Suchergebnisse

Autorica se bavi stanjem komparativne politike, a posljedično i političke znanosti uopće, u Hrvatskoj četvrt stoljeća nakon početka političke transformacije. Glavne uzroke njihova nezavidna statusa u međunarodnoj politološkoj zajednici vidi u selekcijskoj pristranosti u komparativnim istraživanjima i podrazvijenosti discipline. U prvom dijelu teksta općenito razmatra problem selekcijske pristranosti kao jedne od najčešćih i najpogubnijih grešaka u komparativnim istraživanjima. Prirodna pristranost očituje se u odabiru samo poznatih i dostupnih slučajeva, a neprirodna u "odabiru koji se provodi na ovisnoj varijabli", to jest u izboru samo onih slučajeva koji potvrđuju polazne hipoteze i isključivanju onih koji ih dovode u pitanje ili ih opovrgavaju. U drugom dijelu autorica ilustrira selekcijsku pristranost u transformacijskim istraživanjima i regionalnoj komparatistici na primjeru Hrvatske. Uzroke prirodne pristranosti vidi u tome što strani komparatisti ne poznaju jezik, povijest i politiku zemlje. Ona je umnogome posljedica large-nation biasa, to jest usredotočenosti istraživača na velike i moćne zemlje, i historiografskog biasa, to jest njihova oslanjanja na selektivne historiografske izvore podataka. Neprirodna pristranost izraz je metodoloških problema u dizajniranju komparativnih istraživanja, najčešće neopravdanog precjenjivanja jednih, a podcjenjivanja drugih varijabli, što znatno utječe na rezultate istraživanja. Naposljetku se osvrće na uzroke podrazvijenosti komparativne politike u Hrvatskoj. ; The author deals with the state of comparative politics in Croatia, and the state of political science more generally, a quarter of a century after the beginning of political transformation. Selective bias in comparative research and underdevelopment of the discipline are diagnosed as the main causes of its unimpressive status in the International community of political scientists. The first part of the article discusses in more general terms the problem of selective bias as one of the most widespread, but also most dangerous mistakes in comparative research. Natural bias is reflected in the choice of only known and available cases, while unnatural bias involves choice only of the cases that confirm the starting hypotheses and exclude those that question or repudiate the hypotheses. In the second part, the author illustrates the selective bias in research of political transformation and regional comparative politics using Croatia as an example. The main cause of natural bias has to do with the fact that many comparativists are unfamiliar with the language, history and politics of the country. This is largely due to large-nation bias and Reliance on selective historical data. Unnatural bias reflects methodological problems in designing research in comparative politics, most often in emphasizing one set of variables at the expense of another, which affects the results of research. In the concluding part, the article deals with the causes of underdevelopment of comparative politics in Croatia.

Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.

Komparativno oglašavanje pojam je koji se javlja 70 – ih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama te se kreće ubrzano razvijati s ciljem povećanja informiranosti potrošača te kako bi nagnalo poduzeća da poboljšaju svoje proizvode i usluge. Implicitno komparativno oglašavanje vrsta je komparativnog oglašavanja koja na indirektan način u svojim oglasima spominje karakteristike ili simbole konkurentskih poduzeća. Od svog nastanka, komparativno oglašavanje često podliježe ispitivanjima je li takav način etičan, odnosno treba li ga i ako da, na koji način regulirati. Sukladno tome, svako tržište ima svoje zakone i direktive u svrhu zaštite potrošača i poduzeća koja su predmet komparativnog oglašavanja. Osim u korporativnom svijetu, komparativno oglašavanje često se koristi u političkim kampanjama, kako bi se istaknule mane i slabosti protukandidata ili stranke, odnosno superiorne karakteristike kandidata koji je sponzorirao oglas. U ovom radu provelo se primarno kvantitativno istraživanje na prigodnom uzorku od 115 ispitanika putem strukturiranog anketnog upitnika distribuiranog putem Interneta. Ispitanicima je u sklopu anketnog upitnika prikazano ukupno 6 političkih oglasa raznih hrvatskih političkih kandidata i/ili stranaka koji su u svojim oglasima koristili implicitno komparativno oglašavanje. Percepcija etičnosti mjerila se putem multidimenzionalne skale prema Reidenbach, Robin i Dawson (1991.) kako bi se dobio uvid u mišljenje i stavove ispitanika. Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti kako varijabla percipirane etičnosti birača ima statistički značajan utjecaj na vjerojatnost glasanja za određenog političkog kandidata i/ili stranku na svim prikazanim oglasima, dok varijabla političke opredjeljenosti ima statistički značajan utjecaj na vjerojatnost glasanja za određenog političkog kandidata ili stranku u dva od šest prikazanih oglasa. ; Comparative advertising is a term that first appeared in the 1970s in the United States and is evolving rapidly to develop consumer awareness and encourage ...

Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...

Cilj ovog rada je prikaz usporedne analize između dva kolegija koji se predaju na učiteljskim fakultetima u Danskoj i Hrvatskoj, a putem kojih se studenti osposobljavaju za poučavanje prirodnih znanosti u osnovnim školama. To su kolegiji Priroda i tehnika u Danskoj te Metodika prirode i društva u Hrvatskoj. Poučavanje prirodnih znanosti je jedan od najkompleksnijih predmeta u osnovnoj školi, a na učiteljskim fakultetima jedan od najzahtjevnijih kolegija. Provedena analiza obuhvaća karakteristike obrazovnog sustava u ovim zemljama, sadržaje kolegija i specifičnosti inicijalnog obrazovanja učitelja s posebnim osvrtom na neophodne kompetencije u poučavanju ovih predmeta u osnovnoj školi. Na temelju usporedne analize može se zaključiti da studijski program Metodike prirode i društva u Hrvatskoj nedovoljno priprema buduće učitelje za sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima, suradnju s predstavnicima lokalne zajednice kao i za cjeloživotno učenje. Imajući na umu, da se u demokratskim društvima, koji se temelje na znanju i aktivnom sudjelovanju njihovih građana, od učitelja očekuje da razviju kod svojih učenika vještine istraživanja, komunikacije i intelektualnog razvoja tijekom života, pitanje je kako oni mogu uspješno ostvariti svoju profesionalnu zadaću, ako ih učiteljski fakulteti adekvatno ne osposobe prije ulaska u školu. ; The aim of this paper is to present the results of a comparative analysis of the two courses taught at teacher training institutions in Denmark and Croatia through which students are prepared to teach science at primary schools, namely the course on Nature and Techniques taught in Denmark and the course on Teaching Science taught in Croatia. Science is one of the most complex subjects to teach in primary schools and one of the most demanding subjects at teacher training faculties, in general. The analysis encompassed the characteristics of public education systems in both countries, the content of the courses and the specificities of the teacher pre-service training to implement this subject, with emphasis on competences required to teach them in primary schools. The analysis of teacher training curricula yielded that Teaching Science poorly prepares Croatian future teachers for participating in scientific research, establishing contacts with the representatives of local community, as well as for lifelong learning. Having in mind that, in democratic societies based on knowledge and participation, teachers are expected to develop in their students the skills for inquiry, communication and intellectual growth throughout their lives, the question emerges on how they could fulfil their professional tasks if teacher training faculties fail to properly prepare them before they enter schools.

Članak propituje doprinos hrvatske politologije razvoju demokracije u Hrvatskoj. Fokus analize je pojam kulture o kojem autor govori u pet koraka. U prvom koraku je određena u modernom ključu, u drugom kao različita od prirode, a u trećemu kao različita od društva. U četvrtom se unutar politike razlikuje politička kultura od političke ekonomije i političkih ustanova, no u petom se pokazuje da je kultura nosivi dio politike i kao politics i kao policy i kao polity. Na temelju tih odredaba pokazuje se da je matica hrvatske politologije zaokupljena pretežito i u sve većoj mjeri izučavanjem upravo predmeta koji na prvi pogled pripadaju politici kao kulturi, i to u užem smislu političke kulture, te da se ona sama reproducira kao politička kultura. ; The article discusses the contribution of Croatian political science to the development of democracy in Croatia. The focus of the analysis is the concept of culture which author talks about in five steps. In the first step it is understood in the modern key, in the second step as different for nature and in the third as different from society. In the fourth step author differentiates political culture from political economy and political institutions, but in the fifth part there is an attempt to show culture as a fundamental part of politics, policy and polity. On the basis of these insights author shows that the matrix of Croatian political science is more and more devoted to scientific investigation of politics as culture as both study of political culture and as a source of development as politics as culture.

Ukidanjem ureda državne uprave u siječnju 2020., poslovi koje su obavljali uredi kao prvostupanjska tijela državne uprave povjereni su na obavljanje županijama u njihov preneseni djelokrug čime je model dekoncentriranog obavljanja poslova državne uprave u Hrvatskoj zamijenjen modelom upravne decentralizacije. U radu se stoga prikazuju obilježja prenesenog djelokruga kao modela organizacije obavljanja poslova državne uprave u teritorijalnim jedinicama te upravne decentralizacije čiji je preneseni djelokrug institucijski rezultat. Pregled znanstvene literature o prenesenom djelokrugu i efektima provođenja upravne decentralizacije dopunjen je komparativnim prikazom efekata primjene prenesenog djelokruga u češkoj i njemačkoj lokalnoj samoupravi. Na temelju teorijskih razmatranja i komparativnih iskustava, raspravlja se o mogućim učincima primjene prenesenog djelokruga u hrvatskim županijama na njihov institucionalni razvoj i obavljanje prenesenih poslova. ; After the abolition of the county administrative offices in January 2020, the tasks performed by the county administrative offices as first-instance state administration bodies were delegated to the counties, as the second level self-government units in Croatia. By this organizational change, the model of deconcentrated performance of state administration tasks was replaced by the model of administrative decentralization. In this context, the paper presents the features of the delegated scope of competence as an organizational performance model of state administration tasks in territorial units and administrative decentralization with a delegated scope of competence as an institutional result. The review of the scholarly literature on the delegated scope of competence and the effects of administrative decentralization is supported by a comparative review of the delegated scope of competence in the Czech and German local self-government. Based on theoretical considerations and comparative practices, the paper discusses the possible effects of the application of the delegated scope of competence in Croatian counties on their institutional development and performance of the delegated tasks.

After the abolition of the county administrative offices in January 2020, the tasks performed by the county administrative offices as first-instance state administration bodies were delegated to the counties, as the second level self-government units in Croatia. By this organizational change, the model of deconcentrated performance of state administration tasks was replaced by the model of administrative decentralization. In this context, the paper presents the features of the delegated scope of competence as an organizational performance model of state administration tasks in territorial units and administrative decentralization with a delegated scope of competence as an institutional result. The review of the scholarly literature on the delegated scope of competence and the effects of administrative decentralization is supported by a comparative review of the delegated scope of competence in the Czech and German local self-government. Based on theoretical considerations and comparative practices, the paper discusses the possible effects of the application of the delegated scope of competence in Croatian counties on their institutional development and performance of the delegated tasks. ; Ukidanjem ureda državne uprave u siječnju 2020., poslovi koje su obavljali uredi kao prvostupanjska tijela državne uprave povjereni su na obavljanje županijama u njihov preneseni djelokrug čime je model dekoncentriranog obavljanja poslova državne uprave u Hrvatskoj zamijenjen modelom upravne decentralizacije. U radu se stoga prikazuju obilježja prenesenog djelokruga kao modela organizacije obavljanja poslova državne uprave u teritorijalnim jedinicama te upravne decentralizacije čiji je preneseni djelokrug institucijski rezultat. Pregled znanstvene literature o prenesenom djelokrugu i efektima provođenja upravne decentralizacije dopunjen je komparativnim prikazom efekata primjene prenesenog djelokruga u češkoj i njemačkoj lokalnoj samoupravi. Na temelju teorijskih razmatranja i komparativnih iskustava, raspravlja se o mogućim učincima primjene prenesenog djelokruga u hrvatskim županijama na njihov institucionalni razvoj i obavljanje prenesenih poslova.

Temeljno pitanje na koje ovaj rad pokušava dati odgovor jest zašto je demokratska transformacija bila uspješna u Tunisu, a u Egiptu i Alžiru nije. Istraživanju je primarno pristupljeno sa stajališta deskriptivno-empirijskih teorija aktera, iako su korištene i kulturalističke teorije kako bi se bolje razumjele političke ideje i stavovi islamističkih aktera. Strategija istraživanja je fokusirana komparativna studija triju slučajeva – Tunisa, Egipta i Alžira – odnosno intraregionalna komparativna studija, budući da je riječ o zemljama koje pripadaju podregiji Sjeverne Afrike kao podsustavu regije Bliskog istoka. Komparativna studija ima različite ishode na ovisnoj varijabli kako bi se izbjegla neprirodna selekcijska pristranost te postigao kvazieksperimentalan efekt. Hipoteza koja je ponuđena glasi da je Tunis imao mekši civilni autoritarni režim koji je dopuštao interakciju i suradnju oporbenih i režimskih elita, a što je rezultiralo političkim dogovorom te, posljedično, uspješnom demokratskom tranzicijom. U slučaju Egipta i Alžira interakcija oporbenih i režimskih elita imala je prvenstveno oblik sukoba te je izostao politički dogovor, a time i demokratska tranzicija. Neovisne varijable koje su izolirane u teorijskoj raspravi jesu: karakter prethodnog autoritarnog režima, uloga vojske, tip opozicije i vlasti, obrasci interakcije opozicije i vlasti, obrasci tranzicije u demokraciju. Uz te varijable, analiza obuhvaća i kolonijalno razdoblje koje je bitno zato što pokazuje jesu li te zemlje imale neko prethodno demokratsko iskustvo, je li ono imalo neki utjecaj na kasniju demokratizaciju, kakve su političke elite nastale u tom razdoblju i, konzekventno, kakav su oblik autoritarnog sustava kasnije izgradile. Iz analize proizlazi zaključak da je glavna hipoteza potvrđena. Tunis je bio "mekši" autoritarni režim, što je omogućilo suradnju starih i novih elita koja je rezultirala političkim dogovorom, a time i uspješnom demokratskom tranzicijom. U Egiptu i Alžiru je sukob starih i novih elita onemogućio uspješnu demokratizaciju. ; The main question this thesis tries to provide an answer to is why democratic transformation was successful in Tunisia, but not in Egypt and Algeria. The research approach is primarily rooted in descriptive-empirical actor theories, although culturalist theories were used as well, as to better understand the political ideas and stances of Islamist actors. The research strategy is a focused comparative three-case-study – comprising Tunisia, Egypt, and Algeria – i.e. an intra-regional comparative study since these countries belong to the subregion of North Africa, which is a subsystem of the Middle Eastern region. The comparative study has different outcomes on the dependent variable, in order to avoid unnatural selection bias and achieve a quasi-experimental effect. The proposed hypothesis claims that Tunisia had a softer civilian authoritarian regime which permitted interaction and cooperation of opposition and regime elites, which resulted in a political agreement and, subsequently, a successful democratic transition. In the cases of Egypt and Algeria, the interaction of opposition and regime elites primarily took the form of conflict, with a lack of a political agreement, and thus democratic transition. The independent variables which were isolated in the theoretical discussion were the following: the character of the previous authoritarian regime, the role of the army, opposition and government type, patterns of opposition-government interaction, patterns of transition to democracy. In addition, the analysis encompasses the colonial period as well, which is important because it demonstrates whether these countries had the previous democratic experience, whether it had some influence on later democratization, what kinds of political elites emerged in that period and, consequently, what form of an authoritarian regime they later established. The analysis provides the conclusion that the main hypothesis was confirmed. Tunisia was a "softer" authoritarian regime, which had enabled the cooperation of old and new elites, which resulted in a political agreement, and thus a successful democratic transition. In Egypt and Algeria, the conflict of old and new elites prevented successful democratization.