Uz pomoć relevantne literature u radu se analiziraju društveni aspekti starenja i obolijevanja. Autor zaključuje da ni jedna znanstvena teorija izdvojeno ne sadrži ključ rješenja za istraživanja tih složenih procesa i položaja osoba starije životne dobi u suvremenom društvu te da je najprimjereniji interdisciplinarni pristup. Da bi se ostvario zadani cilj ovoga članka, u tekstu se raspravlja: a) o teorijama koje pomažu upoznavanju starosti i starenja te omogućuju definiranje socijalne i zdravstvene politike u konkretnim uvjetima, što izravno utječe na odnos pojedinca, obitelji i društva prema sve većoj grupi starijih i bolesnih osoba, te b) o spoznaji starosti i starenja kroz prošlost i sadašnjost koja pomaže afirmaciji onih obrazaca ponašanja i aktivnosti koji su alternativa jednostranom, stigmatiziranom, ponekada i segregacijskom odnosu prema osobama starijim od 65 godina. To može pomoći da institucionalno vođene reforme socijalne skrbi i zdravstvenoga sustava omoguće kvalitativno drukčiji, u nekim segmentima i posve različit odnos prema starijima kako se taj dio društva ne bi osjećao suvišnim i odbačenim od obitelji i društva u inače teškim uvjetima tranzicije te kako bi se našli odgovori na sve složenija i aktualnija socijalna, zdravstvena, pravna, ekonomska i etička pitanja koja su u nas: a) aktualna, b) nedovoljno obrađena, c) bez sustavnoga i sveobuhvatnoga prikaza. ; With the help of relevant literature the paper analyses social aspects of ageing and getting ill. The author concludes that none of the scientific theories by themselves hold the solution for studying these complex processes and the position of old people in the modern society, and that the interdisciplinary approach is the best. To accomplish the set goal, the article discusses: a) theories that help us understand old age and ageing, and allow us to define social and healthcare policies in everyday conditions, which directly affects the attitude of individuals, families and the society towards the constantly growing group of old and ill ...
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedinstvene. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene čimbenike koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Istražujući stanje u društvu, nastoji se pronaći takve oblike društvenoga života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest: kako stil života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Osnovni cilj ovih istraživanja jest učiniti te spoznaje pristupačnima svim slojevima stanovništa, bez obzira na društveni položaj. Na taj su se način društvene znanosti, posebice sociologija medicine, etablirale kao akademska disciplina u zapadnim razvijenim državama (SAD-u, Njemačkoj itd.), gdje su se razvile odgovarajuće metode istraživanja koje postižu nedvojbene rezultate o stanju, razvoju i projekcijama društva. U realizaciji socioloških istraživanja zdravlja i bolesti u hrvatskim društvenim znanostima potrebno je afirmirati sociološki teorijsko-metodološki pristup primjeren ekonomskim, kulturnim, pravnim, etičkim i političkim promjenama u Hrvatskoj na pragu XXI. stoljeća. Služeći se bogatim iskustvima sociologije medicine zapadnih zemalja, prije svega SAD-a, hrvatski sociolozi medicine trebaju pratiti stanje zdravlja tranzicijskoga društva u kojemu dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva i nemezis. Na taj način društvene znanosti pomoći će u spoznaji društva o sebi i potrebnim mjerama u njegovoj izgradnji tijekom složenoga procesa tranzicije, što ima izravan utjecaj na zdravstvene, ali i na općedruštvene ishode. ; There is no idea of sickness and health which would be the same for all people. Different ways of understanding sickness and health are directly ...
Rad obuhvaća pregled redatelja i filmova Novoga Hollywooda te društveno-politički kontekst i mijene u američkome načinu života, koje su prethodile nastanku tzv. blockbustera, odnosno novožanrovskih filmova. U radu će biti riječ o svježem autorskom pristupu žanrovskomu filmu generacije školovanih redatelja koji će u svojim djelima uspješno revalorizirati žanr, a od kojih će nekolicina marketinškom stručnošću osigurati nastavke svojih filmova u (i danas vrlo popularnomu) obliku franšize. Kroz analizu opusa novoholivudskih redatelja mlađe, a dijelom i starije, generacije demonstrirat će se njihov odnos prema društvenim i političkim okolnostima, revitalizacija marginaliziranih žanrova kao i stilska obilježja filmova, poput intertekstualnosti, citatnosti, pastiša, hommagea (posvete) itd. ; The paper includes an overview of New Hollywood directors and their films, as well as the sociopolitical context and changes in the American way of life that preceded the arrival of the so-called blockbusters, i.e. new genre films. The paper will discuss a new approach to the genre film by a generation of educated directors who will successfully renew genre in their works and, in some cases, make sequels in the form of (even today very popular) franchise. The analysis of some works made by a younger and partly older generation will show their relation to social and political circumstances, revitalization of marginalized genres, as well as stylistic features such as: intertextuality, citations, pastiche, homage (dedication), etc.
Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...
Odnos društva i prostora karakteriziran je dinamikom načina života, vrijednosti, normi i običaja koji pokreću razvojne procese. U taj odnos kulture i prirode, čovjek unosi društvene vrijednosti kojima djeluje na prirodne resurse. Stoga, socio-prostorna analiza uključuje različite aspekte: ekološki, ambijentalni, ekonomski, socijalni, kulturni, a odgovornost za različite procese kojima se prostor transformira može se pripisati različitim socijalnim akterima, među kojima lokalna zajednica ima posebnu ulogu. Suvremene planerske prakse, na temelju koncepata komunikativnog planiranja, sve više naglašavaju primjerenost pristupa "odozdo" i važnost uključivanja lokalne zajednice u sve faze planiranja i implementacije prostornih strategija. Pri tome treba naglasiti konsenzus oko dvije vrijednosti: ekološke i socijalne održivosti. Na njima se, posljedično, oblikuju i kriteriji djelovanja. Ekološka održivost odnosi se na zaštitu cjeline života i životnih uvjeta. Socijalna održivost odnosi se na uvođenje participativnog procesa, postizanje uravnotežene zajednice, socijalne kohezije i zajednice koja je pravedna, raznovrsna, povezana i demokratična. Ovim se nastoji osigurati razvoj koji bi bio ekološki održiv i socijalno nekonfliktan. Analiza socio-prostornog razvoja Sjeverozapadne Hrvatske obuhvatila je pet županija:. Na prvoj razini analizirani su prostorni planovi pet županija s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri uključuju dimenzije socijalne i ekološke održivosti. Na drugoj strani razmatrani su rezultati dva istraživanja stavova lokalnog stanovništva u pogledu participacije u zajednici i stavova o okolišu i rizicima. Rezultati su pokazali da je koncept ekološke održivosti prihvaćen od strane lokalnog stanovništva i uključen u plansku dokumentaciju. S druge strane, koncept socijalne održivosti nije uključen u županijske planove. Lokalna javnost kao partner, participacija, informiranje i jačanje lokalne demokracije nije implementirana u prostorne planove. Anketna istraživanja pokazala su da su ekološke vrijednosti visoko su izražene i čine dobru vrijednosnu osnovu razvoja. U pogledu praksi socijalne održivosti, oko 30% lokalnih stanovnika ovog prostora, u svakodnevnom životu sudjeluje u participativnom procesu. Rezultati upućuju na potrebu da se usklade normativna razina i svakodnevne prakse. Ideju o lokalnoj javnosti kao partneru u planiranju potrebno je afirmirati i na normativnoj razini, kroz prostorne planove, kako bi se ojačale demokratske procedure i stvorio okvir za efikasnije djelovanje civilnog sektora koji već i sada djeluje u lokalnim zajednicama. ; The relationship between society and space is characterized by lifestyle dynamics, values, norms and habits that drive development processes. In such interactions between culture and nature, people bring social values by which they affect natural resources. Therefore, socio-spatial analyses include different aspects: ecological, ambient, economic, social, cultural, while responsibility for the different processes that transform space can be associated with different social actors. Among them, the local community has a special role. Contemporary planning practices based on communicative planning concepts, more than ever, emphasize the relevance of the bottom-up approach as well as the importance of including local community in every phase of planning and implementing spatial strategies. To this end, it should be stressed that there is a consensus on two values: ecological as well as social sustainability, which in turn, also shape criteria for acting. Ecological sustainability refers to protecting conditions for life and life as a whole. Social sustainability refers to implementing participation, achieving balanced community, social cohesion and a just, diverse, connected and democratic community. In this way, we should try to ensure ecologically sustainable and socially unambiguous development. The analysis of socio-spatial development in North-west Croatia includes five counties. In the first stage, spatial planning documents are analysed in order to answer the extent to which they include dimensions of social and ecological sustainability. At the next stage, results of the two surveys are discussed regarding locals' attitudes about community participation as well as environmental attitudes. The results show that the concept of ecological sustainability is incorporated within planning documentation, and well-accepted by residents. On the other hand, the sociological sustainability concept is not included in the official planning documentation. The ideas of partnering with local community, and participating, informing and strengthening local democracy are not implemented in the spatial planning documents. Surveys have shown that high levels of ecological sustainability are a positive basis for development. Regarding social sustainability practices, approximately 30% of respondents have experience in participation processes in the local community. These results suggest a need to harmonise normative acts with life practices in the field of participation. The idea of the local public as partner in the planning procedures should be affirmed also at the normative level throughout spatial planning documents, in an attempt to improve democratic procedures and ensure the institutional framework for civil society actions that are already present in the local community.
