Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...
Odnos društva i prostora karakteriziran je dinamikom načina života, vrijednosti, normi i običaja koji pokreću razvojne procese. U taj odnos kulture i prirode, čovjek unosi društvene vrijednosti kojima djeluje na prirodne resurse. Stoga, socio-prostorna analiza uključuje različite aspekte: ekološki, ambijentalni, ekonomski, socijalni, kulturni, a odgovornost za različite procese kojima se prostor transformira može se pripisati različitim socijalnim akterima, među kojima lokalna zajednica ima posebnu ulogu. Suvremene planerske prakse, na temelju koncepata komunikativnog planiranja, sve više naglašavaju primjerenost pristupa "odozdo" i važnost uključivanja lokalne zajednice u sve faze planiranja i implementacije prostornih strategija. Pri tome treba naglasiti konsenzus oko dvije vrijednosti: ekološke i socijalne održivosti. Na njima se, posljedično, oblikuju i kriteriji djelovanja. Ekološka održivost odnosi se na zaštitu cjeline života i životnih uvjeta. Socijalna održivost odnosi se na uvođenje participativnog procesa, postizanje uravnotežene zajednice, socijalne kohezije i zajednice koja je pravedna, raznovrsna, povezana i demokratična. Ovim se nastoji osigurati razvoj koji bi bio ekološki održiv i socijalno nekonfliktan. Analiza socio-prostornog razvoja Sjeverozapadne Hrvatske obuhvatila je pet županija:. Na prvoj razini analizirani su prostorni planovi pet županija s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri uključuju dimenzije socijalne i ekološke održivosti. Na drugoj strani razmatrani su rezultati dva istraživanja stavova lokalnog stanovništva u pogledu participacije u zajednici i stavova o okolišu i rizicima. Rezultati su pokazali da je koncept ekološke održivosti prihvaćen od strane lokalnog stanovništva i uključen u plansku dokumentaciju. S druge strane, koncept socijalne održivosti nije uključen u županijske planove. Lokalna javnost kao partner, participacija, informiranje i jačanje lokalne demokracije nije implementirana u prostorne planove. Anketna istraživanja pokazala su da su ekološke vrijednosti visoko su izražene i čine dobru vrijednosnu osnovu razvoja. U pogledu praksi socijalne održivosti, oko 30% lokalnih stanovnika ovog prostora, u svakodnevnom životu sudjeluje u participativnom procesu. Rezultati upućuju na potrebu da se usklade normativna razina i svakodnevne prakse. Ideju o lokalnoj javnosti kao partneru u planiranju potrebno je afirmirati i na normativnoj razini, kroz prostorne planove, kako bi se ojačale demokratske procedure i stvorio okvir za efikasnije djelovanje civilnog sektora koji već i sada djeluje u lokalnim zajednicama. ; The relationship between society and space is characterized by lifestyle dynamics, values, norms and habits that drive development processes. In such interactions between culture and nature, people bring social values by which they affect natural resources. Therefore, socio-spatial analyses include different aspects: ecological, ambient, economic, social, cultural, while responsibility for the different processes that transform space can be associated with different social actors. Among them, the local community has a special role. Contemporary planning practices based on communicative planning concepts, more than ever, emphasize the relevance of the bottom-up approach as well as the importance of including local community in every phase of planning and implementing spatial strategies. To this end, it should be stressed that there is a consensus on two values: ecological as well as social sustainability, which in turn, also shape criteria for acting. Ecological sustainability refers to protecting conditions for life and life as a whole. Social sustainability refers to implementing participation, achieving balanced community, social cohesion and a just, diverse, connected and democratic community. In this way, we should try to ensure ecologically sustainable and socially unambiguous development. The analysis of socio-spatial development in North-west Croatia includes five counties. In the first stage, spatial planning documents are analysed in order to answer the extent to which they include dimensions of social and ecological sustainability. At the next stage, results of the two surveys are discussed regarding locals' attitudes about community participation as well as environmental attitudes. The results show that the concept of ecological sustainability is incorporated within planning documentation, and well-accepted by residents. On the other hand, the sociological sustainability concept is not included in the official planning documentation. The ideas of partnering with local community, and participating, informing and strengthening local democracy are not implemented in the spatial planning documents. Surveys have shown that high levels of ecological sustainability are a positive basis for development. Regarding social sustainability practices, approximately 30% of respondents have experience in participation processes in the local community. These results suggest a need to harmonise normative acts with life practices in the field of participation. The idea of the local public as partner in the planning procedures should be affirmed also at the normative level throughout spatial planning documents, in an attempt to improve democratic procedures and ensure the institutional framework for civil society actions that are already present in the local community.
Knjiga se bavi rodnim stereotipima i politikom Kraljevine Jugoslavije. Pri tome se polazi od pretpostavke da (rodni) stereotipi nisu puki kulturni balast društva, već da imaju značajnu ulogu u uspostavi uspješne komunikacije, izgradnji identiteta, ali i sustava vrijednosti društva. Nadalje, stereotipi nose prizvuk tradicionalnosti, bezvremenosti i prirodne uvjetovanosti te stoga imaju stabilizacijsku ulogu u vrijeme društvenih lomova (promjena političkih sustava, velikih ekonomskih kriza itd.). S druge strane, upravo se u vrijeme društvenih promjena propituje stari sustav vrijednosti i evocira revitaliziranje, redefiniranje ili odbacivanje određenih stereotipnih obrazaca. Konflikti koji nastaju na imaginarnoj razini u konačnici se prelijevaju na realne događaje i upravo je ta veza između kulturnih (rodnih) koncepata i političke realizacije glavna okosnica istraživanja na kojem se bazira ova knjiga. Razdoblje koje se obrađuje bogato je "lomovima":
Govoriti o odgoju i obrazovanju znači promatrati ih u kontekstu društva a njihove promjene u kontekstu društvenih promjena. Pod društvenim kontekstom podrazumijevamo obilježja društva kao što su: socijalna struktura društva (sistema), brzina društvenih promjena, raspolaganja društvenom moći, sustav vrijednosti, modernizacija škole, globalni društveni kontekst itd. i njihov utjecaj na obrazovne promjene. Odnos društva i obrazovanja nije politički problem, iako se tako prezentira kao pitanje obrazovnih reformi, nego je u biti sociokulturni problem kao problem razvoja društva. To znači da se ciljevi promjena u obrazovanju definiraju u kontekstu ciljeva društva. Za promjene u obrazovanju važno je utvrditi društvena očekivanja utjecaja obrazovanja na društvo kao i na mlade. U predmodernim društvima glavni cilj odgoja i obrazovanja bio je uklapanje mlade populacije u društvo i prilagođavanje društvu. Dakle, kulturna reprodukcija samoga društva. Kao društva s niskim i sporim stupnjem promjena imala su i niske (skromne) zahtjeve za promjenama (reformiranjem obrazovanja). Moderno društvo, pogotovo ono na današnjem stupnju razvoja, proživljava brze promjene i zahtijeva obrazovanja koje će više ubrzati društvene promjene, poglavito one koje omogućavaju brži razvoj u društvu i društva u cjelini te osposobiti generacije za aktivnu ulogu u društvu. Ako društvo shvaćamo kao stalnu promjenu socijalnih odnosa i struktura, onda su i obrazovne promjene (reforme) permanentno društvena potreba. U prilogu se govori o nekim obilježjima i promjenama društva te utjecaju na obilježja obrazovanja, ali i na kulturne promjene. ; Education may not be analyzed without studying the social context; similarly, educational reform may not be examined without a better understanding of the context of social changes. Social context is defined as a set of social characteristics, such as: key social changes and the speed thereof; value systems within a society; impact of society as a system on education as one of its subsystems. The relationship between society and education is not a political one, even though it is often portrayed as such, especially when the emphasis is placed on the issue of educational reform. It is rather a socio-cultural problem, connected to the issues surrounding social development. Therefore, the goals of educational reform must be defined within the wider context of social goals. In order to conduct changes in education, it is important to define what the society expects from education. In premodern societies, the main goal of upbringing and education was to socialize young people into the wider society. In other words: social reproduction. Being of a low and slow level of change, they had a low-level demand for educational reforms as well. Modern societies, and especially highly developed contemporary ones, undergo fast changes and demand education that will accelerate social changes and enable a more rapid development within certain areas of the society, as well as the society as a whole. If society is understood as a place of constant change in social relations and structures, then educational changes (reforms) ought to be considered a permanent and crucial aspect thereof. We will further discuss several social characteristics and changes, as well as the impact of those changes on both education and culture.
The author analyzes the controversial concept of globalization from its technological, political, cultural, economic, & social aspects. He refers to S. Huntington, & also to J. Gray, & uses P. Chatterjee's arguments on nationalist strategy & politics. Jameson concludes that combination, social collective, & global regulation are at the core of all strategically successful responses to the globalization trends. Adapted from the source document.
Po načelu samoodločbe imajo ljudstva pravico do suverenosti, ki je razdeljena na notranjo in zunanjo samoodločbo. Notranja samoodločba se kaže v pravici do kulturnega, socialnega in ekonomskega razvoja, medtem ko se zunanja najbolj kaže v pravici do oblikovanja svoje države in do nastopanja v mednarodnopravnem prostoru kot suveren subjekt. Teorijo je v mednarodnih dokumentih po koncu druge svetovne vojne začela razvijati OZN, ki je notranjo samoodločbo priznala vsem ljudstvom, medtem ko je zunanjo omejila na kolonialna ljudstva in pri njihovi definiciji ubrala zelo ozko razlago. Druga polovica 20. stoletja je posledično prinesla nastanek ogromnega števila novih držav, zlasti na afriškem in azijskem kontinentu. Več ali manj se vse centralne vlade soočajo z obstojem skupine ali skupin ljudi, ki imajo drugačne kulturne, jezikovne in socialne značilnosti. Pristop vsake centralne vlade do teh skupin ljudi je različen, vendar je v zadnjih stotih letih možno opaziti, da imajo več posluha za njihove potrebe in priznavanja različnih oblik samoupravljanja. Centralne vlade z njimi sprejemajo mednarodne sporazume, ki se zapišejo v ustavo. Teorija pozna dva različna modela, ki skušata pojasniti sanacijsko pravico do samoodločbe, to je zunajpravne pravice do odcepitve, ki naj bi popravila nepravično stanje. Naloga vzame pod drobnogled sanacijsko pravico do odcepitve avtorja Allena Buchanana. Buchanan namreč priznava pravico ljudstvom, ki so grobo zatirani s strani države, odcepitev pa bi predstavljala sanacijo. Katalonija je že več stoletij del Kraljevine Španije. Po španski ustavi ima status avtonomne regije, na podlagi katere ima določene specifične pravice. Kataloncem je po mednarodnem pravu skoraj nemogoče priznati pravico do zunanje samoodločbe, čemur tudi ni naklonjena španska ustava. Nemiri v zadnjem desetletju nakazujejo, da v Španiji nekaj ni v redu, zato je treba morebitno rešitev poiskati v teorijah, kot je sanacijska pravica do samoodločbe. ; According to the principle of self-determination, peoples have the right to sovereignty, which is divided into internal and external self-determination. Internal self-determination is manifested in the right to cultural, social and economic development, while external self- determination is most evident in the right to form one's country and to act as a sovereign entity in the international legal space. The theory was developed in international documents after the end of World War II by the UN, which recognized internal self-determination for all peoples while restricting external ones to colonial peoples and defining a very narrow interpretation in their definition. The second half of the 20th century, in turn, brought about the emergence of a huge number of new countries, especially in the African and Asian continents. More or less all central governments are confronted with the existence of a group or groups of people with different cultural, linguistic and social characteristics. The approach of each central government to these groups of people is different, but over the last hundred years, it can be observed that they have more of an ear for their needs and for recognizing different forms of self-government. Central governments sign international agreements with them and adopt them into constitution. Theory knows two different constructs that seek to explain the remedial right to self-determination, that is, the unlawful right to secession, which is to remedy an unjust state. The task under scrutiny takes the remedial right to secede Allen Buchanan. Buchanan recognizes the right of people who are severely oppressed by the state, and secession would mean a remedial action. Catalonia has been part of the Kingdom of Spain for centuries. Under the Spanish Constitution, it has the status of an autonomous region, on the basis of which it has specific rights. It is almost impossible for Catalans to recognize the right to external self-determination under international law, which is not favored by the Spanish Constitution. The unrest of the last decade suggests that something is not right in Spain, so any solution must be sought in theories such as the remedial right to self-determination.
Ovaj diplomski rad odgovara na istraživačko pitanje: kako se razvijala proračunska transparentnost u Gradu Bjelovaru za vrijeme aktualnog mandata lokalne vlasti u periodu 2017.-2020.? Provedena je studija slučaja u kojoj su korištene dvije kvalitativne metode prikupljanja podataka – intervju i analiza dokumenata. Prikupljena građa kodirana je prema pravilima kvalitativne analize sadržaja. U zaključku rada iznosi se kako se razvoj proračunske politike u Bjelovaru može odrediti, iako uz neke manjkavosti, kao primjer ili aspekt dobrog upravljanja. Zajednička načela lokalne proračunske politike i koncepta dobrog upravljanja su – transparentnost i odgovornost. Četiri su glavna i relevantna elementa razvoja proračunske politike Bjelovara: transparentnost kao cilj, aplikacija Transparentno i projekt "Grad Bjelovar – najtransparentniji grad u Hrvatskoj" kao osnovni instrumenti, gradonačelnik kao ključan akter zajedno sa svojim suradnicima i građani kao glavna ciljana skupina. Upravo je iscrpan pregled difuzne i nejasne literature o konceptu dobrog upravljanja koji je relativno nov u području javnih politika, i sistematičan prikaz svih autora koji ga definiraju na različite načine, važan doprinos ovog znanstvenog rada. Ovaj rad predstavlja politološki pogled na ekonomsku temu te ističe važnost proceduralne dimenzije transparentnosti – važno je kako se odlučivalo o procesu. ; This paper attempts to provide an answer to the following research question: how did the budgetary transparency develop in the city of Bjelovar during the term of office of the current local authorities in the period between 2017 and 2020? In order to do that, a case study was undertaken, for which the two qualitative data collection methods were used – the interview and the document analysis. The collected data has been coded in accordance with the rules of qualitative data analysis. In its conclusion, this paper states that the development of budgetary transparency in the city of Bjelovar can be labeled, despite some defects, as an example of an ...
Krajem 2013. i u 2014. Hrvatsku su obilježile dvije vrlo različite promjene u statusu seksualnih manjina. Prvo, ustavnim referendumom istospolnim partnerima onemogućio se pristup instituciji braka. Drugo, novim Zakonom o životnom partnerstvu omogućila im se većina bračnih prava, osim zajedničkog usvajanja djece. Ovo jasno ilustrira sukobljene trendove hrvatskog društva. S jedne strane, poboljšanja u položaju seksualnih manjina mogla su se uočiti još 1970.-ih i 1980.-ih, a nakon prekida tih pozitivnih trendova 1990.-ih, do poboljšanja dolazi posebice 2000.-ih. Istodobno, mnoge formalne pozitivne promjene nisu bile popraćene i promjenama u heteronormativnim i homofobnim praksama hrvatskog društva koje pak postaju očevidne kroz pregled izabranih aspekata socijalne isključenosti seksualnih manjina u sva četiri sustava socijalne isključenosti (demokratsko-pravnom, radno-tržišnom, sustavu socijalne dobrobiti te obiteljskom i sustavu lokalne zajednice) koji se u ovom radu prvenstveno temelji na rezultatima EU LGBT studije iz 2012. godine i koji je nadopunjen rezultatima recentnih domaćih istraživanja vezanih uz LGBT tematiku. ; At the end of 2013 and in 2014, Croatia was marked by two very different changes in the status of sexual minorities. Firstly, same-sex partners were banned from the institution of marriage by a constitutional referendum. Secondly, the new Life Partnership Act provided the same-sex partners with most marital rights, except the joint-adoption right. This clearly illustrates conflicted trends of Croatian society. On one hand, improvements in the status of sexual minorities could have been noted as early as in 1970s and 1980s. After a break in these positive trends in the 1990s, the status of sexual minorities was particularly improved in the 2000s. Nevertheless, many of these positive changes were not accompanied by changes in the hetero-normative and homophobic practices of the Croatian society. This becomes evident in the overview of selected aspects of social exclusion of sexual minorities in all four systems of social exclusion (the democratic and legal system, the labour market, the welfare system, and the family and community system) that is, in this paper, primarily based on the results of the 2012 EU LGBT study, and complemented with the results of recent Croatian LGBT-related studies.
This paper aims to present the development of the social dimension of higher education and the importance of developing social support through competent and professional counselling for students. The establishment of the European Higher Education Area (EHEA) and the social dimension of higher education dedicated to student support ensued from the acknowledged need to advance higher education in the European Union. Along with different measures of student support (such as financial aid, streamlined administrative requirements for admission, institutional support in housing, transportation, food, and health care), social support services, such as guidance and counselling, equally represent a significant aspect of the social dimension. Dedicated institutional structures provide formal social support such as student counselling centres, which offer individual or group counselling and support students in overcoming the challenges of the academic experience. Finally, the activities concerning the social dimension of higher education focus on vulnerable groups, as well as the role and the importance of further developing counselling support at higher education institutions in Croatia. ; Cilj je rada prikazati razvoj socijalne dimenzije visokoga obrazovanja te važnost razvoja socijalne podrške kroz stručno i profesionalno savjetovanje namijenjeno studentima. Svijest o potrebi unaprjeđenja visokoga obrazovanja u Europskoj uniji vodila je utemeljenju jedinstvenoga područja europskoga obrazovanja tzv. EHEA (European High Educatian Area) i unutar njega, posebnoga područja koje se bavi podrškom studiranju kroz tzv. socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja. Uz različite mjere pomoći studentima u vidu financijskih potpora, jednostavnijih i olakšanih administrativnih pravila upisa, institucijske podrške u vidu stanovanja, prijevoza, hrane i zdravstvene pomoći. Važan dio te socijalne dimenzije odnosi se na usluge pružanja socijalne podrške u smislu usmjeravanja i savjetovanja. Formalna socijalna podrška ostvaruje se preko specijaliziranih institucionalnih usluga kao što su studentska savjetovališta koja nude usluge individualnoga ili grupnoga savjetovanja i pomaganja studentima u prevladavanju izazova na koje nailaze u akademskom životu. Zaključno rad kroz socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja stavlja fokus na ranjive skupine te ulogu i važnost daljnjega razvoja savjetovališne podrške na visokim učilištima u Hrvatskoj.
Srpska demokratska stranka (akr. SDS) bila je radikalna, etnonacionalistička stranka srpskoga puka koja je osnovana 17. veljače 1990. na platou ispred Željezničkoga kolodvora u Kninu, a 6. ožujka 1990. upisana je u Registar društvenih organizacija SR Hrvatske. Osnivačkoj skupštini nazočilo je sedam tisuća građana srpske nacionalnosti koji su aklamacijom podržali pročitani programski dokument. SDS osnovao je akademik Jovan Rašković, šibenski psihijatar, pod "dirigentskom palicom" srbijanske Službe državne bezbednosti (akr. SDB), na čijem se čelu u to vrijeme nalazio haški optuženik Jovica Stanišić, vjerni Miloševićev sljedbenik. SDS je imao vodeću političku ulogu u ratnim događanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njezini su članovi organizirali naoružavanje Srba, podržavali ubijanje, protjerivanje i druge ratne zločine protiv pripadnika nesrpskoga puka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Općinski je odbor SDS-a za Općinu Podravska Slatina na čelu s Milunom Karadžićem na području Općine Podravska Slatina organizirao naoružavanje srpskoga puka, iskazao građanski neposluh i blokirao rad Općinske skupštine Podravska Slatina. Nakon SDS-ove blokade rada Izvršnoga vijeća Općinske skupštine Podravska Slatina reagirao je ministar pravosuđa i uprave Branko Babac. On je 24. srpnja 1991. donio Naredbu o poduzimanju posebnih mjera u općini Podravska Slatina kojom je raspuštena Skupština Općine Podravska Slatina, a istovremeno je imenovao povjerenika Vlade Republike Hrvatske. ; The Serbian Democratic Party (SDS) was a radical ethnic-nationalist Serbian party, founded on the platform in front of the railway station in Knin on February 17, 1990 and registered in the Register of Social Organizations of the Socialist Republic of Croatia on March 6, 1990. The Founding Assembly was attended by seven thousand citizens of Serbian nationality, who gave their support to the program document by acclamation. Academician Jovan Raskovic, a psychiatrist from Sibenik, founded SDS under control of the Serbian State Security Sevice ("SDB"), at that time led by the Hague indictee Jovica Stanisic, a faithful Milosevic follower. SDS had a leading political role in war events in Croatia and Bosnia and Herzegovina. Its members organized the arming of Serbs, supported killing, expelling and other war crimes against non-Serbs in the territory of Croatia and Bosnia and Herzegovina. SDS Municipal Committee for the Municipality of Podravska Slatina headed by Milun Karadic organized the arming of Serbs in the area of the Municipality of Podravska Slatina, expressed civil disobedience and blocked the functioning of the Municipal Assembly of Podravska Slatina. After SDS had blocked the function of the Executive Council of the Municipal Assembly of Podravska Slatina, a reaction came from the Justice and Administration Minister Branko Babac. On July 24, 1991 he issued the Order to take special measures in the Municipality of Podravska Slatina, whereupon the Assembly of the Municipality of Podravska Slatina was dissolved and a Commissioner of the Croatian Government was appointed at the same time.