Suchergebnisse

Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.

Political Geography is the leading journal for political geography and research on spatial dimensions of politics. Themes in the journal also include quantitative methodologies and spatial analyses based on GIS. ; Political Geography je vodeći časopis za političku geografiju i istraživanja o prostornim dimenzijama politike. Među temama koje se u časopisu objavljuju navedene su i kvantitativne metodologije i prostorne analize temeljene na GIS-u.

Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...

Članak propituje doprinos hrvatske politologije razvoju demokracije u Hrvatskoj. Fokus analize je pojam kulture o kojem autor govori u pet koraka. U prvom koraku je određena u modernom ključu, u drugom kao različita od prirode, a u trećemu kao različita od društva. U četvrtom se unutar politike razlikuje politička kultura od političke ekonomije i političkih ustanova, no u petom se pokazuje da je kultura nosivi dio politike i kao politics i kao policy i kao polity. Na temelju tih odredaba pokazuje se da je matica hrvatske politologije zaokupljena pretežito i u sve većoj mjeri izučavanjem upravo predmeta koji na prvi pogled pripadaju politici kao kulturi, i to u užem smislu političke kulture, te da se ona sama reproducira kao politička kultura. ; The article discusses the contribution of Croatian political science to the development of democracy in Croatia. The focus of the analysis is the concept of culture which author talks about in five steps. In the first step it is understood in the modern key, in the second step as different for nature and in the third as different from society. In the fourth step author differentiates political culture from political economy and political institutions, but in the fifth part there is an attempt to show culture as a fundamental part of politics, policy and polity. On the basis of these insights author shows that the matrix of Croatian political science is more and more devoted to scientific investigation of politics as culture as both study of political culture and as a source of development as politics as culture.

Autori u radu istražuju fenomen političkoga vodstva kao jednoga od segmenata šireg koncepta društvenog vodstva. Ukazuju na više definicija potvrđujući činjenicu da se vodstvo danas u suvremenoj literaturi različito definira. Za dublje razumijevanje teme ukazuje se na osnovne elemente i aktivnosti (posao) vodstva. Razumijevanje političkoga vodstva znači i razumijevanje utjecaja političke kulture. Ukazano je na ključnu razliku između vodstva i upravljanja kao i specifičnosti predsjedničkoga vodstva. Političko vodstvo u užemu kontekstu uvijek se razmatra preko izvora autoriteta i moći, te etike vodstva. Ovaj rad time daje osnove teorijskoga pristupa proučavanja političkog liderstva. ; The authors research the phenomenon of political leadership as one of the segments of the broader concept of social leadership. It is pointed to several definitions, confirming the fact that leadership is defined differently in contemporary literature today. For a deeper understanding of the topic, the basic elements and activities (work) of leadership are outlined. Understanding political leadership also means understanding the impact of political culture. The key difference between leadership and management, as well as the specifics of presidential leadership, is pointed out. In a narrow context, political leadership is always analysed through sources of authority and power, and ethics of leadership. This paper provides the basis for a theoretical approach to the study of political leadership.

Vrijeme kada nisu postojali odnosi između politike i sporta, bilo da se radi o svakodnevnoj praksi ili znanstvenoistraživačkim pristupima povezanosti tih dvaju pojmova, ako ga je ikada i bilo, svakako je odavno iza nas. Usprkos tome danas se čini da se, osobito u znanstvenoistraživačkom radu na području nekadašnjih sportskih socijalističkih velesila, tim odnosima ne posvećuje odgovarajuća pozornost i da se oni često a priori negiraju i smatraju nevažnima. Zbog toga je glavni cilj ovoga članka potaknuti raspravu o važnosti i smislu istraživanja odnosa između politike i sporta gledano iz dvije perspektive – s obzirom na iskustva znanstvenika iz cijeloga svijeta te s obzirom na dosad provedena istraživanja znanstvenika iz bivše Jugoslavije. Stoga smo u ovome članku najprije teoretski odredili kontekst odnosa politike i sporta, a zatim smo analizom postojeće svjetske literature i radova znanstvenika s prostora bivše Jugoslavije analizirali međusobnu povezanost sporta i politike. Na temelju dobivenih rezultata, koji potvrđuju stalnu i čvrstu povezanost, ali ujedno i suviše apstraktno i paušalno razumijevanje odnosa sporta i politike, nudimo politološki relevantnu tipologiju odnosa između politike i sporta. Smatramo da razlike između odnosa politike kao borbe za vlast, institucionalne strukture te koncepta javnointeresnog djelovanja i sporta presudno utječu na buduća obilježja odnosa sporta i politike. ; Times when relations between politics and sports did not exist – be it in everyday practices or within scientific research – is definitely long gone, if they ever even existed. Nevertheless, it seems today that, especially within scientific research, these relations do not receive appropriate attention in the territories of former socialist sports superpowers, being a priori denied and considered as unimportant. That is why the key motive of this article is to initiate a discussion about the relevance of knowledge and research of the relations between politics and sport from two perspectives – the existing world-wide political science research experiences gained so far and already conducted researches in the territory of former Yugoslavia. In doing so, we first theoretically define the context of sports and politics, and then with the use of the literature review method analyse their mutual connectivity in the world and, more narrowly, within the work of the scientific community in the region of former Yugoslavia. Based on the gained conclusions which confirm a tight and constant, but also often abstract and flat-rate understood interplay between both analysed phenomena, a special typology for their in-depth and political-science-focused study is delivered. It is believed that distinctions between political, polity and policy approaches to sport decisively influence the mode of their future interplay.

Autorica se bavi stanjem komparativne politike, a posljedično i političke znanosti uopće, u Hrvatskoj četvrt stoljeća nakon početka političke transformacije. Glavne uzroke njihova nezavidna statusa u međunarodnoj politološkoj zajednici vidi u selekcijskoj pristranosti u komparativnim istraživanjima i podrazvijenosti discipline. U prvom dijelu teksta općenito razmatra problem selekcijske pristranosti kao jedne od najčešćih i najpogubnijih grešaka u komparativnim istraživanjima. Prirodna pristranost očituje se u odabiru samo poznatih i dostupnih slučajeva, a neprirodna u "odabiru koji se provodi na ovisnoj varijabli", to jest u izboru samo onih slučajeva koji potvrđuju polazne hipoteze i isključivanju onih koji ih dovode u pitanje ili ih opovrgavaju. U drugom dijelu autorica ilustrira selekcijsku pristranost u transformacijskim istraživanjima i regionalnoj komparatistici na primjeru Hrvatske. Uzroke prirodne pristranosti vidi u tome što strani komparatisti ne poznaju jezik, povijest i politiku zemlje. Ona je umnogome posljedica large-nation biasa, to jest usredotočenosti istraživača na velike i moćne zemlje, i historiografskog biasa, to jest njihova oslanjanja na selektivne historiografske izvore podataka. Neprirodna pristranost izraz je metodoloških problema u dizajniranju komparativnih istraživanja, najčešće neopravdanog precjenjivanja jednih, a podcjenjivanja drugih varijabli, što znatno utječe na rezultate istraživanja. Naposljetku se osvrće na uzroke podrazvijenosti komparativne politike u Hrvatskoj. ; The author deals with the state of comparative politics in Croatia, and the state of political science more generally, a quarter of a century after the beginning of political transformation. Selective bias in comparative research and underdevelopment of the discipline are diagnosed as the main causes of its unimpressive status in the International community of political scientists. The first part of the article discusses in more general terms the problem of selective bias as one of the most widespread, but also most dangerous mistakes in comparative research. Natural bias is reflected in the choice of only known and available cases, while unnatural bias involves choice only of the cases that confirm the starting hypotheses and exclude those that question or repudiate the hypotheses. In the second part, the author illustrates the selective bias in research of political transformation and regional comparative politics using Croatia as an example. The main cause of natural bias has to do with the fact that many comparativists are unfamiliar with the language, history and politics of the country. This is largely due to large-nation bias and Reliance on selective historical data. Unnatural bias reflects methodological problems in designing research in comparative politics, most often in emphasizing one set of variables at the expense of another, which affects the results of research. In the concluding part, the article deals with the causes of underdevelopment of comparative politics in Croatia.

U članku se razmatraju empirijski potkrijepljeni nalazi o trendovima, pitanjima i perspektivama političke znanosti koji su izloženi u radovima unutar biblioteke Istraživačkog odbora br. 33 Međunarodnog udruženja za političku znanost (IPSA-e) pod naslovom "Svijet političke znanosti: razvoj discipline" te na konferenciji IPSA-e održanoj u Montrealu 2008. o "Novim teorijskim i regionalnim perspektivama političke znanosti". Jedno je od pitanja koje se razmatra u ovoj analizi snaga i slabosti političke znanosti kao discipline – je li ona uopće relevantna za svijet koji nas okružuje, i ako nije, zašto nije? Golim je okom vidljivo da u usporedbi s, primjerice, ekonomijom kao znanošću (Predsjednik Obama ima tri savjetodavna vijeća) politička znanost razmjerno manje zanima kreatore javnih politika, medije i javnost. Stoga se pitamo je li politička znanost u raskoraku sa svijetom, i ako jest, što se može s tim u vezi učiniti? ; This paper arises from the empirical evidence about trends, issues and perspectives in political science to be found in the International Political Science Association's (IPSA) Research Committee 33 book series entitled: The World of Political Science: Development of the Discipline and the papers presented at the 2008 Montreal Conference of the IPSA on New Theoretical and Regional Perspectives on International Political Science. One of the issues raised by this analysis of the discipline's strengths and weaknesses is the question of whether political science is relevant to the outside world and if not, why not? It is evident to the naked eye that in comparison with, say, economists (President Obama has three advisory councils), political science is of relatively little interest to policy-makers, the media and the public. We have to ask if political science is out of step with the world and, if so, what might be done about it?

Politička apatija je generalna nezainteresiranost i ravnodušnost građana prema politici, niska razina sudjelovanja u političkim aktivnostima i slab odaziv na izbore. Istraživanje provedeno na području pet slavonskih županija u Republici Hrvatskoj pokazalo je nisku razinu sudjelovanja u konvencionalnim i nekonvencionalnim političkim aktivnostima odnosno visoku razinu političke apatije. Istraživanje je provedeno 2017. godine, metodom osobnog ispitivanja na uzorku od ukupno 662 ispitanika. Rezultati analize razlika (ANOVA-e i T-testa) pokazali su kako veću tendenciju sudjelovanja u konvencionalnim i nekonvencionalnim političkim aktivnostima imaju muškarci te ispitanici s iznadprosječnim primanjima, a u slučaju nekonvencionalnih političkih aktivnosti veću tendenciju sudjelovanja iskazali su i više obrazovani ispitanici u odnosu na niže obrazovane. Provedenom klasteranalizom opisani su pojedini segmenti birača prema razini njihovog sudjelovanja u političkim aktivnostima, a rezultati su ukazali kako više od polovice ispitanika (51,2 %) pripada segmentu apatičnih građana. Ovaj segment najvećim dijelom čine žene i ispitanici s ispodprosječnim prihodima, a odlikuju ih visoke stope političkog cinizma, izrazito niske stope interesa za politiku i percipiranog znanja o politici. Rezultati ovog istraživanja doprinose teoriji i praksi političkog marketinga u Republici Hrvatskoj jer utvrđivanjem razine političke apatije te karakteristika određenih ciljnih skupina, političke stranke mogu odrediti smjer i načine djelovanja na određenu ciljnu skupinu u cilju povećanja broja svojih birača, ali i smanjenja političke apatije kao društvenog problema. Najveće ograničenje istraživanja odnosi se na nereprezentativan uzorak s obzirom na to da je istraživanje provedeno u samo jednoj regiji Republike Hrvatske. Za dobivanje cjelovite slike i utvrđivanje eventualnih regionalnih razlika istraživanje bi trebalo provesti na području cijele Republike Hrvatske. Buduća bi se istraživanja također trebala fokusirati na detaljnu analizu utjecajnih čimbenika političke apatije. Testiranjem jačine i smjera pojedinih utjecajnih čimbenika na političku apatiju dobila bi se korisna saznanja kako na te čimbenike djelovati s ciljem reduciranja političke apatije. ; Political apathy represents the general disinterest and indifference of citizens towards politics, low levels of participation in political activities, and low turnout. The research conducted in the five Slavonian counties in the Republic of Croatia showed a low level of participation in conventional and unconventional political activities, i.e. a high level of political apathy. The research was conducted in 2017, using an in-person survey method on a sample of 662 respondents. The results of the analysis of differences (ANOVA and T-test) showed that men and respondents with above-average income have a greater tendency to participate in both conventional and unconventional political activities. When it comes to unconventional political activities, a higher tendency to participate was expressed by higher educated respondents as opposed to lower educated citizens. Cluster analysis has described some segments of the voters according to their degree of involvement in political activity, and the results indicated that more than half of the respondents (51.2%) belong to the segment of apathetic citizens. This segment mainly consists of women and respondents with under average income, characterized by high rates of political cynicism, low levels of interest in politics and perceived knowledge of politics. The results of this research contribute to the theory and practice of political marketing in the Republic of Croatia. By determining the level of political apathy and the characteristics of specific target groups, political parties can determine the direction and ways of acting on a particular target group in order to increase the number of voters and to reduce political apathy as a social problem. The most significant limitation of the research is the non-representative sample given that the survey was conducted in only one region of the Republic of Croatia. To obtain a complete picture and to identify possible regional differences, research should be carried out throughout the Republic of Croatia. Future research should also focus on a detailed analysis of influential factors of political apathy. By testing the strength and direction of some influential factors on political apathy, it would be useful to know how to influence those factors in order to reduce political apathy.

Autor se pita: što se događa s umjetnošću kad elite shvate vrijednost umjetnosti, umjetnika i kritičara za svoje potrebe, to jest potrebe onih koji određuju što je politički korektno, odnosno što doprinosi njihovim političkim, društvenim i novčanim interesima. Pri tome je autor beskompromisan, ne štedi niti naručitelje, niti umjetnike, niti kritičare, niti publiku, niti struku povijesti umjetnosti, pa niti nespretne i ignorantske birokrate EU. No ta kritička oštrina koja je u potpunosti opravdana, iznesena je na maštovit i duhovit način, kao analiza i dobrodošla kritika ljudske gluposti, hipokrizije i taštine uopće. Autor zaključuje da je usprkos svih pritisaka i povijesnih vrludanja umjetnost kao otjelotvorenje duha najbolje što imamo, uz kreativnu znanost i ljubav, te prepoznaje vrlo maštovit, no ustvari i vrlo uvjerljiv i logičan vid umjetničkog stvaranja u kojem svako biće može biti (odnosno podsvjesno i jest) umjetnik-stvaratelj i umjetnik doživljavanja.

Velika kriza sedamdesetih u Velikoj Britaniji je poprimila dramatične razmjere u zimi 1978./1979., poznata kao Winter of Discontent. Nezadovoljstva izražena u štrajkovima nisu bila samo znak radničkih previranja radi ostvarivanja socijalnih prava već puno dublji pokazatelj ozbiljne državne krize. Kao odgovor na poremećaj u ekonomskome, političkome i društvenome životu pojavio se tačerizam i označio početak transformacije britanske države. Tačerizam je utemeljen prvenstveno na snažnim uvjerenjima i jakoj političkoj volji da se provedu u život. Internaliziranje i odanost idejama poput slobodnoga tržišta, individualizma, slobode i samoodgovornosti rezultirali su tačerizmom i respektabilnom političkom dugovječnosti. Svaka politika određena je vrijednostima koje zagovaraju političke vođe, a uspjeh je dobrim dijelom ovisan o tome koliko su vođe istinski odane vrijednostima koje sami zagovaraju. Revolucionarne promjene koje je provodila, učinile su Thatcher jednom od najvećih političkih ličnosti 20. stoljeća, ali neizbježno i kontraverznom. ; The crisis in Great Britain during the 1970s became dramatic in winter 1978/1979 known as Winter of Discontent. Dissatisfactions expressed in strikes were not only the sign of workers' turmoil for realization of social rights but also a deeper indicator of serious state crisis. Thatcherism appeared as the answer to disorder in economic, political and social life and it marked the beginning of the Great Britain transformation. Thatcherism is based on strong beliefs and political will to implement them into life. Internalization and loyalty to ideas such as free market, individualism, freedom and self-responsibility resulted in Thatcherism and respectful political longevity. Every politics is determined by values advocated by political leaders and success greatly depends on how much leaders are truly devoted to values they advocate. Revolutionary changes, Thatcher conducted, made her one of the greatest but also controversial political personalities of the 20th century.

U radu se iznose rezultati provedene analize sadržaja izbornih programa političkih stranaka u Hrvatskoj, uz kratko uvodno objašnjenje kako je došlo do slobodnih demokratskih izbora i tko je sve sudjelovao u njima. Provedena analiza ukazuje na sadržaj ponuđenih političkih ideja, te opis morfologije tržišta političkih ideja uspostavljenih kroz predizbornu kampanju. Analiza obuhvaća programe 34 stranke i u njima prali 17. tematskih cjelina. Analizom je utvrđeno da su sličnosti u programima stranaka daleko prisutnije od razlika. Međutim, bitne razlike se pojavljuju na ključnim temama. Tako se razlike mogu pratiti na temi federacija - konfederacija, Monocentrični - policentrični razvoj Hrvatske, Jačanje nacionalnog identiteta kulture - Pluralizam nacionalnih kultura i odnos prema materinstvu i abortusu. Analizom je, takođe, utvrđeno da su najčešće teme predizbornih programa bile: Pravna država (91,2 %) i poduzetništvo i privreda (70,6 %). Uzrok lome, po mišljenju autora, treba svakako tražiti u napuštanju jedno si ranačnih monopola, kao i posvemašnjoj ekonomskoj krizi privređivanja u Hrvatskoj. ; In this paper the results of a content analysis of political parties' election programmes in Croatia are presented, preceded by a short introduction referring to the occurrence of free democratic elections and all their participants. Outlined in the analysis is the substance of the political ideas offered and also the description of the morphology of the political ideas' market established in the election campaign. The analysis consists of 34 party programmes from which 17 topics have been selected for study. The results indicate many more similarities than differences among the party programmes. However, the major differences appear where the key topics are concerned, which enables their observation through the following oppositions: federation - confederation, monocentric - polycentric development of Croatia, promotion of national cultural identity - pluralism of national cultures and finally, differing attitudes towards motherhood and abortion. The most frequent topics appearing in election programmes, according to the results of the analysis are: the civil state (91,2%) and enterprising and economy (70,6%). It is the opinion of the authors that this arises from the abandonment of the one-party monopoly as well as from the overall economic crisis in Croatia.

U ovome radu želimo ukazati na korijene Moltmannove »nove političke teologije« koje je izgradio uz J. B. Metza krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina s posebnim naglaskom na značenje križa u političkom i društvenom angažmanu kršćanskih vjerskih zajednica i vjernika. Moltmannova koncepcija »nove političke teologije« u velikoj se mjeri oslanja na poimanje smrti Boga koje crpi kako iz povijesti Isusa iz Nazareta, tako i iz Hegelova razumijevanja spekulativnog Velikog petka. Postavljajući veliki naglasak na smrt Boga, Moltmann je u mogućnosti križ postaviti kao radikalnu kritiku bilo kakvih obogotvorenja kolektivnih identiteta koje nameće društvo, politika i religija, pri čemu revolucionarnost križa vidi u neprestanoj kritici tih identiteta. ; In this paper, we want to point to the roots of Moltmann's "new political theology" which he initiated along with J. B. Metz at the end of the 1960s and the beginning of 1970s, with special emphasis on the meaning of the cross in the political and societal engagement of Christian communities and believers. Moltmann's conception of "new political theology" is mainly relying on his conception of the death of God which he draws from the history of Jesus of Nazareth, but from Hegel's understanding of the speculative Good Friday as well. Mainly emphasising the death of God, Moltmann was able to posit the cross as a radical critique of the divinization of collective identities that the society, politics and religion push forward. Along those lines, he sees the revolutionary potential of the cross in the critique of these identities.

Autorica u tekstu polazi od premise da je politički subjekt neoliberalizma, vladajuće političke racionalnosti, individua koja se može okarakterizirati kao isključivi i nepodijeljeni posjednik samog sebe. Preispitivanjem tropa ne/ovisnosti razlažu se pretpostavke koje su uključene u pojam individue, a potom se, analizom konteksta njegove upotrebe u 19. stoljeću, pokazuje da je on bremenit genealogijama koje ograničavaju njegovu političku upotrebljivost u 21. stoljeću. Misliti protiv neoliberalizma zahtijeva napuštanje ideje individue kao suverenog vlasnika koji vlada sobom. Promišljanje alternativnog političkog horizonta, traganje za homo politicus-om koji se uistinu razlikuje od homo oeconomicus-a, iziskuje napuštanje političkog mišljenja koje polazi od pojedinca. ; The text is based on two premises. The first is that we live in the times of neoliberalism, and the second is that the political subject of neoliberalism is the individual, the "one" qualified as indivisible, independent, sole owner of one's self. To define what an individual is, I will revisit several 19th-century claims which at the same time posit individual as an empty universal – anyone qualifies for entitlement of an individual – and reveal it as profoundly exclusionary – as the holder of entitlements. I will claim that the indivisibility of an individual is also the basis for its understanding as sovereign and self-actualized. Liberal politicization of a sovereign possessor of interests introduces not only homo oeconomicus, but it also integrates economic mode of governmentality into the sphere of the political, it becoming a space of incessant play of exclusions and inclusions. If another kind of political imaginary is to be developed, I argue we need to distance ourselves from the figure of the individual, bearing in mind that homo oeconomicus triumphs today as the exhaustive figure of the human, amidst the patently unequal distribution not only of precarity but also of vulnerability. Critical engagement with neoliberalism assumes engaging with the political centrality of a figure of an agentic individual.

Bugarsko-hrvatski politički odnosi jedna su od relativno slabo istraženih tema unatoč povijesnoj, zemljopisnoj i jezičnoj bliskosti dvaju naroda. Cilj je ovoga rada istražiti veze između Bugara i Hrvata nakon početka demokratskih promjena u dvjema zemljama, od 1990. do danas, s naglaskom na njihov politički aspekt. U tom će smislu članak prikazati veze među vođama dviju zemalja, njihove bilateralne susrete, teme od zajedničkoga interesa, uzajamne inicijative, diplomatska nastojanja, postignute dogovore i geste dobre volje. Prikaz tih aktivnosti pokazuje da su bugarsko-hrvatski odnosi bili saveznički i prijateljski. U tekstu su korišteni arhivski i službeni dokumenti različitih institucija, izvori objavljeni u medijima kao i razgovori s protagonistima događaja. ; Bulgarian-Croatian political relations date back to the creation of the two states. Bulgaria and Croatia are bound by historical, geographical, linguistic, and last but not least political ties. This article examines the political relations between Bulgarians and Croats over a 25-year period – from the beginning of the democratic changes in 1990 to 2015. The analysis shows that, throughout this period, despite the ruling ideological paradigm in Sofia and Zagreb, the relations between the two countries were filled with goodwill, partnerships, mutual support, and formal and informal gestures. Such good cooperation manifested most clearly in moments of crisis for the two states – the wars in the early 1990s in former Yugoslavia, the crisis involving the Bulgarian medical workers in Libya, the recognition of Kosovo, the collapse of the Gaddafi regime, and others. The bilateral relations of these countries on the highest political level have become extremely intense after the beginning of the 21st century. The relations that developed when both countries were on the road to membership in the EU and NATO, and after both became members of these two organizations, serve to deepen the political ties between Bulgaria and Croatia.