Suchergebnisse

Kolaps reda i rasprostranjeno nasilje u Albaniji 1997. godine prouzročilo je pad Vlade i smrt oko 2.000 osoba. Neredi 1997. godine bili su posljedica propasti špekulativnih financijskih piramidalnih shema koje su nalikovale ratnoj ekonomskoj strukturi. Tijekom događaja 1997. godine došlo je do konfiskacije i krađe državne imovine velikih razmjera. Tranzicijsko razdoblje Albanije iz komunističkog u demokratski sustav, započeto 1990. godine, dovelo je do uspostave novih struktura za profitiranje od resursa te zemlje. Neke od tih političkih i ekonomskih struktura nestale su kao posljedica događaja 1997. godine, a druge, uključujući njihove strukturalne posljedice, i dalje su prisutne i imaju utjecaj na političku stabilnost i ekonomski napredak zemlje. Danas možemo ocijeniti uspjehe i neuspjehe Albanije na temelju napretka te zemlje od događaja 1997. godine. U članku se analiziraju događaji 1997. godine kao i transformacija albanskih političkih i ekonomskih struktura između 1997. i 2016. godine, uzimajući u obzir postignuća i neuspjehe. Iz perspektive uspješnosti sagledava se način na koji se zemlja nosila s izgradnjom mira i razvojnom agendom nakon 1997. godine. Razmatraju se čimbenici koji su doveli do neuspješnosti države 1997. godine, kao i oni nakon toga, a koji su pridonijeli povijesnoj uvjetovanosti do trenutnog političkog konteksta države. Premda se mnogo pisalo o 1997. godini, vrlo je malo provedenih analiza iz perspektive istraživanja neuspješnih država. U tom kontekstu u članku se pokušava ponuditi Albanija kao primjer studije slučaja transformativnog procesa od ustanka do sadašnje situacije obilježene kao mješavina uspjeha i neuspjeha. U ovom se članku ukazuje na nekoliko pouka koje bi mogle biti od koristi za strategije usmjerene prema procesu transformacije. ; In 1997 Albania experienced a collapse of order and widespread violence, which resulted in a situation where the government was overthrown and some 2,000 people were killed. The 1997 disorder came as a result of the collapse of fraudulent financial pyramid schemes that had all the features of a war-like economic structure. During the 1997 events, large-scale confiscation and stealing of state assets occurred. Albania's transitional period from communism to democracy, which began in 1990, led to the establishment of new structures for profiting from the country's resources. Some of these political and economic structures, in the aftermath of the 1997 events, disappeared and others, including their structural effects, persist and have had an impact on the country's political stability and economic progress. Today, both the successes and failures of the country are assessed based on the progress that the country has made since the 1997 events. The paper analyses the 1997 events and the transformation of Albania's political and economic structures between 1997 and 2016, considering both achievements and failures. It looks at how the country has dealt with the post-1997 peace-building and development agenda from the perspective of it being a success. It looks at the factors that led to state failure in 1997 and at the factors that continue and have generated a path dependency to the current political context of the country. Although a lot has been written concerning the 1997 events, very little analysis has been conducted concerning what it means from the perspective of research on state failure. In this context, the proposed paper seeks to offer Albania as a case study example of a transformation process, from the uprising to the current situation, which is characterized as a mixture of successes and failures. The belief is that the proposed paper will point to some lessons learned for the strategies directed at the transformation processes.

Ruski inozemni turizam poznat je na svjetskom turističkom tržištu. Izvoz turističkih usluga u Rusiju zabranjen je sankcijama za ekonomije mnogih zemalja. U današnje vrijeme prisutne su nove tendencije koje bi trebale radikalno promijeniti strukturu ruskog domaćeg turizma i utjecati na inozemni turizam. Za to postoje vanjski i unutarnji tržišni i politički razlozi. U Rusiji država potiče razvoj domaćeg turizma različitim programima i strategijom njegova razvoja. Poduzetničke aktivnosti, konkurencija, investicija u turizam i turistička infrastruktura također su u porastu. U današnjoj Rusiji vidljiva je promjena od "inozemnog turizma" prema "domaćem turizmu". Ovo posljednje donosi dodatne prihode ruskim regijama. Sadašnja ekonomska i politička situacija doprinosi tom procesu. Pad prihoda uzrokovan ekonomskom krizom prisiljava Ruse da manje putuju u inozemstvo, a raste broj putnika u domaće jeftinije destinacije. Suočena s ekonomskim sankcijama ruska državna tijela traže unutrašnje investicije i mogućnosti smanjenja troškova uvoza. Počeli su više pažnje posvećivati domaćem turizmu. Pod sloganom "supstitucija uvoza" i "protusankcije" neke restrikcije koje utječu na međunarodni turizam, preferencije prema domaćem turizmu i stimulacija potražnje elaborirane su u ovom radu. Također i restrikcije inozemnog turizma kao i zabrana stranim kompanijama da djeluju na ruskom turističkom tržištu postali su politički faktor. Pad ruskog inozemnog turizma jača konkurenciju među svojim destinacijama, a povezano je i s Republikom Hrvatskom. Broj ruskih turista u Hrvatskoj pada iz godine u godinu. S jedne strane to može imati negativan utjecaj na hrvatsko turističko tržište, a s druge strane može otvoriti nove mogućnosti za pronalaženje načina da se privuče više posjetitelja iz Hrvatske. Smatramo da to može biti u interesu Hrvatske. ; Russian outbound tourism is well noticed in the World Tourist Market. Exporting tourist services to Russia has been the boon for the economies of many countries. Nowadays new tendencies are being revealed which should radically change the structure of Russian national tourism and influence the International tourism. There are outer and inner, market and political reasons for that. In Russia the government supports the inner and inbound tourism by means of programs and the strategy of its development. Entrepreneurial activities, competition, investment in tourism and tourist infrastructure are growing as well. In nowadays Russia the shift from "The industry of outbound tourism" to "The industry of national tourism" is well seen. The latter brings additional revenues to Russian regions. Current economic and political situation is contributing to this process. The economic-crisis-related decline in incomes pushes Russians to travel abroad less and instead increases the number of travelers within the country to cheaper destinations. Facing economic sanctions Russian authorities search for inner investment and the possibilities to reduce the cost of import. They started paying more attention to inner tourism. Under the slogans of "import-substitution" and "counter-sanctions" some restrictions on outbound tourism, preferences for the national tourism industry, and stimulation of consumers' demand were elaborated in this paper. Also the outbound tourism restrictions, prohibition for some foreign companies to act on Russian tourist market became a political factor. The decline of Russian outbound tourism strengthens the competition among its destinations. It is related to Republic of Croatia. The number of Russian visitors to Croatia declines from year to year. On the one hand it may have negative influence on Croatian tourist market, on the other – it opens new possibilities to find ways to attract more visitors from Russia. We suppose that it may be in the interest of Croatia.

Temeljno pitanje na koje ovaj rad pokušava dati odgovor jest zašto je demokratska transformacija bila uspješna u Tunisu, a u Egiptu i Alžiru nije. Istraživanju je primarno pristupljeno sa stajališta deskriptivno-empirijskih teorija aktera, iako su korištene i kulturalističke teorije kako bi se bolje razumjele političke ideje i stavovi islamističkih aktera. Strategija istraživanja je fokusirana komparativna studija triju slučajeva – Tunisa, Egipta i Alžira – odnosno intraregionalna komparativna studija, budući da je riječ o zemljama koje pripadaju podregiji Sjeverne Afrike kao podsustavu regije Bliskog istoka. Komparativna studija ima različite ishode na ovisnoj varijabli kako bi se izbjegla neprirodna selekcijska pristranost te postigao kvazieksperimentalan efekt. Hipoteza koja je ponuđena glasi da je Tunis imao mekši civilni autoritarni režim koji je dopuštao interakciju i suradnju oporbenih i režimskih elita, a što je rezultiralo političkim dogovorom te, posljedično, uspješnom demokratskom tranzicijom. U slučaju Egipta i Alžira interakcija oporbenih i režimskih elita imala je prvenstveno oblik sukoba te je izostao politički dogovor, a time i demokratska tranzicija. Neovisne varijable koje su izolirane u teorijskoj raspravi jesu: karakter prethodnog autoritarnog režima, uloga vojske, tip opozicije i vlasti, obrasci interakcije opozicije i vlasti, obrasci tranzicije u demokraciju. Uz te varijable, analiza obuhvaća i kolonijalno razdoblje koje je bitno zato što pokazuje jesu li te zemlje imale neko prethodno demokratsko iskustvo, je li ono imalo neki utjecaj na kasniju demokratizaciju, kakve su političke elite nastale u tom razdoblju i, konzekventno, kakav su oblik autoritarnog sustava kasnije izgradile. Iz analize proizlazi zaključak da je glavna hipoteza potvrđena. Tunis je bio "mekši" autoritarni režim, što je omogućilo suradnju starih i novih elita koja je rezultirala političkim dogovorom, a time i uspješnom demokratskom tranzicijom. U Egiptu i Alžiru je sukob starih i novih elita onemogućio uspješnu demokratizaciju. ; The main question this thesis tries to provide an answer to is why democratic transformation was successful in Tunisia, but not in Egypt and Algeria. The research approach is primarily rooted in descriptive-empirical actor theories, although culturalist theories were used as well, as to better understand the political ideas and stances of Islamist actors. The research strategy is a focused comparative three-case-study – comprising Tunisia, Egypt, and Algeria – i.e. an intra-regional comparative study since these countries belong to the subregion of North Africa, which is a subsystem of the Middle Eastern region. The comparative study has different outcomes on the dependent variable, in order to avoid unnatural selection bias and achieve a quasi-experimental effect. The proposed hypothesis claims that Tunisia had a softer civilian authoritarian regime which permitted interaction and cooperation of opposition and regime elites, which resulted in a political agreement and, subsequently, a successful democratic transition. In the cases of Egypt and Algeria, the interaction of opposition and regime elites primarily took the form of conflict, with a lack of a political agreement, and thus democratic transition. The independent variables which were isolated in the theoretical discussion were the following: the character of the previous authoritarian regime, the role of the army, opposition and government type, patterns of opposition-government interaction, patterns of transition to democracy. In addition, the analysis encompasses the colonial period as well, which is important because it demonstrates whether these countries had the previous democratic experience, whether it had some influence on later democratization, what kinds of political elites emerged in that period and, consequently, what form of an authoritarian regime they later established. The analysis provides the conclusion that the main hypothesis was confirmed. Tunisia was a "softer" authoritarian regime, which had enabled the cooperation of old and new elites, which resulted in a political agreement, and thus a successful democratic transition. In Egypt and Algeria, the conflict of old and new elites prevented successful democratization.

Provedena znanstvena istraživanja upozorila su na visoke troškove ispunjavanja carinske obveze u Republici Hrvatskoj. Oni su, između ostalog, uzrokovani problemima vezanim uz carinsko osoblje te vrijeme trajanja carinskih postupaka. Kako je Carinska uprava bitan čimbenik u reguliranju odnosa u međunarodnoj trgovini i prometu robom između Republike Hrvatske i inozemstva, mora postići veću efikasnost koja će se ogledati u većoj brzini i pouzdanosti u provođenju postavljenih zadaća. Osim toga, pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji imat će kao posljedicu pojavu konkurentskih uvjeta za hrvatsku carinsku službu za to što tvrtke iz država članica mogu birati mjesto gdje će provoditi carinske postupke, čime joj se postavljaju novi standardi poslovanja. Istraživanje organizacije hrvatske carinske službe rezultiralo je utvrđivanjem osnovnih nedostataka i kritičnih elemenata u njezinu radu. Predlaže se redefiniranje provođenja procesa osnivanjem procesnih timova prema izvršenju carinskog postupka kroz koordinaciju procesnih aktivnosti te primjenom centraliziranog sustava upravljanja rizicima. Time je moguće postići ekonomičniji način oblikovanja radnih procesa i skraćivanje vremena potrebnog za obavljanje carinskih postupaka. ; Scientific researches indicated high costs of customs compliance in Croatia, caused – among others – by problems connected with customs servants and duration of customs procedures. Customs Directorate presents an important factor in international trade and transit of goods between Croatia and foreign countries. It must achieve higher level of efficiency in a sense of faster and more reliable performances. Along with that, one of the consequences of accession of the Republic of Croatia to the European Union will be occurrence of competition, because companies from the European Union can choose place or country in which they will clear their goods. That will set up new standards of doing business. Researches of the Croatian customs service organization have emphasized basic lacks and critical elements of the existing business processes. Because of that, redefinition of such processes by forming process teams for executing clearance through coordination of process activities and by application of centralized system of risk management has been suggested in the paper. In that way it is possible to achieve more economy and faster customs clearances processes.

Članak nastoji prikazati polazišta za tumačenje transformacije humanitarnog rada i oprimjeriti prakse koje upućuju na njegovu profesionalizaciju i izgradnju bliskog odnosa s područjem političkog djelovanja. Zasnovan kao filantropijski projekt i imperativ o spašavanju života i/ili reduciranju patnje, u posljednjih nekoliko desetljeća humanitarizam je formalizirao koncept pružanja pomoći i počeo se manifestirati u aspektima tipičnima za poslovnu i korporacijsku kulturu. Prakse profesionalizacije i odnos između dva pojma koji ostavljaju dojam suprotstavljenih varijanti shvaćanja humanitarnog rada – pomoć i posao – problematiziraju se na osnovi etnografije rada i analize intervjua provedenih s humanitarnim radnicima iz izbjegličkog kampa u Slavonskom Brodu. ; This paper will present the starting points for the interpretation of the transformation of humanitarian work, along with providing examples indicative of its professionalisation and the close relationship it has developed with the domain of political activity. Originally conceived as a philanthropic project and based around the imperative of saving lives and/or reducing suffering, humanitarianism has formalised the concept of providing aid in the past few decades and has begun to manifest aspects typical of corporate and business culture. The practice of professionalisation and the relationship between the two terms seemingly presenting contradictory attitudes towards humanitarian work – seeing it as either aid or business – are problematised on the basis of the ethnography of work and an analysis of the interviews conducted with humanitarian workers from the refugee camp in Slavonski Brod.

Autorica daje prikaz demokratizacije Gvatemale tijekom trećeg vala te analizira promjene vlada, režima i sustava. Navodi da je početku promjene političkog sustava Gvatemale prethodila faza predautokratskih iskustava s demokracijom (1944-1954) te da je nesposobnost da okonča dugotrajni građanski rat bio jedan od ključnih razloga početka kraja autoritarnog sustava (1954-1985). Uslijedila je prolongirana tranzicija (1985-1999) koja se odvijala u četiri faze i koju je nadgledala vojska, preuzevši na taj način ulogu snažnog protudemokratskog aktera veta. U fazi konsolidacije (2000-2012) stabilizirala se defektna demokracija, u kojoj je civilni demokratski režim ne samo pod pokroviteljstvom vojske već ga ugrožavaju i kriminalne organizacije. Zaključuje da se u proteklih stotinjak godina politička situacija u Gvatemali i nije znatno poboljšala s obzirom na to da je ona od banana-države postala defektna i najnekvalitetnija demokracija Latinske Amerike. ; The author provides an outline of Guatemala's democratization during the Third Wave, and analyses turnovers of governments, regimes and systems. She argues that the beginning of the change of Guatemala's political system was preceded by a stage of pre-autocratic experiences with democracy (1944-1954), and that the inability to end the long-lasting civil war was one of the key reasons for the beginning of the end of the authoritarian system (1954-1985). What followed was a prolonged transition (1985-1999) that proceeded in four stages and was supervised by the army which, in this way, assumed the role of a strong antidemocratic veto player. In the stage of consolidation (2000-2012) a defective democracy has been stabilized, in which the civilian democratic regime is not only under the patronage of the army, but is also threatened by criminal organizations. The author concludes that during the last hundred years or so the political situation in Guatemala has not improved significantly, since it has turned from a banana republic into a defective and the most substandard democracy in Latin America.

Autor polemizira s nekoć utjecajnim teorijama transformacije – najistaknutiji predstavnici kojih su Jon Elster i Claus Off e – koje su se temeljile na teoremu o tome kako je nemoguća istodobna uspješna privredna i politička – a negdje i državna – transformacija u Istočnoj Europi. Suprotno tim teorijama, u većini postkomunističkih država Istočne Europe demokracija se konsolidirala brzo. Tu postavku autor dokazuje mjereći konsolidiranost novih demokracija Bertelsmannovim indeksom transformacije (BTI) na četiri razine: na ustavnoj i predstavničkoj razini, te na razinama ponašanja aktera i političke kulture. Promašaje u analizi transformacijskih procesa pripisuje teorijama djelovanja koje su "tranzicijsku paradigmu" iz Južne Europe i Latinske Amerike naprosto presadile u Istočnu Europu. Teorije aktera su, pak, nastojale krajnje kompleksne promjene sustava u toj regiji izvesti iz vrlo formaliziranih i pojednostavnjenih konstelacija aktera, zanemarujući vrlo različite demokratizacijske potencijale pojedinih zemalja. U "teorijskom mraku" tako su ostale tri varijable – modernost, državnost i vanjski akteri – koje teorije modernizacije, teorije sustava i strukturalističke teorije stavljaju u središte svojih razmatranja, a koje su se pokazale iznimno važnima za razumijevanje transformacijskih procesa u Istočnoj Europi. ; The author polemises with once infl uential theories of transformation – whose greats are Jon Elster and Claus Off e – which were based on the theorem that a simultaneous successful economic and political – and, somewhere, state – transformation in Eastern Europe is not possible. Contrary to these theories, in most post-communist countries of Eastern Europe democracy has consolidated rather quickly. The author demonstrates this proposition by measuring the consolidation of new democracies according to Bertelsmann's transformation index (BTI) at four levels: the constitutional and representative level, and the levels of behaviour of actors and political culture. Failures in the analysis of transformation ...

Kao ključnu novinu prvog modernog hrvatskog Stečajnog zakona iz 1996. možemo istaknuti pouzdanost kriterija na temelju kojih se odlučuje o pokretanju stečajnog postupka. On se pokreće prijedlogom vjerovnika ili dužnika kada se utvrdi postojanje kojega od zakonom predviđenih stečajnih razloga (insolventnost i insuficientnost). U četvrtoj noveli ovog Zakona iz 2006., proširen je krug ovlaštenih osoba za pokretanje stečajnog postupka. St. 1. čl. 39. sada glasi: "Stečajni postupak se pokreće prijedlogom vjerovnika ili dužnika, ako zakonom nije drugačije određeno". U isto vrijeme, na ljeto 2006., Hrvatski je sabor donio Zakon o sportu kojim se, između ostalog, regulira da je tijelo državne uprave nadležno za sport na prijedlog Povjerenstva za profesionalne športske klubove ovlašteno ex offo pokrenuti stečajni postupak ukoliko športski klub-udruga za natjecanje ne provede postupak preoblikovanja u športsko dioničko društvo ili ako preoblikovanje nije uspjelo. Cilj je rada sagledati odredbu čl. 41. Zakona o sportu o obvezi preoblikovanja sportskog kluba – udruge za natjecanje u sportsko dioničko društvo u odnosu na pravno načelo razmjernosti koje nalaže da prava mogu biti ograničena samo u mjeri koja je potrebna za dostizanje cilja koji se želi postići tim ograničenjem. ; One of the key features of the first modern Croatian Bankruptcy Act of 1996 is the reliability of the criteria based on which the initiation of bankruptcy proceedings is decided. Bankruptcy proceedings are initiated by the proposal of the creditor or the debtor when the existence of any of the legally prescribed bankruptcy reasons (insolvency and insufficiency) is determined. In the fourth amendment to this Act in 2006, the circle of authorized persons for initiating bankruptcy proceedings was expanded. In Article 39(1) shall read: "Bankruptcy proceedings are initiated by a proposal of the creditor or the debtor, unless otherwise specified by law." At the same time, in summer 2006, the Croatian Parliament passed the Sports Act, which among other ...