Ovaj rad donosi prikaz perspektiva o djetinjstvu i prikaz poteškoća s kojima se djeca suočavaju u zemljama Trećeg svijeta. Generalno rečeno, perspektiva društava u zemljama Trećeg svijeta ovisi o ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim aspektima. Tako niži slojevi društva, koji su najbrojniji u tim zemljama, nastoje skratiti trajanje djetinjstva svoje djece kako bi ih što ranije pripremili za svijet odraslih, a na koncu i za sam rad. Viši slojevi društva imaju suvremenu perspektivu o djetinjstvu zahvaljujući financijskoj sigurnosti, gdje se djetetu pruža sva skrb i svi uvjeti za kognitivni, emocionalni i psihomotorni razvoj. Poteškoće s kojima se djeca suočavaju u svom djetinjstvu otmice su i krijumčarenje, prisilni rad nametnut od otmičara ili članova obitelji, prisilna prostitucija, vrbovanje u kriminalne bande, nizak životni i zdravstveni standard, te na koncu nemogućnost kvalitetnoga obrazovanja. Same obrazovne mogućnosti nedovoljne su, pa čak i odsutne za neku djecu, zbog čega su djeca prisiljena, svojom voljom ili tuđom, ulaziti u navedene teškoće. Unatoč brojnim zakonima i pravima koje osigurava UN, za djecu Trećeg svijeta malo se toga čini osim osvještavanja Prvoga svijeta o njihovim problemima, koji bivaju u pravilu ignorirani.
Poznat u krugovima hrvatske emigracije u Španjolskoj '40-ih i '50-ih godina 20. stoljeća, fra Bruno Grga Raspudić (rođen 1917. u Lipnu, Hercegovina) završio je studij Klasične filologije na Centralnom sveučilištu u Madridu 1951., a 1957. na Odsjeku klasičnih jezika Filozofskoga fakulteta spomenutoga Sveučilišta branio je disertaciju pod naslovom "Marko Marulić, hrvatski humanist". Njegov je mentor bio prof. dr. Santiago Montero Díaz, a komisija, koja se sastojala od mentora i četvorice uglednih španjolskih klasičara 20. stoljeća, promovirala ga je u doktora s ocjenom odličan. Raspudićeva disertacija još uvijek nije izdana, a jedan se njezin primjerak čuva u zbirci doktorskih disertacija (sign. T-2448) u knjižnici Komplutskoga sveučilišta u Madridu. To je opširan rad od 330-ak strojem pisanih stranica veličine 21 x 28 cm, koji predstavlja kompletnu studiju o životu, djelu i prilikama splitskoga humanista. Disertacija započinje vrlo sažetim kazalom djela, jednom stranicom s uputama za čitanje hrvatske abecede, devet stranica stručne literature – dosta nepraktične, jer navedena su djela poredana prema redu pojavljivanja u bilješkama disertacije, te skoro 40 stranica "Uvoda u Humanizam u Hrvatskoj", panorame bogate podatcima o hrvatskome humanizmu, njegovim centrima, osobinama i glavnim predstavnicima. Nakon uvodnih stranica, disertacija se dijeli u tri velika dijela. Prvi se dio, s više od 100 stranica, bavi Marulićevim životom i djelom. Što se tiče Marulićeva života i obitelji, ne podcjenjujući staru biografiju Franje Božićevića Natalisa, vodi se mnogo računa o novim prilozima proučavatelja kao što je Cvito Fisković. Posebna se pozornost poklanja Marulićevu političkom, društvenom, ekonomskom i crkvenom okružju, te onome što bismo mogli nazvati njegovim "kulturnim okruženjem" i njegovoj knjižnici. Marulićevu se djelu posvećuje nešto manje od 50 stranica, raspoređenih prilično neravnomjerno: samo ih se sedam bavi hrvatskim opusom, koji se stoga nužno obrađuje vrlo površno. Velikim latinskim djelima posvećuje se veća pozornost i prostor. I nije uzalud to što dr. Raspudić na različitim mjestima naglašava njihovu važnost i književnu vrijednost, kao i činjenicu da književni kritičari zanemarivali latinska djela u usporedbi s hrvatskima. Donosi mnogo podataka o manjim latinskim djelima, premda prilično nedosljedno; no mora se istaknuti da je uspio uključiti i Davidijadu, čije je izdanje bilo u pripremi, pa ga nije posjedovao — služio se podatcima kojima ga je opskrbio sâm prof. Marković. Drugi dio disertacije kraći je od prvoga (manje od 90 stranica), a također i u priličnoj mjeri slabije homogen. Mogli bismo ga, ipak, nazvati "Marulićev nauk, humanizam i latinština". Prva dva poglavlja, svaki od po tridesetak stranica, doktrinarnog su tipa; u njima se možda više inzistira na Maruliću kao na kršćanskom humanistu suprotstavljenom poganstvu, nego kao humanistu općenito. Poglavlje o Marulićevu nauku mnogo je bolje bibliografski utemeljeno, nego ono u kojem se radi o humanizmu, gdje, primjerice, odjeljak u kojem se Marulić uspoređuje s Erazmom ostaje na razini izvanjskih okolnosti. Dvadesetak stranica posvećenih Maruliću kao latinskome piscu kompilira stara mišljenja o Marulićevu opusu i pohvalne izjave auktora disertacije. Ostatak toga odjeljka proširuje, ako ne i ponavlja, podatke o latinskom opusu navedene u prvome dijelu, naročito podatke o pjesmama, koje su u prvome dijelu ponekad samo pobrojane. Najvredniji dio disertacije bio bi vjerojatno treći, koji se bavi vidovima recepcije Marulića u Europi, donosi novosti i ispravlja netočnosti. Budući da disertacija nije objavljena, te su iste podatke, Raspudićeve prinose, morali pronaći kasniji marulolozi. U prvom se redu radi o paratekstovima Marulićevih starih izdanja, iako uglavnom tako da ih se nabraja. Obrađuju se temeljne marulološke teme, kao štoje odnos prema Družbi Isusovoj, sv. Franji Ksaverskom, bl. Alonsu Rodríguezu i drugi vidovi vezani uz problem IV. poglavlja IV. knjige Institucije, među kojima je najvažniji stavljanje toga djela na Indeks Inkvizicije Bernarda de Sandovala y Rojasa (Madrid, 1612), što je, povezano s drugim čimbenicima, utjecalo na zlosretnu sudbinu Marulićeva opusa: ta se činjenica izlaže prvi put. Posljednje poglavlje Raspudićeve disertacije također je vrlo značajno, jer prethodi marulološkim studijama s kraja XX. stoljeća: naslov mu je "Marulić u Nacionalnoj knjižnici u Madridu" (ta ustanova posjeduje najbogatije Marulićeve fondove u Španjolskoj). Valja istaknuti kako je dr. Raspudić u drugim odjeljcima disertacije djelotvorno koristio podatcima dobivenim svojim istraživanjem. Na primjer, u vezi s vlasnicima primjeraka starih Marulićevih izdanja i, svakako, s izdanjem Evanđelistara na španjolskom (Madrid, 1655), koje uključuje i Pedeset priča. Pronalazi i tragove i navode o Maruliću u kasnijih autora koji ga citiraju ili se pozivaju na njega, kao Antonius Possevinus, D. I. u svojem djelu iz 1606. I da zaključimo: doktorska disertacija Marko Marulić, hrvatski humanist hrvatskoga franjevca Bruna Grge Raspudića predstavlja globalno istraživanje o Maruliću, vrlo vrijedno za ono doba. U disertaciji se odražava prilično cjelovito vladanje literaturom; bogata je podatcima, od kojih su neki posve novi, utemeljenim u bilješkama. Ipak, auktor je prilično nedosljedan pri obradi različitih tema, prečesto zastranjujući u doktrinarnu pohvalu Marulića kao kršćanskog latinskog pisca, zanemarujući, na primjer, iako to spominje, njegovu temeljnu ulogu u književnosti a hrvatskom jeziku. U određenim odjeljcima previše nabraja, a vjerojatno zbog loše organizacije teze, mjestimice se ponavlja. Smatramo da Raspudićeva madridska doktorska disertacija iz 1957. zaslužuje da bude izdana u cijelosti ako već ne zbog toga što bi bila aktualna (protokom vremena i napretkom marulologije u ovim zadnjim desetljećima svakako je izgubilana vrijednosti), a onda svakako zato što je hispanofoni svijet, nažalost, bio svojedobno lišen te značajne studije.