The purpose of this thesis is to develop knowledge about what responsible leadership is, as well as develop a theoretical model for responsible leadership in the perspective of caring science. The study takes as its point of departure the research tradition in caring science developed by Katie Eriksson and her colleagues at Åbo Akademi University in Vasa. The overarching methodological approach is Gadamer's (2004) hermeneutic philosophy. The scientific interest is mainly theoretical. The theory model is 'tested' in a clinical context in two hospitals. This implied that leaders were taught about the developed model. Thereafter the leaders 'translated' it into their own language and gave it meaning in their clinical context. The clinical part of the study can be regarded as a moment of application research in the sense of hermeneutic. Responsible leadership is treated in this thesis as aas a part of human existence and the model is not explicitly associated with leadership in organizations.
Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...
Odnos društva i prostora karakteriziran je dinamikom načina života, vrijednosti, normi i običaja koji pokreću razvojne procese. U taj odnos kulture i prirode, čovjek unosi društvene vrijednosti kojima djeluje na prirodne resurse. Stoga, socio-prostorna analiza uključuje različite aspekte: ekološki, ambijentalni, ekonomski, socijalni, kulturni, a odgovornost za različite procese kojima se prostor transformira može se pripisati različitim socijalnim akterima, među kojima lokalna zajednica ima posebnu ulogu. Suvremene planerske prakse, na temelju koncepata komunikativnog planiranja, sve više naglašavaju primjerenost pristupa "odozdo" i važnost uključivanja lokalne zajednice u sve faze planiranja i implementacije prostornih strategija. Pri tome treba naglasiti konsenzus oko dvije vrijednosti: ekološke i socijalne održivosti. Na njima se, posljedično, oblikuju i kriteriji djelovanja. Ekološka održivost odnosi se na zaštitu cjeline života i životnih uvjeta. Socijalna održivost odnosi se na uvođenje participativnog procesa, postizanje uravnotežene zajednice, socijalne kohezije i zajednice koja je pravedna, raznovrsna, povezana i demokratična. Ovim se nastoji osigurati razvoj koji bi bio ekološki održiv i socijalno nekonfliktan. Analiza socio-prostornog razvoja Sjeverozapadne Hrvatske obuhvatila je pet županija:. Na prvoj razini analizirani su prostorni planovi pet županija s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri uključuju dimenzije socijalne i ekološke održivosti. Na drugoj strani razmatrani su rezultati dva istraživanja stavova lokalnog stanovništva u pogledu participacije u zajednici i stavova o okolišu i rizicima. Rezultati su pokazali da je koncept ekološke održivosti prihvaćen od strane lokalnog stanovništva i uključen u plansku dokumentaciju. S druge strane, koncept socijalne održivosti nije uključen u županijske planove. Lokalna javnost kao partner, participacija, informiranje i jačanje lokalne demokracije nije implementirana u prostorne planove. Anketna istraživanja pokazala su da su ekološke vrijednosti visoko su izražene i čine dobru vrijednosnu osnovu razvoja. U pogledu praksi socijalne održivosti, oko 30% lokalnih stanovnika ovog prostora, u svakodnevnom životu sudjeluje u participativnom procesu. Rezultati upućuju na potrebu da se usklade normativna razina i svakodnevne prakse. Ideju o lokalnoj javnosti kao partneru u planiranju potrebno je afirmirati i na normativnoj razini, kroz prostorne planove, kako bi se ojačale demokratske procedure i stvorio okvir za efikasnije djelovanje civilnog sektora koji već i sada djeluje u lokalnim zajednicama. ; The relationship between society and space is characterized by lifestyle dynamics, values, norms and habits that drive development processes. In such interactions between culture and nature, people bring social values by which they affect natural resources. Therefore, socio-spatial analyses include different aspects: ecological, ambient, economic, social, cultural, while responsibility for the different processes that transform space can be associated with different social actors. Among them, the local community has a special role. Contemporary planning practices based on communicative planning concepts, more than ever, emphasize the relevance of the bottom-up approach as well as the importance of including local community in every phase of planning and implementing spatial strategies. To this end, it should be stressed that there is a consensus on two values: ecological as well as social sustainability, which in turn, also shape criteria for acting. Ecological sustainability refers to protecting conditions for life and life as a whole. Social sustainability refers to implementing participation, achieving balanced community, social cohesion and a just, diverse, connected and democratic community. In this way, we should try to ensure ecologically sustainable and socially unambiguous development. The analysis of socio-spatial development in North-west Croatia includes five counties. In the first stage, spatial planning documents are analysed in order to answer the extent to which they include dimensions of social and ecological sustainability. At the next stage, results of the two surveys are discussed regarding locals' attitudes about community participation as well as environmental attitudes. The results show that the concept of ecological sustainability is incorporated within planning documentation, and well-accepted by residents. On the other hand, the sociological sustainability concept is not included in the official planning documentation. The ideas of partnering with local community, and participating, informing and strengthening local democracy are not implemented in the spatial planning documents. Surveys have shown that high levels of ecological sustainability are a positive basis for development. Regarding social sustainability practices, approximately 30% of respondents have experience in participation processes in the local community. These results suggest a need to harmonise normative acts with life practices in the field of participation. The idea of the local public as partner in the planning procedures should be affirmed also at the normative level throughout spatial planning documents, in an attempt to improve democratic procedures and ensure the institutional framework for civil society actions that are already present in the local community.
