derived from serious criminal activity.Therefore, the problem of money laundering is both, a national as well as an international problem. It is very common in the countries where money launderers attempt to legalize the illegal proceeds and then transfer it into the stream of commerce and finance in order to control certain economic and political processes. Money laundering is an international crime leading the international community to establish common standards that countries around the world should adopt. Having in mind the great difficulties in fighting against organized crime using the traditional methods focused upon the perpetrators, the international community decided to shift its focus towards the other important component of money laundering – the proceeds derived from criminal activity. In that sense, the international community decided to strike where the consequences for money launderers are the most prominent – the money.The prevention of money laundering lead to creation of the whole new set of institutional apparatus; many conventions have been organized, and many articles, directives, recommendations, guidelines were created. The prevention of money laundering has lead to changes in criminal code legislation and dissolution of bank information secrecy. Sometimes, however, this war on money laundering sacrifices some basic human rights. The range of strategies, interventions and international agreements developed to prevent money laundering is broad and very sophisticated. Money laundering is a large business which is not easy to regulate by way of international agreements. Of course, while these agreements and strategies are necessary, the question about their effectiveness, however, still lingers in the background, especially considering the number of final criminal convictions and the amount of illegal proceeds forfeited.In that sense, I provided an overview of the most relevant and the most important international institutions whose job is the prevention of money laundering, namely the UN, Council of Europe, Financial Action Task Force –FATF, Egmont Group, European Union, The Basel Committee on Banking Supervision, The International Monetary Fund and World Bank. I would like to mention that I will cover in more detail only those organizations I find the most relevant.

Metilj Fascioloides magna parazitira u pseudocisti u jetrenom parenhimu konačnih nositelja u koje se ubraja i jelen obični. Pseudociste su produkt organizma nositelja, a namijenjene su ograničavanju kretanja metilja. Iako ga ograničavaju u kretanju, pseudociste (osim u nositelja tipa slijepa ulica) ne ubijaju metilja, već on u njima nalazi povoljne uvjete za 30 život. Cilj ovoga istraživanja je utvrditi raspodjelu pseudocista po trećinama jetara jelena običnoga. Ukupno su prikupljene 143 jetre i razdijeljene na tri jednaka dijela, pri čemu je, promatrajući sa strane ošita, lijevu trećinu sačinjavao lijevi jetreni režanj, srednju trećinu kvadratni, repasti i dorzalni dio lijevog režnja, a desnu trećinu desni režanj i kaudolateralni dio kvadratnog režnja. Utvrđene pseudociste pripisivane su odgovarajućoj trećini. Statistički znakovito veći broj pseudocista (n=655) nalazi se u srednjoj u odnosu na lijevu (p = .00009) i desnu trećinu (p= .00001). Razlika u broju pseudocista između lijeve (n=321) i desne trećine (n=277) nije statistički znakovita (p= .3492). Usporedba jetara s najvećim brojem pseudocista u srednjoj trećini u odnosu na one s najvećim brojem u lijevoj i desnoj trećini bila je statistički znakovita. Usporedba jetara s najvećim brojem pseudocista u lijevoj i desnoj trećini nije statistički znakovita, ali je vjerojatnost nalaza jetara s najvećim brojem pseudocista u lijevoj trećini 1,73 puta viša u odnosu na one u desnoj (OR=1,73 (CI 95% .7850 do 3.8036)). I u slučajevima u kojima nalazimo 10 ili više pseudocista u jednoj od trećina slijedi isti obrazac. Rezultati istraživanja ukazuju da srednja trećina jetara pruža najkvalitetnije uvjete za život metilja. ; Digenean trematode Fascioloides magna parasitizes in the pseudocysts within the liver parenchyma of the final hosts. Red deer is also classified as final host. As product of the host's organism pseudocysts are formed in order to prevent further migration of flukes. Though they prevent its migration, pseudocysts do not kill flukes (except in the case ...

Cilj je ovoga rada bio produbiti razumijevanje socijalnih utjecaja na intrinzičnu motivaciju mladihnogometaša. Istraživanje je provedeno na uzorku nogometaša kadetskoga i juniorskog uzrasta, dobiod 15 do 18 godina (N = 152). Prikupljeni podatci uključivali su procjene rukovodećega ponašanjatrenera, motivacijske klime u nogometnim ekipama i intrinzične motivacije za bavljenje nogometom. Rezultati istraživanja pokazali su da je pozitivne interkorelacije mjera procjena specifičnih pozitivnih ponašanja trenera (trening i instrukcije, demokratsko ponašanje, socijalna podrška i pozitivna povratna informacija) moguće objasniti latentnim faktorom koji smo nazvali pozitivno ponašanje trenera. Pozitivne interkorelacije mjera procjena specifičnih negativnih ponašanja trenera (autokratsko ponašanje, neosjetljivost za osobnu dobrobit sportaša, negativna povratna informacija i usmjerenost na rezultat) moguće je objasniti latentnim faktorom koji smo nazvali negativno ponašanje trenera. Provedena je hijerarhijska regresijska analiza u kojoj je prvi blok uključivao pozitivno i negativno ponašanje trenera, a drugi motivacijsku klimu usmjerenu k usavršavanju. Objašnjeno je 22 % varijance u rezultatima na mjeri intrinzične motivacije mladih nogometaša, pri čemu se statistički značajnim negativnim prediktorom pokazalo negativno ponašanje trenera, a pozitivnim motivacijska klima usmjerena k usavršavanju. Analize mehanizma djelovanja ponašanja trenera na intrinzičnu motivaciju pokazale su da je pozitivno ponašanje trenera imalo na intrinzičnu motivaciju neizravan pozitivan efekt posredovan motivacijskom klimom usmjerenom k usavršavanju. Negativno ponašanje trenera imalo je izravan i manjim dijelom neizravan negativan efekt posredovan motivacijskom klimom usmjerenom k usavršavanju. ; The aim of this study was to deepen the understanding of social influences on intrinsic motivation of young male football players, aged 15–18 years (N = 152). We measured coaching behaviours, motivational climate in football teams, and intrinsic motivation ...

Po pristupanju EU-u, 13 novih država članica preuzelo je i tradicionalne međunarodne odnose 15 starih država članica, među koje svakako spada i politički složena, financijski izdašna i pravno obvezujuća suradnja s bivšim kolonijama u dalekim zemljama s kojima je kontakt, znanje i prisutnost za nove članice i dalje ograničen. U jeku rasprave o budućnosti odnosa između EU-a i zemalja Afrike, Kariba i Pacifika nakon isteka Sporazuma iz Cotonoua 2020. godine, kojim su ovi odnosi politički, gospodarski i razvojno uokvireni, ovim radom obuhvaćeni su postojeći modeli i nove mogućnosti suradnje, naročito u razvojnoj domeni, promatrajući pritom nekoliko prevladavajućih čimbenika – vanjski u pogledu nove globalne arhitekture, izazova i dionika; unutarnji u pogledu nove, proširene Europske unije; i inherentni u pogledu novog razvojnog alata EU-a, koji je obogaćen iskustvima demokratske tranzicije novih članica. Rad je posebno usredotočen na položaj i mogućnosti Hrvatske kao najnovije države članice sa svojim izazovima, prilikama i preporučenom ulogom u ovome procesu. Koristeći metodu indukcije rad je započet deskriptivnom analizom sastavnica Sporazuma iz Cotonoua kao trenutnog okvira za odnose između EU-a i AKP-a da bi bio nastavljen sintezom ključnih elemenata novog globalnog razvojnogkonteksta. Poseban naglasak pritom je stavljen na element proširenog EU-a. U konačnici, ishod opažanja iskorišten je za donošenje zaključaka i konkretnih preporuka u pogledu nastavka suradnje dva bloka država. ; Having acceded to the European Union, the new Member States, or the EU13, as they are commonly called, have also acquired the traditional relationships of the older Member States, the EU15. Among them, the politically complex, financially massive and legally binding cooperation with former colonies in a very often far away land where contact, knowledge and presence is limited. With a view to the emerging post-Cotonou discussions within the EU, this paper examines how the relationship, in particular the development cooperation, between the EU and the ACP group of states can be advanced, having regard to several factors such as, externally, the new global architecture, challenges and stakeholders, internally, the new enlarged EU constellation, and inherently, the new upgraded development toolbox, enriched with the relatively fresh experience of democratic transition of the new Member States. Furthermore, Croatia, as the newest EU's enhancement, is taken into a more focused elaboration, with its obvious challenges, revealing opportunities and recommended role. Using the induction method, the paper begins with the descriptive analysis of the components of the Cotonou Agreement as a present framework for EUACP relations. It continues with a synthesis of the key elements of the new global development context, with a special emphasis put on the element of the enlarged EU. Subsequently, the results of the observation are used to establish conclusions and concrete recommendations for future cooperation between the two blocks of states.

Kurdi su koncentrirani na nepristupačnom području planina Zagros i Taurskog gorja što se smatra njihovim etničkim prostorom pod nazivom Kurdistan. Unatoč brojnosti, Kurdi nemaju vlastitu nacionalnu državu, već je prostor Kurdistana podijeljeno između četiri države- Turske, Irana, Iraka i Sirije. Svrha rada je pronaći glavne uzroke zbog čega Kurdi nisu iskoristili povijesnu priliku za osnivanje neovisne države nakon raspada Osmanskog Carstva i ispitati mogućnost za osnivanje Kurdistana u budućnosti. Radi tradicionalne podjele u kurdskom društvu na plemena i klanove, Kurdi su kasnije formirali modernu nacionalnu svijest i osjećaj pripadnosti jedinstvenom narodu. Kroz dvadeseto stoljeće slabi plemenska struktura, ali se podjela nastavlja u obliku političkog sukoba kurdskih stranaka oko ciljeva i metoda rješavanja kurdskog pitanja. Oprečni stavovi kurdskog naroda oko pitanja ujedinjenja kurdskih regija u jedinstvenu državu onemogućuje njihovo zajedničko istupanje. U daljnjem tekstu se ističe da međunarodna zajednica nije sklona osnivanju neovisne kurdske države jer bi spomenuto pridonijelo destabilizaciji već turbulentne regije. Regionalne sile neće dopustiti ugrozu vlastitog teritorijalnog integriteta, a velike sile koriste Kurde kao sredstvo za ostvarivanje pojedinih interesa u regiji. ; The Kurds are inhabiting an inaccessible area of the Zagros and Taurus mountains which is considered their ethnic space called Kurdistan. Despite of vast number of the Kurdish people, their independent country does not exist and the territory of Kurdistan is divided by 4 different countries – Turkey, Iran, Iraq and Syria. The main purpose of this research was to discover the real reason why Kurds did not take an advantage of a historical opportunity to establish an independent country after the fall of the Ottoman Empire and to consider a possibility of establishing Kurdistan in the future. Because Kurds are traditionally divided into tribes and clans, later they have formed a modern idea of national consciousness and an ...

The article puts forward an answer to the following question: why is Iran, thirty years after the 1979 revolution, still at the center of world politics, & why is it, on top of that, a legitimate candidate for the status of one of global powers in the new, multi-polar international order. The author stresses that Iran has been the main obstacle to global ambitions of liberal democracy since 1989, & that it has developed a specific ideological & political system based on the idea of theocratic-republican dualism. Furthermore, after the end of the Cold War, it was convenient to the West to have Iran as the Antagonistic Other (and vice versa). The relative American failure in the war against Iraq (2003-) opened up for Iran the options of connecting on a wider basis with Russia, China, Venezuela & the countries of "Old Europe" (Germany & France). Since the relatively prosperous neighboring countries -- China & the four Asian tigers -- are also founded on dualistic principles, Iran did not have to be liberalized in the way that Eastern Europe was liberalized after the Cold War. As the author concludes, the election of Barack Obama for American president presents a new opportunity to normalize relations between Iran & the West, but the opportunity will be seized only if the USA is willing to accept the multi-polarity of international relations & to renounce the doctrine of liberal interventionism. Regardless of the outcome, however, there is still a very real danger of a conflict between Israel & Iran. Adapted from the source document.