Suchergebnisse

U članku se razmatraju empirijski potkrijepljeni nalazi o trendovima, pitanjima i perspektivama političke znanosti koji su izloženi u radovima unutar biblioteke Istraživačkog odbora br. 33 Međunarodnog udruženja za političku znanost (IPSA-e) pod naslovom "Svijet političke znanosti: razvoj discipline" te na konferenciji IPSA-e održanoj u Montrealu 2008. o "Novim teorijskim i regionalnim perspektivama političke znanosti". Jedno je od pitanja koje se razmatra u ovoj analizi snaga i slabosti političke znanosti kao discipline – je li ona uopće relevantna za svijet koji nas okružuje, i ako nije, zašto nije? Golim je okom vidljivo da u usporedbi s, primjerice, ekonomijom kao znanošću (Predsjednik Obama ima tri savjetodavna vijeća) politička znanost razmjerno manje zanima kreatore javnih politika, medije i javnost. Stoga se pitamo je li politička znanost u raskoraku sa svijetom, i ako jest, što se može s tim u vezi učiniti? ; This paper arises from the empirical evidence about trends, issues and perspectives in political science to be found in the International Political Science Association's (IPSA) Research Committee 33 book series entitled: The World of Political Science: Development of the Discipline and the papers presented at the 2008 Montreal Conference of the IPSA on New Theoretical and Regional Perspectives on International Political Science. One of the issues raised by this analysis of the discipline's strengths and weaknesses is the question of whether political science is relevant to the outside world and if not, why not? It is evident to the naked eye that in comparison with, say, economists (President Obama has three advisory councils), political science is of relatively little interest to policy-makers, the media and the public. We have to ask if political science is out of step with the world and, if so, what might be done about it?

Cilj je ovoga rada prikazati i analizirati istraživanje javnih politika u kontekstu razvoja hrvatske politologije te odnos istraživanja javnih politika unutar političke znanosti s njihovim zahvaćanjem kroz druge znanosti i međudisciplinarna područja u Hrvatskoj. Nakon uvoda se u prvome dijelu rada određuju javne politike te se prikazuje razvoj teorijskog diskursa koji se formirao oko javnih politika kao racionalnog sklopa državne intervencije u društvo koji teži dobrom upravljanju. U drugome se dijelu analizira i tumači kontekstualno specifičan razvoj istraživanja javnih politika u okvirima hrvatske politologije. U trećem dijelu taj se razvoj dovodi u vezu s primjerima istraživanja i poučavanja javnih politika u drugim institucionalnim žarištima i disciplinarnim diskursima koji akademski zahvaćaju javne politike. U zaključku se ocjenjuje stanje istraživanja javnih politika te se skiciraju mogući budući pravci razvoja istraživanja i akademskog utjecanja na stvaranje javnih politika unutar i preko granica politologije. Naša je teza – ili, točnije, vrijednosno vođena projekcija – da javnim politikama kao teorijski i metodologijski konstituiranom predmetu istraživanja i politološkoj poddisciplini predstoji, kao praktičan izazov, snažnija međudisciplinarna suradnja izvan okvira političke znanosti u združenom rješavanju relevantnih javnih problema političke zajednice.

Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...

Središnji je cilj rada ustanoviti u kojoj je mjeri i na koje načine koncept izravne demokracije bio tema znanstvenog i stručnog istraživačkog interesa u okviru hrvatske političke znanosti. Analiza je obuhvatila članke objavljene u politološkim znanstvenim i stručnim časopisima u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Glavni je nalaz provedene analize da je izravna demokracija bila na marginama istraživačkih interesa hrvatske politologije. To je posebice vidljivo ukoliko se opseg tematiziranja izravne demokracije usporedi s tematiziranjem različitih institucija predstavničke demokracije. Hrvatska politologija primarno je fokusirana na model predstavničke demokracije, a tek sporadično se bavi izravnom demokracijom. Dodatno, provedena analiza pokazuje da hrvatski politolozi na izravnu demokraciju dominantno gledaju negativno, te su vrlo oprezni prema njenom eventualnom češćem korištenju u hrvatskoj politici.

Ovaj rad predstavlja nastavak i proširenje longitudinalnoga praćenja i analize stranačke dinamike te socijalne strukture i nekih političkih obilježja zastupnika u Hrvatskom saboru. Istraživanjem smo nastojali detektirati obrasce političke regrutacije parlamentarne elite, a u tu smo se svrhu koristili komparativnom analizom socijalnih i političkih obilježja zastupnika u svih pet dosadašnjih saziva Sabora, te unutar posljednjega, petog saziva, usporedbom po političkim strankama i parlamentarnom iskustvu zastupnika. Ustanovljeno je da su zastupnici dominantno muškarci prosječne dobi od 49 godina, urbane provenijencije i domicila, Hrvati, katolici, akademski obrazovani, i to pretežno na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti, te političari sa znatnim upravljačkim i političkim iskustvom stečenim ponajviše radom u političkim strankama. Zaključak je da su se u Hrvatskoj oblikovali obrasci političke regrutacije parlamentarne elite koji su tendencijski sukladni onima u razvijenim demokratskim sustavima. (IN ENGLISH: This paper is a continuation and an extension of the longitudinal monitoring and analysis of the party dynamics, social structure and certain political features of the representatives in the Croatian Parliament (Sabor). The goal of the research was to discern the patterns of political recruitment of the parliamentary elite by means of a comparative analysis of social and political characteristics of the representatives in all five compositions of the Parliament and – in the last, fifth composition – by comparing the representatives' political party affiliations and their parliamentary experience. It has turned out that the representatives are mostly male (average age 49 years), of urban provenience and residence, Croats, Catholics, diploma-holders (largely in social sciences and humanities), and politicians with a remarkable managerial and political experience gained primarily through their work in political parties. The conclusion is that in Croatia the trends regarding the patterns of political recruitment of the parliamentary elite are in line with those in developed democratic systems.)

Autor u članku daje prikaz političke sociologije kao (pod)discipline suvremene političke znanosti, s posebnim osvrtom na Hrvatsku. Rad se sastoji od tri dijela. U prvome autor predstavlja predmet, metodu i razvoj suvremene političke sociologije, stavljajući poseban naglasak na eklektičnu prirodu (pod)discipline. Drugi dio rada posvećen je bibliometrijskoj analizi triju časopisa relevantnih za politologiju: Politička misao, Anali Hrvatskog politološkog društva i Suvremene teme s obzirom na predmet političke sociologije. Rezultati analize pokazuju iznimno mali broj radova iz područja političke sociologije u sva tri časopisa, kao i neravnomjernu zastupljenost tema unutar predmeta političke sociologije. U trećem dijelu rada kompariraju se hrvatska iskustva na području političke sociologije s inozemnim trendovima te (pod)discipline. Autor zaključuje da je hrvatska politička sociologija podrazvijena te da tematski ne slijedi trendove suvremenih inozemnih političkih sociologija. (IN ENGLISH: The author gives an overview of political sociology as a (sub)discipline of modern political science, with special reference to Croatia. The paper consists of three parts. In the first part the method and the development of modern political sociology is given by putting special emphasis on the eclectic nature of the (sub)discipline. The second part is dedicated to the bibliometric analysis with respect to the subject matter of political sociology of three journals relevant to political science in Croatia, namely Politička misao, Anali Hrvatskog politološkog društva and Suvremene teme. The analysis results show an extremely small number of papers in the field of political sociology in all three journals, as well as the uneven distribution of topics within the subject of political sociology. The third and final part of the paper compares Croatian experiences in the field of political sociology with international trends and other political science (sub)disciplines. The author concludes that the Croatian political sociology is underdeveloped and inconsistent with the topics of political sociologies in other countries.)

Autorica se bavi stanjem komparativne politike, a posljedično i političke znanosti uopće, u Hrvatskoj četvrt stoljeća nakon početka političke transformacije. Glavne uzroke njihova nezavidna statusa u međunarodnoj politološkoj zajednici vidi u selekcijskoj pristranosti u komparativnim istraživanjima i podrazvijenosti discipline. U prvom dijelu teksta općenito razmatra problem selekcijske pristranosti kao jedne od najčešćih i najpogubnijih grešaka u komparativnim istraživanjima. Prirodna pristranost očituje se u odabiru samo poznatih i dostupnih slučajeva, a neprirodna u "odabiru koji se provodi na ovisnoj varijabli", to jest u izboru samo onih slučajeva koji potvrđuju polazne hipoteze i isključivanju onih koji ih dovode u pitanje ili ih opovrgavaju. U drugom dijelu autorica ilustrira selekcijsku pristranost u transformacijskim istraživanjima i regionalnoj komparatistici na primjeru Hrvatske. Uzroke prirodne pristranosti vidi u tome što strani komparatisti ne poznaju jezik, povijest i politiku zemlje. Ona je umnogome posljedica large-nation biasa, to jest usredotočenosti istraživača na velike i moćne zemlje, i historiografskog biasa, to jest njihova oslanjanja na selektivne historiografske izvore podataka. Neprirodna pristranost izraz je metodoloških problema u dizajniranju komparativnih istraživanja, najčešće neopravdanog precjenjivanja jednih, a podcjenjivanja drugih varijabli, što znatno utječe na rezultate istraživanja. Naposljetku se osvrće na uzroke podrazvijenosti komparativne politike u Hrvatskoj. ; The author deals with the state of comparative politics in Croatia, and the state of political science more generally, a quarter of a century after the beginning of political transformation. Selective bias in comparative research and underdevelopment of the discipline are diagnosed as the main causes of its unimpressive status in the International community of political scientists. The first part of the article discusses in more general terms the problem of selective bias as one of the most widespread, but also most dangerous mistakes in comparative research. Natural bias is reflected in the choice of only known and available cases, while unnatural bias involves choice only of the cases that confirm the starting hypotheses and exclude those that question or repudiate the hypotheses. In the second part, the author illustrates the selective bias in research of political transformation and regional comparative politics using Croatia as an example. The main cause of natural bias has to do with the fact that many comparativists are unfamiliar with the language, history and politics of the country. This is largely due to large-nation bias and Reliance on selective historical data. Unnatural bias reflects methodological problems in designing research in comparative politics, most often in emphasizing one set of variables at the expense of another, which affects the results of research. In the concluding part, the article deals with the causes of underdevelopment of comparative politics in Croatia.

The author argues that any discourse analysis, as well as other approaches in social sciences and humanities, cannot ultimately avoid the truth and ideology distinction. The first part of the article provides several glimpses at the Western philosophical tradition that preserves the value of truth. In the second part, an idea for political science, grounded in such a history of ideas, is sketched. After a brief discussion of what is ideology as opposed to truth, the author proposes a thesis about ideology, identity and power, and several heuristic ideas how to develop it. In the third part, he briefly provides examples from political and policy analysis that correspond to such a project. In the final part, he explains the importance of preserving the distinction between ideology and truth in the discursively postulated "post-truth" era. This combination of epistemology, science, analysis and teleology is reflected together in one political area of utmost importance for political science operating in the public sphere: the politics of naming. ; Autor tvrdi da svaka analiza diskursa, kao i drugi pristupi u društvenim i humanističkim znanostima, ne mogu u konačnici izbjeći razlikovanje istine i ideologije. Prvi dio članka daje nekoliko pogleda na zapadnu filozofijsku tradiciju koja čuva vrijednost istine. U drugom dijelu, skicirana je ideja političke znanosti, utemeljena na takvoj povijesti ideja. Nakon kratke rasprave o tome što je ideologija nasuprot istini, autor predlaže tezu o ideologiji, identitetu i moći, te nekoliko heurističkih ideja kako je razviti. U trećem dijelu ukratko se navode primjeri iz političke analize i analize javnih politika koji odgovaraju takvom projektu. U posljednjem se dijelu objašnjava važnost očuvanja razlike između ideologije i istine u diskurzivno postavljenoj eri "post-istine". Ova kombinacija epistemologije, znanosti, analize i teleologije ogleda se zajedno u političkom području od najveće važnosti za političku znanost koja djeluje u javnoj sferi: politici imenovanja.

Iz teksta: ''Knjiga The Border Dispute Between Croatia and Slovenia: The Stages of a Protracted Conflict and Its Implications for EU Enlargement (u prijevodu Granični spor između Hrvatske i Slovenije: faze dugotrajnog sukoba i njihov odraz na proširenje Europske unije) autora dr. sc. Thomasa Bickla objavljena je 2020. godine na engleskom jeziku u izdanju nakladničke kuće Springer. Knjiga predstavlja autorovu doktorsku disertaciju obranjenu 2019. godine pri Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta Duisburg-Essen u Njemačkoj pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Susanne Pickel i prof. dr. sc. Michaela Kaedinga. Autorovo su područje zanimanja političke znanosti i međunarodno pravo, posebice sukobi i europske integracije u razdoblju nakon raspada Jugoslavije. Bavi se proučavanjem teritorijalnih i drugih otvorenih bilateralnih pitanja među državama na području bivše Jugoslavije. Predmet je ove knjige granični spor na kopnu i moru između Hrvatske i Slovenije [.] '' ; From the text: ''This book in its six chapters and four appendices deals with the unresolved legal matter between the two countries related to the land and sea border. The two main sources of data used for the author's research are interviews and documents. The author held 76 interviews with stakeholders directly involved in the various phases of resolving the border dispute: prime ministers, ministers of foreign affairs, civil servants, scholars, and many others. In particular, the interview with our esteemed Professor Emeritus Vladimir-Đuro Degan should be mentioned. The author analyses relevant public documents together with drafts and undisclosed documents, such as drafts of the arbitration agreement.'' [.]

The dissertation primarily focuses on rethinking contemporary philosophical problems in relation to the new social perspective emerged within the neurodiversity movement. More specifically, the dissertation explores the philosophical perspectives of autism through three philosophical disciplines and three related fundamental issues. The first topic is derived our everyday socio-epistemic practices of testimonial exchange and trust assessment. In the process of attributing the credibility to epistemic subjects, unjustified stereotypes and prejudices related to certain social groups, their social status, and their (in) abilities, are often being key elements in the assessment. Cases of epistemic injustices that are at the center of the occupation of the doctoral thesis are those in which informers are subject to epistemic injustice based on their medical conditions - Autism Spectrum Disorder. The injustices manifests, above all, in the neglection of the significant cognitive potentials of autistic persons, stigmatization, and epistemic silencing. The consequences of such treatment are primarily epistemic, in a manner of loss of epistemic courage and deprivation of new (autistic) insights, but they also delve into practices of political decisions and policy-making. Persistent epistemic discrimination of autistic persons is related with the wrong attribution of values of autistic lives, as the neglect of epistemic potential of autistics causes some discrimination of the eugenic type and influences reproductive decisions and practices of genetic selection. Further, epistemic injustice caused by negative stereotypes and prejudices is tied to corrupt moral attitudes society holds on autistic individuals, which makes these practices inseparable from ethical discussions about the well being of the individual. Notably, autistic well-being is affected by said epistemic treatment, as advocated by proponents of the neurodiversity movement. At the core of the movement is the thought of autism as neurological diversity, which clearly raises the issue of health policies and the growing debate on whether autism should be treated at all. Considering the complexity of philosophical perspectives about autism elaborated in this dissertation, three aims could be extracted: first, to investigate the practices of epistemic injustice directed towards autistic persons and the consequences of such treatments; second, to tackle the moral consequences of discrimination of autistic cognitive potentials traced in value judgment of autistic lives; third, to relate moral attitudes about autism with political practices of policy making in health sectors. The above mentioned aims are connected to the idea of the proposed devaluation of autistic cognitive potentials rooted in improper epistemic practices, which withdraws the general aim of the dissertation: to start a discussion on the integration of autistic persons into a society that begins with their integration into the epistemic community, in addition to unbiased evaluation of their epistemic contributions and potentials. ; Disertacija se primarno fokusira na preispitivanje suvremenih filozofskih problema, skrećući pozornost na probleme koji nastaju u odnosu na novu društvenu perspektivu koja se pojavljuje pokretom neuroraznolikosti. Konkretnije, disertacija istražuje filozofske perspektive autizma kroz tri filozofske discipline i tri povezana temeljna problema. Prvi problem se pronalazi u našim svakodnevnim društveno-epistemološkim praksama razmjene svjedočanstava i procjene povjerenja. U procesu pripisivanja vjerodostojnosti epistemičkim subjektima često su ključni elementi u ocjeni neopravdani stereotipi i predrasude vezane za određene društvene skupine, njihov socijalni status i njihove (ne) sposobnosti. Slučajevi epistemičkih nepravdi koje su u središtu zanimanja doktorskog rada su oni u kojima informatori podliježu epistemičnoj nepravdi na temelju svojih zdravstvenih stanja - poremećaja iz spektra autizma. Nepravde se očituju prije svega u zanemarivanju kognitivnih potencijala osoba s autizmom, stigmatizaciji i epistemičkom utišavanju. Posljedice takvog postupanja ponajprije su epistemičke, na način gubitka epistemičke hrabrosti i lišavanja novih (autističnih) uvida, ali iste prodiru i u prakse reproduktivnih odluka i donošenja politika. Trajna epistemička diskriminacija autističnih osoba povezana je s pogrešnim pripisivanjem vrijednosti autističnih života, budući da zanemarivanje epistemičkih potencijala autističnih osoba uzrokuje određenu diskriminaciju eugeničkog tipa te utječe na reproduktivne odluke. Nadalje, epistemička nepravda uzrokovana negativnim stereotipima i predrasudama povezana je s korumpiranim kolektivnim moralnim stavovima prema autističnim osobama, zbog čega su ove prakse neodvojive od etičkih rasprava o dobrobiti pojedinca. Izvjesno je da navedeni epistemički tretman utječe na blagostanje i kvalitetu autističnih osoba, što posebno napominju zagovornici pokreta za neuroraznolikosti. U srži pokreta je misao o autizmu kao neurološke raznolikosti, što jasno povlači pitanje zdravstvene politike i rastuće rasprave o tome treba li se autizam liječiti. Uzimajući u obzir složenost filozofskih perspektiva o autizmu razrađenih u ovoj disertaciji, mogla bi se izdvojiti tri cilja: prvo, istražiti praksu epistemičke nepravde usmjerene prema autističnim osobama i posljedice takvih tretmana; drugo, rješavanje moralnih posljedica diskriminacije autističnih kognitivnih potencijala vidljivih u vrijednosnoj prosudbi života autista; treće, povezati moralne stavove o autizmu s političkim praksama kreiranja politika u zdravstvenom sektoru. Gore navedeni ciljevi povezani su s idejom predložene devalvacije autističnih kognitivnih potencijala ukorijenjene u neprimjerenim epistemičkim praksama, što povlači opći cilj disertacije: pokrenuti raspravu o integraciji autističnih osoba u društvo koje započinje njihovom integracijom u epistemičku zajednicu te vrednovanjem njihovih epistemičkih doprinosa i potencijala.