Suchergebnisse

I. G. Kovačić od početka književnog djelovanja upućuje stihove djeci. U pjesnički opus koji je i inače velikim dijelom obilježen tematikom djetinjstva urastaju dječji stihovi, čak i u najcjelovitije pjesničko ostvarenje Ognji i rože. Dječju poeziju najintenzivnije stvara od 1936. do 1939. kada je namještenik Hrvatskog dnevnika. Premda piše po narudžbi, ciklus Za našu djecu ima niz uspjelih pjesama. Telefonski razgovor sa zoološkim vrtom jedinstvena je pjesma u periodu između dva svjetska rata. Dječju poeziju piše na hrvatskom standardu i kajkavskom dijalektu. Na govoru zavičaja (koji u prvoj fazi nema autentičnu zavičajnu vrijednost) pored tematike djetinjstva obraduje i socijalne motive. Dječjim interesima odgovara ciklusom pjesama o barunu Vrtirepu, turopoljskom plemiću za kojeg je poticaj našao u pričama o barunu Mtinchausenu. Tragična smrt od četničkog noža prekinula je pjesnika da dovrši svoje djelo. I premda je njegovo djelo nedovršeno, radovi namijenjeni djeci koje je ostavio iza sebe otvaraju novu stranicu hrvatske dječje poezije i književnosti. Hrvatska dječja poezija u prijeđeni put od starih do novih stremljenja ugrađuje djelo Ivana Gorana Kovačića koje u svom svjetlijem dijelu razigranošću, veseljem i ljepotom i danas pogoduje recepciji najmlađe čitalačke publike.

Matoš je u svojoj rodoljubnoj poeziji dao sintezu hrvatskog i francuskog duha, složenošću doživljaja i svojim stilom stvaralački je potvrdio svoja načela o simbolizmu i artizmu; svoju poetiku suglasja, glazbe, boje vokala, doživljavajući stvarnost hrvatsku u baresovskim idejnim okvirima, ali u skladu sa svojim nervom i temperamentom. Motivima i raspoloženjima ostaje duboko nacionalan, a svojim nastojanjima da se koristi poetikom europskog fin de sieclea potvrđuje se kao Europejac. U radu autor obrađuje Matoševu rodoljubnu poeziju, pokazujući koliko je ona neobičan spoj tradicije i modernizma, pri čemu rodoljubna nota, dominantna u rodoljubnoj lirici XIX. stoljeća, biva oplemenjena i univerzalizirana istančanim senzibilitetom Matoša Europejca.

Interpretacija Neiztrohnjenega srca govori za to, da je pesnik uporabil aparat krščanske veroizpovedi, da bi po analogiji s sodnim dnem opozoril na tisto, kar bo po koncu časov najbolj vidnega ostalo od človeštva: pesem, predvsem pa njen tvorec. Pri tem je globoko posegel po arzenalih, ki mu jih je nudilo njegovo znanje pesništva. Besedilo je artikuliral v romantični perspektivi, vendar zgolj toliko, da je iz filozofije gibanja potegnil premiso, s katero je pesem postavil v brezčasen prostor poslednje sodbe. Domnevati smemo, da je ob izteku ustvarjalne moči France Prešeren poemo napisal zato, da bi razodel širši smisel bivanja, tudi in predvsem zanamcem. Njeno sporočilo bi bilo, da si ob sodnem dnevu skupina idealiziranih posameznikov, sicer posvečenih v temeljno skrivnost, prizadeva obeležiti pokop mrliča, zadnjega v vrsti mislečega človeka. Pri tem jih vodi načelo, da naj se ta poslednji, k večnemu počitku položeni posameznik pomiri s kozmično celoto, tako da ji prepusti nedoumljivo skrivnost stvarstva: »pesmi večne«. S tem je krog sklenjen in opravilo človeka na Zemlji – ob zadnji sodbi – poveličano prav v tistem, kar si je za življenjski poklic izbral avtor elegične pesnitve. V tem smislu je pesnitev njegova najintimnejša duhovna oporoka in ključno napotilo, kako brati ter razumevati Poezije in zagonetnost njihovega avtorja.

Matoš je ljudski i stvaralački preokupiran hrvatskom stvarnošću svoga vremena, ukorijenjen u njenu tragiku, svojim životnim stradanjem sudbinski vezan za stradanje svoje domovine. Crna stvarnost vremena, zaturenost narodnog života, osobna sudbina prognanika, sve ga je to ispunilo tužnim lamentacijama i baladičnim raspoloženjima, ali i romantično-utopijskim sanjama i nadama, sve ga je to sililo da se podjednako saživi i s tradicijom i sa stvarnošću suvremenog života, rođenom mu zemljom i Evropom, da se stvaralački oglasi samo kroz njemu svojstveno i dato jedinstvo suprotnosti, da progovori u isto vrijeme i kao romantik i realist, tradicionalist i modernist, Hrvat i Evropljanin koji zna da bez više kulture nema više poezije. Jest, Matoševo književno djelo rađa se iz dubokog i strasnog doživljaja narodne i osobne sudbine, hrvatskog i balkanskog kompleksa i šireg evropskog političkog i kulturnog konteksta, pa mu se rodoljubna poezija organski nadovezuje na svijet misli, raspoloženja, motiva i slika njegove pripovjedne i feljtonističke proze, što sve govori da je Matoševo književno djelo jedinstveno i nedjeljivo, u svim svojim segmentima organski cjelovito, matoševski intimno, i sadržajno i stilski, povezano. Pa ako su sudbina pjesnika i sudbina njegove domovine učinile njegovu rodoljubnu poeziju krvavo životnom i nacionalnom. Matoševo poznavanje simbolizma i teorije suglasja, Matoševo simbolsko doživljavanje stvarnosti, učinili su da mu je lirski patriotski izraz artistički sugestivan, matoševski individualan i evropski unverzalan, svojom parnasovačko-simbolističkom dimenzijom nov i jedinstven u vremenu u kome se pojavio. Zahvaljujući upravo svojoj životnoj sudbini prognanika i osamljenika i svojoj evropskoj naobrazbi Matoš je u svojoj rodoljubnoj poeziji dao sintezu hrvatskog i francuskog duha, složenošću doživljaja i svojim stilom stvaralački potvrdio svoja načela o simbolizmu i artizmu, svoju poetiku suglasja, glazbe, boje vokala, doživljavajući stvarnost hrvatske u baresovskim idejnim okvirima, ali svojim nervom i temperamentom. Motivima i raspoloženjima ostaje duboko nacionalan, a svojim nastojanjima da se koristi književnim metodama evropskog fin de sieclea potvrđuje se kao Evropljanin.

U prilogu Matoševa rodoljubna poezija u interpretacijskom-analitičkom i problemsko-stvaralačkom sustavu izborne nastave autor pokazuje koliko je Matoševa rodoljubna lirika sretno štivo na kojemu se u izbornoj nastavi u školi mogu primijeniti istraživački postupci kako u kontekstu nje same tako i u kontekstu piščeva književnog opusa i dalje — u kontekstu određene književne tradicije. Interpretacijsko-analitičkim i problemsko-stvaralačkim zahvatom u Matoševe pejzažne tekstove, putopise i pjesmu »Kod kuće«, Matoševa se pejzažno-rodoljubna poezija istražuje u kontekstu njegove simbolske poetike i njegova shvaćanja pejzaža kao duševnog stanja, što uključuje u sebi bodlerovsku, baresovsku, remboovsku i verlenovsku dimenziju evropskog simbolizma u njegovu djelu, a na književnopovijesnom planu Matoševa se pejzažna poezija promatra u kontekstu pejzažne tradidje hrvatske književnosti 19. stoljeća i u paraleli: rodoljubna tradicija 19. stoljeća i A. G. Matoš.

U ovom dijelu rada o Matoševoj rodoljubnoj poeziji u interpretacijsko-analitičkom i problemsko-stvaralačkom sustavu izborne nastave autor pokazuje koliko je Maloševa rodoljubna lirika sretno štivo na kojemu se u izbornoj nastavi u srednjoj školi mogu primijeniti istraživački postupci, kako u kontekstu nje same tako i u kontekstu piščeva književnog opusa. Interpretacijsko-analitičkim i problemsko-stvaralačkim zahvatom u Matoševe književnokritičke, feljtonske, putopisne i pjesničke tekstove, autor u radu nudi jedan od mogućih metodičkih modela kako učenike istraživačkom metodom dovesti do spoznaje o idejno-sadržajnoj i jezično-stilskoj povezanosti Matoševih proznih i stihovanih tekstova, dubokoj koheziji njegova opusa, s jedne strane, i simbolskoj prirodi svega što Matoš piše, pa tako pjesama, s druge strane.

The interdependence between society and literature is an obvious phenomenon, noticeably confirmed in Seventeenth-Century English poetry. This paper highlights the interrelationship between literary art and political factors, beginning with the Petrarchan tradition that fosters the justly famed sonnets and sonnet sequences of the Elizabethan era and after that moving on to the Metaphysical school of John Donne and the Cavalier poets under the aegis of Jonson. Our study then scrutinizes a few samples of religious (Herbert's), Puritan (Milton's) or libertine (Rochester's) poetry as produced by some of its key figures, without leaving aside the valuable verse written by women (Behn, Cavendish) or by those poets noteworthy for blending the landscape with praise for powerful figures and patrons of art (responsible for the well-known country-house poems). Making a start with the metaphysical statement "We'll build in sonnets pretty rooms", by John Donne, this paper aims to present a thorough, albeit condensed, overview of 17th-Century English Poetry, specifying the different approaches and dictions applied by each of the respective schools or groupings. The rise and development of the sonnet is hereby analyzed in the works of Wyatt, Howard, Sidney, Spenser, Shakespeare, Donne, Herbert and Milton. In a similar vein, the new universe opened up by the metaphysical idiom allows us to single out the most salient rhetorical features characterizing these poems, such as the conceit, the shocking fusion of the "new science" and philosophy, as well as the overall complexity of style that emanates from these outstanding compositions. The next constellation to be dealt with encompasses those Cavalier poets that wrote brief and "neat" poems that deliberately eschew intellectualism or semantic obscurity. This will lead to an indispensable consideration of religious poetry, a variety that also merits close reading, as there is a significant array of writers who devoted their efforts to devotional introspection, sincere confessionalism and the dissemination of the Christian faith. For the sake of the contrast, we also examine libertine poetry, well surpassing the Cavalier "carpe diem" theme in order to embrace an often cruder morality. Finally, we intend to illustrate the achievement and social triumph, of a sort, of several women writers, to the effect of ending our tour with the poetry that more effectively blends landscape with politics and society ("country-house poems"). ; Visuomenės ir literatūros sąsajos ‒ akivaizdžios, jas iliustruoja ir septynioliktojo šimtmečio Anglijos poezija. Šiame straipsnyje nagrinėjami susiję literatūros meno ir politikos faktoriai, pradedant Petrarkos tradicija, kuri išpuoselėjo pelnytai išgarsėjusius sonetus ir karalienės Elžbietos eros sonetų sekvencijas, ir vėliau ‒ Džono Dono (John Donne) atstovaujamoje "metafizikų mokykloje" bei poetų rojalistų (Cavalier), kurių žinomiausias yra Benas Džonsonas (Ben Jonson), kūryboje. Studijoje taip pat pateikiama kelių iškiliausių religinės (Džordžo Herberto (George Herbert), puritoniškosios (Džono Miltono (John Milton) ir laisvamaniškosios (Džono Vilmoto iš Ročesterio (John Wilmot, 2nd Earl of Rochester) poezijos atstovų pavyzdžių analizė, nepamirštant ir vertingosios moterų (Afros Ben (Aphra Behn), Margaretos Kavendiš (Margaret Cavendish) poezijos bei kūrybos tų poetų, kurie žinomi "dvarų eilėmis", pasižyminčiomis gražia aprašomo gamtovaizdžio ir šlovinamų iškilių asmenybių bei mecenatų derme. Remiantis Džono Dono metafiziniu teiginiu "Sonetuose mes kursime gražią viešpatiją", straipsnyje keliamas tikslas pateikti trumpą, bet išsamią XVII amžiaus Anglijos poezijos apžvalgą ir aptarti įvairų poezijos mokyklų bei srovių skirtingus požiūrius bei išraiškos būdus. Straipsnyje nuodugniai analizuojamos soneto atsiradimo ir vystymosi tendencijos Tomo Vajato (Thomas Wyatt), Henrio Hovardo (Henry Howard), Filipo Sidnio (Philip Sidney), Edmundo Spenserio (Edmund Spenser), Viljamo Šekspyro (William Shakespeare), Džono Dono, Džordžo Herberto ir Džono Miltono kūriniuose. Kaip ir straipsnio pavadinime cituojamoje metafizinėje idiomoje, akivaizdūs reikšmingiausi šių poezijos kūrinių retorikos bruožai ‒ įmantrios metaforos, "naujojo mokslo" ir filosofijos susipynimas bei visuminis stiliaus sudėtingumas, kuriuo alsuoja šie išskirtiniai kūriniai. Straipsnyje nagrinėjama ir kitos poetų rojalistų plejados kūryba, kurie rašė trumpas ir tvarkingas eiles, sąmoningai vengdami perdėto intelektualumo ar semantinių įmantrybių – tai religinė poezija, nusipelnanti atidaus skaitymo, kadangi dauguma poetų visą dėmesį skyrė introspekcijai, nuoširdžiam dievybės išpažinimui ir krikščioniškojo tikėjimo skleidimui. Kontrasto dėlei pateikiama ir laisvamaniškosios poezijos analizė. Ji gerokai pralenkia rojalistinės poezijos "Carpe Diem" tematiką, siekdama apdainuoti ir dažnai šiurkštesnę moralę. Galiausiai, straipsnyje atskleidžiami ir moterų poečių bei rašytojų pasiekimai bei jų socialinis triumfas. Taigi, apžvelgiama visa ta poezija, kurioje kraštovaizdžio aprašymas efektyviausiai susipina su politikos ir visuomenės aktualijomis ("dvarų eilės").

Although Australian indigenous poetry is often overtly polemical and politically committed, any reading which analyses it as merely propaganda provides only a small window on it. By presenting the verse of Alf Taylor collected in Singer Songwriter (1992) and Winds (1994) and discussing it in the context of the wider social and cultural rnilieu of the author, my essay aims to show its thematic richness of indigenous poetic expression. Indigenous poets have, on the one hand, undertaken the re­ sponsibility to strive for social and political equality, as is generally believed, while on the other, they have produced powerful self-revelatory accounts of their own mental and emotional interior, which urges us to see their careers in a perspective much wider than that of social chroniclers and rebels. ; Izhajajoč iz trditve, da avstralska staroselska poezija ni samo družbeno in politično angažirana, ampak tudi osebno izpovedna, avtorica članka podrobno pred­ stavi vrsto pesmi sodobnega avstralskega staroselskega pesnika in pisatelja Alfa Taylorja in opozori na tematsko raznolikost njegovega pesniškega ustvarjanja. Poleg kritičnega opazovanja avstralske socialne in politične scene in smelega razgaljanja njenih napak in krivic, ki jih je pesnik boleče izkusil na lastni koži, Taylorjevo po­ ezijo namreč zaznamujeta tenkočuten pogled v človekove duševne tokove in z njim povezano iskanje medsebojnih čustvenih povezav, kar ji daje pečat individualnosti, pa tudi splošne veljavnosti.