Suchergebnisse

Iako su SAD jedna od država koja ne predviđa oblike neposredne demokracije na razini federacije, ustavi članica američke federacije prihvaćaju instituciju ustavne i zakonodavne inicijative – jedan od ključnih elemenata za njihovo razlikovanje od Ustava SAD-a. Građani 24 savezne države SAD-a neposredno su od 1904. do kraja 2005. odlučivali o 2.155 ustavnih i zakonskih prijedloga, u 21. stoljeću Amerikanci očekuju širenje novog ustavnog populizma – uporabe institucija neposredne demokracije. Autorice tumače ustavna rješenja i stvarne učinke primjene navedenih institucijana oblikovanje državne politike u tim državama. ; Although the USA is one of the states that does not have provisions for the forms of direct democracy at federal level, the constitutions of American federal states have accepted the institute of constitutional and legal initiative, which is one of the key elements that differs them from the Constitution of the United States of America. The citizens of 24 American federal states directly decided about 2,155 constitutional and law drafts between 1904 and 2005. The American people expect the institutions of direct democracy to be used more extensively in the 21st century. The authors explain constitutional solutions and the effects of implementation of these institutes on the shaping of state policies in the respective federal states. The institute is used for bypassing the state legislatures in order to limit their freedom of action by constitutionalising the political choices. Tax- -reduction initiatives limit the revenues legislatures can levy and spend, and thus control the damage. This institute is becoming a means of launching changes in different public areas, such as taxes and expenditures, campaign financing, public education. However, the state legislatures can limit effects of the successful initiatives by withholding financial aid necessary for their implementation. State policy does not finish at the moment the initiatives are adopted by citizens. Sanctions depend on citizens' ability to establish the facts about the compliance with the decisions made by direct citizens' participation, and on clarity of the texts adopted by initiatives.

Politika izolacionizma koju su Sjedinjene Američke Države vodile sve do sredine 20. stoljeća naglo se izmjenila nakon napada Japanaca na Pearl Harbor. Krajem 1941. godine SAD su se aktivno uključile u Drugi svjetski rat. Prije toga su u ratu sudjelovali neaktivno, odnosno kroz razne programe kojima su Europi slali materijalnu i financijsku pomoć. Uskoro su slijedili sastanci i mirovne konferencije saveznika – Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, koji su se borili protiv sila Trojnog pakta. Na konferencijama se raspravljalo o budućnosti nakon Drugog svjetskog rata. Izmeu ostalog, dogovoreno je osnivanje organizacije Ujedinjeni narodi, koja će u budućnosti brinuti za sigurnost i mir u svijetu. Velike nesuglasice izmeu Saveznika sa zapada i Sovjetskog Saveza rezultirale su zahladnjenjem odnosa i započeo je period Hladnog rata. Hladni rat označava krizno razdoblje izmeu dva bloka u kojem su se velike sile svijeta natjecale u naoružanju i borbi za interesna područja. Usporedno s početkom Hladnog rata u Europi započinje integracija europskih zemalja. Najveći utjecaj na to imale su upravo Sjedinjene Američke Države koje su od kraja rata pomagale europskim državama u obnovi i razvoju. Novom američkom politikom, nazvanom Trumanova doktrina, političari Sjedinjenih Američkih Država odlučnije su se krenuli boriti protiv sovjetskog ekspanzionizma. Marshallovim planom ponudili su Europljanima ogromnu količinu novca kako bi se uz gospodarstvo, podigao i demokratski standard zemalja. Američkim poticajem, 1949. godine osnovan je Sjevernoatlantski savez koji je u slučaju rata trebao štiti europske zemlje od Sovjetskog Saveza i njihovih satelita. Time je započelo čvršće vezanje Sjedinjenih Američkih Država i europskih zemalja te je označilo direktan ulaz Amerikanaca u europsku politiku. ; Political isolationism which was led by the United States before the middle of 20th century, significantly changed after Japanese attack on Pearl Harbor. At the end of 1941. year, United States joined the World War ...

Tema diplomskog rada je politika SAD-a prema ilegalnim migrantima iz Latinske Amerike. Promatrano je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kada je krenuo masovni priljev emigranata iz Latinske Amerike u Sjedinjene Američke Države. Tada imigracijska politika prema ilegalnim imigrantima postaje jedna od prioritetnih politika Sjedinjenih Američkih Država. U promatranom razdoblju daje se prikaz imigracijske politike američkih predsjednika, počevši sa Zakonom o reformi i kontroli imigracije (Immigration Reform and Control Act-IRCA) predsjednika Ronalda Reagana (1981. - 1989.). Vrata ilegalnoj imigraciji iz Latinske Amerike pokušao je zatvoriti predsjednik Bill Clinton (1993. - 2001.) Zakonom o reformi ilegalne imigracije i imigrantskoj odgovornosti (Illegal Immigration Reform and Immigration Responsibility Act-IIRIA), dok je namjere predsjednika Georgea W. Busha (2001. - 2009.) spriječio teroristički napad na Sjedinjene Američke Države 11.9.2001 godine. Njegov nasljednik predsjednik Barack Obama (2009. - 2017.) iskoristio je svoje predsjedničke ovlasti i autorizirao provođenje programa DACA (Deffered Action for Childhood Arrivals) i DAPA (Deffered Action for Parents of Americans) koji su pogodovali djeci ilegalnih imigranta, uz istovremeno provođenje brojnih uhićenja i deportacija ilegalnih imigranata. Rad završava prikazom dosadašnje politike predsjednika Donalda Trumpa koji ilegalne imigrante smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država. ; The subject of the graduate thesis is policy of the USA towards illegal migrants from Latin America. Observed period is the period after World War II, starting with the mass flow of emigrants from the Latin America to the United States of America. This is the period when immigration policy of the United States towards illegal immigrants became one of the priorities of the United States. Presented are american president's immigration policies, beginning with the Immigration Reform and Control Act (IRCA) presented by the president Ronald Reagan (1981. – ...

Autor u radu kritički ocjenjuje napore poduzete u SAD radi pronalaženja rješenja za problem odlaganja visokoradioaktivnih otpadaka (HLW). Neuspjeh u vezi rješavanja ovog problema najviše je utjecao na nuklearnu industriju. Nezgoda koja se dogodila na Three Mile Island nuklearnoj elektrani usredotočila je pažnju javnosti na odnos između cijene koštanja i sigurnosti nuklearnih elektrana. Inflacija je, poticana umnogome i porastom cijene energiji, pogoršala financijsko stanje mnogih službi pri postrojenjima. Nakon naglog širenja, nuklearna industrija je pretrpjela osjetnu štednju i sve je više planiranih postrojenja otkazivano. Konačno, sumnjičavost javnosti u pogledu prirode i veličine jedne energetske krize je ublažena tvrdnjom o neophodnosti nuklearne energije za energetsku sigurnost Sjedinjenih Američkih Država. Potreba da se uvaže takvi problemi je otežala nedavne napore za rješavanje problema s nuklearnim otpacima, dok neuspjeh da se ostvari solucija odlaganja i nadalje podriva javnu podršku nuklearnoj energiji. ; Nuclear technology has been used in the United States for the generation of electric power, the production of weapons, and in a variety of medical, research and industrial applications. The failure to solve the problem of nuclear waste disposal has, thus far, impacted most strongly on the nuclear power industry. The absence of a solution has interacted with and compounded the basic problems of the nuclear power industry. The nuclear power industry has suffered a number of set backs in recent years in the United States. The accident at Three Mile Island focused public concerns on the cost and safety of nuclear power. A decade of inflation, driven largely by sharp increases in energy costs, has severely strained the financial condition of many utilities. After a period of rapid expansion, the nuclear power industry has experienced a substantial retrenchment as more and more planned capacity is canceled. Finally, public skepticism about the nature and extent of an »energy crisis« has undercut the claim that nuclear power is essential to the future energy security of the United States. The need to address these problems has complicated recent efforts to resolve the nuclear waste problem, while the failure to achieve a disposal solution further undermines public support for nuclear power.

U radu se prikazuje razvoj kaznene politike u Sjedinjenim Američkim Državama od 1960-ih do danas. U SAD-u je u tom razdoblju kaznenu politiku obilježilo povećanje kaznenosti i kaznene populacije, ali i pad stope nasilnih zločina od 1990-ih naovamo. Tekst longitudinalno prati nekoliko problemskih žarišta i institucionalnih segmenata kaznene politike: predsjedničku politiku, politiku Vrhovnoga suda s obzirom na smrtnu kaznu i maloljetničko pravosuđe, te zatvorski sustav. Na kraju nudi raspravu o objašnjenju kaznenih promjena s obzirom na kulturne i institucionalne faktore i daje pregled razmišljanja o budućem razvoju politike u ovome u SAD-u politički zasićenom području koje je obilježilo i posljednje predsjedničke izbore na kojima je pobijedio Donald Trump ; This paper presents the development of penal policy in the United States from the 1960s to the present day. In the United States during that period, the penal policy was marked by the increase of punitiveness and penal population, but also by the declining rate of violent crime from the 1990s onwards. The text longitudinally traces several problems and institutional segments of the penal policy: the presidential politics, the politics of the Supreme Court with regard to the death penalty and juvenile justice, and the prison system. In the end, a discussion of the explanation of penal changes with regard to cultural and institutional factors is offered, as well as an overview of the reflections on the future development of policy in this politically saturated area that marked the last presidential election in which Donald Trump emerged victorious.

Post hladnoratovsko proširenje NATO-a, u dosad provedena dva kruga, predstavlja najveću i najvažniju geopolitičku promjenu u Europi, nakon geopolitičke tranzicije koja se u Europi odigrala u razdoblju od 1989. do 1991. g. Treći krug proširenja, koji uključuje Hrvatsku i Albaniju, otvoren je davanjem pozivnica ovim državama na Summitu NATO-a u Bukureštu u travnju 2008. g. Proširenje je bilo i još uvijek jest dio preobrazbe NATO-a u post hladnoratovskom razdoblju u kojem je NATO evoluirao iz tradicionalnog vojnopolitičkog saveza u kombinaciju saveza i sigurnosne zajednice. Proširenje je također bilo i jest izraz američke pobjede u hladnom ratu i uzdizanja SAD-a u jedinu svjetsku supersilu. NATO je povećao svoj teritorijalni obuhvat, promijenio svoje misije, sposobnosti i ciljeve, te ih nastavlja mijenjati kako bi ostao spreman odgovoriti na buduće sigurnosne izazove koji se postavljaju pred njegove članice. Najveći izazov NATO-u u budućnosti mogao bi doći iznutra, a to je mogućnost da postane sredstvo američke globalne geostrategije i njenih ciljeva. Ako NATO želi ostati legitimnim savezom i izrastati u sigurnosnu zajednicu, ne smije postati sredstvo za ispunjavanje geopolitičkih i geostrateških ciljeva samo jedne države, pa čak ni SAD-a. Stoga je u odnosima SAD-a i Europe potreban uravnotežen pristup, prema kojem SAD ne bi koristile vojnu moć kako bi nametale svoje geopolitičke i geostrateške ciljeve pod svaku cijenu. ; The Post-Cold War enlargement of NATO, in two rounds so far, was the biggest and the most important geopolitical change in Europe, after the geopolitical transition that took place in Europe from 1989 to 1991. A third round of the enlargement, which includes Croatia and Albania, was opened at the NATO summit in Bucharest in April 2008, by sending invitations to these two states. Enlargement was and still is a part of NATO's transformation in the Post-Cold War Era in which NATO has evolved from a traditional form of military-political alliance into a combination of an alliance and security community. It also was and still is an expression of American triumph in the Cold War and the rising of the USA to a status of the world's only superpower. NATO has enlarged its territorial reach, changed its missions, capabilities and objectives, and is continuing to modify them so that it could stay prepared for the future security challenges facing its members. The biggest challenge facing NATO in the future may be coming from the inside – the possibility of becoming a tool of USA's global geostrategy and its aims. If NATO wants to remain a legitimate alliance and develop itself towards the security community, it must not become a tool for fulfilling the geopolitical and geostrategic goals of only one state, not even the USA. Therefore, a balanced approach in American-European relations is needed, according to which the USA would not use its military power to impose its geopolitical and geostrategic objectives at any cost.

Nasuprot shvaćanjima o energetskoj politici kao funkcionalno-tehničkom problemu, ili na drugoj strani, kao borbe između materijalističkih i postmaterijalističkih vrijednosnih obrazaca u industrijskom, odnosno postindustrijskom društvu, ovaj rad dokazuje sljedeće hipoteze: a) u korijenu današnjih energetskih problema leže konflikti oko raspodjele, b) vrijednosti o kojima se radi, čak i na području zaštite okoline, materijalističke su naravi, c) razlike u energetskoj politici Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Njemačke mogu se objasniti različitim obrascima raspodjele, a težište im je u različitim vrednotama proizašlim iz razlika između industrijskih i demografskih struktura, te geološkog bogatstva, d) energetska politika, a posebno izbor pravca fleksibilne »soft energy«, može se uspješno provoditi nastajanjem »pobjedničke koalicije« poklanjanjem dovoljno pažnje pitanjima raspodjele koja su u to uključena. Zaokrete k fleksibilnoj energetskoj politici autor veže uz pokrete za zaštitu okoline i programe novih energetskih projekata na lokalnoj razini i razini globalnog društva. Na taj način, zaključuje se, »energetski sindrom« i redistributivni konflikti ne moraju biti uzroci dublje političke i društvene dezorganizacije. ; As opposed to the notion of energy policy as a functional-technical issue, and — on the other hand — as a struggle between materialistic and post-materialistic value patterns in the industrial and post-industrial society, the article is arguing the following hypotheses: (1) distributional conflicts represent the roots of the contemporary energy problems, (2) the values involved, even in the field of environmental protection, are of a materialistic nature, (3) the differences in energy policies of the United States and Western Germany can be explained by different distributional patterns, having as their core divergent values stemming from differences between industrial and demographic structures and geological resources, (4) the energy policy, especially the choice of the path of flexible »soft-energy «, can be successfully implemented by the emergence of a »winning coalition« which takes sufficient account of the distributional issues involved. Switches toward flexible energy policies are, according to the author, tied to activities of movements for environmental protection and to programs of new energy projects on the local level and on the global societal level. In such a manner, it is concluded, the »energy syndrome« and redistributional conflicts are not necessarily causes of a profound political and societal disorganization.

U suvremenom zapadnom društvu terorizam je postao kulturalni simbol straha te je samim time postao referentni okvir za evaluaciju bilo kakvih drugih oblika ugroze ljudskoj sigurnosti. Pokušaji donošenja univerzalne definicije terorizma nikada nisu rezultirali uspjehom, a razlog tomu je njegova situacijska i pejorativna priroda te preklapanje s drugim formama političkog nasilja (gerilsko ratovanje, pobune i slično). Na tom tragu, prikazivanje određenih fenomena i događaja kao terorističkih može biti stvar subjektivne konstrukcije značenja tog pojma. Stoga je u ovom radu, uz metodu kritičke analize diskursa protuterorističkih strategija Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, prikazano kako se konstruira strah od terorizma u kolektivnoj svijesti zapadnog društva, te su komparativnom analizom utvrđene sličnosti i razlike u provođenju politike straha od strane zapadnih političkih elita. Rezultati analiza ukazuju kako se prikaz prijetnje koju terorizam predstavlja zapadnom svijetu ne temelji na činjenicama, nego na zamišljanju najgorih mogućih ishodišnih scenarija terorističkih napada. ; Terrorism has become a cultural symbol of fear in contemporary Western society and therefore a frame of reference for evaluation of any other type of threat to human security. Attempts to universally define terrorism have never been succesful because of its situational and pejorative nature and overlap with other forms of political violence (guerilla warfare, insurgency etc.). Consequently, representation of certain phenomena and events as terrorist can be a matter of subjective construction. Therefore, by applying method of critical discourse analysis to counterterrorism strategies of the European Union and the United States of America, it is shown how the fear of terrorism in collective consciousness of Western society is constructed. In addition, comparative analysis method shows similarities and differences in conduction of politics of fear by western political elites. Results of analysis indicate that the representation of terrorist threat to Western society is based not on facts but on imagining worst-case scenarios of terrorist attack.

U radu se raspravlja o operacionalizaciji obrazovnih politika o pravima djece. Prava djece primarno proizlaze iz temeljnih ljudskih prava koja promiču zadovoljavanje bioloških, socijalnih, psiholoških, intelektualnih i duhovnih potreba. Donošenjem Konvencije o pravima djeteta 1989. godine dolazi do promjene u poimanju prava djece te se ističe aktivna uloga djeteta kao nositelja vlastitih prava. Promiče se i filozofija inkluzije kako bi se svoj djeci pružile jednake mogućnosti te osigurao rast i razvoj u skladu s individualnim sposobnostima svakog djeteta. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati način na koji se djeca i djetinjstvo prikazuju u dokumentima o pravima djece, s naglaskom na aktivnu ulogu djeteta nasuprot zaštitničkom stavu prema djetetu te u kojoj mjeri i na koji način su u dokumentima o pravima djece zastupljene temeljne inkluzivne odrednice. Rezultati kvalitativne deskriptivne analize ključnih dokumenata ukazuju na to da iako se u literaturi promiče uloga djeteta kao aktivnog sudionika i nositelja vlastitih prava taj je koncept potrebno i dalje razvijati. ; The paper discusses the operationalization of education policies on children's rights. Children's rights primarily derive from fundamental human rights that foster the fulfillment of the biological, social, psychological, intellectual and spiritual needs of all. Adoption of the 1989 Convention on the Rights of the Child has brought a change in the understanding of the children's rights, whereupon the active role of the child as the holder of her/his own rights has become recognized as well as the philosophy of inclusion, which provides equal opportunities for all children and ensures the growth and development in accordance with the individual abilities of every child. The aim of this paper is to examine how children and childhood are presented in the documents on children's rights, with an emphasis on the active role of the child and protective attitude towards the child. The paper also seeks to examine in what way and to what extent the fundamental inclusive principles are represented in the documents on children's rights. The results of a qualitative descriptive analysis of documents indicate that although relevant literature promotes the role of the child as an active participant and a holder of her/his own rights, the aforementioned concept needs to be further developed.

학위논문(석사)--서울대학교 대학원 :인문대학 국사학과,2019. 8. 정용욱. ; This paper analyzes the organization and activities of the UNKRA(United Nations Korean Reconstruction Agency), which was established and operated under the UN General Assembly in the 1950s for Korean rehabilitation and reconstruction. Through this, this research tries to understand the problem of economic reconstruction in Korea after the Korean War. When UNKRA was founded, the United Nations forces anticipated military success and an early cessation of hostalities. However, Chinese intervention in Korea might prolong hostilites and hamper rehabilitation and recovery indefinitely. In the early years, UNKRA could not fully implement the reconstruction program until the military situation had settled down. Instead, it operated under military supervision. During the war, UNKRA mainly seconded its experts to the UNCACK(United Nations Civil Assistance Command in Korea). After September 1952, CINCUNC, UNKRA and the Government of the Republic of Korea agreed to start as much basic rehabilitation and reconsruction program as the military situation would allow. Nevertheless, the general situation had made it necessary to accord the first priority to the importation of consumer goods. Furthermore, UNKRA proceeded to develop comprehensive plans and programs in the support of the UN specialized agencies and the Nathan Associates. The Nathan Associates developed the Five-Year Plan for the reconstruction of Korea, which meant Korea could achieve economic independence in five years. It suggested that the major portion of investment would go into sectors of physical production and distribution where the direct, measurable impacts on national output would be heaviest and quickest. However, despite of the desirability of a large social investment programs in Korea after the Korean War, they did not emphasize upon social investment because of limited resources for reconstruction. After Armistice in July 1953, UNKRA actually launched the reconstruction program. However, UNKRA could not take over responsibility for all relief and rehabilitation activities because the United States developed a defense support program for South Korea after the war. That is, UNKRA was assigned a certain segment to operate and the rehabilitation of the war was coordinated through the OEC(Office of the Economic Coordinator). Nevertheless, UNKRA was independent from the defense support program of the United States and could emphasize on non-military areas of the economy. UNKRA's largest over-all investment allocation was made in the idustrial field. UNKRA undertook the reconstruction of the major industrial plants and the construction of new manufacturing facilities in the important sectors of manufacturing industries. In spite of many problems in operation and shortages of funds, it provided the capital and engineering for industrial expansion in Korea. ; 본고는 1950년대 한국의 전후 재건과 부흥을 위해 유엔 총회 산하에 설립되어 활동했던 유엔한국재건단(UNKRA: United Nations Korean Reconstruction Agency)의 조직과 활동을 고찰하였다. 재건단 원조는 1950년대 대한원조의 주축이었던 미국의 대한원조와는 독립된 방식으로 운영되었다. 그러므로 본고는 재건단의 설립과 위상변화 과정, 재건구상과 활동의 실제를 살펴보고 그 의미를 밝히고자 하였다. 유엔한국재건단은 한국전쟁에서 유엔군이 승리하여 조속히 전투가 종료되고 통일이 이루어질 것이라는 전망 속에서 설립된 기구였다. 재건단은 전투 종료 이후 통일된 한반도에서 긴급 구호와 기초시설의 재건, 생산성 확대에 이르기까지 대한원조 전반을 총괄하는 기구로서 수립되었다. 그러나 1950년 12월 1일 수립 이후 전쟁이 장기화되면서 독자적인 활동영역을 확보하지 못하였고, 유엔군사령부가 경제원조를 포함하여 한국에서의 전반적인 권한을 보유하는 가운데 재건단은 주로 유엔사의 활동을 보조하는 위치에 머물렀다. 그리하여 전시에 재건단은 본격적인 사업에 돌입하지 못하는 대신, 유엔사 산하에서 구호와 단기복구를 담당하는 기관인 유엔한국민사처(UNCACK)에 민간인력을 파견하는 것으로 주요 활동을 대체하였다. 1952년 중반 이후 전선이 안정되고 한국 경제의 위기가 심화되면서 유엔사, 한국정부, 재건단 사이에 본격적인 재건사업이 시작되어야 한다는 합의에 이르렀지만, 극심한 인플레이션으로 인해 재건단의 활동은 일부 소비재를 수입하는 것에 그쳤다. 이와 더불어 전시 재건단은 전쟁 종료 후 본격적인 재건사업에 돌입하는 단계를 준비하며 각종 조사를 실시했다. 재건단의 의뢰에 의해 유엔 전문기구들은 농·수산업, 교육, 보건 등 분야별 조사를 담당하였고, 네이산 협회는 이를 포괄하는 전반적인 재건계획을 제출하였다. 재건단의 의뢰로 작성된 네이산 보고서는 한국에서 5년 간의 재건계획을 수행하여 전전과 비슷한 생활수준을 회복하고, 국제수지의 균형을 맞출 수 있을 것으로 전망하였다. 이를 위해 생산영역에 집중적으로 투자하면서, 농산물, 수산물, 광물 등 자연자원을 개발하여 수출을 증진한다는 계획을 제시하였다. 전후 한국사회에서 주택, 보건, 복지 등의 분야에 대한 필요가 절실했지만, 사회서비스나 복지 분야는 직접적인 생산력 증대를 불러오는 분야가 아니라는 점에서 재건계획 상 상대적으로 후순위에 배치되었다. 1953년 7월 휴전협정 체결 이후 재건단은 본격적으로 재건사업에 착수하였다. 그러나 이때에도 재건단은 한국 재건사업에서 전반적인 권한을 보유하지 못했는데, 미국의 전후 구상에 따라 방위지원을 주축으로 하는 미국의 대한원조가 중심이 되고 유엔 원조기구의 위상이 상대적으로 축소되었기 때문이다. 결국 재건단은 미국 원조기관과의 협의에 따라 한정된 영역에서만 사업을 진행할 수 있었다. 그럼에도 재건단은 독자적인 조직을 유지하며 담당 부문에서 자체 사업을 진행하였고, 원조의 내용에서도 미국 원조와는 다른 특성을 보였다. 즉 미국 원조가 주로 소비재 판매대금을 통해 막대한 국방비를 충당하고 경제를 안정화하는 데 초점을 맞추었던 것과 달리, 재건단은 장기적으로 한국경제의 생산력을 증진시키는 것이 필요하다고 보고 시설투자와 기술원조가 결합된 형태의 원조를 주로 진행하였다. 재건단 원조에서 전시기에 걸쳐 가장 많은 비중을 차지한 것은 공업 부문이었다. 재건단의 공업 부문 원조는 소비재에서 생산재까지 여러 분야에 걸쳐 진행되었고, 노후화된 기존 시설을 대체하고 전쟁으로 파괴된 시설을 복구하는 것 이상으로 신규투자를 통해 새롭게 공장을 건설하기도 했다. 특히 재건단은 중소규모 기업에 자금과 기술, 시설을 제공하는 한편, 면방직 공업이나 시멘트 공업, 판유리 공업과 같은 몇몇 분야를 전략적으로 성장시켜 국내 생산을 증가시키고 수입을 대체하고자 했다. 이와 같은 재건단의 원조는 운영상의 여러 문제점을 노정하였으나, 한국의 초기 전후 복구 과정에 상당 부분 기여했다. ; 머리말 1 一. 전시 유엔한국재건단의 설립과 재건구상 7 1. 재건단의 설립과 유엔군사령부와의 관계 정립 7 2. 전후 재건구상 18 二. 전후 유엔한국재건단의 조직과 활동 25 1. 휴전 이후 재건단의 대외적 위상 변화 25 2. 재건단 내부의 조직운영과 예산 구성 34 3. 재건단의 활동 분석―공업 부문을 중심으로 47 맺음말 59 참고문헌 62 Abstract 67 ; Master