Prinos se bavi istraživanjem korištenja pojma rata u djelu Michela Foucaulta. Obrćući poznatu Clausewitzovu izjavu o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, Foucault je kroz 1970-e godine na ambivalentan način govorio o politici kao nastavku rata drugim sredstvima. U analizi društvenih odnosa kao odnosa moći, obilato se služio ratnim metaforama poput strategija i taktika, povremeno koristeći ratno pojmovlje bez metaforičkog odmaka, kasnije se distancirajući od njega kao od specifičnog povijesnog diskursa koji retrospektivno podliježe analitički hladnijoj arheologiji diskursa odnosno, u fukoovskom smislu, nominalno angažiranoj dinastijskoj/genealogijskoj analizi moći, ili pak normativno odbacujući ratnu metaforiku u nekim specifičnim područjima poput problematiziranja uloge intelektualaca. Ovaj se prigodni prinos ograničava na dvije svrhe. Primarna je, u žanru hermeneutike Foucaulta, vjerno rekonstruirati i tentativno klasificirati diskurs rata u Foucaultovom bogatom i raznolikom opusu. Sekundarna je svrha preliminarno ga analitički vrednovati, sažeto u pitanju što se diskursom rata uopće dobiva a što gubi u analizi društvenih kretanja, imajući u vidu naslovnu figuru Lakoffa i Johnsona o pojmovnim metaforama koje, kako oni tvrde, oblikuju naše misaone i stvarne svjetove? Drugim riječima: što je doista Foucault govorio i pisao i što nam to znači danas u analizi društva i politike? ; Cet article examine l'utilisation du concept de guerre dans l'œuvre de Michel Foucault. En renversant la célèbre déclaration de Clausewitz selon laquelle la guerre n'est qu'un prolongement de la politique par d'autres moyens, Foucault parle de manière ambivalente dans les années 1970 de la politique comme d'un prolongement de la guerre par d'autres moyens. Au sein de son analyse des rapports sociaux en tant que rapports de pouvoir, il se sert abondamment des métaphores de guerre telles que la stratégie et la tactique, mais utilise aussi une terminologie de guerre en abandonnant la métaphore. Il se distancie plus tard de ce discours qu'il qualifie de discours historique spécifique qui, de manière rétrospective, est soumis au discours analytiquement plus froid d'archéologie, à savoir, dans le sens foucaldien, à l'analyse dynastique/généalogique du pouvoir nominalement engagé. Il rejette également d'un point de vue normatif la métaphore de guerre dans certains domaines spécifiques, telle que dans sa problématisation du rôle des intellectuels. Cet article se limite à deux buts particuliers. Le but premier est, suivant le genre de l'herméneutique de Foucault, de reconstruire en tentant de classer de manière fidèle les différents genres de discours de guerre présents dans son œuvre riche et variée. Le but second consiste, quant à lui, à valoriser ce discours d'un point de vue analytique, travail résumé en la question de savoir ce que l'on gagne et ce que l'on perd à travers le discours de guerre dans l'analyse des mouvements sociaux, tout en ayant à l'esprit l'intitulé de Lakoff et Johnson concernant les métaphores conceptuelles, qui, comme ils l'affirment, façonnent notre pensée et nos mondes réels. En d'autres mots, il s'agit de savoir ce que nous a réellement dit Foucault et ce qu'il a vraiment écrit, mais aussi, ce que cela signifie pour nous aujourd'hui au sein de l'analyse de la société et de la politique.
Replicirajući na tekst Riječ Uredništva u Šumarskome listu br. 3-4/2016., predsjednik Uprave Hrvatskih šuma d.o.o. mr. sc. Ivan Pavelić u svojoj poruci poslanoj elektroničkom poštom na adresu predsjednika i tajnika HŠD-a zaključuje, da "kao Uprava društva, ne želimo podržavati "naklapanja" i "razračunavanja" podvedena pod znanost, a time nećemo financijski potpomagati izlazak tog vašeg takozvanog znanstvenog časopisa".Mi nećemo na ovaj tekst dati paušalno mišljenje, kao što je to učinio odnosni gospodin, umjesto da je argumentirano odgovorio na postavljena pitanja u našem tekstu i otklonio sve sumnje ako one ne stoje. Ponajprije odgovor na pitanje o znanstvenom statusu časopisa. Na temelju mišljenja tada nadležnog Ministarstva informiranja RH br. 523-91-2 od 6. 3. 1991.g., a potom Ministarstva znanosti i tehnologije od 2000 g., Šumarski list se označava znanstvenim časopisom. Za reći što je, a što nije znanstveno, posebice u biotehnološkoj znanosti, koja je ovdje u pitanju, trebaju i neke reference koje gosp. Pavelić nema, kao što nema ni stručnih referenci za rukovođenje tako zahtjevnom gospodarskom granom kojoj nije samo cilj proizvodnja drvne mase, što on svojim rukovođenjem potvrđuje. Osim toga znanstveni status časopisa potkrijepljen je citiranjem članaka u relevantnim međunarodnim znanstvenim časopisima, a posljednjih godina i sa značajnim Impact faktorom, koji potvrđuje visoku kvalitetu časopisa. No, Šumarski list nije samo znanstveno, on je Znanstveno-stručno i staleško glasilo Hrvatskoga šumarskoga društva, kako stoji u podnaslovu, što znači da svi tekstovi imaju isključivo znanstveno-stručnu i stalešku podlogu, a ne političku. Postavljena pitanja u odnosnome tekstu nije "izmislilo" Uredništvo časopisa, nego je samo uobličilo mišljenja struke putem Upravnog odbora HŠD-a koji je ujedno i Uređivački savjet, a kojega između ostaloga čine predsjednici 19 ogranaka, ne postavljeni od središnjice, nego izabrani od svojega članstva (oko ukupno 3000 članova), te delegiranih predstavnika Šumarskoga fakulteta, Akademije šumarskih znanosti, Hrvatskog šumarskog instituta, HKIŠDT i resornog ministarstva. Prema tome, kompetencije ovdje nisu upitne, posebice kada navedenima pridodamo i članove Uredničkoga odbora koji su specijalisti iz pojedinih znanstveno-stručnih područja. No, gosp. Pavelić i ne treba odgovoriti na postavljena pitanja, jer je on predstavnik državnog "kocesionara" kojemu je povjereno upravljanje i gospodarenje nacionalnim bogatstvom, a kojega treba kontrolirati resorno ministarstvo tijekom cijeloga mandata. Da li je ono to činilo ili čini, i da li su odgovorni u resornom ministarstvu i Vladi RH svjesni što je sve "žrtvovano" da bi se ostvarila hvaljena "papirnata" dobit (profit) i naravno, polučili menadžerski bonusi, to je upitno? Glede spomenutih menadžerskih bonusa o kojima je bilo dosta riječi u medijima svih vrsta, interesantno je napomenuti kako se raspravljalo samo o tome, da li su u podjeli te nazovi dobiti trebali adekvatno sudjelovati i svi zaposlenici Hrvatskih šuma d.o.o. Niti jedne riječi o tome koje su štete nešumarskim gospodarenjem učinjene na šumi i šumskom staništu. Nitko, pa ni šumarski inženjeri iz rukovodstva sindikata, nisu tražili odgovore na pitanja koja smo postavili u Riječi Uredništva u Šumarskome listu br. 3-4/2016., a koja su "razljutila" arogantnog predsjednika Uprave Hrvatskih šuma d.o.o.Glede financijskog potpomaganja časopisa, moramo odgovoriti da to nije financijsko potpomaganje, nego pretplata na časopis, pa dotični gospodin svojom odlukom zaključuje da šumarskim stručnjacima nije potrebno cijelo-životno obrazovanje, te otkazuje pretplatu kao prvi rukovoditelj koji je to učinio nakon 140 godina tiskanja časopisa, upravo u godini kada obilježavamo ovu značajnu obljetnicu.Osim toga, analiza postavljenih pitanja nije tema za "komunikaciju na placu ili možda razgovor uz kavicu" kako navodi gosp. Pavelić, nego upravo za ozbiljnu raspravu na najvišoj znanstveno-stručnoj pa i političkoj razini, jer ovdje je riječ o nacionalnom bogatstvu neprocjenjive vrijednosti. Uredništvo ; Reacting to the Editorial published in the Forestry Journal No 3-4/2016, Ivan Pavelić, MSc, President of the Management Board of Croatian Forests Ltd, sent an e-mail to the President and Secretary of the Croatian Forestry Association, in which he stressed that "the Management Board does not wish to get involved in "idle prattle" and "score-settling" under the pretence of science. In other words, we will not continue to financially support your so-called scientific journal".We will not follow suit of the gentleman in question and give our opinion on this email, unlike the gentleman in question, who failed to use arguments to answer the questions raised in our text and remove all doubts if they are groundless. We would first like to clarify the scientific status of the journal. According to the decree of the Croatian Ministry of Information No. 523-91-2 of 3rd March 1991 and the decree of the Ministry of Science and Technology of 2000, the Forestry Journal is denoted as a scientific journal. To say what is and what is not scientific, particularly in the biotechnological sciences, requires some references, which Mr Pavelić, judging from his manner of management, does not possess. Neither does he possess professional references for managing such a demanding economic branch, whose primary goal should not be the production of wood mass only. The scientific status of the journal is confirmed by articles cited from relevant international scientific journals, and more recently, by the important Impact Factor, which further exemplifies the high quality of the journal. The Forestry Journal is not only a scientific magazine; it is a scientific-specialist and professional journal of the Croatian Forestry Association, as stated in its sub headline. This means that all the texts are based on exclusively scientific-specialist and professional foundations rather than on political ones. The questions raised in the subject text were not "concocted" by the Journal's Editorial Board. The Editorial Board only formulated the opinion of the profession via the CFA Management Board, which is also the Journal's Editorial Council. The Editorial Council is comprised of presidents of 19 branches (who were not appointed by the Headquarters but were elected from a membership of about 3,000 members in all), and of representatives of the Faculty of Forestry, Academy of Forestry Sciences, the Croatian Forest Research Institute, HKIŠDT (Croatian Chamber of Forestry and Wood Technology Engineers) and the competent Ministry. The above confirms the unquestionable status of competences. Moreover, the list can further be widened by members of the Editorial Board who are specialists in different scientific-specialist fields. Mr Pavelić does not have to answer all the questions raised in the journal because he is a representative of the state "concessionaire", who has been entrusted with the administration and management of the national treasure and who should be supervised by the competent Ministry throughout his term of office. Whether the competent Ministry has done so or is doing so, and whether those responsible in the Ministry and the Government of the Republic of Croatia are aware of what has been "sacrificed" in order to achieve the glorified profit "on paper" and probably obtain managers' bonuses remains doubtful. As for the bonuses, a topic on which much has been written in different media, it is interesting to point out that the discussions focused only on whether the distribution of so-called profit should have involved all those employed in the company Croatian Forests Ltd. Not one word was said about the enormous damage inflicted on the forests and forestland by inadequate forest management. No one, not even forestry engineers, union members, sought answers to the questions raised in the Editorial of Forestry Journal 3-4/2016, which so incensed the arrogant President of the Management Board of Croatian Forests LtdRegarding the financial support to the journal, we should just point out that this is not financial support but subscription to the journal. By declaring his decision, the gentleman in question concludes that forestry experts do not need life-ling learning and cancels the subscription, thus becoming the first manager to do so after 140 years of the publication of the Journal, precisely in the year in which we celebrate this important anniversary.To sum up, the questions raised in the journal are not the topic of "street chit-chat or coffee shop small talk", as Mr Pavelić says. On the contrary, it is the topic that requires serious and qualified discussions at the highest scientific-specialist and political level. After all, what is at stake here is national treasure of immeasurable value. Editorial Bord
U ovome radu bavimo se pitanjem kako preferencije skupine individualaca spojiti u jednu preferenciju koja bi najbolje opisivala preferenciju društva. Na početku, u prvom poglavlju upoznajemo se s nekim od najpoznatijih načina glasovanja i problemima koji se javljaju prilikom primjene istih. U drugom poglavlju razmatramo funkciju društvenog blagostanja koja profile preferencije svih individualaca u društvu preslikava u jednu relaciju preferencije. Pokazujemo da kada postoje tri ili više alternative, ne postoji funkcija društvenog blagostanja koja zadovoljava određene uvjete. Zatim u trećem poglavlju se bavimo funkcijom društvenog izbora koja sve profile preferencije skupine individualaca preslikava u jednu alternativu, i to onu koja bi društvu bila najpoželjnija. Tu također pokazujemo da takva funkcija ne postoji u slučaju kada imamo tri ili više alternativa i određene uvjete koje bismo htjeli da funkcija zadovoljava. U četvrtom poglavlju, u obzir uzimamo i mogućnost manipulativnosti, odnosno gledamo što se događa ako individualci iskažu preferencije koje se razlikuju od njihovih stvarnih preferencija. Na kraju, u petom poglavlju razmatramo slučaj ponderiranog glasovanja, gdje svaki individualac na raspolaganju ima određen broj glasova koji mu je dodijeljen prema nekim pravilima te proučavamo dva načina na koja možemo odrediti koliku moć ima odredeni individualac u takvim sustavima glasovanja. ; In this thesis we deal with the question of how to aggregate preferences of a group of individuals into a single preference that would best describe preference of the society. At the beginning, in the first chapter we meet some of the most famous voting systems and problems encountered when applying them. In the second chapter, we consider the social welfare function which maps profile preferences of all individuals into one preference relation. We show that when there are three or more alternatives, there is no social welfare function that meets certain conditions. Then, in the third chapter, we're dealing with a social ...
The history of the Order of Saint Augustine in Rijeka links the city and its region with Central Europe – more particularly to Bavaria, Bohemia, Austria, Slovenia and Italy. Unfortunately, the past of the Augustinian convent of St. Jerome is mostly unknown. The Order of St. Augustine was in fact the first religious community in Rijeka. The monastery, founded by the noble families of Devin and Walsee, existed from the 14th century till 1788, when it was dissolved by Joseph II. The archive suffered two main disasters: in 1509, when the Venetians partially destroyed it, and in 1788, the year of its closure. The Augustinian archive remained partially in the State Archives in Rijeka, but the largest part of its precious holdings was displaced. However, part of the archive disappeared. Cimiotti-Steimberg, a historian from Rijeka, speaks of that fact as incuria et vandalismus (negligence and vandalism). Part of the convent's archive returned to Croatia during the 19th century, but the Hungarian politics of centralization, led by Khuen-Héderváry, displaced again the Augustinian documents to Budapest. Finally, the 1958 restitution replaced the holdings back to Croatia. We can only partially assess the content of the archival holdings because many sources mention inventories, registries and urbaria that the convent in Rijeka once possessed. After its dissolution, the documents of a number of Augustinian fraternities disappeared. The most important of them was the Fraternity of Immaculate Conception, that convened in the Augustinian chapel and whose members were some of the most important citizens from Rijeka. The most important contribution to the archive of the Augustinian convent took place in 1958, when the Augustinian books and documents were restituted from Budapest. They have been kept in the State Archives in Rijeka ever since. The most important source preserved in Rijeka is Protocollum conventus Fluminensis Ordinis eremitarum s. patri Augustini ad s. Hieronymum. It was made by the Austrian Augustinian provincial Joseph Achinger, who in 1704 made an inventory of the archive of the Convent of St. Jerome. A smaller part of the archival holdings is preserved in the State Archives in Zagreb. It is not clear how the 16th century cartulary from the Augustinian Convent in Rijeka ended up in the University Library in Vienna. This Diplomatarium monasterii sancti Hieronimi ordinis eremitarum sancti Augustini in terra Fluminis sancti Viti is a source that still needs to be researched. During the last hundred years of its existence, the Augustinian convent makes part of the Austrian Province that preserved well the archives during the 18th century. It had nominated historians for every convent and documented local history. The historical research of the Convent of St. Jerome in Rijeka requires the knowledge of the Order of Hermits of St. Augustine. They are grouped in provinces that are under the authority of the general prior with a seat in Rome. The Central Archives of the Order in Rome preserve the major part of the correspondence between generals and the provinces. The Austrian National Library in Vienna hosts the archives of the Augustinian Province of Austria since the Augustinians of St. Jerome were part of it from 1669 to 1788. There are manuscripts from Vienna Augustinian convent of St. Sebastian and St. Rocco, mostly records and excerpts from various sources from the 16th, 17th and 18th centuries. An important source for the Rijeka Convent is the Codex latinus monacensis 8423 from the Bavarian State Library, which is related to the period from 14th to 16th century, when the convent was part of the Augustinian Province of Bavaria. The work of Rijeka Augustinians can be reconstructed only through historical sources of those provinces, the central Order structures in Rome and the remains of once rich convent archive, parts of which are preserved today in Rijeka, Zagreb and Vienna.
Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.
Blaženka Mičević defended her doctoral dissertation titled Development of Agricultural Land Administration System within the Agricultural Policy Context of the Republic of Croatia at the Faculty of Geodesy, University in Zagreb on May 6, May 2016. The doctoral dissertation was defended in front of a committee composed of three members, Prof. Tomislav Bašić, PhD, Assist. Prof. Hrvoje Tomić, PhD, and Kristina Svržnjak, PhD, from the College of Agriculture in Križevci. The candidate's mentor was Prof. Siniša Mastelic Ivic, PhD.The doctoral dissertation is structured into following chapters:1 Introduction and research hypothesis2 Review of previous research3 Overview of the state of land policy4 Registers of agricultural land in the Republic of Croatia5 Disposition of the land owned by the Republic of Croatia6 Research analyses and results7 Overview of results8 Conclusion ; Blaženka Mičevič obranila je 6. svibnja 2016. na Geodetskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebudoktorsku disertaciju Razvoj sustava za upravljanje poljoprivrednim zemljištem u okviru poljoprivredne politike Republike Hrvatske. Doktorski rad obranjen je pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Tomislav Bašić, doc. dr. sc. Hrvoje Tomić i dr. sc. Kristina Svržnjak s Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima. Mentor je bio prof. dr. sc. Siniša Mastelic Ivić.Doktorski rad podijeljen je na ova osnovna poglavlja:1. Uvod i postavljanje hipoteze2. Pregled dosadašnjih istraživanja3. Prikaz stanja zemljišne politike4. Evidencije poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj5. Raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske6. Analize i rezultati istraživanja7. Pregled postignutih rezultata8. Zaključak
Ovaj rad predstavlja sintetičku studiju o filozofskim stajalištima al-Farabija i Ibn Halduna iz klasičnog islama te Arnolda Toynbeeja i Samuela Huntingtona s modernog Zapada o temi znanosti o civilizaciji. Na temelju aristotelovske ideje o istinskoj znanosti, ovaj članak dokazuje da su al-Farabi i Ibn Haldun bili istinski utemeljitelji znanosti o civilizaciji. Reformuliranjem tema koje tvore predmet ove znanosti, koju je definirao al-Farabi, Ibn Haldun ju je odjednom učinio razumljivijom i izumio je nekoliko novih znanosti kao njezinih ogranaka. Unutar epistemološkog okvira Ibn Haldunove nove znanosti o civilizaciji, Toynbee se poduhvatio istraživanja komparativne civilizacije, što tek treba zadobiti status znanosti. Nadalje se pokazuje da bi Huntingtonov mogući doprinos znanosti o civilizaciji mogao biti u konceptu politike civilizacije. U ovom stoljeću rafiniranija znanost o civilizaciji može nastati samo ako se sintetiziraju civilizacijska stajališta ovih i drugih mislitelja. ; This article presents a synthetic study of the philosophical views of al-Farabi and Ibn Khaldun from classical Islam and Arnold Toynbee and Samuel Huntington from the modern West on the subject of civilizational science. On the basis of the Aristotelian idea of a true science, this article argues that al-Farabi and Ibn Khaldun were the real founders of civilizational science. Through his reformulation of the topics constituting the subject matter of this science as first defined by al-Farabi, Ibn Khaldun immediately made the science more comprehensive and created several new sciences as its branches. Within the epistemological framework of Ibn Khaldun's new civilizational science, Toynbee developed the study of comparative civilization, which is yet to attain its true status as a science. It is further argued that Huntington's possible contribution to civilizational science would be through the concept of politics of civilization. A more refined civilizational science may only emerge in this century if the civilizational views of these thinkers and others are to be synthesized. ; Cet article présente une étude synthétique des perspectives philosophiques d'al-Farabi et d'Ibn Khaldoun issues de l'islam classique, et celles de Arnold Toynbee et de Samuel Huntington de l'Occident moderne. En se basant sur les idées aristotéliciennes de la science vraie, cette article démontre que al-Farabi et Ibn Khaldoun ont été les véritables fondateurs de la science de la civilisation. En reformulant les thèmes qui constituent l'objet de cette science définie par al-Farabi, Ibn Khaldoun l'a aussitôt rendue plus compréhensible et a créé de nombreuses sciences nouvelles qui consistent en des ramifications de cette science. Dans le cadre de la nouvelle science de la civilisation d'Ibn Khaldoun, Toynbee développe une étude comparée des civilisations, recherche qui doit encore atteindre le statut de science. Plus loin, il est montré que l'éventuelle contribution de Huntington aux sciences des civilisations pourrait se situer dans le concept de la politique des civilisations. Une science de la civilisation plus recherchée pourrait émerger au cours de ce siècle à la condition de synthétiser les diverses perspectives sur la civilisation de chacun des auteurs. ; Dieser Artikel präsentiert eine synthetische Studie der philosophischen Ansichten von al-Farabi und Ibn Chaldun aus dem klassischen Islam sowie von Arnold Toynbee und Samuel Huntington aus dem modernen Westen zum Thema Zivilisationswissenschaft. Auf der Grundlage der aristo telischen Idee einer wahren Wissenschaft vertritt dieser Artikel die Ansicht, dass al-Farabi und Ibn Chaldun die eigentlichen Gründer der Zivilisationswissenschaft waren. Durch seine Neu formulierung der Themen, die den Gegenstand dieser Wissenschaft bilden, wie sie zuerst von al-Farabi definiert wurde, machte Ibn Chaldun sie abrupt umfassender und schuf mehrere neue Wissenschaften als ihre Zweige. Innerhalb des epistemologischen Rahmens von Ibn Chalduns neuer Zivilisationswissenschaft trieb Toynbee die Erforschung der komparativen Zivilisation voran, die ihren wahren Status als Wissenschaft noch zu erlangen hat. Es wird weiterhin argu mentiert, Huntingtons möglicher Beitrag zur Zivilisationswissenschaft würde in dem Konzept der Zivilisationspolitik liegen. Eine raffiniertere Zivilisationswissenschaft könnte sich in diesem Jahrhundert nur dann herauskristallisieren, wenn die zivilisatorischen Blickwinkel dieser und anderer Denker synthetisiert werden.
Pokrovčeva knjiga Slobodno stvaranje prava: Herman U. Kantorowicz i slobodnopravni pokret (2018) nameće pitanje izraženo naslovom ovog rada na koje rad odgovara u tri koraka: prvo, pretpostavkom da je pitanje odgovorivo samo idealnim tipovima pravnih disciplina / funkcija; drugo, upućivanjem na kontekst Kantorowiczevih gledišta, osobito na objavu presuda; treće, ocjenom da je Kantorowicz podijelio pravnu znanost u prepletene funkcije a ne u odvojene discipline. U tu svrhu rad nudi idealne tipove disciplina i funkcija pravne dogmatike, pravne historije, pravne teorije i, kao najsloženiji i najkorisniji skup funkcija, pravnopolitičku analizu. Pretpostavka je, koja se ne dokazuje, da ne postoji ni oštra granica između pravne znanosti i susjednih znanosti: sociologije, ekonomije, psihologije, filozofije. ; Is Herman U. Kantorowicz's classification of legal disciplines - which includes general legal science, legal dogmatics, legal history, sociology of law, philosophy of law, and legal policy - a division of scholarly knowledge of law into distinct disciplines/sciences or into intertwined functions of a single scholarly discipline/science? The question is prompted by the book written by Zoran Pokrovac entitled Slobodno stvaranje prava: Hermann U. Kantorowicz i slobodnopravni pokret (Free Law: Hermann U. Kantorowicz and the Free Law Movement ) and published by "Breza" and the Faculty of Law of the University of Split in 2018. Answering this question may assist Croatian legal scholars in finding standards of scholarly excellence, especially of research de lege ferenda. This paper offers an answer in three steps. The first is the recognition that scholarly practices differ considerably, which means that the question may be answered only by construing and correlating ideal types of legal disciplines / functions that are compatible with Kantorowicz's general ideas, prominent interpretations of legal scholarship, and Croatian mainstream legal scholarship since. The second step provides a context of Kantorowicz's ...
U radu se razmatra potencijalni doprinos socijalnih inovacija jačanju socijalne kohezije i ublažavanju učinaka krize. U politikama i programima financiranja Europske unije socijalne inovacije prepoznaju se kao važan doprinos jačanju socijalne kohezije, koja slabi uslijed krize i povećane socijalne ranjivosti. Istovremeno, pokazuje se da su socijalne inovacije u hrvatskom kontekstu i dalje slabo poznat koncept priređivačima politika, stručnjacima i široj javnosti. Nalazi i zaključci rada temelje se na empirijskom istraživanju provedenom u okviru međunarodnog FP7 projekta WILCO – Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, unutar kojeg su studirani izabrani gradovi (u Hrvatskoj su to bili Zagreb i Varaždin); obilježja njihovih socijalnih sustava te su analizirani identificirani primjeri socijalnih inovacija. Lokalni socijalni sustavi gradova u istraživanju tek djelomično odražavaju karakteristike nacionalnih socijalnih režima, a otvorenost i podrška lokalnih vlasti ključna je za razvoj i održivost socijalnih inovacija. Većina istraživanih inovacija je u području usluga, iako se inovacije prepoznaju i u inovativnim instrumentima regulacije i socijalnih prava, novim oblicima vladavine te novim modalitetima rada i financiranja organizacija te one mogu utjecati na postupne promjene samih lokalnih socijalnih sustava. U hrvatskom kontekstu razlikujemo tri tipa socijalnih inovacija: (1) inovacije koje nastaju u javnom sektoru, uz podršku stručnjaka izvan sektora, (2) inovacije koje dolaze iz inozemstva, kao rezultat inozemnih financijskih programa te (3) inovacije koje dolaze iz civilnog društva, temeljem samoorganizacije građana. Dok se u primjerima nekih zapadnoeuropskih gradova javni sektor sa svojim profesionalnim kapacitetima prepoznaje kao važan proizvođač socijalnih inovacija, u Hrvatskoj prijašnja iskustva te istraživanja provedena u projektu sugeriraju da većina socijalnih inovacija dolazi iz civilnog društva, pri čemu je razina kulturnog i socijalnog kapitala važan preduvjet razvoja i uspjeha inovacija. ; This paper discusses a potential contribution of social innovations to strengthening social cohesion and mitigating the effects of the crisis. In EU funding policies and programs, social innovations are recognized as an important contribution to strengthening of social cohesion, which has weakened due to the crisis and increasing social vulnerability. At the same time, it is shown that social innovations in the Croatian context are still a concept poorly understood by policy creators, experts, and the general public. The findings and conclusions of the paper are based on the empirical research conducted within the international FP7 project WILCO - Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, which studied the selected towns (in Croatia Zagreb and Varaždin) and characteristics of their social systems, and which analyzed identified examples of social innovations. Local social systems of cities included in the research reflected the characteristics of national welfare regimes only partially, and the openness and support of local authorities is crucial for the development and sustainability of social innovations. Most of the studied innovations were in the field of services, although innovations were also recognized in innovative instruments of regulation and social rights, the new forms of governance and new modes of work and funding of organizations, and they can have an impact on the gradual changes of the local social systems. In the Croatian context, three types of social innovations can be distinguished: (1) innovations occurring in the public sector, with the support of experts from outside the industry, (2) innovations that come from abroad, as a result of foreign financial programs, and (3) innovations coming from civil society, based on the self-organization of citizens. While in the examples of some Western European cities the public sector with its professional capacity is recognized as an important producer of social innovations, in Croatia, past experiences and the research conducted within the project suggest that most social innovations come from civil society, where the level of cultural and social capital is an important prerequisite for the development and success of innovations.
Razvoj zelenog socijalnog rada odvija se paralelno s ekološkim aktivizmom na globalnoj razini. Socijalni rad u Hrvatskoj u procesu je integriranja ekološkog pristupa u svakodnevne aktivnosti, pružanja usluga korisnicima i zagovaranja prava na zdrav okoliš. Nevladine organizacije građana aktivno sudjeluju u oblikovanju javnih politika na lokalnoj razini i šire, te unose održive promjene u zajednicu. Potreba da se socijalni radnici uključe u rješavanje ekoloških problema i izgradnju održivosti u zajednicama sve je vidljivija na globalnoj i lokalnoj razini. Prirodni svijet koji nas okružuje, primjerice klimatski uvjeti, uvelike određuju kakvi su prirodni resursi kojima raspolažemo. Socijalni radnik ne može zaobići činjenicu da raznolikosti ugrožavaju birokratski pristup koji se do sada koristio pa treba biti dovoljno tolerantan i osjetljiv za raznolikosti. Centraliziranim pristupom resursi se rijetko stavljaju tamo gdje su najviše potrebni što umanjuje sposobnost zajednice da se brine za sebe. Kako bismo se uspješno suočavali s izazovima i neuravnoteženosti u prirodnom okolišu, potrebno je razvijati i postaviti na odgovarajuću razinu otpornost zajednica. ; The development of green social work goes hand in hand with ecological activism on a global scale. Social work in Croatia has not yet integrated the ecological approach to everyday activities, providing services to users or advocating the right to a healthy environment. Non-governmental organizations of citizens actively participate in shaping public policies at local and wider level and contributing to sustainable change in the community. The need to involve social workers in solving environmental problems and building community sustainability is increasingly visible at the global and local level. The natural world around us, for example, climatic conditions largely determines what kind of natural resources we have. A social worker cannot overlook the fact that diversity endangers the bureaucratic approach that has hitherto been used, and should be sufficiently tolerant and sensitive to diversity. With a centralized approach, resources are rarely placed where they are most needed and thus undermine the community's ability to take care of themselves. In order to successfully face challenges and imbalances in the natural environment, community resistance needs to be developed.
Ovaj se rad bavi jezičnom politikom i društvenim promjenama koje su se dogodile u Hrvatskoj za vrijeme i nakon rata koji je trajao od 1991. do 1995. godine. Počinjem opisom povijesne pozadine, rata i devedesetih godina 20. stoljeća, koje je obilježila velika količina jezičnog purizma i preskriptivizma u Hrvatskoj te stvaranje postjugoslavenskih država u kojima je pripadanje naciji predstavljalo ključ za definiranje državljanstva. Istraživanjem odnosa između promjena u jezičnom i društvenom poretku, problematiziram više tema. Tvrdim da je zakonski okvir prava manjinskog jezika osnažio i legitimizirao nacionalistički imaginarij, stvarajući daljnje društvene podjele i učvršćujući hijerarhije koje među nacionalnim kategorijama promoviraju određeni nacionalisti. Iz tog razloga, tvrdim da nekritičko odobravanje ili promoviranje lingvističke različitosti mogu biti opasni. Nadalje, u aktivističko-antropološkom smislu, razlažem moguće razloge zbog kojih su znanstvenici društvenih i humanističkih znanosti rijetko sudjelovali u sociolingvističkim raspravama koje se tiču novog hrvatskog standardnog jezika. Tvrdim da bi takvim raspravama u znatnoj mjeri doprinijelo sudjelovanje znanstvenika humanističkih i društvenih znanosti, jer bi se stvorila veza između sociolingvistike i ostalih grana humanističkih i društvenih znanosti te bi se tako odmaknuli od, prema mojem sudu problematične, politike usredotočene na "identitet". ; This paper focuses on language policy and social changes which have taken place in Croatia during and since the 1991-5 war. I first describe the historical background, the war and the nineties being marked by excesses of linguistic purism and prescriptivism, alongside the formation of post-Yugoslav states in which national belonging was key to defining citizenship. Through examining the relationship between changing linguistic and social orders, I raise a number of issues for discussion. I argue that the legal framework of minority language rights has consolidated and legitimated a nationalist imaginary, increasing social divisions and reinforcing hierarchies asserted by some nationalists between national categories. For this reason, I suggest that the uncritical endorsement of or promotion of linguistic diversity can be dangerous. Second, in an activist-anthropological vein, I discuss possible reasons why academics trained in the social sciences and humanities have rarely participated in sociolinguistic debates concerning the new Croatian standard. I suggest such discussions could greatly benefit from interventions by social scientists, so as to bring sociolinguistics into contact with other strands of the social sciences and humanities and move away from what I believe to be a problematic policy focus on "identity".
Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...
Visoke i rastuće regionalne ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj uz »parcijalnu decentralizaciju« sustava socijalne skrbi rezultirale su porastom socijalnih nejednakosti među hrvatskim građanima. Spomenuti procesi rezultirali su situacijom da se jedno od temeljnih načela socijalne države i socijalne politike kao što je načelo jednakosti sve više narušava. Navedeno ima za posljedicu da razina ostvarenja socijalnih prava građana u Hrvatskoj u sve većoj mjeri ovise o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Navedena tvrdnja je središnja hipoteza rada koja je eksplicirana analizom dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe po županijama u Hrvatskoj i lokalnih socijalnih programa izabrane četiri jedinice lokalne samouprave. Provedena analiza pokazala je značajnu razinu međužupanijskih nejednakosti u dostupnosti institucionalne skrbi za starije te isto tako analizom izdvajanja i strukture lokalnih socijalnih programa demonstrirala da je stupanj ostvarenja socijalnih prava građana Hrvatske u značajnoj mjeri neujednačen i ovisan o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Uzroci za navedenu situaciju nalaze se u neuspješnim politikama ujednačavanja regionalnog razvoja i parcijalno provedenoj decentralizaciji sustava socijalne skrbi. Zaključno poglavlje donosi određene preporuke za nositelje ekonomske i socijalne politike kojima bi se demonstrirane i rastuće socijalne nejednakosti hrvatskih građana potencijalno ublažile. ; High and increasing regional economic inequality with 'partial decentralization' of social welfare system in Croatia resulted in an increase of social inequality among Croatian citizens. The aforementioned processes resulted in a situation in which one of fundamental principles of social welfare and social policy, such as the principle of equality, is being seriously impaired. The result of that is that the realization of social rights of citizens in Croatia is increasingly dependent on the place of residence and socio-economic status. This claim is a central hypothesis of the paper which was demonstrated by analyzing the availability of institutional care for the elderly by county in Croatia and an analysis of local social programs of four selected units of local self-government. The analysis demonstrated a significant level of inter-county disparities in the availability of institutional care for the elderly and the analysis of local social programs has shown that the degree of realization of social rights of Croatian citizens is largely uneven and dependent on the place of residence and socio-economic status. The causes for that situation had come from the unsuccessful policies of harmonization of regional development and partial decentralization of the social welfare system. The final chapter provides specific recommendations for economic and social policy makers with potential positive effects which would decrease social inequality of Croatian citizens in the future.
Dosadašnja istraživanja pokazuju da suradnja u istraživanjima između znanosti i industrije može biti snažan izvor inovacija i čimbenik koji pridonosi uspješnosti u inovacijama i ekonomskom rastu. Iako brojne mjere javnih politika i inicijative potiču zajednička istraživanja akademske zajednice i industrije, njihov potencijal još nije primjereno iskorišten. Ovaj rad daje pregled postojeće literature o suradnji u istraživanju između znanosti i industrije. Rad analizira i diskutira motive i druge čimbenike koji utječu na suradnju i identificira ograničenja zajedničkom istraživanju s aspekta poduzeća i javnih istraživačkih institucija. Na temelju pregleda literature izvode se preporuke za inovacijske politike. ; Existing research indicates that science-industry collaborative research might be a powerful source of innovation and an important factor of high innovation performance and economic growth. Although a number of public policy initiatives promote collaborative research, its potential is still not being adequately reached. This paper presents a review of existing literature on science-industry collaborative research. It elaborates and discusses motives and determinants of collaborative research, and identifies obstacles to joint science-industry research, from both the companies' and public research organizations' perspective. Based on the literature review, the paper provides recommendations for innovation policies.
Članak propituje doprinos hrvatske politologije razvoju demokracije u Hrvatskoj. Fokus analize je pojam kulture o kojem autor govori u pet koraka. U prvom koraku je određena u modernom ključu, u drugom kao različita od prirode, a u trećemu kao različita od društva. U četvrtom se unutar politike razlikuje politička kultura od političke ekonomije i političkih ustanova, no u petom se pokazuje da je kultura nosivi dio politike i kao politics i kao policy i kao polity. Na temelju tih odredaba pokazuje se da je matica hrvatske politologije zaokupljena pretežito i u sve većoj mjeri izučavanjem upravo predmeta koji na prvi pogled pripadaju politici kao kulturi, i to u užem smislu političke kulture, te da se ona sama reproducira kao politička kultura. ; The article discusses the contribution of Croatian political science to the development of democracy in Croatia. The focus of the analysis is the concept of culture which author talks about in five steps. In the first step it is understood in the modern key, in the second step as different for nature and in the third as different from society. In the fourth step author differentiates political culture from political economy and political institutions, but in the fifth part there is an attempt to show culture as a fundamental part of politics, policy and polity. On the basis of these insights author shows that the matrix of Croatian political science is more and more devoted to scientific investigation of politics as culture as both study of political culture and as a source of development as politics as culture.