STORIA DELLE RICERCHE SULL'ANFITEATRO DI POLA
Nell'articolo sono riportate le informazioni di base che riguardano annotazioni e disegni di scrittori, di storici, di archeologi, di architetti e di altri viaggiatori che hanno visitato e soggiornato a Pola riportando la propria visione dell 'anfiteatro nelle proprie descrizioni, rappresentazioni figurative e disegni architettonici, o che negli ultimi sei secoli abbi ano fa tto ricerche o operato lavori di tutela e di restauro di questo importante monumento antico. ; Pocetkom 16. st. Pietro Martire di Anghiera prvi u svom djelu spominje pulski amfiteatar smatrajuéi da se radi o velikom kazalistu. Arhitekta Sebastiano Serlio u djelu "Trattatura di Architetura" iz 1551. prvi detaljnjije opisuje gradevinu koja "ima vanjsko krilo i cetiri tomja". Najiscrpnije je izmedu 1545. i 1550. g. pulske anticke spomenike proucavao mletacki renesansni arhitekt i teoreticar Andrea Palladio, cije je crtde medu kojima su i oni arnfiteatra objavio 1958. Giangiorgio Zorzi. U likovnim, kartografskim i pisanim djelima 16. i 17. st. (G.F. Camotio, G. Rosaccio, I. Jones, 1. Lipsio, J. Spon, G. Wheler, V. Coronelli) sacuvani su podaci o pulskom amfiteatru. Scipione Maffei u djelu "Degli Anfiteatri e singolarmente del Veronese" 1731. g. donosi crtd kamenog plasta amfiteatra u Puli, smatrajuéi da je unistena unutrasnjost bila sagradena od drveta. Sredinom 18. stoljeéa vedute gradevine izraduju slikar J. Stuart i arhitekt N. Revett. Medutim prvi koji je prisao istrazivanju ove rimske gradevine sa stanovista znanstvenih kriterija bio je Gian Rinaldo Carli, koji je vrsio arheoloska iskapanja J 750. g. i s V. Donatijem i F. Monacijem izradio tloris, obavio razna mjerenja i izvrsio numeraciju lukova kamenog plasta, te rezultate objavio u opseznom djelu "Relazioni delle scoperte fatte nell'Anfiteatro di Pola". U iduéih pedesetak godina likovno i teoretski razmatraju pulski amfiteatar graficar G. Piranessi, arhitekta R. Adam, slikar Ch.L. Clérisseau, arheolog J. Winckelmann, graficar L.F. Cassas, slikar P. Fabris i arhitekt Th. Allason. Istrazivacki radovi u pulskom amfiteatru provodio je najpoznatiji klasicisticki arhitekta Pietro Nobile po zelji i o trosku marsala Marmonta 1814. g., zatim od 1814. g. po nalogu cara Franje Josipa l. P. Nobile je vrsio arheoloska iskapanja (sistem gledalista, razina borilista, unutrasnji cirkularni hodnici, narnjena tomjeva i dr.) i Ciséenje gradevine, te parcijalnu restauraciju amfiteatra uocavajuéi izvorni izgled i funkciju. Kompletirao je osteéene lukove prvog reda plasta na suprotim stranama duze osi. U zakljucnom izvjeséu 1818. g. navodi da je prepustio izradu arhitektonskih snimaka F. Briiynu. Godine 1818, 1820 i 1831. u Puli je boravio arheolog Giovanni Carrara koji je iskopao podzemne prostorije amfiteatra. Koristeéi tada poznate podatke o amfiteatru, u razdoblju od 1820. do 1822. provodio je istrazivanje kanonik Pietro Stancovich, koji je u djelu "Dello Anfiteatro di Pola" teoretski i prakticki sublimirao znanje postavljajuéi tri teze o naCinu i vremenu gradnje amfiteatra. Dao je do tada najcjelovitiju interpretaciju amfiteatra temeljem vlastitog znanja i sagledavanja gradevine, ali bez znacajnije dokumentacije koja mu nije bila dostupna. U drugoj polovici i krajem 19. stoljeéa amfiteatrom se bave graficar A. Tischbein, putopisac C. Yriarte, arhitekta Chabrol i konzervator R. Weisshaupl. Istrazivanje unutar i u okolici amfiteatra provodi od 1912. g. konzervator Anton Gnirs. Od 1925. do 1934. g., kada je rekonstruiran dio sjedista za gledatelje i postavljena betonska ploca za oddavanje politickih manifestacija i kulturnih spektakala, o amfiteatru brinu arhitekti V. Donna i G. Brass, konzervatori arheolozi A. Degrassi, G. Brusin i B. Forlati Tamaro. M. Mirabella Roberti bavi se proucavanjem, istrazivanjem rekonstrukcijom amfiteatra 1933., 1936.-1939. i 1942. g. TumaCi u djelu "L'Arena di Pola" tri faze izgradnje amfiteatra (Augustovu, Klaudijevu i Titovu) politickim i gospopdarskim razlozima. Kroz pokusaj identifikacije razlicitih tehnika gradnje i stilske dekoracije trabeacija i kapitela daje i dataciju. Znacajno je spomenuti da je Mirabella s arhitektom A. Grimanijem 1939. g. vrsio nova mjerenja amfiteatra na osnovu kojih je E. Trolis koncipirao arheoloski reljef i studiju rekonstrukcije. Temeljem ovih podataka koncipirano je i povijesno-kulturno izdanje "Amfiteatar u Puli" S. Mlakara, koji je od 1947. g. vrsio samo manja restauratorsko-konzervatorske radove poradi oddavanja spomenika. Zabiljezena geodetska mjerenja amfiteatra koja su vrsili su A. Broch (1909.), V. Petkovié, M. Brukner i M. Lojen (1959.-1960.) govore o elipticnom obliku amfiteatra, a V. Krizmanich (1975.-1977.) izracunbom dolazi do policentricne kruznice. U razdoblju od 1960. do 1961. A. Faber i Z. Kozelj sa suradnicima prikupljaju arhitektonske snimke gradevine, a prvo fotogrametrijsko snimanje vrsio je K. Smit 1961. g. Trogodisnje kompletiranje fotogrametrijskih i geodetskih snimaka obavljaju M. Kadi i S. Koren (1977.-1979.). Godine 1983. Odbor za zastitu, oddavanje i koristenje amfiteatra Skupstine opéine Pula inicirao je prikupljanje podataka o pulskom amfiteatru, zapoceli su radovi na izradi detaljnjih arhitektonskih snimaka postojeéeg stanja i vrsene su pripreme za izradu studije izvornog izgleda gradevine. Iako je studija obuhvaéala cjelovitost amfiteatra, posebna je paznja bila usmjerena na njegov zapadni dio, te je u razdoblju od 1984. do 1986. g. arheolog V. Girardi Jurkié izvrsila sustavno iskapanje i istrazivanje. Tijekom iskapanja zapadnog sektora amfiteatra, sagledana je gradevinska struktura i nosivost kamenih blokova pilastara lukova, nacin temeljenja kamenog plasta amfiteatra i kompletiran je dio arhitektonske dokumentacije gradevine. Praéen je i istrazen iskop kanala ispod jugozapadnog tornja, koji slijedi jednim dijelom perimetar zapadnog vanjskog plasta. Kod drugog tornja iskopan je unutrasnji sistem kanala za oborinsku vodu. Posebna je paznja posveéena iskopu i istrazivanju nacina gradnje i funkcija poprecnih temeljnih zidova koji su vezivali vanjski plast s unutrasnjih dijelom gradevine, formirajuéi tzv. temeljne kazete supstrukcija gradevine. Ovim arheoloskim istrazivanjem je utvrdeno da je kamen ugraden u pulski amfiteatar po svojoj namjeni, kao arhitektonsko-gradevni element, dvojakog znacaja i podrijetla. Jedna vrsta kamena koristena je za gradnju vanjskog zidnog plasta (rimski kamenolom "Cavae Romanae" kod Vinkurana), koji se sa 72 monumentalna arkadna luka dize u visinu od cetiri kata. Druga vrsta kamena koristena je za gradnju i pregradnju njegove unutrasnjosti, sredisnjeg prostora, kamenih stepenica i redova sjedista podijeljenih na katove, te podzemnih prostorija i kanalnih prolaza (kamenolomi kod Raklja). Uporedo s arheoloskim i drugirn polivalentnirn istraZivanjirna zapadnog dijela pulskog amfiteatra izradivani su od 1984. do 1986. arhitektonski snirnci dijelova i detalja ( arhitekt Lj. Dugandzié), koji su bili podloga za izradu detaljne studije izvornog stanja, valorizaciju, tretman i idejno arhitektonsko rjesenje rekonstrukcije dijela gradevine u cilju utilitarnog koristenja arhitekata A. Krizmaniéa, J. i D. Marasoviéa. Ovaj je projekat takoder valorizirao prostorne vrijednosti spomenika i razmatrao moguénost suvremenijeg uklapanja amfiteatra u urbanu strukturu grada Pule uz istovremeno koristenje tako revalorizirane spomenicke gradevine u turisticke svrhe i kulturne spektakle.