Suchergebnisse

Ovaj rad se sastoji od pet poglavlja. U prvom poglavlju rad se bavi pregledom pojma neutralnosti, povijesnog razvoja instituta trajne neutralnosti, glavnih razlika između privremene i trajne neutralnosti te modusa osnivanja trajne neutralnosti na međunarodnom polju. U drugom poglavlju rada analiziraju se prava i dužnosti neutralnih država uz poseban naglasak na postojanje distinkcije između onih prava i dužnosti koje se odnose kako na trajno neutralne tako i na privremeno neutralne države te onih koji vrijede isključivo za trajno neutralne države. Fokus trećeg poglavlja sastoji se u obradi pitanja članstva u međunarodnim organizacijama, naročito analize problematike glede članstva trajno neutralnih država u organizacijama s ustrojenim sustavima kolektivne sigurnosti. U ovom poglavlju daje se pregled različitih reakcija i stajališta koje su pojedine trajno neutralne države zauzimale prilikom odlučivanja o pristupanju pojedinim međunarodnim organizacijama te se daje osvrt na njihov današnji položaj unutar međunarodne zajednice. Četvrto poglavlje prvenstveno se bavi Švicarskom, Austrijom i Maltom kao primjerima trajno neutralnih država. U ovom poglavlju analizira se povijesni kontekst stjecanja svojstva trajne neutralnosti, njegov razvoj, specifičnosti te prava i obveze koje vežu ove tri države. Konačno, u posljednjem petom poglavlju daje se osvrt na ulogu trajno neutralnih država u očuvanju mira i stabilnosti u međunarodnoj zajednici uslijed sve kompliciranijih odnosa između subjekata međunarodnog prava. ; This thesis consist of of five chapters. In the first chapter the thesis examines the concept of neutrality, the historical development of the institute of permanent neutrality, the main differences between temporary and permanent neutrality, and the mode of establishment of permanent neutrality in the international field. In the second chapter of the paper the rights and duties of neutral states are analyzed with special emphasis on the existence of a distinction between those rights and duties that apply to ...

Polazište ovog članka je u tvrdnji da doktrina narodnog samoodređenja i dalje ostaje jedna od najparadoksalnijih, najkontroverznijih, ali istodobno i najuspješnijih doktrina, koja i dalje u velikoj mjeri doprinosi oblikovanju postojećeg međunarodnog sustava nacionalnih država. U članku se tvrdi da je ta doktrina, čija je namjera bila da sačuva mir i ljudsko dostojanstvo, uvijek bila u samom srcu mnogih sukoba. Ovaj članak analizira paradokse i kontroverze koji su sadržani u toj doktrini, počevši od napetosti između univerzalnosti doktrine narodnog samoodređenja s jedne, i posebnosti nekog konkretnog zahtjeva za narodno samoodređenje neke nacionalne grupe s druge strane. Ti paradoksi i kontroverze odnose se na širok spektar pitanja: od političkih izazova i pitanja legitimnosti same nacionalne države, koja se na taj način stvara, do činjenice da je doktrina narodnog samoodređenja zapravo stvar međunarodne politike, a ne tek puko unutarnje, tj. nacionalno pitanje. Ne odbacujemo samu doktrinu samoodređenja, nego zaključujemo – u zadnjem (devetom) paradoksu – da se njena uspješnost ili neuspješnost ne smije mjeriti brojem država koje su nastale na taj način, nego u kojoj je mjeri ona uspješna u pretvaranju postojećih država u "sigurne kuće" za sve jasnije definirane nacionalne grupe. ; This article's point of departure is that the national self-determination doctrine remains one of the most paradoxical, contested, but successful doctrines which has largely contributed to the shape of our existing international system of nation-states. It argues that the doctrine which is intended to safeguard peace and human dignity is and always has been at the heart of many conflicts. Starting with the tension between the universality of the national self-determination doctrine and the particularity of the national group whose interests it promotes, the article explores other paradoxes contained within this doctrine. They range from political and legitimacy challenges to the very nation-state it creates, through the violations of human rights contrary to its very meaning, to the fact that national self-determination doctrine, far from being a national issue, is actually an international affair. While not rejecting the doctrine, the paper concludes with the final (ninth) paradox that perhaps the success of this doctrine should not be measured by how many states it can produce, but how it can make the existing states a safe home for more self-differentiating national groups.

Nakon povijesnog pregleda razvoja grčke lokalne samouprave u razdoblju nakon stjecanja neovisnosti o Otomanskom Carstvu analiziraju se novije reforme krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Velika teritorijalna reforma dovršena je 1999. Postoje dvije razine samoupravnih jedinica te regije kao razvojne jedinice s određenim dodatnim ovlastima. Na prvom su stupnju općine i komune, a na drugoj prefekture. Reforma grčke lokalne samouprave pokazuje da ukidanje malih lokalnih jedinica ne mora značiti njihovo potpuno nestajanje, nego ih se može pretvoriti u oblik sudjelovanja građana u lokalnom upravljanju koji zadržava svoj prijašnji teritorijalni identitet. Također, pokazuje se da teritorijalna reforma bez promjena u financijskim izvorima lokalnih jedinica ne dovodi ni do kakvih promjena u mogućnostima financiranja i obavljanja šireg kruga javnih poslova. U tom smislu teritorijalna reforma sama po sebi nije decentralizacijska mjera. Ni neposredni izbor načelnika ne mora sam po sebi donijeti napredak u smjeru demokratizacije – iz grčkog se primjera vidi da bez podrške velikih nacionalnih političkih stranaka praktično nije moguće osvojiti mjesto načelnika ili prefekta. ; Following a historic overview of the development of Greek local self-government after gaining independence from the Ottoman Empire, the author analyses recent reforms at the end of the 20th and the beginning of the 21st centuries. A comprehensive territorial reform was completed in 1999. There are two tiers of local self-government units, and regions as statistical units with certain additional competences. The first tier consists of municipalities and communes, and the second of prefectures. The reform of Greek local self-government has shown that abolition of small local units does not have to mean their complete disappearance, but that they can be turned into a form of citizens' participation in local governance and thus keep their former territorial identity. Moreover, it has become obvious that a territorial reform without a reform of local units' financial resources does not lead to any changes in their financial capacity and does not widen the scope of public affairs they perform. Thus, a territorial reform is not a decentralisation measure in itself. Furthermore, it is clear from the Greek example that even the institution of directly elected mayors does not necessarily mean a progress in democratisation – it is practically impossible to win the elections for a mayor or a prefect in Greece without the support of large national political parties.

This article discusses the recent debate between Jürgen Habermas and Wolfgang Streeck on the relationship between capitalism and democracy in Europe. The article recounts Streeck's analysis of the financial crisis, the transformation of the tax state into the debt state, and the development of the EU towards an international consolidation state, which informs Streeck's call for a retreat from Europe to the nation-state as the last line of defense against neoliberal capitalism. The article proceeds to sketch Habermas's criticism of Streeck's argument, and it illustrates how Habermas' proposal for a reconstitution of the EU as a supranational democracy is motivated by foundational concerns in his critical theory of society. Finally, the article argues that the debate results in an unresolved dilemma: while only a democratized EU can reestablish the supremacy of politics over globalized markets, the EU is more likely to become further entrenched as an international consolidation state.

Jedan od praktično i teorijski najvažnijih problema teritorijalne organizacije lokalne samouprave svodi se na dilemu uspostave jednog stupnja ili više stupnjeva lokalnih samoupravnih jedinica. Stupnjevanjem se odgovara na problem i potrebu integracije sustava lokalne samouprave te na potrebu povezivanja tog sustava sa širom državnom organizacijom. Nakon opće rasprave o prednostima i nedostacima stupnjevanja, opsežno je komparativno analizirano stanje u 39 zemalja, 23 razvijene i 16 tranzicijskih. Ustanovljena su četiri tipa teritorijalnih okvira za integraciju sustava lokalne samouprave, jednostupanjski, mješoviti ili segmentirani, dvostupanjski i trostupanjski. Kao glavni faktori koji uvjetuju izbor jednog od tih okvira u pojedinoj zemlji utvrđeni su: veličina lokalnih jedinica, njihovo monotipsko ili politipsko uređenje, veličina države izražena brojem stanovnika te oblik društvenog uređenja (federacije, unitarne države). ; The dilemma about the establishment of one or more levels of local self-government units is one of the most important problems of territorial organisation of local self-government. Levelling is structural answer to the problem and needs to integrate local self-government system itself and to integrate that system into a wider organisation of a state as a whole. At the beginning, the paper deals with general discussion about the advantages and disadvantages of levelling. The situation in almost forty countries has been analysed, including two groups of countries: developed democracies (Austria, Australia, Belgium, Canada, Denmark, Finland, France, Germany, Great Britain, Greece, Ireland, Island, Italia, Japan, Luxemburg, Netherlands, New Zealand, Norway, Portugal, Spain, Sweden, Switzerland, and the USA) and transition countries (Albania, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, Czech Republic, Estonia, Hungary, Latvia, Lithuania, Macedonia, Montenegro, Poland, Romania, Slovakia, Slovenia, and Serbia). Four different types of territorial frames for local self-govern mentsystem integration have been identified: one-tier, mixed or segmented, two-tier, and three-tier systems. Decision to select one of them is conditioned by the average size of local units, monotypic or polytypic design of territorial division of a country, the size of a country in terms of the number of inhabitants, and form of political organisation (federation or unitary state).