Blaženka Mičević defended her doctoral dissertation titled Development of Agricultural Land Administration System within the Agricultural Policy Context of the Republic of Croatia at the Faculty of Geodesy, University in Zagreb on May 6, May 2016. The doctoral dissertation was defended in front of a committee composed of three members, Prof. Tomislav Bašić, PhD, Assist. Prof. Hrvoje Tomić, PhD, and Kristina Svržnjak, PhD, from the College of Agriculture in Križevci. The candidate's mentor was Prof. Siniša Mastelic Ivic, PhD.The doctoral dissertation is structured into following chapters:1 Introduction and research hypothesis2 Review of previous research3 Overview of the state of land policy4 Registers of agricultural land in the Republic of Croatia5 Disposition of the land owned by the Republic of Croatia6 Research analyses and results7 Overview of results8 Conclusion ; Blaženka Mičevič obranila je 6. svibnja 2016. na Geodetskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebudoktorsku disertaciju Razvoj sustava za upravljanje poljoprivrednim zemljištem u okviru poljoprivredne politike Republike Hrvatske. Doktorski rad obranjen je pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Tomislav Bašić, doc. dr. sc. Hrvoje Tomić i dr. sc. Kristina Svržnjak s Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima. Mentor je bio prof. dr. sc. Siniša Mastelic Ivić.Doktorski rad podijeljen je na ova osnovna poglavlja:1. Uvod i postavljanje hipoteze2. Pregled dosadašnjih istraživanja3. Prikaz stanja zemljišne politike4. Evidencije poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj5. Raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske6. Analize i rezultati istraživanja7. Pregled postignutih rezultata8. Zaključak
Pokrovčeva knjiga Slobodno stvaranje prava: Herman U. Kantorowicz i slobodnopravni pokret (2018) nameće pitanje izraženo naslovom ovog rada na koje rad odgovara u tri koraka: prvo, pretpostavkom da je pitanje odgovorivo samo idealnim tipovima pravnih disciplina / funkcija; drugo, upućivanjem na kontekst Kantorowiczevih gledišta, osobito na objavu presuda; treće, ocjenom da je Kantorowicz podijelio pravnu znanost u prepletene funkcije a ne u odvojene discipline. U tu svrhu rad nudi idealne tipove disciplina i funkcija pravne dogmatike, pravne historije, pravne teorije i, kao najsloženiji i najkorisniji skup funkcija, pravnopolitičku analizu. Pretpostavka je, koja se ne dokazuje, da ne postoji ni oštra granica između pravne znanosti i susjednih znanosti: sociologije, ekonomije, psihologije, filozofije. ; Is Herman U. Kantorowicz's classification of legal disciplines - which includes general legal science, legal dogmatics, legal history, sociology of law, philosophy of law, and legal policy - a division of scholarly knowledge of law into distinct disciplines/sciences or into intertwined functions of a single scholarly discipline/science? The question is prompted by the book written by Zoran Pokrovac entitled Slobodno stvaranje prava: Hermann U. Kantorowicz i slobodnopravni pokret (Free Law: Hermann U. Kantorowicz and the Free Law Movement ) and published by "Breza" and the Faculty of Law of the University of Split in 2018. Answering this question may assist Croatian legal scholars in finding standards of scholarly excellence, especially of research de lege ferenda. This paper offers an answer in three steps. The first is the recognition that scholarly practices differ considerably, which means that the question may be answered only by construing and correlating ideal types of legal disciplines / functions that are compatible with Kantorowicz's general ideas, prominent interpretations of legal scholarship, and Croatian mainstream legal scholarship since. The second step provides a context of Kantorowicz's ...
The ethical distress of the (post)modern world stimulates and directs us to reflect our ethical and cultural grounds. Man is a transcendent being. He cannot reach or put in order immediate goods he needs if he is not prepared to acknowledge the grounds of his person and develop the virtues of prudence, love, hope, faith, wisdom, justice, courage, temperance etc. These are ethical questions concerning different worldviews and cannot be solved only by scientific methods. Many people who in the past did not care for religion as such, now take seriously religious personal and societal aspects of humane life. The fundamental crucial questions of man are ethical questions. They are in various ways related or perplexed with the question of faith and of science.
U radu se razmatra potencijalni doprinos socijalnih inovacija jačanju socijalne kohezije i ublažavanju učinaka krize. U politikama i programima financiranja Europske unije socijalne inovacije prepoznaju se kao važan doprinos jačanju socijalne kohezije, koja slabi uslijed krize i povećane socijalne ranjivosti. Istovremeno, pokazuje se da su socijalne inovacije u hrvatskom kontekstu i dalje slabo poznat koncept priređivačima politika, stručnjacima i široj javnosti. Nalazi i zaključci rada temelje se na empirijskom istraživanju provedenom u okviru međunarodnog FP7 projekta WILCO – Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, unutar kojeg su studirani izabrani gradovi (u Hrvatskoj su to bili Zagreb i Varaždin); obilježja njihovih socijalnih sustava te su analizirani identificirani primjeri socijalnih inovacija. Lokalni socijalni sustavi gradova u istraživanju tek djelomično odražavaju karakteristike nacionalnih socijalnih režima, a otvorenost i podrška lokalnih vlasti ključna je za razvoj i održivost socijalnih inovacija. Većina istraživanih inovacija je u području usluga, iako se inovacije prepoznaju i u inovativnim instrumentima regulacije i socijalnih prava, novim oblicima vladavine te novim modalitetima rada i financiranja organizacija te one mogu utjecati na postupne promjene samih lokalnih socijalnih sustava. U hrvatskom kontekstu razlikujemo tri tipa socijalnih inovacija: (1) inovacije koje nastaju u javnom sektoru, uz podršku stručnjaka izvan sektora, (2) inovacije koje dolaze iz inozemstva, kao rezultat inozemnih financijskih programa te (3) inovacije koje dolaze iz civilnog društva, temeljem samoorganizacije građana. Dok se u primjerima nekih zapadnoeuropskih gradova javni sektor sa svojim profesionalnim kapacitetima prepoznaje kao važan proizvođač socijalnih inovacija, u Hrvatskoj prijašnja iskustva te istraživanja provedena u projektu sugeriraju da većina socijalnih inovacija dolazi iz civilnog društva, pri čemu je razina kulturnog i socijalnog kapitala važan preduvjet razvoja i uspjeha inovacija. ; This paper discusses a potential contribution of social innovations to strengthening social cohesion and mitigating the effects of the crisis. In EU funding policies and programs, social innovations are recognized as an important contribution to strengthening of social cohesion, which has weakened due to the crisis and increasing social vulnerability. At the same time, it is shown that social innovations in the Croatian context are still a concept poorly understood by policy creators, experts, and the general public. The findings and conclusions of the paper are based on the empirical research conducted within the international FP7 project WILCO - Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, which studied the selected towns (in Croatia Zagreb and Varaždin) and characteristics of their social systems, and which analyzed identified examples of social innovations. Local social systems of cities included in the research reflected the characteristics of national welfare regimes only partially, and the openness and support of local authorities is crucial for the development and sustainability of social innovations. Most of the studied innovations were in the field of services, although innovations were also recognized in innovative instruments of regulation and social rights, the new forms of governance and new modes of work and funding of organizations, and they can have an impact on the gradual changes of the local social systems. In the Croatian context, three types of social innovations can be distinguished: (1) innovations occurring in the public sector, with the support of experts from outside the industry, (2) innovations that come from abroad, as a result of foreign financial programs, and (3) innovations coming from civil society, based on the self-organization of citizens. While in the examples of some Western European cities the public sector with its professional capacity is recognized as an important producer of social innovations, in Croatia, past experiences and the research conducted within the project suggest that most social innovations come from civil society, where the level of cultural and social capital is an important prerequisite for the development and success of innovations.
Razvoj zelenog socijalnog rada odvija se paralelno s ekološkim aktivizmom na globalnoj razini. Socijalni rad u Hrvatskoj u procesu je integriranja ekološkog pristupa u svakodnevne aktivnosti, pružanja usluga korisnicima i zagovaranja prava na zdrav okoliš. Nevladine organizacije građana aktivno sudjeluju u oblikovanju javnih politika na lokalnoj razini i šire, te unose održive promjene u zajednicu. Potreba da se socijalni radnici uključe u rješavanje ekoloških problema i izgradnju održivosti u zajednicama sve je vidljivija na globalnoj i lokalnoj razini. Prirodni svijet koji nas okružuje, primjerice klimatski uvjeti, uvelike određuju kakvi su prirodni resursi kojima raspolažemo. Socijalni radnik ne može zaobići činjenicu da raznolikosti ugrožavaju birokratski pristup koji se do sada koristio pa treba biti dovoljno tolerantan i osjetljiv za raznolikosti. Centraliziranim pristupom resursi se rijetko stavljaju tamo gdje su najviše potrebni što umanjuje sposobnost zajednice da se brine za sebe. Kako bismo se uspješno suočavali s izazovima i neuravnoteženosti u prirodnom okolišu, potrebno je razvijati i postaviti na odgovarajuću razinu otpornost zajednica. ; The development of green social work goes hand in hand with ecological activism on a global scale. Social work in Croatia has not yet integrated the ecological approach to everyday activities, providing services to users or advocating the right to a healthy environment. Non-governmental organizations of citizens actively participate in shaping public policies at local and wider level and contributing to sustainable change in the community. The need to involve social workers in solving environmental problems and building community sustainability is increasingly visible at the global and local level. The natural world around us, for example, climatic conditions largely determines what kind of natural resources we have. A social worker cannot overlook the fact that diversity endangers the bureaucratic approach that has hitherto been used, and should be sufficiently tolerant and sensitive to diversity. With a centralized approach, resources are rarely placed where they are most needed and thus undermine the community's ability to take care of themselves. In order to successfully face challenges and imbalances in the natural environment, community resistance needs to be developed.
Ovaj se rad bavi jezičnom politikom i društvenim promjenama koje su se dogodile u Hrvatskoj za vrijeme i nakon rata koji je trajao od 1991. do 1995. godine. Počinjem opisom povijesne pozadine, rata i devedesetih godina 20. stoljeća, koje je obilježila velika količina jezičnog purizma i preskriptivizma u Hrvatskoj te stvaranje postjugoslavenskih država u kojima je pripadanje naciji predstavljalo ključ za definiranje državljanstva. Istraživanjem odnosa između promjena u jezičnom i društvenom poretku, problematiziram više tema. Tvrdim da je zakonski okvir prava manjinskog jezika osnažio i legitimizirao nacionalistički imaginarij, stvarajući daljnje društvene podjele i učvršćujući hijerarhije koje među nacionalnim kategorijama promoviraju određeni nacionalisti. Iz tog razloga, tvrdim da nekritičko odobravanje ili promoviranje lingvističke različitosti mogu biti opasni. Nadalje, u aktivističko-antropološkom smislu, razlažem moguće razloge zbog kojih su znanstvenici društvenih i humanističkih znanosti rijetko sudjelovali u sociolingvističkim raspravama koje se tiču novog hrvatskog standardnog jezika. Tvrdim da bi takvim raspravama u znatnoj mjeri doprinijelo sudjelovanje znanstvenika humanističkih i društvenih znanosti, jer bi se stvorila veza između sociolingvistike i ostalih grana humanističkih i društvenih znanosti te bi se tako odmaknuli od, prema mojem sudu problematične, politike usredotočene na "identitet". ; This paper focuses on language policy and social changes which have taken place in Croatia during and since the 1991-5 war. I first describe the historical background, the war and the nineties being marked by excesses of linguistic purism and prescriptivism, alongside the formation of post-Yugoslav states in which national belonging was key to defining citizenship. Through examining the relationship between changing linguistic and social orders, I raise a number of issues for discussion. I argue that the legal framework of minority language rights has consolidated and legitimated a nationalist imaginary, increasing social divisions and reinforcing hierarchies asserted by some nationalists between national categories. For this reason, I suggest that the uncritical endorsement of or promotion of linguistic diversity can be dangerous. Second, in an activist-anthropological vein, I discuss possible reasons why academics trained in the social sciences and humanities have rarely participated in sociolinguistic debates concerning the new Croatian standard. I suggest such discussions could greatly benefit from interventions by social scientists, so as to bring sociolinguistics into contact with other strands of the social sciences and humanities and move away from what I believe to be a problematic policy focus on "identity".
Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...
Visoke i rastuće regionalne ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj uz »parcijalnu decentralizaciju« sustava socijalne skrbi rezultirale su porastom socijalnih nejednakosti među hrvatskim građanima. Spomenuti procesi rezultirali su situacijom da se jedno od temeljnih načela socijalne države i socijalne politike kao što je načelo jednakosti sve više narušava. Navedeno ima za posljedicu da razina ostvarenja socijalnih prava građana u Hrvatskoj u sve većoj mjeri ovise o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Navedena tvrdnja je središnja hipoteza rada koja je eksplicirana analizom dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe po županijama u Hrvatskoj i lokalnih socijalnih programa izabrane četiri jedinice lokalne samouprave. Provedena analiza pokazala je značajnu razinu međužupanijskih nejednakosti u dostupnosti institucionalne skrbi za starije te isto tako analizom izdvajanja i strukture lokalnih socijalnih programa demonstrirala da je stupanj ostvarenja socijalnih prava građana Hrvatske u značajnoj mjeri neujednačen i ovisan o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Uzroci za navedenu situaciju nalaze se u neuspješnim politikama ujednačavanja regionalnog razvoja i parcijalno provedenoj decentralizaciji sustava socijalne skrbi. Zaključno poglavlje donosi određene preporuke za nositelje ekonomske i socijalne politike kojima bi se demonstrirane i rastuće socijalne nejednakosti hrvatskih građana potencijalno ublažile. ; High and increasing regional economic inequality with 'partial decentralization' of social welfare system in Croatia resulted in an increase of social inequality among Croatian citizens. The aforementioned processes resulted in a situation in which one of fundamental principles of social welfare and social policy, such as the principle of equality, is being seriously impaired. The result of that is that the realization of social rights of citizens in Croatia is increasingly dependent on the place of residence and socio-economic status. This claim is a central hypothesis of the paper which was demonstrated by analyzing the availability of institutional care for the elderly by county in Croatia and an analysis of local social programs of four selected units of local self-government. The analysis demonstrated a significant level of inter-county disparities in the availability of institutional care for the elderly and the analysis of local social programs has shown that the degree of realization of social rights of Croatian citizens is largely uneven and dependent on the place of residence and socio-economic status. The causes for that situation had come from the unsuccessful policies of harmonization of regional development and partial decentralization of the social welfare system. The final chapter provides specific recommendations for economic and social policy makers with potential positive effects which would decrease social inequality of Croatian citizens in the future.
