Suchergebnisse

Ovaj rad se sastoji od pet poglavlja. U prvom poglavlju rad se bavi pregledom pojma neutralnosti, povijesnog razvoja instituta trajne neutralnosti, glavnih razlika između privremene i trajne neutralnosti te modusa osnivanja trajne neutralnosti na međunarodnom polju. U drugom poglavlju rada analiziraju se prava i dužnosti neutralnih država uz poseban naglasak na postojanje distinkcije između onih prava i dužnosti koje se odnose kako na trajno neutralne tako i na privremeno neutralne države te onih koji vrijede isključivo za trajno neutralne države. Fokus trećeg poglavlja sastoji se u obradi pitanja članstva u međunarodnim organizacijama, naročito analize problematike glede članstva trajno neutralnih država u organizacijama s ustrojenim sustavima kolektivne sigurnosti. U ovom poglavlju daje se pregled različitih reakcija i stajališta koje su pojedine trajno neutralne države zauzimale prilikom odlučivanja o pristupanju pojedinim međunarodnim organizacijama te se daje osvrt na njihov današnji položaj unutar međunarodne zajednice. Četvrto poglavlje prvenstveno se bavi Švicarskom, Austrijom i Maltom kao primjerima trajno neutralnih država. U ovom poglavlju analizira se povijesni kontekst stjecanja svojstva trajne neutralnosti, njegov razvoj, specifičnosti te prava i obveze koje vežu ove tri države. Konačno, u posljednjem petom poglavlju daje se osvrt na ulogu trajno neutralnih država u očuvanju mira i stabilnosti u međunarodnoj zajednici uslijed sve kompliciranijih odnosa između subjekata međunarodnog prava. ; This thesis consist of of five chapters. In the first chapter the thesis examines the concept of neutrality, the historical development of the institute of permanent neutrality, the main differences between temporary and permanent neutrality, and the mode of establishment of permanent neutrality in the international field. In the second chapter of the paper the rights and duties of neutral states are analyzed with special emphasis on the existence of a distinction between those rights and duties that apply to ...

Svrha je rada upozoriti na osobitu važnost suradnje država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem, napose u prostoru izvan područja suverenosti obalnih država. U radu se stoga objašnjava međunarodnopravni okvir za aktivnosti država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem. Pritom je naglasak stavljen na jurisdikciju država za provođenje prisilnih mjera protiv brodova kojima se krijumčare migranti. Izlaganje polazi od općih pravila koja uređuju jurisdikciju država na otvorenom moru, a danas su kodificirana u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. Potom je fokus usmjeren na posebna pravila u vezi s krijumčarenjem migranata na moru sadržanima u Protokolu protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, prihvaćenu uz Konvenciju UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000., gdje je u čl. 7. Protokola podcrtana upravo dužnost suradnje država stranaka "na sprječavanju i suzbijanju krijumčarenja migranata morem, u skladu s međunarodnim pravom mora". Protokol protiv krijumčarenja migranata u svome članku 17., štoviše, potiče države ugovornice na "sklapanje dvostranih ili regionalnih sporazuma ili operativnih dogovora ili suglasnosti" radi njegove bolje implementacije. U tom su smislu prikazani i evaluirani oblici bilateralne i multilateralne regionalne suradnje država s naglaskom na Mediteran, uzimajući napose u obzir suradnju država članica Europske unije preko Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex). K tomu, dan je osvrt na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 2240 (2015) koja državama članicama UN-a daje izvanredne jurisdikcijske ovlasti na otvorenom moru pred obalama Libije, a služi kao pravni temelj za djelovanje mornaričke operacije EU-a EUNAVFOR Med "Sophia" u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike. ; The aim of the paper is to highlight the particular importance of interstate cooperation in combating migrant smuggling by sea, notably in waters beyond the sovereignty of coastal states. In explaining the international legal framework for the activities of states in combating migrant smuggling by sea, emphasis is put on the jurisdiction of states to take enforcement measures against vessels that are engaged in migrant smuggling. First, the general rules concerning the jurisdiction of states on the high seas are discussed, which are codified today in the United Nations Convention on the Law of the Sea of 1982. Thereafter, the focus is on the special rules regarding migrant smuggling by sea, as comprised in the Protocol against the Smuggling of Migrants by Land, Sea and Air of 2000, supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. Article 7 of the Protocol indeed emphasizes the duty of states parties to "cooperate to the fullest extent possible to prevent and suppress the smuggling of migrants by sea, in accordance with the international law of the sea." Article 17 of the Migrant Smuggling Protocol furthermore encourages states parties to "consider the conclusion of bilateral or regional agreements or operational arrangements or understandings" with a view to enhancing the Protocol's implementation. In that respect the paper examines and evaluates forms of bilateral and regional cooperation between states with an emphasis on the Mediterranean, and especially considers the cooperation between the member states of the European Union via the European Border and Coast Guard Agency (Frontex). In addition, the UN Security Council Resolution 2240 (2015) is analyzed, since it grants the UN member states exceptional jurisdictional powers on the high seas off the Libyan coast and serves as the legal basis for the activities of EUNAVOR Med Sophia, an EU naval operation in the framework of the Common Security and Defence Policy.

U radu se analiziraju pojam i pravni položaj nedržavnih aktera kao stranaka nemeđunarodnih oružanih sukoba, s posebnim osvrtom na odredbe zajedničkog čl. 3. Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949. te Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije iz 1977. godine, kao temeljnog međunarodnopravnog okvira koji regulira postupanje svih stranaka u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Analizirajući pravni temelj obvezatnosti spomenutih pravnih normi u odnosu na nedržavne aktere autorica upućuje na neravnopravan položaj koji nedržavni akteri imaju u odnosu na države zbog nemogućnosti da formalno postanu strankama navedenih međunarodnih ugovora. U tom kontekstu iznose se prednosti alternativnih mehanizama (sklapanja drugih međunarodnih ugovora, davanja jednostranih izjava ili izjava o obvezivanju) kojima nedržavni akteri mogu izraziti svoju volju i pristanak da budu vezani pravilima međunarodnog humanitarnog prava, što može imati pozitivan učinak i na njihovu svijest o odgovornosti za kršenje tih pravila. ; The author of this paper analyzes the concept and the legal status of non-State actors as parties to non-international armed conflicts. A special emphasis is placed on common Article 3 of the four Geneva Conventions for the protection of victims of war of 1949, as well as on the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 1949, and Relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II) of 1977 – the fundamental legal framework that regulates conduct of all parties to non-international armed conflicts. Notwithstanding the fact that these international instruments equally bind both States as well as non-State actors as parties to non-international armed conflicts, the legal position of non-State actors, compared to States, is not identical. Moreover, non-State actors cannot become parties to the aforementioned international agreements. In such a context, the author introduces alternative mechanisms (the conclusion of other international agreements, making unilateral declarations or Deeds of Commitment) which non-State actors can use to express their will and consent to be bound by the rules of international humanitarian law. The author concludes that such mechanisms may produce positive effects on non-State actors' awareness of their responsibility for violations of those rules.

Odgovornost međunarodnih organizacija za međunarodno protupravne čine privukla je veliku pozornost doktrine i prakse posljednjih godina, otkad je Komisija za međunarodno pravo UN-a izradila Nacrt članaka o toj materiji. U radu razmatramo osnovna rješenja Nacrta, a posebnu pozornost posvećujemo slučajevima višestruke pripisivosti te odgovornosti država za međunarodno protupravne čine međunarodne organizacije. ; The responsibility of international organizations attracted special attention in theory and practice of international law after the International Law Commission began its work on the topic in 2002. The Commission ended its work in 2011 by adopting the Draft Articles on the Responsibility of International Organization. In this contribution we give an overall review of the Draft articles with special a emphasis on the cases of multiple attribution and responsibility of states for internationally wrongful acts of international organizations. Analyzing the critical remarks raised in regard to the Draft, we concluded that they cannot diminish the successful outcome of the work of the Commission, which is, a coherent and consistent system of rules devoted to the responsibility of international organizations.

Hrvatska je na putu prema Europskoj uniji morala udovoljiti nizu zahtjeva. Unija je uvjete propisala na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu 1993. godine, a prva skupina tih uvjeta uključivala je i zaštitu ljudskih prava i osobito prava manjina. Zaštita manjina bila je posebno važna u kontekstu oružanog sukoba koji se vodio na području bivše Jugoslavije. Tijekom devedesetih Hrvatska je postala strankom međunarodnih ugovora Vijeća Europe koji su se odnosili na zaštitu manjina: Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje za zaštitu regionalnih i manjinskih jezika. Prihvaćanjem ugovora Hrvatska se podvrgnula i međunarodnom nadzoru primjene i poštivanja svojih međunarodnih obveza. Prikazom i analizom izvještaja nadzornih tijela može se pratiti i u kolikoj je mjeri Hrvatska uspjela u tome. ; On its path to the European Union, Croatia had to fulfill a number of requirements. The EU defined the accession requirements at the meeting of the European Council in Copenhagen in 1993. The first group of requirements included the protection of human rights, especially minority rights. The protection of minorities was especially important in the context of armed conflict in the former Yugoslavia. In the 1990's Croatia became party to the international agreements of the Council of Europe related to the protection of minorities: Framework Convention for the Protection of National Minorities and the European Charter for Regional or Minority Languages. By ratifying these agreements Croatia has become subject to international monitoring of the application of its international obligations. The analyses of reports of monitoring bodies can show to what extent Croatia has succeeded in the implementation of these agreements.

Dugo je vremena koncept suvereniteta smatran kamenom temeljcem domaćeg i međunarodnog prava te političke misli. Koncepcija suvereniteta blisko je povezana s koncepcijom države. Bilo je to »normalno« stanje države, u kojem ona ima vrhovnu ili konačnu vlast u unutarnjim političkim i pravnim pitanjima, a svojstvo neovisnosti prema drugim državama. Međunarodnu zajednicu činile su ravnopravne i neovisne države. Danas, na početku 21. stoljeća, koncept suvereniteta izložen je mnogim izazovima, od kojih je najznačajniji proces globalizacije koji je doveo do sve veće međupovezanosti ljudi širom svijeta vidljive na svim poljima: političkim, vojnim, ekonomskim, kulturnim i pravnim. U ovom radu usredotočit ćemo se na pitanje kako globalizacija utječe na državni suverenitet te da ti pregled argumenata korištenih u novijoj literaturi. ; The concept of sovereignty was for a long time considered as one of the cornerstones of national and international law, and of political thought. The concept of sovereignty was closely connected with the concept of the state. It was a »normal« situation of a country where it had supreme or final power in political and legal matters in its domestic affairs, while at the same time it was independent in relation to all other countries. The international community used to consist of equal and independent states. At the beginning of the 21st century, the concept of sovereignty is faced with many challenges, both in theory and in practice. What happens within a country's territory and to its inhabitants is now less a consequence of national politics than the result of international circumstances – the difference between internal and foreign affairs is becoming increasingly vague. Several processes are happening simultaneously: globalisation (the development of information and communication technology; increase in foreign investments, the development of multinational corporations, and strengthening of the international economic and trade organisations' role), the process of European integration, the development of international protection of human rights (the development of cogent rules of international law, humanitarian interventions, the role of transnational non- governmental organisations), and the phenomenon of »failed states«. All the above mentioned has created a need to redefine the concept of sovereignty.

Dugo je vremena koncept suvereniteta smatran kamenom temeljcem domaćeg i međunarodnog prava te političke misli. Koncepcija suvereniteta blisko je povezana s koncepcijom države. Bilo je to »normalno« stanje države, u kojem ona ima vrhovnu ili konačnu vlast u unutarnjim političkim i pravnim pitanjima, a svojstvo neovisnosti prema drugim državama. Međunarodnu zajednicu činile su ravnopravne i neovisne države. Danas, na početku 21. stoljeća, koncept suvereniteta izložen je mnogim izazovima, od kojih je najznačajniji proces globalizacije koji je doveo do sve veće međupovezanos- ti ljudi širom svijeta vidljive na svim poljima: političkim, vojnim, ekonomskim, kulturnim i pravnim. U ovom radu usredotočit ćemo se na pitanje kako globalizacija utječe na državni suverenitet te dati pregled argumenata korištenih u novijoj literaturi. ; The concept of sovereignty was for a long time considered as one of the corner- stones of national and international law, and of political thought. The concept of sovereignty was closely connected with the concept of the state. It was a »normal« situation of a country where it had supreme or final power in political and legal matters in its domestic affairs, while at the same time it was independent in relation to all other countries. The international community used to consist of equal and independent States. At the beginning of the 21st Century, the concept of sovereignty is faced with many challenges, both in theory and in practice. What happens within a country's territory and to its inhabitants is now less a consequence of national politics than the result of international circumstances - the difference between internal and foreign affairs is becoming increasingly vague. Several processes are happening simultaneously: globalisation (the development of information and communication technology; increase in foreign Investments, the development of multinational corporations, and strengthening of the international economic and trade organisations' role), the process of European integration, the development of international protection of human rights (the development of cogent rules of international law, humanitarian interventions, the role of transnational non/governmental organisations), and the phenomenon of »failed States«. All the above mentioned has created a need to redefine the concept of sovereignty.

Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Uredba Rim II) sadržava pravila o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze i jedan je od najvažnijih izvora europskoga međunarodnog privatnog prava. Zbog nemogućnosti pronalaska kompromisa u vezi s odgovarajućom poveznicom za povrede prava osobnosti u zakonodavnom postupku donošenja Uredbe Rim II europski zakonodavac odlučio je isključiti povrede prava osobnosti iz polja primjene Uredbe Rim II. Budući da to pitanje nije uređeno relevantnim izvorom europskoga međunarodnog privatnog prava, sudovi svake države članice EU-a primjenjuju nacionalna kolizijska pravila. U Republici Hrvatskoj krajem 2017. godine donesen je novi Zakon o međunarodnom privatnom pravu koji je na snagu stupio u siječnju 2019. godine. Hrvatski je zakonodavac u novom Zakonu odlučio proširiti primjenu Uredbe Rim II i na ona pitanja koja su isključena iz njezina polja primjene, što za posljedicu ima činjenicu da će se na hrvatskim sudovima pravo mjerodavno za povrede prava osobnosti određivati prema općoj odredbi Uredbe Rim II koja se temelji na poveznici mjesta nastanka izravne štete. Iz navedenoga razvidan je utjecaj europskoga prava na hrvatsko međunarodno privatno pravo, ne samo u slučajevima koji ulaze u polje primjene izvora europskoga međunarodnog privatnog prava nego i u slučajevima koji samim tim izvorima nisu pokriveni. Cilj je ovoga rada ispitati je li pristup prihvaćen u novom Zakonu o međunarodnom privatnom pravu najbolji izbor za slučajeve povrede prava osobnosti, posebice imajući u vidu polemike koje su se vodile oko adekvatnosti poveznice mjesta nastanka štete za predmete povrede prava osobnosti tijekom zakonodavnog postupka donošenja Uredbe Rim II. ; Regulation (EC) No 864/2007 of the European Parliament and of the Council of 11 July 2007 on the law applicable to non-contractual obligations (Rome II Regulation), containing rules on applicable law for non-contractual obligations, is one of the most ...

Međunarodni kazneni sud novo je međunarodno tijelo kojem je glavni cilj istraga i suđenje slučajeva genocida, ratnih zločina, te zločina protiv čovječnosti u zemljama članicama. Iako su Sjedinjene Američke Države u 2000. potpisale Rimski statut, međunarodnu povelju iz 1998. koja predstavlja osnovicu Međunarodnog kaznenog suda, Busheva vlada napravila je velik zaokret godinu dana kasnije, potpuno se ograđujući od svake ideje o suđenju Amerikancima izvan zemlje. Tekst analizira glavne argumente američke vanjske politike povezane s Međunarodnim kaznenim sudom, od navodne pristranosti Suda, te odnosa između Suda i Ujedinjenih naroda, pa sve do pitanja američkog suvereniteta. Također, ponuđena je i međunarodnopravna politička kritika nedavnih poteza američke vlade, koji štete i američkim nacionalnim interesima, i međunarodnoj sigurnosti. ; The International Criminal Court is a new international body constituted with the aim of prosecuting and trying cases of genocide, war crimes, and crimes against humanity. Although in 2000 the United States signed the 1998 Rome Statute, which is the foundation of the International Criminal Court, the Bush Administration took a radically different position the following year, protecting itself from any idea of trying American citizens abroad. This text analyses the main U.S. foreign policy arguments pertaining to the ICC, from the alleged impartiality of the Court and the relationship between the Court and the United Nations, to the question of American sovereignty. In addition, the text offers an international legal and political critique of the recent U.S. policy actions, which harmed both American national interests, as well as international security.