Suchergebnisse

Upravljanje financijskim tokovima iziskuje odgovarajuću povezanost deviznih rezervi, inozemnog zaduživanja i kontrole kapitala. Ove politike smatraju se alatom za predviđanje naglih zastoja (SS). Stoga se u ovoj analizi utvrđuje pojavljivanje naglih zastoja / prekida financijskih tokova na uzorku od 200 zemalja u periodu od 1985. - 2019. godine. Vjerojatnost SS-a određuje se pomoću logit modela. Rezultati ukazuju na činjenicu da efektivno upravljanje smanjuje vjerojatnost naglih zastoja. Provedena je analiza utjecaja rizika prelijevanja na bruto domaći proizvod, potrošnju, investicije i nezaposlenost. Rezultati pokazuju štetne utjecaje na ove makroekonomske varijable. Nalazi potvrđuju da zemlje sa zadovoljavajućom razinom deviznih rezervi, malim inozemnim zaduživanjem i koje započinju s kontrolom kapitala prije pojave naglih zastoja financijskih tokova manje pogađa rizik prelijevanja nego li gospodarstva u nastajanju, jer su znatno ranjivija od bogatih gospodarstava. ; Managing capital flows needs an appropriate association of foreign exchange reserves, foreign borrowing, and capital control. These policies are considered as a tool to predict sudden stops (SS). Consequently, this analysis identifies the occurrences of SS for a sample of 200 countries within the period 1985 - 2019. The probability of SS is determined through a logit model. Results suggest that effective management reduces the probability of sudden stops. A spillover risk influence analysis was conducted on the gross domestic product, consumption, investment, and unemployment. The results show harmful impacts on these macroeconomic variables. The findings demonstrate that countries with a satisfactory level of exchange foreign reserves, small foreign borrowing, and initiating capital controls before the occurrence of SS, are less touched by the spillover risk than emergent economies which are more vulnerable than rich economies.

U ovome broju časopisa Etnološka tribina objavljujemo temat koji problematizira turizam – njegove aktere, politike i procese – kako one koji oblikuju i usmjeravaju turizam tako i one koje turizam stvara i pokreće. Radovi u tematu bave se različitim vizijama i strategijama turističkog razvoja (Antonio Miguel Nogués-Pedregal, Raúl Travé-Molero i Daniel Carmona-Zubiri); primjenom načela stvaranja doživljaja u suvremenim muzejskim postavima (Daniela Angelina Jelinčić i Matea Senkić); vezom tradicijske prehrane, okusa i nostalgije u istarskim agroturizmima (Tanja Kocković Zaborski); oblikovanjem memorijalnih mjesta bitki na Soči u Prvom svjetskom ratu i posjetima tim lokalitetima u međuratnom razdoblju (Petra Kavrečič); okolišnim, društvenim i političko-ekonomskim procesima koji utječu na baštinu i turizam na Zlarinu i u Trenti (Peter Simonič); životom Danice Brössler u Dubrovniku kao primjerom turističkih aktivnosti pojedinaca (Tihana Petrović Leš). ; The thematic section of this year's issue of Etnološka tribina problematises tourism and its actors, politics and processes – both those which shape and direct tourism, and those which are created and sparked by tourism. The articles deal with different visions and strategies of tourist development (Antonio Miguel Nogués-Pedregal, Raúl Travé-Molero and Daniel Carmona-Zubiri); the application of the principles of experience creation in contemporary museum displays (Daniela Angelina Jelinčić and Matea Senkić); the relationships between traditional food, tastes and nostalgia in Istrian agrotourism (Tanja Kocković Zaborski); the construction of the memorial sites of the Soča front in WWI and visits to those sites in the interwar period (Petra Kavrečič); environmental, social and political-economic processes which influence heritage and tourism on Zlarin Island and in the Trenta Valley (Peter Simonič); and the life of Danica Brössler in Dubrovnik as an example of an individual's tourist activities (Tihana Petrović Leš).

Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.

Stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. godine označilo je veliki iskorak u procesu dublje integracije u okviru Europske unije. Potpuno ukidanje kontrole na granicama između država članica, koje su ovu domenu dugo ljubomorno čuvale za sebe, predstavljalo je najveće iskušenje u kompliciranom procesu prenošenja nadležnosti u području politike migracije i azila na nadnacionalnu razinu. Činjenica da je sve veći broj državljana tzv. trećih država, u potrazi za boljim životom ili bježeći od rata, pristizao na teritorij Unije, zavrijedila je pozornost donositelja odluka da počnu pripremati teren za uspostavljanje jedinstvenog sustava reguliranja pitanja migracije i azila. U ovom radu bit će prikazan razvoj politike azila kao jedne od važnih sektorskih politika Europske unije. Cilj je prikazati kako je Europska unija kao sui generis politički sustav, uspijevala znatan dio ovlasti u ovom području prebaciti u domenu rada svojih institucija i s kojom je uspješnošću to postizala. Rad je podijeljen na četiri cjeline. U prvom dijelu analizira se politika azila kao sektorska politika u institucionalnom i zakonodavnom sustavu EU, dok se u drugom dijelu opisuje povijesni razvoj ove politike. Treći dio predstavlja kratki osvrt na europsku migracijsku krizu, dok četvrti dio sadrži zaključna razmatranja autora. ; Coming into force in 2009, the Treaty of Lisbon was a great step in the process of deeper integration within the European Union itself. The complete abolition of control at the borders between the member states, which had up to then been keeping a jealous watch over this domain, represented the biggest temptation during the complicated process of the transfer of authority in the field of migration politics and asylum to supranational level. The fact is that the constantly increasing number of the so-called "third country nationals," arriving to the EU territory in search of a better life or running away from war, proved to be worth of the attention of decision-makers, and gave them impetus to start preparing the ground for establishing a unique regulation system for migration and asylum matters. In this paper, the development of the asylum policy will be described as one of the important sectoral policies of the EU. The aim is to show how the EU as a sui generis political system was able to transfer significant amount of authority in this field into the domain of its institutions' work and how successful it was. The paper is divided into four major units. The first unit is related to asylum policy as a sectoral policy inside the institutional and legislative system of the EU. In the second unit we describe specific historical development of this policy. The third unit is reserved for a brief review of the European migration crisis, and the fourth part contains concluding considerations of the authors.

U ovom diplomskom radu analizira se provođenje ekonomske politike unutar političkog ciklusa, odnosno pokušava se analizirati način primjene ekonomske teorije u stvarnim društvenim okolnostima na primjeru provođenja politike štednje u zemljama članicama EU koje su to postale od 2004. godine. Ekonomska teorija služi kao smjernica za provođenje određene ekonomske politike, no na njezino provođenje utječu različite okolnosti. Kao najvažnija egzogena odrednica (okolnost) može se navesti izborni ciklus gdje, u demokratskim zemljama, političari, koji su zaduženi za provođenje ekonomske politike, moraju biti ponovno izabrani na svoju dužnost. Stoga izbori predstavljaju svakako najvažniju odrednicu u radu određenog političara. Radi toga izborni ciklus služi kao dobra orijentacija za analizu utjecaja društvenih okolnosti na provođenje ekonomske politike prema danoj teoriji. U tu će svrhu biti pružen povijesni pregled razvoja teorije politike štednje, kao i prikaz njezinog provođenja u ekonomskoj politici. Nakon toga će biti dan pregled teorije javnog izbora i političkih ciklusa koji pružaju teorijski okvir za objašnjenje važnosti samih izbora u životu racionalnih ekonomskih agenata. Na osnovu dane analize moći će se provesti ekonometrijska analiza pomoću koje će se pokušati odrediti značaj političkog ciklusa u provođenju politike štednje, posebno u kontekstu razdoblja Velike recesije. Metodološki, panel analiza čini temelj empirijske analize diplomskog rada i bit će provedena nad uzorkom od 11 novih zemalja članica EU u vremenskom razdoblju 2004.-2019. ; This Master's Thesis analyzes the implementation of economic policy within the political cycle, i.e. attempts to analyze the application of economic theory in the condition of real social circumstances by using the example of the implementation of austerity policy in EU member states that have become so since 2004. Economic theory serves as a guideline for the implementation of a particular economic policy, but its implementation is influenced by different circumstances. ...

Pojam policy središnji je pojam u praksi, jednako kao i u analizi javnog upravljanja, no rijetko kad je predmet velike teorijske pozornosti. On čini dio pretpostavljenoga svijeta stvari u kojem se neupitno pretpostavlja da je javno upravljanje koherentan, hijerarhijski i instrumentaliziran proces, a da je policy oblik izbora na temelju vlasti. Takvo predstavljanje upravljanja predmet je empirijskih i teorijskih kritika u kojima se vladavina u mnogo većoj mjeri prikazuje kao oblik strukturirane interakcije. No te kritike ne uspijevaju potkopati snagu dominantnoga prikaza policyja kao izbora na temelju vlasti. Stoga je središnje pitanje analize i prakse javnih politika pitanje odnosa tih dvaju suprotstavljenih prikaza. Za policy se tvrdi da kao polje proučavanja pripada političkoj znanosti, no u njegovu proučavanju ona se nadmeće s ekonomijom. Različiti dijelovi ekonomije i političke znanosti mobiliziraju se u analizi politika, pri čemu svaka od tih znanosti daje specifi čan doprinos oblikovanju analize procesa policyja. Instrumentalizirano oblikovanje policyja i njegove evaluacije dominantan su oblik glavnoga tijeka američkoga pristupa literaturi o policyju, no taj se pristup dovodi u pitanje sve većim usmjeravanjem pozornosti na specifičnosti organizacije i na tumačenje značenja pojma policy. Objedinjavanje takvih različitih pristupa u jedan zajednički pristup osnažuje analizu politika, no istodobno zahtijeva preispitivanje pretpostavki o mjestu javnih politika u procesu upravljanja. ; The concept of policy is a central element in both the practice and the analysis of governing, but it is rarely subject to much theoretical scrutiny. It forms part of an assumptive world in which it is taken for granted that governing is a coherent, hierarchical and instrumental process, and that policy is a pattern of authorised choice. This presentation of governing is subject to both empirical and theoretical critiques, which present government rather in terms of structured interaction. But these critiques do not appear to ...

Ova analiza društvenog konteksta manjinske politike u Republici Srbiji u razdoblju od 2000. do 2016. godine posebnu je pozornost posvetila osnovnim odrednicama i dostignućima manjinske politike u procesu tranzicije i pretpostavkama, kao i mehanizmima izgradnje integrativne manjinske politike. Vladajuća etno-nacionalistička mobilizacija otežava prevladavanje nedavne prošlosti i teških posljedica međuetničkog sukobljavanja, uključujući i oružane sukobe, zločine etničkog čišćenja i genocida. To otežava međuetničku i međudržavnu suradnju sa susjedima, državama na prostoru bivše Jugoslavije odnosno Zapadnog Balkana. Posljedice ovakve politike najvidljivije su u položaju "novih nacionalnih manjina" i u odnosima sa susjednim državama koje su "matične države" ovih nacionalnih manjina. Odgovor na ove izazove Srbija bi trebala pronaći u okolnostima pojačanog značaja regionalne suradnje i pristupanja Europskoj Uniji (EU). Pritom ovaj odgovor najviše ovisi o tome hoće li se reformama dostići cilj održivog razvoja kao temelja socijalne inkluzije, a i pretpostavka je nužnih reformi i "europske budućnosti" (Janjić, 2011: 1 - 3). ; This analysis of the social context of minority policy in the Republic of Serbia betveen 2000 and 2016 deals with major determinants and achievements of minority policy in the transition process, including preconditions and mechanisms aimed at achieving the integrative minority policy in Serbia. The basic experience with minority policy and overall post-socialist transition in Serbia is marked by contradictions in the triangle of solidarity, social inclusion and ethnic nationalism. The dominant ethno-nationalist mobilization hinders the ability of Serbia to overcome the legacy of recent past and serious consequences of inter-ethnic conflicts, including armed conflicts, ethnic cleansing and genocide. This hinders inter-ethnic and inter-state cooperation with its neighbors, countries of the former Yugoslavia and Western Balkans. The consequences of such policy are most clearly visible in the status of "new" national minorities and in relations with Serbia's neighbors - "kin-states" of its national minorities. Likewise, it is difficult to implement supporting policies for the Serbs in the region who perceive Serbia as their "kin-state". Serbia should seek to respond to these challenges in attaching more importance to regional cooperation and joining the European Union (EU).

U radu se razmatra odnos javnih politika i modernog koncepta upravljanja (governance). Izraz upravljanje u osnovi označuje nov oblik veze politike, uprave i društva, koji se više ne zasniva na isključivoj dominaciji sfere politike u odnosu prema upravi i horizontalnoj sferi društva. Različiti pristupi javnim politikama na različit način postavljaju problem tih triju sfera, no neovisno o načinima postizanja koherentnosti između njih, sve ih karakterizira nadomješćivanje tradicionalnog pristupa ostvarivanja kolektivnih ciljeva zasnovanog na načelu »zapovijedaj i nadziraj« načelom pregovaranja različitih sektora i razina. ; The author discusses the relations between public policies and the modern concept of governance. It is emphasised that the term governance actually designates a new form of relations between politics, public administration, and society, which are not based on the exclusive dominance of politics over public administration and the horizontal sphere of society any more. Different approaches to public policies put the issue of these three spheres into different perspectives. Notwithstanding the manners of achieving coherence between them, they are all characterised by supplementing the traditional approach of obtaining collective objectives, based on the »order and supervise« principle, with the principle of negotiating between different sectors and levels.

Autor u članku analizira Europski kvalifi kacijski okvir kao važan komunikacijski i regulatorni instrument usklađivanja obrazovnih politika, te odnos hrvatske obrazovne politike prema ovoj inicijativi. Autor ovaj proces smješta unutar Lisabonske strategije s posebnim naglaskom na policy prostor, proces i glavne aktere. Pri tome polazi od različitih određenja europeizacije i važnosti policy mreža. Uvođenje Europskog kvalifi kacijskog okvira analizira kao dio procesa europeizacije nacionalne obrazovne politike. Na kraju daje prikaz osnovnih obilježja kvalifi kacijskog okvira i osnovna obilježja hrvatske obrazovne politike koja se očituju tijekom provedbe ove inicijative. ; In the article, the author analyses the European Qualifi cation Framework as an important communication and regulatory instrument of harmonising education policies, and the relation of Croatian education policy to this initiative. He places this process within the Lisbon Strategy with a special emphasis on the policy area, process and main actors. In doing so, the author proceeds from diff erent defi nitions of Europeanisation and the importance of policy networks. The introduction of the European Qualifi cation Framework is analysed as part of the Europeanisation process of national education policy. Finally, he outlines some fundamental characteristics of the Qualifi cation Framework and the basic features of Croatian education policy manifested during the implementation of this initiative.

In the first part of the paper the author makes observations about the demographic processes and ageing of the population. In the second part some basic data about ageing that determines prolongation of life cycle are presented on one hand, and the decreased rates of demographic reproduction on the other. The second part of the paper outlines the projections about the ageing of the population in Croatia and Europe in the following decades. In the third part of the paper public policies focused on overcoming and mitigating consequences of the population ageing are discussed. These include the concept of active ageing, reforms in pension and health systems and the system of the care for the elderly. Finally, the author reflects on some aspects of the future intergenerational contract that should be based on the paradigm adjusted with the changes of circumstances in which people live nowadays. ; U prvom dijelu rada autor iznosi zapažanja o demografskim procesima i starenju stanovništva. U drugom dijelu prezentirani su osnovni podaci o starenju koje determinira produljenje ljudskog vijeka, s jedne, te smanjene stope demografske reprodukcije, s druge strane. U nastavku se iznose projekcije o starenju stanovništva u Hrvatskoj i Europi u narednim desetljećima. U trećem dijelu raspravlja se o javnim politikama usmjerenim na prevladavanje i ublažavanje posljedica starenja stanovništva. Riječ je o konceptu aktivnog starenja, reformama u mirovinskom i zdravstvenom sustavu te sustavu skrbi o starima. Na kraju, autor se osvrće na neke aspekte budućeg međugeneracijskog sporazuma koji se treba temeljiti na paradigmi usklađenoj s promjenama okolnosti u kojima ljudi danas žive.

Ova analiza vanjske politike socijalističke Jugoslavije, a posebno razdoblja vladavine Josipa Broza Tita, prvo je politološko razmatranje te teme nasuprot većini studija koja se njome bave iz historiografske perspektive. U prvom dijelu članka prikazani su glavni elementi analize vanjske politike, pri čemu se autor usredotočuje na odnos aktera i struktura kao jedan njezin element. U drugom dijelu prikazane su teorijske i metodološke postavke na kojima se zasniva analiza vanjske politike socijalističke Jugoslavije. Autor zaključuje da je proces odlučivanja o vanjskoj politici Jugoslavije evoluirao od 1945. do 1980. tako što je Tito, kao glavni donositelj odluka, sve više morao voditi računa o strukturi i raznim akterima unutar nje. Očita je bila sve veća pluralizacija procesa odlučivanja, kako na horizontalnoj razini, u interakciji Saveznog sekretarijata za inozemne poslove, partijskog vrha i Titova kabineta, tako i na vertikalnoj osi, kroz utjecaj republika i pokrajina na odlučivanje na saveznoj razini. Iako je ostao glavni donositelj odluka, Titovu su moć s vremenom znatno ograničili utjecaji drugih aktera, osobito otkako je sedamdesetih godina Predsjedništvo SFRJ dobilo mnoge ovlasti. ; Unlike the great majority of analyses that have taken the historiographic perspective, this study of socialist Yugoslavia's foreign policy, focusing on the Josip Broz Tito era, is the first of its kind to provide a perspective of political science. The first section of this article provides an overview of the main elements of foreign policy analysis, whereby the author focuses on the relationship between the actors and the structures as one of its inherent elements. The second section offers insight into the theoretical and methodological tenets on which the analysis of socijalist Yugoslavia's foreign policy resides. The author argues that the foreign-policy decision-making process in Yugoslavia evolved between 1945 and 1980 as Tito, the chief decision-maker, increasingly had to take into account the structure and the multiple actors within that structure. Evidently, the decision-making processes were becoming more and more pluralized both horizontally, in the interaction between the Federal Secretariat for Foreign Affairs, party leadership and Tito's cabinet, and vertically – as seen from the influence the republics and provinces hadon federal decision-making. Though he remained the chief decision-maker, with time Tito's power became limited by other actors' influence, in particular after the Presidency of Yugoslavia was given extensive authority in the 1970s.

U radu se prikazuje razvoj kaznene politike u Engleskoj i Walesu, kao posebnoj kaznenopolitičkoj jedinici unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Koristi se politologijski koncept transfera javnih politika koji opisuje mehanizme prijenosa javnih politika između različitih političkih sustava. Rad nastoji pokazati kako se reforme kaznene politike devedesetih godina 20. stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu u određenoj mjeri objasniti kao slučaj ideologijski motiviranog uvoza kaznene politike iz SAD-a. Analizom slučaja nastoji se ukazati na širu pojavu putovanja različitih kaznenih tehnologija, retoričkih obrazaca i javnopolitičkih rješenja koja obilježavaju suvremeno stvaranje kaznene politike – važnu s obzirom na i dalje postojeće ambicije harmonizacije javnih politika u okvirima europskih integracija. ; This paper presents the development of penal policy in England and Wales, as a distinct unit of penal policy making within the United Kingdom. The paper uses the political science concept of policy transfer that describes the mechanisms of transmission of policy between different political systems. The work aims to show how the penal policy reforms of the 1990s in the United Kingdom can be explained as a case of ideologically motivated import of penal policy from the United States. Within the framework of a case study, the aim is to point to a general phenomenon of the traveling of various penal technologies, rhetorical patterns and policy solutions that characterize modern penal policy making. This is relevant given the still existing ambition of policy harmonization within the framework of European integrations.

Model novog javnog menadžmenta sadrži javne politike za tržišno usmjerene institucionalne reforme. Zemlje koje su primijenile ovaj model općenito su među prvih dvadeset na globalnim ljestvicama vezanima uz ljudski razvoj, ljudsku slobodu, ekonomsku slobodu, lakoću poslovanja, deregulaciju tržišta, konkurentnost, antikorupcijsku transparentnost i liberalnu demokraciju. Dok su nordijske zemlje uvele vanjsko ugovaranje usluga (outsourcing) i tržišno natjecanje unutar svojih sustava države blagostanja, a Njemačka se snažno usmjerila na privatizacije, anglosaksonske zemlje, a posebice Sjedinjene Države, ugovaraju čak i dijelove nacionalne sigurnosti s privatnim vojnim i obavještajnim pružateljima. Međutim, model novog javnog menadžmenta ne zanemaruje ulogu države, već potiče njezino smanjivanje i otvaranje za tržišno natjecanje, privatizaciju, deregulaciju i transparentnost. Dok je Novi javni menadžment uključiv prema zajednicama i tržištima, primjena ovog modela može poboljšati institucije i upravljanje stvaranjem pretežito horizontalnih struktura, koje osiguravaju veze među različitim dijelovima organizacije i koherentan okvir javnih politika. U konačnici, reforme javnog upravljanja ovise o kritičkom razmišljanju, temeljem multidisciplinarne ekspertize, koja doprinosi inovativnim i inkluzivnim institucijama usmjerenim na rješavanje problema, s dovoljnom razinom građanskih vrlina i društvenog povjerenja. ; The New Public Management model contains public policies for market-driven institutional reforms. Countries that applied this model are generally among the TOP 20 in global rankings concerning human development, human freedom, economic freedom, ease of doing business, market deregulation, competitiveness, anti-corruption transparency and liberal democracy. While the Nordic countries introduced outsourcing and competition within their welfare systems, and Germany strongly focused on privatizations, the Anglo-Saxon countries, and especially the United States, outsource even parts of their national security to private military and intelligence contractors. However, the New Public Management model does not undermine the role of government, but encourages its downsizing and opening for competition, privatization, deregulation and transparency. While the New Public Management is inclusive toward communities and markets, the application of the model can improve institutions and governance by creating predominantly horizontal structures, which ensure connections between different parts of organization and coherent public policy framework. Finally, public management reforms depend on critical thinking, based on the multidisciplinary expertise, which contributes to innovative and inclusive problem-solving institutions, with sufficient level of civic virtues and social trust.

Rad istražuje načine na koje su rodni odnosi izraženi kroz specifičnu komunikativnu infrastrukturu grada – nazive javnih prostora i urbane plastike – čija svrha, tvrdimo, nadilazi funkcionalnu (orijentir; komemoracija verzije nacionalne povijesti) i su-određuje odnose moći u sferi roda. Analizirajući obrasce označavanja, oblikovanja i pozicioniranja imena, ploča i spomenika u Zagrebu, kombinacijom statističke obrade, mapiranja i istraživačke šetnje, pokazujemo da urbano znakovlje glavnog grada Hrvatske, u vremenu širenja debate o rodnoj ravnopravnosti, zadržava dominantno patrijarhalno uređenje koje je nasljeđeno iz perioda posvemašnjeg rasta, s kraja 19./početka 20. i sredinom 20. stoljeća, i znatno preferira muškarce kao aktere i tumače javnog prostora i povijesti. Usvojena prostorna analiza obuhvaća ne samo učestalost nego i prostornu distribuciju te tipove reprezentacije žena u urbanom znakovlju (imena, ploče, spomenici) Zagreba. Dobiveni rezultati propituju se pod lupom kritičke i konstruktivističke škole kulturnih studija i kontekstualiziraju procesima medijske posredovanosti gradova i urbanog života tranzicijskih društava. ; This paper investigates the ways in which gender relations are articulated through a particular communicative urban infrastructure, such as names of public spaces and public art. We argue that their selective design and distribution suggest meanings beyond functional purposes (to serve as orientation points or as national commemorative sites) and co-constitute gendered power relations. Reading the patterns of signification, formulation and positioning of names, plaques and statues in Zagreb, through our raft of statistical analysis, mapping, and ethnographic walks, we show that the urban signage of the capital of Croatia, in a time of increased debates about gender equality and identity, continues to uphold the patriarchy inherited from earlier periods of city growth, namely the late 19th/early 20th centuries and mid-20th century. Our spatial analysis concerns not only the frequency but also spatial distribution and forms of representation of women in the names of public spaces and commemorative plaques and statues. The research presented here suggests that Zagreb's public urban signage significantly prefers men to women as actors in public space and nation's history. We discuss our findings from the perspective of critical and constructivist approaches in cultural studies and contextualise them with reference to the ways in which contemporary urban spaces are said to be 'mediated cities'.

Sveučilišni profesor upravnog prava, političar, šekspirolog i esejist Vinko Krišković (Senj, 1861. – Zürich, 1952.) u više svojih djela s temama iz filozofije politike zagovara liberalizam na fonu engleskih autora i engleske političke prakse. Krišković je razmjerno slabo prisutan u hrvatskoj političkoj i intelektualnoj povijesti, među ostalim i zbog toga što nije pristajao niti uz jednu političku opciju djelatnu u Hrvatskoj dvadesetih, tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća (integralno jugoslavenstvo, haesesovski populizam, totalitarno ustaštvo, jugoslavenski komunizam). Autor sugerira mogući odgovor na pitanje - u kolikoj mjeri on argumente za otpor ovim opcijama i nepristajanje uz njih nalazi u filozofiji, i je li Kriškovićev slučaj u nekoj mjeri relevantan i za aktualne probleme i prijepore. ; Professor of administrative law at the University of Zagreb, politician, essayist and first Croatian member of the Royal Shakespeare Society Vinko Krišković (Senj 1861 - Zurich 1952) dealt in some of his works with the topic of political philosophy. He was an advocate of liberal positions inspired by English authors and English political practice. Krišković is relatively unknown in the Croatian political and intellectual history, i.a. because he opposed all the political options present in Yugoslavia and Croatia in the first half of the 19th century (integral Yugoslavism, Peasant Party populism, totalitarian Ustasha movement, Yugoslav Communism). The author offers possible answers to the questions to what extent did Krišković find the arguments needed to resist these political options in philosophy and whether his case is in any measure relevant for the current issues and controversies.