Suchergebnisse

Svrha je rada upozoriti na osobitu važnost suradnje država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem, napose u prostoru izvan područja suverenosti obalnih država. U radu se stoga objašnjava međunarodnopravni okvir za aktivnosti država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem. Pritom je naglasak stavljen na jurisdikciju država za provođenje prisilnih mjera protiv brodova kojima se krijumčare migranti. Izlaganje polazi od općih pravila koja uređuju jurisdikciju država na otvorenom moru, a danas su kodificirana u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. Potom je fokus usmjeren na posebna pravila u vezi s krijumčarenjem migranata na moru sadržanima u Protokolu protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, prihvaćenu uz Konvenciju UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000., gdje je u čl. 7. Protokola podcrtana upravo dužnost suradnje država stranaka "na sprječavanju i suzbijanju krijumčarenja migranata morem, u skladu s međunarodnim pravom mora". Protokol protiv krijumčarenja migranata u svome članku 17., štoviše, potiče države ugovornice na "sklapanje dvostranih ili regionalnih sporazuma ili operativnih dogovora ili suglasnosti" radi njegove bolje implementacije. U tom su smislu prikazani i evaluirani oblici bilateralne i multilateralne regionalne suradnje država s naglaskom na Mediteran, uzimajući napose u obzir suradnju država članica Europske unije preko Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex). K tomu, dan je osvrt na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 2240 (2015) koja državama članicama UN-a daje izvanredne jurisdikcijske ovlasti na otvorenom moru pred obalama Libije, a služi kao pravni temelj za djelovanje mornaričke operacije EU-a EUNAVFOR Med "Sophia" u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike. ; The aim of the paper is to highlight the particular importance of interstate cooperation in combating migrant smuggling by sea, notably in waters beyond the sovereignty of coastal states. In explaining the international legal framework for the activities of states in combating migrant smuggling by sea, emphasis is put on the jurisdiction of states to take enforcement measures against vessels that are engaged in migrant smuggling. First, the general rules concerning the jurisdiction of states on the high seas are discussed, which are codified today in the United Nations Convention on the Law of the Sea of 1982. Thereafter, the focus is on the special rules regarding migrant smuggling by sea, as comprised in the Protocol against the Smuggling of Migrants by Land, Sea and Air of 2000, supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. Article 7 of the Protocol indeed emphasizes the duty of states parties to "cooperate to the fullest extent possible to prevent and suppress the smuggling of migrants by sea, in accordance with the international law of the sea." Article 17 of the Migrant Smuggling Protocol furthermore encourages states parties to "consider the conclusion of bilateral or regional agreements or operational arrangements or understandings" with a view to enhancing the Protocol's implementation. In that respect the paper examines and evaluates forms of bilateral and regional cooperation between states with an emphasis on the Mediterranean, and especially considers the cooperation between the member states of the European Union via the European Border and Coast Guard Agency (Frontex). In addition, the UN Security Council Resolution 2240 (2015) is analyzed, since it grants the UN member states exceptional jurisdictional powers on the high seas off the Libyan coast and serves as the legal basis for the activities of EUNAVOR Med Sophia, an EU naval operation in the framework of the Common Security and Defence Policy.

Due to an increase in the prevalence of chronic diseases, medication use and their cost is rising rapidly. This scenario render chronic patients at an increased risk of experiencing drug therapy problems, subsequently leading to unfavourable clinical and economic outcomes. Thus, to ensure patients' optimal medication use and improve their clinical outcomes, a comprehensive and systematic management of medications is deemed crucial. Hence, Comprehensive Medication Management (CMM) services offered by trained pharmacists can fill this gap by decreasing the unnecessary and often harmful use of medicines and consequent resulting complications. Collaborative practice between pharmacists and gen- eral practitioners, together with patients' active participation in the definition of treatment regimens, plays an important role in the effectiveness of CMM services. CMM services is defined as the standard of care that ensures each patient's medications (prescription, non-prescription, alternative, traditional, vitamins, or nutritional supplements) are individ- ually assessed to determine that each medication is appropriate for the patient, effective for the medical condition, safe given the comorbidities and other medications taken, and that the patient is able to take them as intended. It includes an individualized care plan that achieves the intended goals of therapy with appropriate follow-up to determine actual patient outcomes. Apart from the USA, several countries (e.g. Australia, Canada and Brazil) have managed to integrate CMM services into their existing health care system at the primary care level. However, in Europe, in spite of the widespread recog- nition of the need for medication management services, initiation and implementation of CMM services are lagging behind. Hence, for CMM services to become a reality in Europe and elsewhere, numerous prerequisites need to be accomplished, including policies and legal regulations supporting the provision of CMM services on a much larger scale, clearly defined and standardized professional practice and common language shared among the pharmacists, and well trained and experienced practitioners providing full-time, direct patient care. ; Zbog porasta prevalencije kroničnih bolesti, potrošnja lijekova ubrzano raste. Uslijed toga, kronični bolesnici su izloženi povećanom riziku pojave terapijskih problema što dovodi do nepovoljnih kliničkih i ekonomskih ishoda liječenja. Stoga se smatra da je sveobuhvatno i sustavno upravljanje farmakoterapijom ključno za osiguranje optimalne uporabe lijekova kao i za poboljšanje kliničkih ishoda liječenja. Sveobuhvatna usluga upravljanja farmakoterapijom (engl. Comprehensive Med- ication Management Services, CMM services) koju provode posebno educirani ljekarnici može ponuditi rješenje za ovaj problem, smanjujući nepotrebnu, a često i štetnu primjenu lijekova te njene posljedične komplikacije. Kolaborativna prak- sa ljekarnika i liječnika obiteljske medicine, koja uključuje i aktivno sudjelovanje pacijenata u kreiranju terapijskih režima, važan je čimbenik koji doprinosi učinkovitosti CMM usluge. CMM usluga se definira kao standard skrbi koji osigurava da se svakom pacijentu pojedinačno procjenjuju svi lijekovi (u receptnom ili bezreceptnom režimu, biljni, tradicionalni), vitamini ili dodaci prehrani koje uzima, kako bi se za svaki od njih utvrdilo je li prikladan za pacijenta, je li učinkovit za pacijentovo zdravstveno stanje, je li siguran s obzirom na komorbiditete i druge lijekove koje pacijent uzima, te je li pacijent sposoban i u mogućnosti uzimati lijekove kako treba. Usluga sadrži individualizirani plan skrbi kojim se postižu predviđeni ciljevi terapije kao i odgovarajuće praćenje (follow-up) kako bi se utvrdili stvarni ishodi liječenja. Pored SAD-a, nekoliko je drugih zemalja (Australija, Kanada i Brazil) uspjelo integrirati CMM uslugu u svoje postojeće sustave primarne zdravstvene zaštite. Međutim, u Europi, unatoč raširenosti spoznaje o potrebi za upravljanjem farmakoterapijom, razvoj i implementacija CMM usluge zaostaje. Kako bi se CMM usluge realizirale u Europi i ostalim zemljama, potrebno je ispuniti brojne preduvjete, uključujući donošenje politika i zakonskih propisa koji podržavaju pružanje CMM usluga u mnogo većem obimu, ostvarivanje jasno definirane i standardizirane profesionalne prakse i zajedničkog jezika ljekarnika, te stvaranje dobro educiranih i iskusnih ljekarnika koji u punom radnom vremenu pružaju izravnu skrb pacijentima.