Suchergebnisse

Autor se u radu bavi teorijom isprekidane ravnoteže i njezinom operacionalizacijom. Isprekidana ravnoteža opisuje proces stvaranja javnih politika u vidu dugih perioda stabilnosti politika i njezinih radikalnih promjena koje se doga- đaju naglo. S obzirom na složenost i nadograđivanje same teorije, autor je u radu želi operacionalizirati u vidu ključnih pojmova te njihovih pokazatelja. Sukladno tome autor u prvom dijelu rada rastavlja teoriju na manje pojmove koje potom definira i uvrštava u kontekst teorije. Nakon toga u drugom dijelu istražuje koliko su pojmovi proizašli iz operacionalizacije integrirani u dosadašnjim istraživanjima teorije. Na temelju rezultata i rasprave naposljetku prikazuje potencijalne pokazatelje tih pojmova slijedeći načelo metodološkog pluralizma. U zaključku se iznosi stajalište da je ta operacionalizacija dala inovativan pogled na samu teoriju, ali i na istraživanje isprekidane ravnoteže u javnim politikama koje je do sada bilo dominantno kvantitativno. ; In this paper, the author deals with the punctuated equilibrium theory and its operationalization. The punctuated equilibrium theory describes the policy-making process in terms of long periods of policy stability and its radical change that occurs suddenly. Given the complexity and upgrading of the theory, in this paper the author seeks to operationalize it in the form of key terms and their indicators. Accordingly, in the first part of the paper the author dissects theory into many key terms, which he defines and sets them in the context of theory. After that, in the second part of the paper, the author examines how terms arising from operationalization have been so far integrated into the research of the punctuated equilibrium theory. Based on results and discussion, in the end the author displays the potential indicators of key terms following the principle of methodological pluralism. He conludes that this operationalization gives an innovative look at theory, but also in terms of researching punctuated equilibrium in public policies which has been predominantly quantitative.

U radu je predstavljena tema utjecaja upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća. Naglasak je stavljen na učinkovito upravljanje znanjem u poduzeću što dovodi do iskorištenosti punog potencijala znanja koja imaju svi zaposlenici poduzeća. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi doprinosi li upravljanje znanjem konkurentskoj prednosti poduzeća i kako te utvrditi postoji li razlika u upravljanju znanjem kod menadžera iz javnog i privatnog sektora. Za potrebe obrade ove teme provedena su dva istraživanja. Prvo istraživanje obuhvaćalo je prikupljanje i obradu različite stručne literature, a drugo provođenje empirijskog istraživanja. Istraživanje je provedeno metodom intervjua u 6 poduzeća na uzorku od 12 ispitanika tj. menadžera. Prvu skupinu obuhvaćali su ispitanici privatnog, a drugu ispitanici javnog sektora. Ispitanici su intervjuirani uživo i anonimno, a sve u svrhu dobivanja što vjerodostojnijih rezultata. Rezultati istraživanja potvrdili su utjecaj upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća. Dokazano je da poduzeća koja imaju implementiran sustav upravljanja znanjem (dalje KM sustav) ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na ona koja tu praksu ne primjenjuju. Istraživanje je pokazalo da nema značajnih razlika u upravljanju znanjem u poduzećima koja dolaze iz različitih djelatnosti i sektora. U poduzećima u kojima nije implementiran KM sustav ili je on implementiran djelomično, prisutan je utjecaj politike na donošenje svih odluka, uključujući i odluke vezane uz upravljanje znanjem. S obzirom na to da je istraživanjem dokazano kako je utjecaj politike ključna prepreka, nužno je promijeniti takvu praksu te na odgovorne pozicije zaposliti ljude koji će prepoznati znanje kao najvažniji resurs. ; The topic of this paper is the influence of knowledge management on the competitive advantage of companies. The emphasis is put on effective knowledge management in a company, which leads to utilizing the full potential of the knowledge that all the employees of a company possess. The main objective of the research was to: (a) identify the contribution of knowledge management to the company's competitive advantage and (b) determine whether there is a difference in knowledge management among managers from the public and private sector. The intent of the paper was to determine if and how knowledge management contributes to the competitive advantage of a company. In addition, by empirical research, it was to determine if there are any differences in approach to knowledge management between the public and private sector managers. Two research studies were conducted for the purpose of the elaboration of the topic. The first research study included gathering and analyzing various scientific literature. The second research study was an empirical research based on interviews with 12 sampled respondents, i.e. managers, in six companies. The first group consisted of the respondents from the private sector and the second group from the public sector. The respondents were interviewed in person and anonymously for the purpose of gaining credible results. The results of the study confirmed that there is an influence of knowledge management on the competitive advantage of a company. It was proven that the companies which implement knowledge management system (hereinafter KM system) gain the competitive advantage over the companies which do not implement them. However, the research study showed that there are no significant differences in knowledge management among companies from different industries and sectors. Furthermore, the influence of politics was present in all decision making situations, including those concerning knowledge management, in the companies which had not implemented the KM system or in which it had partially been implemented. Since the study proved that the influence of politics is the key obstacle, it is necessary to change such a practice and employ managers who recognize knowledge as a key resource.

Knjiga je afirmirana kao metafora za svijet znanja, a umnogome je utjecala i na sam sadržaj znanja ne samo kao čuvarica i prenositeljica istog, pa stoga budućnost knjige i njezinih inačica nije tek rasprava o budućnosti nekog proizvoda već pitanje usmjeravanja procesa koji oblikuju kulture i civilizacije. Hoće li se s tiskanom knjigom dogoditi isto što se dogodilo s voštanim svijećama nakon izuma žarulje? Hoće li digitalizacija zapisa bitno utjecati ne samo na demokratizaciju, mobilnost, dostupnost, preglednost znanja, koja se knjigom u obje ove forma čuva i distribuira, ili će e-knjiga svojom multimedijalnom interaktivnošću i višedimenzionalnošću uvelike utjecati ne samo na distribuciju već i na samo znanje? Trenutne ponude i čitanosti e-knjige u Hrvatskoj sugeriraju da ona nije zaživjela. Ni državne politike nemaju stvarnih nakana potpomaganja eknjige. Potpore su započele, ali su tek simbolične, porezna regulativa ne izjednačava tiskanu i e-knjigu što svakako ne pomaže promociji i potpori e-knjige u Hrvatskoj. ; Book is affirmed as a metaphor for the world of knowledge and it has greatly influenced on the knowledge content not only as a keeper and carrier of the same, therefore future of the book and its varieties is not a discussion about some product future but an issue of directing processes which form cultures and civilizations. Will the printed book have the same future as candles after the light bulb had been invented? Will the writings digitalization greatly influence on democratization, mobility, availability, knowledge visibility, which is preserved and distributed in both of these forms or will the e-book with its multimedia interactivity and multidimensionality greatly influence not only on distribution but also knowledge? Current offers and readership rating of e-book in Croatia suggest that it is yet to take hold. State policies also do not have real intentions for supporting e-books. Support has started, but only symbolically, tax regulation does not equalize printed and e-book what certainly does not help promotion and support of e-book in Croatia.

Autorica istražuje mogućnost da se pesimizam etablira kao relevantan pravac unutar teorije realizma međunarodnih odnosa u objašnjavanju kako prošlih, tako i budućih događaja u međunarodnoj politici. U radu se koristi metateorijska interpretativna metoda kako bi se iznijele neke od temeljnih niti vodilja misli pesimizma, pri čemu je fokus samo na klasičnom realizmu unutar realističke teorije, budući da su njezine postavke ujedno i temeljna izvorišta pesimizma. U prvom dijelu rada iznosi se temeljne odrednice i biti realizma i pesimizma, drugi dio se fokusira na intelektualnu pozadinu pesimistične misli u radovima Schopenhauera, Nietzschea i Freuda, a posljednji dio iznosi kritiku optimizma i temeljne opreke u poimanju koncepta vremena između pesimizma i optimizma, kao i implikacije koje pesimizam ima za međunarodne odnose. Pesimizam kao pravac unutar teorije realizma međunarodnih odnosa ima filozofsku snagu i jaku teorijsku pozadinu te može imati svoje mjesto unutar realističke teorije međunarodnih odnosa. ; The author evaluates the possibility of the concept of pessimism establishing itself as a relevant factor within the theory of realism in international relations, that is, for explaining past and future events in international politics. The approach applies the meta theoric interpretative method in order to expose some of the tenets of the leading pessimistic theories where the focus is on classical realism within the realistic theory, since its origins are also the fundamental origins of pessimism. The first part exposes the fundamental postulates and essence of realism and pessimism, while the second part focuses on the intellectual background of the pessimism thought found in the works of Schopenhauer, Nietzsche and Freud. The last part expose a criticism of optimism as well as the fundamental contradictions in understanding the concept of time between pessimism and optimism, as well as the implications of pessimism on international relations. Pessimism, as a part of the theory of realism in international ...

Moderan pristup oblikovanju javnozdravstvenih preporuka temelji se na objedinjavanju preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i duljinu spavanja, odnosno na optimalnoj kombinaciji trajanja navedenih ponašanja tijekom 24 sata. Cilj ovog rada bio je napraviti sustavni pregled literature radi identificiranja i analize postojećih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje te izraditi prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka u skladu s postojećim nalazima. Sustavnim pregledom literature utvrđeno je da postoje 24-satne preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i nacionalne 24-satne preporuke za djecu i mlade (0 – 17 g.) u četiri države (Australiji, Južnoafričkoj Republici, Kanadi i Novom Zelandu), dok takve preporuke za odrasle i starije osobe nisu nađene. Sve postojeće 24-satne preporuke za djecu i mlade temelje se na Kanadskim nacionalnim preporukama i stoga su vrlo slične. Naime, kvantitativne su preporuke jednake, a razlike postoje samo u specifičnim primjerima ili opisima pojedinih aktivnosti. S obzirom na to da su prije spomenute preporuke oblikovane prema najboljim znanstvenim dokazima koji su trenutačno raspoloživi, one su upotrijebljene kao temelj za izradu prijedloga hrvatskih 24-satnih preporuka za djecu i mlade. Pritom su preporuke prilagođene specifičnostima hrvatskog konteksta. Budući da sustavnim pregledom literature nisu nađene objedinjene 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje odraslih i starijih osoba, proveden je iscrpan pregled literature. Na temelju preporuka SZO-a i najnovijih nacionalnih preporuka za svaku pojedinu sastavnicu, koje su utemeljene na najboljim znanstvenim dokazima što su trenutačno raspoloživi, napravljen je prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka. Predložene hrvatske 24-satne preporuke mogu se iskoristiti za individualno savjetovanje u ambulantama obiteljske medicine, klinikama ili rekreacijskim centrima, za oblikovanje poruka u javnozdravstvenim kampanjama te pri izradi nacionalnih, lokalnih i institucionalnih zdravstvenih politika. ; A modern approach to shaping public health guidelines is to integrate recommendations for physical activity, sedentary behaviour, and sleep and to recommend the optimal distribution of time spent in these behaviours in a 24-hour day. The aim of this paper was to conduct a systematic review of literature to identify and analyse the available 24-hour guidelines for physical activity, sedentary behaviour, and sleep, and to propose Croatian 24-hour guidelines in line with the existing findings. The systematic review of literature showed 24-hour guidelines from the World Health Organization (WHO) and national 24-hour guidelines for children and youth (0 – 17 years of age) in four countries (Australia, South Africa, Canada, and New Zealand). No such guidelines were found for adults and seniors. All the available 24-hour guidelines for children and youth are very similar, as they are based on the Canadian national guidelines. The quantitative recommendations are all the same, with differences found only in specific examples and descriptions of activities. Given that the foregoing guidelines were formulated in line with the best available scientific evidence, they were used to inform the development of the proposed Croatian 24-hour guidelines for children and youth. The proposed guidelines were tailored to the specific context in Croatia. Since no integrated 24-hour guidelines for physical activity, sedentary behaviour, and sleep for adults and seniors were found in the systematic review of literature, an additional thorough review of literature was conducted in order to identify the most relevant guidelines for each individual behaviour. The proposed Croatian 24-hour guidelines for adults and seniors were based on the WHO guidelines and the most recent and relevant national recommendations from other countries for each of the behaviours. The proposed Croatian 24-hour guidelines can be used: (1) to provide individual counselling in general practice clinics, medical clinics, and recreation centres; (2) to help formulate messages in public health campaigns; and (3) to develop national, local, and institutional health policies.

Rad preispituje teoriju deliberativne demokracije na temelju Rancièreovog poimanja "nesuglasnosti". Predstavljena su dva dominantna pravca teorije deliberativne demokracije - onaj Johna Rawlsa te onaj Jürgena Habermasa. Nasuprot teoriji deliberativne demokracije, Rancière tumači demokraciju kao pojavnost u sporu koji nastaje podizanjem zahtjeva za jednakošću od onih koji su dio zajednice, ali bez udjela u moći ili jednakim pravima. S njegovom teorijom otvara se prostor za preispitivanje dominacije deliberativne demokracije u trenutnim raspravama o demokraciji. Ispituje se mogućnost racionalnog promišljanja kao osnove demokracije u društvu sa složenim i ukorijenjenim nejednakostima te se suprotstavlja važnost konsenzusa naspram nesuglasnosti. ; This paper re-examines the theory of deliberative democracy based on Rancière's notion of "disagreement". Two dominant directions of the theory of deliberative democracy are presented - that of John Rawls and that of Jürgen Habermas. Contrary to the theory of deliberative democracy, Rancière interprets democracy as a phenomenon in a dispute that arises from the raising of demands for equality by those who are part of the community, but without a share in power or equal rights. With his theory, space opens up for re-examining the dominance of deliberative democracy in current debates about democracy. The possibility of rational thinking as the basis of democracy in a society with complex and ingrained inequalities is examined, and the importance of consensus versus disagreement is opposed.

Hans J. Morgenthau, utemeljitelj realističke teorije međunarodne politike četrdesetih godina 20. stoljeća, donedavno se smatrao pozitivističkim teoretičarom "tvrde" politike moći u međunarodnoj politici. No sve veći akademski interes za njegovo djelo posljednjih godina pokazao je kako je riječ o kompleksnom misliocu koji je ponajprije teoretičar politike. U ovome rada autor prikazuje Morgenthauovu političku teoriju i njezine temeljne pojmove u trima razdobljima njihova razvoja: do Drugoga svjetskog rata, od kraja rata do šezdesetih godina i poslije šezdesetih. Posebno se osvrćući na glavne studije iz svakoga od tih razdoblja, autor nastoji dokazati da je svrha Morgenthauove teorije međunarodne politike bio pokušaj da se politika i političko konstituiraju kao odgovor na duboku društvenu i političku krizu modernog Zapada. Njegova realistička teorija međunarodne politike nije samo akademski pothvat nego i svojevrstan politički projekt. ; Hans J. Morgenthau, who founded realist theory of international politics in the 1940s, has until recently been considered a positivist theorist of crude power politics in international relations. However, in recent years, with rising academic interest for his works, Morgenthau has been seen as a complex thinker and primarily a political theorist. This article aims to show Morgenthau's political theory and its fundamental concepts that run through the three periods of his writing: up to the Second World War, during the post-war period, and in the 1960s. With a special overview of the pivotal studies from each of the above periods, this article will show that the purpose of Morgenthau's theory of international politics is an attempt at constructing politics and the political as an answer to the deep social and political crisis of the modern West. His realist theory of international politics is not just an academic endeavor but also a political project of sorts.

Ivan Kukuljević Sakcinski, osebujna i znamenita osoba iz vremena procvata hrvatskoga narodnog preporoda i nakon toga doba, u raznorodnome obilju svojega kulturnog i znanstvenog djelovanja, istaknuo se kao jedan od poticatelja zapisivanja usmene književnosti na cjelokupnome hrvatskom prostoru. U radu se analizira zbirka usmenoknjiževnih pjesama koja je objavljena 1847. pod njegovim imenom, a u svezi je s križevačkim krajem, razlaže se problematika nastanka i identiteta te građe te se kontekstualizira u ondašnje društvene i političke prilike. Unatoč svim teškoćama u svezi s dokazivanjem postanka objavljenih pjesama, naglašava se iznimna važnost te zbirke jer je riječ o jednoj od prvih objavljenih cjelovitijih zbirki zapisa hrvatske usmene književnosti u cjelokupnome korpusu hrvatske književnosti. To je, uz vinsko-pajdaške regule Križevačke štatute, kojima se ne može sa sigurnošću odrediti točno vrijeme zapisa, ujedno i prva poznata objavljena usmenoknjiževna zbirka iz križevačkoga kraja pa se Ivan Kukuljević Sakcinski može nazvati prvim zapisivačem usmene književnosti u križevačkome kraju. ; Ivan Kukuljević Sakcinski, a distinctive and famous person from the flourishing period of the Croatian national revival and afterwards, in diverse abundance of his cultural and scientific work, distinguished himself as one of the promoters of recording oral literature in the entire Croatian territory. The paper analyzes a collection of oral literary poems published in 1847 under his name and related to the region of Križevci. It explains the problems of origin and identity of those poems and contextualizes them into social and political circumstances of that period. Despite all the difficulties in providing the origin of published poems, the exceptional importance of this collection is emphasized because it is one of the first published complete collections of the Croatian oral literature records in the entire Croatian literature corpus. This is, along with the wine- drinking brotherhoods' rules of the Križevci Statute, whose exact time of recording cannot be determined, the first known published oral literary collection from the region of Križevci, thus, Ivan Kukuljević Sakcinski can be called the first recorder of oral literature in the region of Križevci.

Rad je posvećen teoriji političkog procesa američkog politologa i ekonomista Charlesa E. Lindbloma. Nakon kontekstualnog uvida u cjelokupan Lindblomov teorijski opus, što je nezaobilazan korak za interpretacijski zahvat u središnjem dijelu teksta, rad se koncentrira ponajprije na Lindblomovu teoriju inkrementalnog odlučivanja, razvijenu u članku Znanost "plivanja u mutnom" (1959) i knjizi Strategija odluke (1963), povezanu s njegovom koncepcijom "međusobne prilagodbe pristaša", koju je razvio u knjizi Inteligencija demokracije (1965). Rad nudi interpretaciju Lindblomova argumenta koja odstupa od dosadašnje recepcije u hrvatskoj politološkoj literaturi. U njoj se Lindblomov model odlučivanja u osnovi tumači deskriptivno, kao opis stvarne prakse odlučivanja, i suprotstavlja se preskriptivnom racionalnom modelu odlučivanja, što je karakteristično i za neke inozemne interpretacije. U ovome se radu pak ukazuje kako Lindblomova teorija sadržava snažan preskriptivni element. Lindblomova teorija inkrementalizma, uzeta zajedno s pluralističkim modelom međusobne prilagodbe pristaša, nudi cjelovit i konzistentan model politike s naglašenim normativnim implikacijama, koji opravdava upotrebu sintagme politika teorije, što se podrobnije obrazlaže u zaključnom dijelu rada. ; The paper is dedicated to the political process theory by the American political scientist and economist Charles E. Lindblom. After providing a contextual insight into Lindblom's complete theoretical opus, which is a necessary prerequisite for the interpretative manoeuvre in the central part of the text, the paper is primarily focused on Lindblom's theory of incremental decision-making, developed in The Science of Muddling Through (1959) and in A Strategy of Decision (1963), which is related to his concept of "partisan mutual adjustment" developed in The Intelligence of Democracy (1965). The paper offers an interpretation of Lindblom's argument which moves away from its past understanding in Croatian political science literature. There, Lindblom's ...

The paper analyzes and discusses two sets of issues: (1) differences between the avant-garde and the neo-avant-garde, and (2) different avant-garde and neo-avant-garde approaches to materialism in a philosophical, political, and aesthetic sense. The avant-garde and the neo-avant-garde were seldom doctrinaire, but one can nevertheless speak about the circularity of beliefs and attitudes, the mobility of theoretical and practical platforms from self-destructiveness to artistic and media nomadism, in the manner of rhizomatic manifolds. Certainly, there are common obsessions with the unity of art and life, or the fundamental turn of art into life, which are expressed by the macro-utopian projections of the new society (industrial society, communist society) forwarded by avant-garde artists, or by the concretizations of micro-utopias (communes, alternative production and exhibition institutions) by neo-avant-garde artists. Examples of primary materialism, aleatory materialism, historical materialism, and basic materialism are given in order to point out the unstable relations between the medium (material) and the media (technique, technology) of communication, but also non-communication. ; U radu se analiziraju i raspravljaju dvije tematizacije: (1) razlike avangarde i neoavangarde i (2) različiti avangardistički i neoavangardistički pristupi materijalizmu u filozofskom, političkom i estetičkom smislu. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i praktičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom proizvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti. Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i života ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makroutopijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alternativne produkcijske i izlagačke institucije) kod neoavangardista. Izvedeni su primjeri primarnog materijalizma, aleatornog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma da bi se upozorilo na relativne odnose medija (materijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije.