Suchergebnisse

U radu se kronološki prikazuje razvoj organizirane tiskarske i knjižarske djelatnosti kroz razdoblje od sredine druge polovice 19. stoljeća, pa do Drugog svjetskog rata odnosno prestanka djelatnosti gospićkih tiskara u privatnom vlasništvu. Početci djelatnosti javljaju se dolaskom knjigoveškog obrtnika Juraja Krmpotića iz Primorja u Gospić i otvaranjem prve knjižare s knjigoveškim uslugama. Do pojave prvog tiskara, Senjanina Marijana Župana proći će cijelo desetljeće, ali njegov je dolazak uskoro otvorio put ostalima te će tijekom više od pola stoljeća u Gospiću istodobno djelovati najmanje dvije, a u nekim trenutcima i tri dobro organizirane tiskare sa školovanim tipografima i slagarima. Osim tiskanja, tiskare su se bavile uvezivanjem knjiga, a zasebno su djelovale i knjižare. Početkom 20. stoljeća, također došljak, Matej Maksimović unio je novost na lokalnom tržištu osnivanjem tvrtke koja je objedinjavala sve navedene usluge. Svi gospićki tiskari preživjeli su Prvi svjetski rat i očuvali su svoje tiskare nastavljajući s radom u novostvorenoj Kraljevini SHS u kojoj im se pridružila i tiskara Kolačević. Zahvaljujući ulozi Gospića u međuratnom razdoblju kao administrativnog središta ličkog područja te njegovom usporenom, ali ipak kontinuiranom razvoju, posla je bilo dovoljno za sve obrtnike ove struke. Posljedice Drugog svjetskog rata dovele su do kraha tiskarske i knjižarske djelatnosti u Gospiću u onom obliku kakva je neprekidno postojala više od šezdeset godina. ; The paper presents the chronological development of organized printing and bookkeeping activities during the period from the middle of the second half of the 19th century until the Second World War i.e., the discontinuation of the operation of privately owned Gospić printing houses. Activities began with the arrival of the bookbinding craftsman Juraj Krmpotić from Primorje to Gospić and the opening of the first bookstore along with the provision of bookbinding services as a part of it. A whole decade would pass before the appearance of the first ...

Ovaj članak istražuje kako su pobunjeni Srbi u Republici Srpskoj Krajini (RSK) reinterpretirali narative Drugog svjetskog rata ne bi li opravdali svoj ustanak protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti 1990. godine i ostvarili domaći i međunarodni legitimitet paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine. Dok su se znanstvenici već bavili uporabom kontroverznih simbola i rehabilitacijom kolaboratora iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj kao strategijama kojima se služe nacionalističke elite, o kulturi sjećanja u Republici Srpskoj Krajini malo se pisalo. Na osnovi dokumenata zaplijenjenih nakon sloma Republike Srpske Krajine 1995. ovaj članak pokazuje kako nije samo vlada Franje Tuđmana odbacivala partizanske narative o bratstvu i jedinstvu, već se paralelan proces odigravao i u vodstvu Krajine. Konačno, odluka da šovinističku i ekstremističku interpretaciju prošlosti učini povijesnim temeljem svojih političkih ciljeva rezultirala je kriminaliziranom tvorevinom koja je završila tragično i po Srbe i po Hrvate koji su živjeli na teritoriju Republike Srpske Krajine ; Although in recent years a new generation of scholars have analyzed the transformation of memory politics, the use of controversial symbols from the Second World War, and the rehabilitation of collaborationists in Croatia since 1990, these processes in the Republic of Srpska Krajina (RSK) have received little attention. The rebel Croatian Serb leaders of this parastate, carved out of Croatian territory during the breakup of Yugoslavia, justified their rejection of the democratically elected government in Zagreb by claiming that Franjo Tuđman's administration had abandoned the antifascist legacy of the Partisans, which they alleged was the beginning of a new genocide against Serbs. However, this article, based on captured RSK documents, fieldwork, materials collected by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, and interviews with individuals who had lived in the RSK, shows that the rebel Croatian Serb leadership had also abandoned the Partisan narrative during its short-lived existence. The RSK's new politics of memory resulted in the destruction of monuments that reflected Serb-Croat cooperation, the transformation of public space, and the introduction of symbols that likewise rejected the antifascist legacy. The decision by the Krajina Serb leaders to base their political goals on a chauvinist and extremist interpretation of the past, which excluded the possibility of co-existing with other national groups, ended tragically for both Serbs and Croats living on the territory of the RSK.

U Varaždinu je između dvaju svjetskih ratova postojala intenzivna knjižnična djelatnost. Većina značajnijih knjižnica bila je zatvorenog tipa, a djelovale su u sklopu različitih varaždinskih društava. Društva Narodna čitaonica, Jugoslavensko akademsko društvo "Tomislav" i Radničko prosvjetno-kulturno društvo "Sloboda" u međuratnom razdoblju imali su knjižnice te su putem knjiga, novina, časopisa, predavanja i ostalih aktivnosti marljivo radili na širenju kulture i prosvjećivanju Varaždinaca. Kako bi knjige, novine te časopisi postali dostupni i širim društvenim slojevima, početkom 1919. godine osnovana je Gradska pučka knjižnica zahvaljujući inicijativi Gradskoga poglavarstva, Narodne čitaonice i Jugoslavenskog akademskog društva "Tomislav". Štoviše, neko vrijeme nakon završetka II. svjetskog rata upravo je ujedinjenjem knjižne imovine međuratne Gradske pučke knjižnice, Narodne čitaonice i Radničkog kulturno-umjetničkog društva "Sloboda" nastala nova institucija imena Knjižnica i čitaonica "Sloboda". ; In Varaždin, the period between the two world wars was marked by intense activities involving libraries. The majority of significant libraries were closed stack libraries functioning within various Varaždin societies. During the interwar period the National Reading Room, Yugoslav Academic Society "Tomislav" and Workers' Educational and Cultural Society "Sloboda" had their own libraries, and through books, newspapers, magazines, lectures and other activities they worked diligently on broadening the culture and education in Varaždin. In order to make books, newspapers and magazines accessible to all society layers the Public Town Library was founded at the beginning of the 19th century due to the initiative of the Town Government, National Reading Room and Yugoslav Academic Society "Tomislav". Moreover, some time after the end of the Second World War library items belonging to the Public Town Library, National Reading Room and Workers' Educational and Cultural Society "Sloboda" functioning in the interwar period, were merged for the purpose of founding a new institution named Library and Reading Room "Sloboda".

U ovome se radu istražuju osobna imena Župe Miholec od Drugog svjetskog rata naovamo. Nakon kratkog osvrta na povijest te demografski i vjerski sastav navedene župe, istražuju se osobna imena u četirima razdobljima: u razdoblju 1947. – 1951., 1971. – 1975., 1991. – 1995. i 2010. – 2014. Takvom smo vremenskom podjelom htjeli istražiti sastav osobnoimenskog fonda Župe Miholec (omjer narodnih, tradicionalnih kršćanskih i novih imena) u posljednjih sedamdesetak godina i utvrditi jesu li i u kojoj mjeri velike društveno-političke promjene u Hrvatskoj u navedenim razdobljima utjecale na promjene u osobnoimenskom fondu jedne jezično i društveno konzervativnije sredine. ; This paper provides research on first names in the Parish of Miholec since the Second World War. Following a brief review of the history of the parish, as well as its demographic and religious composition, the research on first names – which is divided in four significant periods (1947–1951, 1971–1975, 1991–1995, and 2010–2014) – is given. By dividing the research into such periods, we wanted to investigate the structure of the contemporary anthroponymicon in the Parish of Miholec (the amount of national, traditional Catholic names and new, non-traditional names) in the last 70 years and determine the impact of social and political changes in Croatia in the mentioned periods on the repertoire of first names in a linguistically and socially conservative environment.

Riječ uredništva"Izgradnja zelene, zdrave i otporne budućnosti sa šumama" moto je ovogodišnjeg 15. Svjetskoga šumarskog kongresa održanog od 2. do 6. svibnja u glavnom gradu Južne Koreje, Seulu. Prvi kongres održan je još 1926. godine u Rimu, a od tada se uglavnom održavao svakih šest godina. Uz zemlju domaćina suorganizator je bila i Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO). Kongresu je nazočilo više od 15.000 sudionika iz 146 zemalja, što ga čini najmasovnijim globalnim skupom o šumama u povijesti. Sudionici su bili predstavnici vlada, javnih agencija, međunarodnih organizacija, privatnog sektora, akademskih i istraživačkih institucija, nevladinih organizacija te organizacija zajednica i autohtonih naroda. Budući je kongres održan u hibridnom formatu, oko 4.500 sudionika sudjelovalo je online. Održano je 30 tematskih sesija organiziranih u okviru šest tema o najvažnijim aktualnim pitanjima koja se tiču šuma te proizvoda i usluga koje pružaju. Podteme su bile: preokretanje krčenja šuma i propadanje šuma; prirodna rješenja za prilagodbu klimatskim promjenama i očuvanje biološke raznolikosti; zeleni putovi prema rastu i održivosti; šume i ljudsko zdravlje; upravljanje i priopćavanje šumskih informacija, podataka i znanja te jačanje upravljanja i suradnje. Ključni naglasci skupa su kako šume mogu pomoći u borbi protiv višestrukih kriza s kojima se suočava čovječanstvo, uključujući klimatske promjene, gubitak biološke raznolikosti, degradaciju zemljišta, glad i siromaštvo.Ukupno 141 zemlja sudionica kongresa podržala je Deklaraciju o šumama iz Seula sa sljedećim zaključcima:• Šume nadilaze političke, društvene i ekološke granice i vitalne su za biološku raznolikost i cikluse ugljika, vode i energije na planetarnoj razini. Odgovornost nad šumama treba podijeliti i integrirati među institucije, sektore i dionike kako bi se postigla održiva budućnost.• Ogromne površine degradiranog zemljišta zahtijevaju obnovu. Ulaganja u obnovu šuma i krajolika na globalnoj razini moraju se barem utrostručiti do ...

Rad analizira razvoj činovništva u Dalmaciji u periodu druge austrijske uprave od 1814. do 1914., kada je počeo Prvi svjetski rat. Želimo pokazati kako se promijenila civilna administracija iz perspektive službenika koji su odgovarali za realizaciju politike uprave. Činovništvo je imalo veliki utjecaj, zato u historiografiji treba više govoriti o njemu. ; Historians often write in general about how a state or administration 'implemented' or 'introduced' reforms. Of course, an administration does make certain decisions but, in modern times, whole groups of officials are responsible for their realisation. This is the duty of the official apparatus. The success of a given reform is dependent not only on the theory prepared in the silence of the cabinet, but also on its implementation in practice. For this reason, it is important to understand who the officials were and what was their position in the Habsburg Monarchy, where the administration had been one of the most important lynchpins of the functioning of the state since the time of Maria Theresa and Joseph II. It was no different in Dalmatia, where, as we shall later see, every reform of the central authorities increased the number of sections and therefore the number of officials. Regardless, the topic of officials who worked in Dalmatia in the period of the second Austrian administration did not draw the appropriate attention of Yugoslav and Croatian historians until now. This paper analyses the development of the officialdom in Dalmatia during the 'second Austrian government', from 1814 to 1914, when World War I began. We wish to show how the civil administration changed from the perspective of the officials, who were responsible for the realisation of the administration's policies. The officialdom had a great influence, and deserves to be given more attention in historiography.

U radu se prikazuje razvoj bikameralnih zakonodavnih tijela, razlikujući pritom britanski i američki model bikameralizma. Također se nastoji prikazati snaga drugih domova utemeljena na razlici između unitarne i federalne države, iznoseći tipologiju bikameralnih tijela Arenda Lijpharta. Pokušava se, uz to, ukratko ocrtati bikameralno-unikameralna dihotomija na području Srednje i Istočne Europe te pokazati problematična legitimnost drugih domova u unitarnim državama. Na primjeru Senata u Poljskoj i Rumunjskoj nastoji se istaknuti njihov različit povijesno-institucionalni razvitak, razlike u ovlastima i funkcioniranju te njihov odnos prema prvim domovima. Uz to se oba Senata nastoje tipološki smjestiti u jedan od četiri Lijphartova bikameralna tipa, služeći se sa šest relevantnih varijabli i ističući pritom glavnu razliku zbog koje je Senat Poljske podređen, a Senat Rumunjske ravnopravan prvome domu. ; The paper outlines the development of bicameral legislatures, distinguishing between the British and American model of bicameralism. It also seeks to demonstrate the power of second chambers based on the difference between the unitary and federal states, presenting Arend Lijphart's tipology of bicameral legislatures. Moreover, it tries to give a brief outline of the bicameral-unicameral dichotomy in Central and Eastern Europe, and show the questionable legitimacy of second chambers in unitary countries. Using the Senates in Poland and Romania as illustrations, it seeks to highlight their dissimilar historical-institutional development, the differences in their powers and operation and their relationship with first chambers. It also seeks to assign both Senates typologically to one of Lijphart's four bicameral types, using six relevant variables and highlighting the main difference because of which the Polish Senate is subordinated and the Romanian Senate is equal to the first chamber.