Suchergebnisse

Osim globalnih organizacija, u svijetu je formiran i velik broj regionalnih organizacija koje djeluju na svim kontinentima. Početni oblik integracije bilo je formiranje Zone slobodne trgovine, zatim Carinske unije, Zajedničkog tržišta, Monetarne unije, pa sve do najsloženijeg oblika Ekonomske unije. Danas sve zemlje svijeta sudjeluju u nekim oblicima integracija, dok su neke članice i više regionalnih organizacija. Proces integracije nije lak i jednostavan put, već dugotrajan i složen. Neki od razloga zašto se zemlje odlučuju ući u razne regionalne ekonomske organizacije su proširenje svog tržišta, povećanje konkurentnosti, bolje korištenje resursa, efikasnija proizvodnja i sl. Integracija podrazumijeva da se zemlje članice prilagode određenim pravilima, te da se povežu u smislu razvijanje međusobne suradnje i da tako ostvare cilj radi kojeg se organizacija i formirala. Kao primjer najuspješnije regionalne ekonomske organizacije zasigurno je Europska unija koja se formirala još davne 1951. godine te djeluje i danas s time da povećava broj svojih članica te širi svoj teritorij na Europskom kontinentu. ; In addition to global organizations, a lot of regional organizations have been formed across all continents. The initial form of integration was the establishment of a Free-trade zone, then a Customs Union, a Common Market, a Monetary Union, and finally the most complex form of organization an Economic Union. Today all countries in the world participate in some form of integration, and some even participate in multiple regional organizations. The integration process is not an easy and simple process, but a long and complex one. Some of the reasons why countries decide to participate in various regional economic organizations are the expansion of their markets, increase of competitiveness, better use of resources, more efficient production etc. The integration means that Member States have to conform to certain rules, and to connect in terms of development cooperation, in order to achieve the goal for which the organization was formed. An example of one the most successful regional economic organizations is certainly the European Union, which was formed back in 1951. It is still active today, increasing the number of its members and expanding its territory on the European continent.

Osim globalnih organizacija, u svijetu je formiran i velik broj regionalnih organizacija koje djeluju na svim kontinentima. Početni oblik integracije bilo je formiranje Zone slobodne trgovine, zatim Carinske unije, Zajedničkog tržišta, Monetarne unije, pa sve do najsloženijeg oblika Ekonomske unije. Danas sve zemlje svijeta sudjeluju u nekim oblicima integracija, dok su neke članice i više regionalnih organizacija. Proces integracije nije lak i jednostavan put, već dugotrajan i složen. Neki od razloga zašto se zemlje odlučuju ući u razne regionalne ekonomske organizacije su proširenje svog tržišta, povećanje konkurentnosti, bolje korištenje resursa, efikasnija proizvodnja i sl. Integracija podrazumijeva da se zemlje članice prilagode određenim pravilima, te da se povežu u smislu razvijanje međusobne suradnje i da tako ostvare cilj radi kojeg se organizacija i formirala. Kao primjer najuspješnije regionalne ekonomske organizacije zasigurno je Europska unija koja se formirala još davne 1951. godine te djeluje i danas s time da povećava broj svojih članica te širi svoj teritorij na Europskom kontinentu. ; In addition to global organizations, a lot of regional organizations have been formed across all continents. The initial form of integration was the establishment of a Free-trade zone, then a Customs Union, a Common Market, a Monetary Union, and finally the most complex form of organization an Economic Union. Today all countries in the world participate in some form of integration, and some even participate in multiple regional organizations. The integration process is not an easy and simple process, but a long and complex one. Some of the reasons why countries decide to participate in various regional economic organizations are the expansion of their markets, increase of competitiveness, better use of resources, more efficient production etc. The integration means that Member States have to conform to certain rules, and to connect in terms of development cooperation, in order to achieve the goal for which the ...

Regionalna politika jedna je od najvažnijih politika Europske unije, ona potiče konkurentnost, gospodarski rast i razvoj, brine o otvaranju novih radnih mjesta te poboljšava kvalitetu života. Kako postoje velike razlike u napretku pojedinih regija i zemalja članica Europske Unije, njen osnovni cilj je smanjenje razvojnih razlika među regijama zemalja članica. U okviru regionalne politike EU djeluju europski strukturni i investicijski fondovi, koji su glavni instrument apliciranja europskih politika. Radi poticanja gospodarskog razvoja manje razvijenih područja dodjeljuju se regionalne potpore, a osnovni je preduvjet za njihovu dodjelu postojanje karte regionalnih potpora. Novom kartom regionalnih potpora, predložene su 4 NUTS2 regije koje su nastale grupiranjem županija kao administrativnih jedinica. Politika regionalnog razvoja prati se i vrednuje kako bi se povećala učinkovitost i utjecaj na regionalni razvoj, ona doprinosi uravnoteženom i skladnom razvoju RH te osigurava očuvanje i zaštitu okoliša i kulturnog bogatstva te se provodi u skladu s autonomijom jedinica područne (regionalne) samouprave i zajamčena je Ustavom RH. U diplomskom radu biti će objašnjena povijest Europske Unije, počeci i razvoj, načela, financijski instrumenti regionalne politike te regionalni strukturni i investicijski fondovi. Biti će objašnjena Regionalna politika Republike Hrvatske, NUTS klasifikacija, načela i nositelji regionalne politike RH, a na samom kraju rada biti će navedeni uspješni primjeri EU fondova na području Brodsko-posavske županije. ; Regional policy is one of the most important policies of the European Union, it fosters competitiveness, economic growth and development, takes care of job creation and improves quality of life. As there are major differences in the progress of individual regions and member states of the European Union, its main objective is to reduce development gaps between member states' regions. Under regional policy, the EU operates the European Structural and Investment Funds, which are the main ...

Regionalna politika jedna je od najvažnijih politika Europske unije, ona potiče konkurentnost, gospodarski rast i razvoj, brine o otvaranju novih radnih mjesta te poboljšava kvalitetu života. Kako postoje velike razlike u napretku pojedinih regija i zemalja članica Europske Unije, njen osnovni cilj je smanjenje razvojnih razlika među regijama zemalja članica. U okviru regionalne politike EU djeluju europski strukturni i investicijski fondovi, koji su glavni instrument apliciranja europskih politika. Radi poticanja gospodarskog razvoja manje razvijenih područja dodjeljuju se regionalne potpore, a osnovni je preduvjet za njihovu dodjelu postojanje karte regionalnih potpora. Novom kartom regionalnih potpora, predložene su 4 NUTS2 regije koje su nastale grupiranjem županija kao administrativnih jedinica. Politika regionalnog razvoja prati se i vrednuje kako bi se povećala učinkovitost i utjecaj na regionalni razvoj, ona doprinosi uravnoteženom i skladnom razvoju RH te osigurava očuvanje i zaštitu okoliša i kulturnog bogatstva te se provodi u skladu s autonomijom jedinica područne (regionalne) samouprave i zajamčena je Ustavom RH. U diplomskom radu biti će objašnjena povijest Europske Unije, počeci i razvoj, načela, financijski instrumenti regionalne politike te regionalni strukturni i investicijski fondovi. Biti će objašnjena Regionalna politika Republike Hrvatske, NUTS klasifikacija, načela i nositelji regionalne politike RH, a na samom kraju rada biti će navedeni uspješni primjeri EU fondova na području Brodsko-posavske županije. ; Regional policy is one of the most important policies of the European Union, it fosters competitiveness, economic growth and development, takes care of job creation and improves quality of life. As there are major differences in the progress of individual regions and member states of the European Union, its main objective is to reduce development gaps between member states' regions. Under regional policy, the EU operates the European Structural and Investment Funds, which are the main ...

Problem regionalnih razlika u Europskoj uniji je pitanje od prvorazredne gospodarske, političke i društvene važnosti. Sve zemlje članice su suočene s razlikama u stupnju razvijenosti.Različitost regija s prirodnog i društvenog aspekta predstavlja prednost za neku zemlju ukoliko se te razlike uspješno iskoriste. Te razlike, s ekonomske točke gledišta bi mogle ograničiti budući rast, a u političkoj dimenziji bi mogle povećati nestabilnost. Stoga se poticanje ujednačenog regionalnog razvoja može poistovjetiti s poticanjem gospodarskog razvoja u cjelini. Ulažući znatna sredstva Europska unija nastoji smanjiti ekonomske razlike na svom prostoru, a pitanje konvergencije zemalja članica ima važne političke i gospodarske implikacije. Cilj ovog rada je ukazati na problematiku ekonomskih razlika između europskih regija u svrhu mogućnosti jačanja njihovih ekonomskih potencijala. Radom se usporedbom relevantnih ekonomskih pokazatelja i izračunom koeficijenta varijacije ustanovila konvergencija između NUTS 2 europskih regija. ; The problem of regional disparities in the European Union is a matter of prime economic, political and social importance. All member states are faced with differences in level of development. The diversity of regions from the natural and social aspect can be advantage for a country if these differences are successfully used. These differences, from an economic point of view, could limit the future growth, and in the political dimension could increase instability. The promotion of a balanced regional development can be identifi ed with the promotion of general economic development. By investing signifi cant resources, the European Union seeks to reduce economic diff erences in its area. Convergence of member states has important political and economic implications for European Union. The aim of this paper is to point out the issue of economic diff erences between European regions for the purpose of strengthening their economic potential. By comparing the relevant economic indicators and calculating the disparities, the convergence between the NUTS 2 European regions has been proven.

Dubrovačko-neretvanska županija (ukupne površine 9272,37 km2, 122 870 stanovnika 2001. godine), najjužnija je županija u Republici Hrvatskoj, a teritorijalno je organizirana u 22 jedinice lokalne uprave i samouprave. Na temelju terenskih istraživanja i analize različitih izvora prostornih podataka te postojeće prostorno-planske dokumentacije (svih razina planiranja) obrađene su značajke i posebnosti prostornog planiranja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koje su značajno utjecale na povijesno-geografski te društveno-gospodarski razvitak spomenutog prostora. Prostorno planiranje svoje korijene na ovim prostorima ima u Statutu Grada Dubrovnika iz 1272. godine, a kao početak suvremenog razdoblja smatra se izrada Regionalnoga prostornog plana Južnog Jadrana (1964.-1968.) i Generalnoga urbanističkog plana Dubrovnika 1969. godine. ; Dubrovnik-Neretva County (area 9,272.37 sq km, population 122,870 in 2001) is the southernmost county of the Republic of Croatia and it is territorially divided into 22 units of local government and self-government. Characteristics and specifics of regional planning in Dubrovnik-Neretva County which considerably influenced historical and geographical as well as socio-economic development of the aforementioned area were analyzed on the grounds of field researches and analysis of different sources of physical data and available documents concerning regional planning (all levels of planning were studied). Regional planning in this area dates from the 1272 Statute of Dubrovnik, but Regional Plan of the Southern Adriatic (1964-1968) and General Urban Plan of Dubrovnik from 1969 are considered to be the beginning of the modern period of planning.

Today few people deny the existence of regional substate diplomacy (Criekemans 2010). But there is still no common agreement on a region's right to do so and, above all, on their scope of action. This question goes against what used to be the dominant approach in international relations, the state-centric approach that leads to the logic of speaking with one voice. Increasingly, a multilevel-governance approach has contested this state-centric view and proposes an alternative logic of multiple actors speaking with their voice, nuancing strongly the seminal distinction between "sovereignty-bound" and "sovereignty-free" actors (Rosenau 1990). From the 1970s, the world has seen the growing presence of sovereignty-free actors in international relations. Among these actors, non-central or, better, substate, governments of federal states have developed intensive foreign relations. These governments are using a range of techniques: from shaping the federal government's foreign policy to establishing themselves directly in the international arena (Blatter et al. 2008). For minority nation governments this is particularly a challenge, as they have to act internally – where they have developed full-fledged legislative powers within a multinational federation – and externally – where international and national laws are often still reluctant to recognise their right of action (Lejeune 2003). Yet some minority nations have thrived in developing their own international relations. Bavaria, Catalonia, Flanders, Quebec, Scotland and Wallonia are often seen as successful international players even if they are not fully sovereignty bound (Michelmann 2009; Criekemans 2010). The international actions of these minority nations have been characterised under the umbrella of "identity paradiplomacy" (Paquin 2003); that is, a willingness to use international relations to foster a nation-building process within a multinational state. This observation was particularly prevalent for minority nations strongly in competition with a federal government about their nationbuilding process, albeit for different reasons, namely Flanders, Quebec and Scotland (Paquin 2004). The case of Wallonia seems to fits less well into the identity paradiplomacy framework, which therefore raises the question of alternative roads to international relations. This is the core question of this chapter: is identity paradiplomacy the only way to go for minority nations? Quebec and Wallonia are both well known for their active foreign relations.