Naslijeđe jugoslavenskog socijalizma još je djelotvorno na identitarnu ravan država i naroda sljednika te bivše zajedničke države. Odnos komunističke doktrine i religije, u našem ispitivanom slučaju islama, posebno zaokuplja pažnju istraživača. Na marginama iščitavanja dvije recentne knjige o odnosu islama, Bošnjaka i socijalizma nastao je ovaj tekst. On kritički propituje mjesto i ulogu islama i institucije Islamske zajednice u savremenom i nacionalnom i političkom razvoju Bošnjaka s akcentom na recentna društvena zbivanja. ; The legacy of Yugoslav socialism is still viable in the successor states and the nations of that former common state as a form of identity. The relationship between communist doctrine and religion, specifically Islam, is of particular interest to researchers. This paper was written under the impression of two recent books recognizing the relationship between Islam, Bosniaks and socialism. The author critically questions the place and role of Islam and the institution of the Islamic Community in the contemporary national and political development of Bosniaks, with an emphasis on recent social events.
Са политичким преокретом 2000. године у Србији отпочео је истовемено и процес идеолошког преобликовања јавних простора. Међу најпроминентнијим видовима оваквог деловања је именовање или преименовање урбаног простора, првенствено улица и тргова, те бављење постојећим споменицима и меморијалима, као и градња и планирање нових. Овакви су случајеви посебно били уочљиви у Београду. Њима су се у неколико наврата супротставиле одређене политичке партије, те неполитичке групе које су организовале уличне акције 'против-именовања' београдских улица, те кампање против новопланираних јавних споменика. Односи моћи и идентитетске политике у овим случајевима биће коментарисани у овом раду. Пропратиће се праксе неколико уметничких и политичких скупина које су спровеле акције и перформансе незваничног преименовања улица, или су пак дискутовале и противиле се подизању новопредложених споменика. (Пре)именовањем одређених градских простора, хегемонске политичке коалиције покушавају да конституишу сигнификантна симболичка места, док, са друге стране, опозиционе противакције покушавају да преузму та иста места и да их реинтерпретирају. У овом ће се раду покушати да прикажу и анализирају поједине идеолошке политике и званични дискурси сећања, те поједине уметничке и политичке контраполитике и опозиционе праксе алтернативне комеморације ; With the onset of political overturn in Serbia in 2000, the process of the ideological reconfiguration of public places was simultaneously being put in motion. One of the most promi- nent means of this endeavor was naming and renaming of urban space, primarily of streets and squares, but also treatment of existing memorial sites and monuments and commissioning and erection of new ones. These undertakings were especially prominent in Serbia's capital Belgrade. Such processes were opposed several times by certain political parties and groups which organized street-actions of counter-naming of Belgrade's thoroughfares and campaigns against newly designated public monuments, and power-play and identity politics of such proceedings will be commented on here. This paper will discuss practices of several artistic and political groups which carried out unofficial street-renaming actions and performances, or discussed and opposed proposed new memorials. By (re)naming certain urban spaces, hegemonic political coalitions are trying to construct significant symbolic places, while oppositional counter-actions are seeking to overtake those same places and reinterpret them. This paper will attempt to sum up and inquire into the ideological politics of official memory discourses and artistic and political counter-politics and actions of opposition or alternative commemoration.
U prvom dijelu ove studije, objavljenom u prvom broju časopisa "Svjetionik", autor je ukratko izložio osnovne elemente filozofije politike karakteristične za historiju savremenih nacija u kojem je analizirao odnose pojedinca, naroda, nacije i države. Drugi dio ove studije fokusira se na odnos Bošnjaka prema kolektivnom sjećanju koje je, kako autor smatra, pod utjecajem dugoročne političke strategije susjeda, dovedeno na prag amnezije. Autor smatra da poljuljana kolektivna memorija predstavlja najneuralgičniji problem i najveću opasnost za historijsku reintegraciju i homogenizaciju Bošnjaka kao naroda i nacije. Autor naglašava da je "Bosanac" teritorijalna odrednica i potpuno isključuje nacionalnu odrednicu "Bošnjak". Koketiranje s formulacijom "Bošnjaci/Bosanci", koja se često koristi, ne samo što ne afirmira etničku i nacionalnu pripadnost Bošnjaka nego još dodatno negira njihovu posebnost – a time dovodi u pitanje i samo postojanje Bošnjaka. Bošnjak se rađa, Bošnjak se ostaje. "Bosanac" se postaje, "Bosanac" se prestaje biti. Bošnjak koji živi u Bosni ujedno je i "Bosanac". "Bosanac" koji nije Bošnjak, nigdje, pa ni u Bosni, ne postaje Bošnjak. Bošnjak koji ne živi u Bosni ostaje Bošnjak, ali prestaje biti "Bosanac". Cilj supstituiranja historijskog imena Bošnjaci teritorijalnom odrednicom "Bosanci", očigledan je: Razbiti homogeno jezgro Bošnjaka brisanjem svijesti o njihovoj etničkoj posebnosti, imenu, nacionalnom jedinstvu, zajedničkoj historiji, kulturi, jeziku, ukratko – zajedničkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Također u studiji se podsjeća na razliku savremenog shvatanja nacije od načina na koji je ovaj društveni fenomen bio tumačen sve do sredine 20. stoljeća. Iza razgraničenja nacije od naroda, kao njegove navodno superiorne forme, u pozadini se krije nastojanje da se narod, kao objektivna činjenica, relativizira, uzajamne veze njegovih pripadnika oslabe i da se cijelo stanovništvo podvede pod kontrolu centralne političke moći – kao prividno integrirana i homogena cjelina. ; In the first part of this study, published in the first issue of the magazine Illuminatio/Svjetionik/Almanar, the author briefly outlined the basic elements of the philosophy of politics characteristic of the history of modern nations in which he analysed the relations of the individual, the people, the nation and the state. The second part of this study focuses on the attitude of Bosniaks towards collective memory, which, according to the author, was brought to the threshold of amnesia under the influence of the long-term political strategy of their neighbours. The author believes that the shaken collective memory represents the most neuralgic problem and the greatest danger for the historical reintegration and homogenization of Bosniaks as an ethnicity and a nation. The author emphasizes that "Bosnian" is a territorial determinant and completely excludes the national determinant "Bosniak". Flirting with the phrase "Bosniaks/Bosnians", which is often used, is not only a denouncement of the ethnic and national affiliation of Bosniaks, but further denies their uniqueness – and thus calls into question the very existence of Bosniaks. A Bosniak is born, a Bosniak remains. A "Bosnian" becomes, a "Bosnian" cease to be. A Bosniak living in Bosnia is also a "Bosnian". A "Bosnian" who is not a Bosniak does not become a Bosniak anywhere, not even in Bosnia. A Bosniak who does not live in Bosnia remains a Bosniak, but ceases to be a "Bosnian". The goal of substituting the historical name Bosniaks with the territorial designation "Bosnians" is obvious: Break the homogeneous core of Bosniaks by erasing awareness of their ethnic identity, name, national unity, common history, culture, language, in short – a common past, present and future. The study also recalls the difference between the modern understanding of the nation and the way in which this social phenomenon was interpreted until the middle of the 20th century. Behind the separation of the nation from the ethnicity/people, as the supposedly superior form, lies the effort to relativize the ethnicity/people, as an objective fact, to weaken the mutual ties of its members and to bring the entire population under the control of central political power – as a seemingly integrated and homogeneous whole.
Demokratski optimizam devedestih godina prošlog veka zamenjuje osobita forma javnog razočarenja u demokratiju. Kriza demokratije praćena institucionalnim deficitima, konfuzijom, niskim stepenom upravljačke sposobnosti da se rešavaju pitanja siromaštva, nezaposlenosti, imigracije, korupcije, simptomi su ovoga stanja. Globalni val populizma najizoštreniji je izraz ove političke patologije. Početak novoga veka rađa uzlet otvorenog neprijateljstva prema demokratiji. Deskriptivni pristupi oslonjeni na proceduralnu dimenziju režima moći ("hibridni režimi", "ograničena demokratija" "iliberalna demokratija", "kompetitivni autoritarizam" ) pokazuju se nedostatnim. U ovome radu autor se vraća klasičnom konceptu "despotizma" i pokazuje normative i teorisjke prednosti ovoga koncepta ("novi despotizam") u analizi novoga režima moći koji izrasta na pretpostvkama sve šireg nepoverenja u demokratske instituciije. ; The democratic optimism of the 1990s has been replaced by a particular form of public disillusionment with democracy. The crisis of democracy, accompanied by institutional deficits, confusion, low levels of management capacity to tackle poverty, unemployment, immigration, corruption, are symptoms of this condition. The global wave of populism is the sharpest expression of this political pathology. The beginning of the new century has given birth to an open hostility to democracy. Descriptive approaches based on the procedural dimension of the regime of power ("hybrid regimes", "limited democracy", "liberal democracy", "competitive authoritarianism") are proving insufficient to capture the new political system. In this paper, the author returns to the classical concept of "despotism" and shows the normative and theoretical advantages of this concept ("new despotism") in the analysis of a new regime of power that grows on the premise of growing distrust of democratic institutions.
U ovom članku autor na sugestivan način ukazuje na važnost razumijevanja nacije i države u kontekstu evropske filozofske misli i prakse o naciji i državi. Iako su mu povod nacija Bošnjaka i bosanska država, autorova razmišljanja su aplikativna za sve skupine slične naciji Bošnjaka, kao i za države slične bosanskoj državi. Osnovna misao u ovom članku je da ideja univerzalne nacije, kulture i civilizacije niti osporava niti negira partikularni osjećaj i subjektivni doživljaj nacije i države. Članstvo u Evropskoj uniji ne oduzima pravo nijednoj naciji u Evropi da gaji i razvija svoju nacionalno-kulturnu i nacionalno-državnu svijest. Zapravo, u mjeri u kojoj je svaka nacija i svaka država u Evropi aktivno svjesna svoje nacionalne i kulturne specifične vrijednosti, čini Evropu, odnosno Evropsku uniju, snažnom i važnom u globalnom svijetu. Otuda i Bošnjaci, odnosno Bosanci, kao nacija i kao država (nacija) nemaju potrebe da se povlače, već imaju historijsku obavezu da istaknu svoju specifičnu bosansku kulturu i bosansku državu kao bogatstvo vrijedno pažnje ne samo u Evropi već i u svijetu. ; In this article, the author suggestively points to the importance of understanding the concept of nation and the state in the context of the European philosophical thought and practice regarding the nation and the state. Although the occasion is about the Bosniak/Bosnian nation and the Bosnian state, the author's reflections are applicable to all groups similar to the Bosniak/Bosnain nation, as well as to all the states similar to the Bosnian state. The basic premise of this article is that the idea of a universal nationality, culture and civilisation does not oppose or negate the particular feeling or the subjective experience of either the nationality or the state. The membership of European Union does not detract the right for any nation in Europe of the right to cultivate and develop its national culture as well as its particular state consciousness. In fact, in the extent of which every nation and every state in Europe has an active awareness of its national and cultural specific value, gives Europe, indeed – the European Union strong and important role in the global community. Hence, the Bosniaks/Bosnians, both as a nation and a state (nation) have no need to withdraw, but rather have the historical opportunity to feature their specific Bosnian culture and Bosnian state as a richness worthy of appreciation, not only in Europe, but also in the world.
Treći, završni dio ove studije, analizira odnos Bošnjaka i Bosne kroz interakciju tri hronološki i problemski povezana procesa. Prvim postupkom, definiranim kao 'arheologija politike zaborava', rekonstruiraju se, u svim dosadašnjim istraživanjima potpuno zapostavljeni, aspekti geneze historijskih i političkih faktora projekta negiranja Bošnjaka kao posebnog naroda/nacije, brisanja njihovog historijskog imena, naziva jezika te etničkog, duhovnog, kulturnog i državotvornog identiteta. Drugo, razmatra se pitanje odnosa Bošnjaka kao naroda/nacije i Bosne kao njihove matične države, koju su oni stvorili i odbranili, iz generalne problemsko-teorijske perspektive kao i iz novijih zbivanja i aktuelne situacije. Treće, argumentira se teza da je očuvanje historijskog imena "Bošnjaci", vraćenog 28. septembra 1993. godine, trajni strateški imperativ svih Bošnjaka svijeta i conditio sine qua non opstanka Bosne kao države i kao koncepta. Kritički se analizira inicijativa da se umjesto historijskog imena upotrebljavaju teritorijalne odrednice "Bosanci", odnosno "Bosanci i Hercegovci" što ima za cilj definitivno ukloniti s historijske scene Bošnjake kao narod/naciju. Budući da je opstanak Bošnjaka nužni uvjet opstanka i postojanja Bosne, imperativ historijskog trenutka nalaže bezrezervno prihvatanje historijskog imena "Bošnjaci", obnovu osjećanja zajedničke pripadnosti i uzajamne povezanosti Bošnjaka kao naroda/nacije, jačanje emotivne veze sa sopstvenim nacionalnim bićem te uspostavljanje svijesti o moralnoj obavezi svakog pojedinca Bošnjaka prema svom narodu, Bošnjacima, i njihovoj matičnoj državi Bosni. ; The third, final part of this study, analyses the relationship between Bosniaks and Bosnia through the interaction of three chronologically problem-related processes: 1. The procedure defined as 'The Archeology of the Politics of Oblivion' reconstructs in all previous research completely neglected aspects of the genesis of historical and political factors of the project of denial of Bosniaks as a separate people / nation, erasing their historical name, language name and ethnic, spiritual, cultural and state identity; 2. The issue of the relationship between Bosniaks as a people / nation and Bosnia, as their home state, which they created and defended, from the general problem-theory perspective as well as from recent events and with the current situation being considered; 3. The thesis is argued that the preservation of the historical name "Bosniaks", returned on September 28, 1993, is a permanent strategic imperative of all Bosniaks in the world and a conditio sine qua non of the survival of Bosnia as a state and as a concept. The initiative to use the territorial determinants "Bosnians" or "Bosnians and Herzegovinians" instead of the historical name, which aims to definitively remove Bosniaks from the historical scene as a people / nation, is critically analysed. Since the survival of Bosniaks is a necessary condition for the survival and existence of Bosnia, the imperatives of the historical moment require the unconditional acceptance of the historical name "Bosniaks", the renewal of the sense of common belonging and mutual connection of Bosniaks as a people / nation, strengthening the emotional connection with one's own national being and establishing the awareness of the moral obligation of every individual Bosniak towards his/her Bosniak people and their home state of Bosnia.
Članak razmatra uspon, oblike i posledice protesta u nedemokratskim režimima, oslanjajući se na noviju literaturu iz uporedne analize političkih režima i društvenih pokreta. Oblik režima značajno oblikuje izglede za izbijanje protesta, kao i njegove oblike i posledice. Protesti često proizvode bitne promene u personalnom sastavu i politici vlasti, koje značajno utiču na strukturu i delovanje nedemokratskih režima, i ponekad vode promeni režima. Primeri su navedeni iz kasnog komunističkog autoritarizma u Poljskoj i Jugoslaviji, u kojima su dugotrajni protesti doprineli padu režima i države, i postkomunistički autoritarni režimi u Srbiji i Ukrajini koji su više puta uzdrmani a zatim i dokrajčeni "pritiskom odozdo". ; The paper explores the politics of protest in non-democratic regimes using insights from comparative regime analysis and social movement theory. A regime type strongly shapes factors that trigger popular mobilization, the repertories of collective action and their implications. Protest politics may produce a considerable political change, such as policy and personality change in the political establishment, as well as important shifts in the structure and operation of non-democratic regimes, even regime change. The paper provides evidence from the late communist authoritarian Poland and Yugoslavia, in which sustained protests contributed to the collapse of regime and state, and the post-communist competitive authoritarian Serbia and Ukraine, which experience repeated protest waves and were brought down by protest politics.
The author discusses the reasons for relativization of the national minorities protection policy of the Council of Europe and the European Union in light of the problems with national minorities protection in Bosnia and Herzegovina. The minorities protection policies in Bosnia and Herzegovina had implications for minority rights protection in Hungary and Croatia after Croatia's accession to the EU . The European Union, the Council of Europe and other European institutions defined their position towards minority rights in light of the European Court for Human Rights decision in the Sejdić and Finci case. The decision specified mandatory constitutional changes in terms of equal protection of national minority rights. According to the demanded constitutional revisions, the representatives of national minorities would have a right to compete for legal and executive positions in the entire Bosnia and Herzegovina. Before the ECHR decision, only representatives of the three constituent peoples – Bosniaks, Serbs and Croats could be nominated for positions in the legislature and in the executive institutions. The Council of Europe mediated by CoE Parliamentarian Assembly and Committee of Ministers threatened to suspend BiH membership to the CoE until the decision was implemented. At the same time, coordinated European Union institutions made the ratification of the Stabilization and Association Agreement (SAA) negotiated with Bosnia and Herzegovina in 2008 conditional upon the implementation of the Sejdić and Finci decision. The threat wasn't carried through and BiH became presiding country of the Committee of Ministers of the Council of Europe in 2014. In the meantime, the newly elected European Parliament as well as recently appointed European Commission accepted the SAA although the Sejdić-Finci decision was not incorporated in the constitution of Bosnia and Herzegovina. ; Evropska unija, Savjet Evrope i druge evropske institucije bitno su odredile svoj odnos prema Bosni i Hercegovini u odnosu na primjenu Odluke Evropskog suda za ljudska prava "u slučaju Sejdić i Finci", koji nalaže obavezu ustavnih promjena u pravcu zaštite jednakosti prava pripadnika nacionalnih manjina. Tim promjenama i predstavnici nacionlanih manjina imali bi pravo da budu kandidovani na sve pozicije zakonodavne i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini. Do odluke u spomenutom slučaju, poznatom kao "Sejdić – Finci", samo su pripadnici tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini – Srba, Bošnjaka i Hrvata, mogli da budu kandidovani za te funkcije. U više navrata Savjet Evrope je posredstvom Parlamentarne skupštine ili Komiteta ministara prijetio suspenzijom, čak i izbacivanjem Bosne i Hercegovine iz ove međunarodne organizacije. Istovremeno, čak i koordinisano, institucije Evropske unije raznih nivoa uslovljavale su ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SAA ), postignutog još 2008. godine, isto primjenom navedene odluke. Prijetnja se odnosila na nepriznavanja izbornih rezultata na lokalnim izborima 2012. i opštim izborima 2014. godine. To se nije desilo, a u međuvremenu BiH je bila zemlja – predsjedavajuća Komiteta ministara Savjeta Evrope. Novoizabrani saziv Evropskog parlamenta i nova Evropska komisija prihvatili su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nakon opštih izbora u BiH 2014, iako odluka Evropskog suda za ljudska prava nije primijenjena. Predmet rada biće razlozi relativizacije manjinskih politika Savjeta Evrope i Evropske unije u politikama zaštite prava nacionalnih manjina u BiH. Time su postale vidljive i upozoravajuće i druge politike relativizacije položaja i prava nacionalnih manjina, poput Mađarske i Hrvatske, do čega je došlo nakon prijema ove dvije države u Evropsku uniju.
Considering that in the spectrum of juvenile criminal sanctions punishment of deprivation of liberty is the most severe criminal sanction, international documents related to juveniles in conflict with the law proclaim standards that this sanction has to be imposed only as a measure of last resort and for the shortest period. Issues like possible duration of subject sanction and scope of its imposition, represents some of the basic features of the legal and judicial policy of sanctioning of juveniles, and represent the subject of this paper. The author analyzes how these issues are regulated in Bosnia and Herzegovina"s and comparative law, and how aforementioned standards are applied in practice. Applying the comparative analysis it was determined that there are certain indicators that Bosnia and Herzegovina is one of the countries that has in its heritage "humane" sanctioning policy of juvenile offenderes, and that the aforementioned international standards are consistently accepted in domestic law as well as in the jurisprudence. ; Imajući u vidu da u spektru maloljetničkih krivičnih sankcija kazna lišenja slobode predstavlja najstrožiju krivičnu sankciju, međunarodni dokumenti iz oblasti postupanja sa maloljetnicima u sukobu sa zakonom proklamiraju standard da se ona ima izricati samo kao krajnje sredstvo (ultima ratio) i u što kraćem trajanju. Upravo pitanja mogućeg trajanja predmetne sankcije, te obima njenog izricanja predstavljaju neka od osnovnih obilježja zakonske i sudske politike sankcioniranja maloljetnika, te čine predmet istraživanja ovog rada. Autor je analizirao kako su ova pitanja uređena u bosanskohercegovačkom i uporednom pravu, te kako su spomenuti standardi oživotvoreni u praksi. Primjenom komparativnopravne analize utvrđeno je kako postoje određeni pokazatelji da Bosna i Hercegovina spada u red zemalja koje baštine "humanu" politiku sankcioniranja maloljetnih učinitelja krivičnih djela, te da su spomenuti međunarodni standardi dosljedno prihvaćeni kako u pravu, tako i u sudskoj praksi ove zemlje.
Dоktоrskа disеrtаciја prаti rаzvој kоncеpаtа pоlitičkе lеvicе, pоlitičkе dеsnicе i pоlitičkоg cеntrа, оd njihоvоg nаstаnkа svе dо dаnаšnjih dаnа. Krоz gеnеrаlnо rаzmаtrаnjе оvih kоncеpаtа dоktоrskа disеrtаciја nudi i niz mini-biоgrаfskih pоrtrеtа znаčајnih tеоrеtičаrа i držаvnikа, kојi su оbеlеžili pоmеnutе pојmоvе u еvrоpskој pоlitičkој i intеlеktuаlnој istоriјi. Аutоr disеrtаciје, pоrеd disciplinоvаnоg iznоšеnjа nаučnih činjеnicа, nа litеrаlаn nаčin prеzеntuје intеrеsаntnu gеnеrаlnu fаbulu u kојој sе kао glаvni аktеri pојаvlјuјu vоdеćе ličnоsti mоdеrnе еvrоpskе istоriје. Disеrtаciја prikаzuје kаkо ćе, nеkаdа јеdinstvеni pоlitički prоstоri lеvicе i dеsnicе, u pоstmоdеrnоm vrеmеnu biti pоdеlјеni grаđаnskim i аntigrаđаnskim shvаtаnjеm pоlitikе, dоk ćе pоdеlа nа lеvicu i dеsnicu u njihоvim klаsičnim оblicimа biti јоš sаmо sеkundаrnа. Dоktоrskа disеrtаciја pоkаzuје dа nаs tо dоvоdi u јеdnu nоvu tеоriјsku i prаktičnu situаciјu, tе аutоr disеrtаciје u zаklјučnim nаpоmеnаmа rаdа zаklјučuје dа ćе zа stаbilnоst, dеlоtvоrnоst i lеgitimnоst pоlitičkih instituciја nа pоčеtku 21. vеkа biti pоtrеbnа јеdnа nоvа pоstidеоlоškа pоlitikа i pоstidеоlоškа pоlitičkа sоciоlоgiја. ; Doctoral dissertation follows the development of the concepts of the Political Left, the Political Right and the Political Center from the time of their creation to the present day. Through a general discussion of these concepts dissertation offers a series of mini - biographical portraits of important scholars and statesmen, who epitomized these concepts in European political and intellectual history. Author of dissertation, together with disciplined presentation of scientific facts, offers the interesting general story in which as the main actors appear leading figures of modern European history. The dissertation shows how, in the past a unique political space of the Left and the Right, in the postmodern period will be divided by civil and anti-civic understanding of politics, while the division between the Left and the Right in their classical forms remains only secondary. Doctoral dissertation finally demonstrates that previous happenings brings us into a new theoretical and practical situation, and the author of the thesis in the concluding remarks of work concludes that for stability, effectiveness and legitimacy of political institutions at the beginning of the 21st century we need a new post-ideological politics and post-ideological political sociology.
The author explores how the internet and the new media are changing the way that we communicate, act and think, individually and collectively, through the example of the Occupy Wall Street Movement. The author claims that The Occupy Movement, as a post-narrative project conceived in a digital environment, is less of a political activity, and more a new way of behavior for its members and for the society at large. Its focus on consensus building and its modus operandi are reflecting the principles of the Internet, web-organization and cooperation. Therefore, its success is not about achieving any particular political aim, or winning an election, but about the general acceptance of these values and their becoming part of a wider political agenda. ; Autor istražuje kako internet i novi mediji menjaju način na koji komuniciramo, delujemo i mislimo, pojedinačno ali i kolektivno, na primeru pokreta "Okupirajmo Volstrit". Autor tvrdi da "Okupacija Volstrita", kao postnarativni pokret nastao u digitalnom okruženju, manje predstavlja političku aktivnost a više novi normativni način ponašanja za svoje članove, ali i čitavo društvo. Njegova usmerenost ka izgradnji konsenzusa, kao i sam modus funkcionisanja, odražavaju principe interneta, mrežne organizacije i kolaboracije. Zato je njegov uspeh manje povezan sa ostvarivanjem nekog pojedinačnog cilja ili osvajanja vlasti na izborima, a više sa razmerom u kojoj će ove rednosti biti opšteusvojene i postati deo ukupne političke agende.