Search results

Autor prikazuje rezultate ankete provedene u tri grada kanadske pokrajine Québec (Montreal, Québec, Sherbrook). Cilj je bio utvrditi osnovne karakteristike jezičnog ponašanja hrvatskih iseljenika u sredini koja je od nedavno (1977) de iure jednojezična a de facto već dva stoljeća dvojezična (pogotovo Montréal). Anketa (27 pitanja) obuhvatila je 59 ispitanika raznih dobi i zanimanja, svi pripadnici prve generacije osim 5 djece od 10-15 godina koji pripadaju drugoj generaciji. Svi ispitanici govore hrvatski ali ih 10 uopće ne govori, a 6 slabo francuski. Na radnom mjesto 35 ih govori francuski, najčešće u kombinaciji s engleskim koji je u 12 slučajeva jedini jezik posla. U obitelji 22 ispitanika govore samo hrvatski, 4 samo engleski, 1 samo francuski, ostalo je višejezično. U 13 od ukupno 17 anketiranih obitelji djeca govore hrvatski (od toga su 3 mješovita braka) a u 4 obitelji (sve mješoviti brakovi) ga ne govore. Vrlo česta trojezičnost (Montréal) ne pogoduje očuvanju materinskog jezika, što će posebno doći do izražaja u drugoj generaciji. Tu pojavu trebat će pažljivo pratiti i sistematski istražiti.

Within the theoretical framework that he presented at the XVIIIth Congress of Scholars of Romance languages held in Trier (1986), the author investigates the relation between conditional sentences (beginning with si ) and the modalities of sentences. The investigation is carried out from two different aspects. On the one hand, it investigates the relation of the word si to negative and affirmative modalities. Secondly, it investigates "substitutions for si ", i.e. those syntactic constructions that substitute for the conditional sentence starting with si , where we find interrogative and imperative sentences in the place of prolosis (Example: Restait-on dehors, on fondati au soleil. Fais un pas, je t'assomme. ) This complementarity points to a kind of "hypothetical (conditional) transformation" which - differently than the interrogative and imperative modalities - does not start with the virtual positive but with the sentence previously determined as affirmative or negative; the hypothetical (conditional) noininalizator si indicates to the affirmative or negative sentence : (Si ) -+ Il (n) etati (pas) là , and never to the interrogative, imperative or optative with which it, otherwise, shares the area of virtualizing modalities and constructions, located between negation (0) and affirmation (1).

U radu je prikazan morfosintaktički mini-sustav anafora i deiktika koji - uz tradicionalnu paradigmu upitnih riječi kojima identificiramo sintaktičke funkcije u rečenici: tko?, koga?, komu?, koga?, o komu?, (s) kim?, kada?, kako?, koliko?, gdje? i zašto? - sadrži i oblike koji odgovaraju na ta pitanja na neodređeni, niječni i potvrdni način, npr. u hrvatskom: tko? - netko, nitko, taj-, kada? - nekada, nikada, tada, itd. Utvrđuje se da ti odgovori pokrivaju glavninu područja temeljnih rečeničnih modaliteta (osim zapovjednoga, koji svoj izravni morfosintaktički izraz ima u glagolskom načinu imperativu, i uskličnog, koji nema usustavljena izražajna sredstva). Svojim pravilnim ustrojem oni tako tvore jednu vrstu prikrivene morfosintaktičke sheme rečeničnih modaliteta. Analiziraju se mini-sustavi triju različitih jezika: hrvatskoga, latinskoga i njemačkoga. Latinski i njemački imaju logično ustrojene mini-sustave s vrlo malo nepokrivenih mjesta, ali s nešto manje pravilnosti u tvorbi nego hrvatski: npr. lat. quis? - aliquis, nemo, is; njem. wer? - jemand, niemand, d(ies)er. U bilješci se daju i primjeri iz češkog jezika koji ima koherentno ustrojen mini-sustav kao i hrvatski. Za autora najzanimljiviji su oblici za "neodređeno": hrv. netko, nešto, nekada, nekako, nekoliko; lat. aliquis, aliquid, aliquando, aliquo modo, aliquot, alicubi; njem. jemand, etwas, irgendwann, irgendwie, irgendwo. Ti oblici nemaju odgovarajući rečenični modalitet, ali su u sintaktičkom pogledu srodni oblicima za "potvrdno".

Jezična politika u Francuskoj u doba Revolucije (1789-1794) promatra se kroz analizu Gregoireovog upitnika, nekoliko dostupnih odgovora na upitnik i izvještaja koje su Konvenlu podnijeli Barčre i Grégoire te dekreta kojima su bili popraćeni ti izvještaji. Ta se politika najbolje ogleda u svom stavu prema dijalektima, regionalnim govorima i jezicima - nazvanih podrugljivo patois (»narječja«). Prepoznatljive su dvije bitno različite revolucionarne taktike u odnosu na »narječja« : prva, koja dozvoljava i potiče prijevode na »narječja« ( »sa slušalicama«) i druga, koja zastupa i dokretira »potpuno uništenje 'narječja'« ( »bez slušalicama«). IJ njoj se proklamira poliranje ne samo dijalekata francuskog i okcilanskog jezika nego i brctonskog, baskijskog, flamanskog, njemačkog i talijanskog jezika ria teritoriju Francuske Republike. U praktičnom pogledu. Revolucija ne donosi ništa bitno novo, jer su francuski kraljevi od 1539. god. provodili jezični unitarizam u sudstvu i administraciji, ali su tolerirali privatnu dvojezičnost. Međutim, ni prije ni poslije Revolucije nitko nije pokušao - barem ne tako otvoreno i samouvjereno - teorijski opravdali »uništenje narječja« i proglasiti ga ne samo državnim nego i civilizacijskim principom. Jakobinska dogma »jedinstvena i nepromjenjiva upotreba jezika slobode u jednoj i nedjeljivoj Republici« pretvorila se u revolucionarnoj praksi u deklariranu i sistematsku glotofagiju, čak i pokušaj genocida u Alzasu. Takva politika, na sreću, nije imala većih neposrednih negativnih posljedica zbog kratkog trajanja Revolucije, ali je bitno obilježila jezičnu politiku u Francuskoj sve do danas, osobito u doba Treće Republike.

U radu se razmatra problem rečeničnog modaliteta (rečeničnog konstituenta), daje se pregled dosadašnjih poimanja ove jezične pojave kroz uži izbor lingvističkih rječnika, gramatičnih udžbenika i lingvističkih rasprava te slijed jezično-teorijskih pristupa problemu (tradicionalno-gramatički, transformacijsko-generativni i generativno-semantički). Utvrđuje se da kod mnogih autora nedostaje zajedničko, rodno ime za ovo svojstvo rečenice. Zaključuje se, na kraju, da je rečenični modalitet posebna iskazna kategorija, inherentna svakoj rečenici i njezin sastavni dio te da je njegovo istraživanje posebno zanimljivo budući da se radi o području u kojem se dodiruju morfologija i sintaksa, sintaksa i semantika, kognitivna i priopćajna funkcija jezika.

U radu se razmatra problem homomimije na primjerima uzetim uglavnom iz francuskog jezika a s posebnim osvrtom na implikacije koje ona u sebi nosi u vezi s teorijom jezičnog znaka. Hotnonimija naime protuslovi svim dosada poznatim teorijama jezičnog znaka i otvara niz pitanja koja još čekaju odgovor. Ona time ujedno djeluje kao neka vrsta katalizatora u semantičkim istraživanjima. Prisutna je na svim razinama jezika, od prefiksa, sufiksa, monofonematskih riječi, višesložnih riječi pa sve do razine rečenice. Zadire i u područje pravopisa, što je osobito vidljivo u jezicima s etimološkim pravopisom u kojima je česta pojava homofonije i homografije. Razmatraju se stavovi nekolicine lingvista (Ullmann, Duhaček, Lyons, Heger, R. Martin, Mounin, Pottier, itd.). Kao protuprimjer homonimije razmatra se slučaj polimorfije: vais-allons-irai u francuskom i čovjek-ljudi u hrvatskom, kao njezina analogija na planu izraza. Polazeći od Guillaumeove tvrdnje da značenje bira svoj znak, a ne obratno, i činjenice da jedno značenje ne mora imati samo jedan znak (polimorfija), nego da jedan znak može imati više značenja (polisemija i homonimija), postulira se šira koncepcija jezičnog znaka koja u igru uvodi dihotomiju jezik - govor. Prema toj koncepciji, postoji značenje u jeziku i značenje u govoru kao i oznaeitelj u jeziku i označitelji u govoru. Jedino značenje u jeziku mora biti koherentno i sistematizirano a govorna značenja i označitelji podliježu principu »dovoljne izražajnosti« i ne moraju biti koherentni, o čemu najbolje svjedoče upravo homonimija i polimorfija.

O (gramatičkom) licu se može govoriti na dva različita načina. Prvi, najčešći, način sastoji se u tome da se govornomu licu (ja, ego) dade središnje mjesto u proučavanju sistema ličnih zamjenica i ličnih glagolskih načina. To je sasvim razumljivo ako se uzme u obzir da sistem ličnih zamjenica ima zadatak da omogući i olakša međuljudsku komunikaciju u kojoj govorno lice igra najvažniju ulogu. Taj je sistem najkarakterističnije izražajno sredstvo komunikacijske funkcije jezika, funkcije koja se manifestira na razini govora — razini govorne realizacije — i izravno proizlazi iz odnosa čovjek-čovjek. Drugi način gledanja na gramatičko lice jest onaj koji daje prednost 3, licu, licu »o kojem se govori«. To poimanje lica proizlazi iz odnosa čovjek-univerzum, odnosa na kojem se gradi jezik kao sistem znakova koji organizira naše iskustvo o univerzumu, odakle proistječe kognitivna funkcija jezika. Danas je relativno lako dokazati da se ispod dijaloških lica (ja i ti) uvijek krije jedno treće lice. To pokazuju neka lingvistička zapažanja ali i književno-kritičke analize autobiografija. To treće lice, koje se krije u svim glagolskim (rednim) licima, odgovara imenskom licu, skrivenomu i neutraliziranom u supstantivu. Morfologija francuskog jezika otkriva tu činjenicu na neobično jasan način: Naime, član (le, la), koji je formalno obilježje gramatičkih osobina supstantiva, i zamjenica 3. lica (il) vuku svoje porijeklo iz istog latinskog izvora (ille, ilia, illud). Ta je činjenica vrlo važna ako se uzme u obzir da se glagol sa supstantivom uvijek slaže upravo u tom licu, te da je osnovna sintetička koneksija SN-SV još uvijek neobjašnjena. Po mišljenju autora, lice je nužni oslonac poimanja osnovnih jedinica jezika (supstantiv, glagol) i mjesto njihova susreta, kongruencije. Ono je također nužni oslonac gradnji osnovne govorne jedinice, rečenice, i okosnica mehanizma prijelaza iz govora u jezik. Tako je lice implicirano i u kognitivnoj i komunikacijskoj funkciji jezika.

Nakon dugih rasprava o jeziku kao sredstvu spoznaje, o odnosu misli i jezika, danas se jezik najčešće definira kao "sustav artikuliranih znakova kojima se članovi jedne jezične zajednice služe u svrhu priopćavanja". Namjera ovoga rada je utvrditi sredstva (morfološka i sintaktička) koja je sustav jezika izgradio i formalizirao da bi jezik mogao funkcionirati u međuljudskoj govornoj komunikaciji. Ta sredstva su: jedan padež - vokativ; jedan glagolski način - imperativ; dva rečenična modaliteta - zapovijedni i upitni; četiri vrste riječi - osobne zamjenice, te upitne zamjenice, prilozi i pridjevi. Zaključuje se da je to relativno malen ali sasvim dostatan broj jezičnih elemenata koji omogućuju da se sve izražajne mogućnosti jezika stave u službu međuljudskog priopćavanja.

U Naučnoj biblioteci u Zadru nalazi se neuobičajeno velik broj djela francuskih gramatičara i leksikografa XVII i XVIII st, među kojima ima imena kao što su Arnauld, Lancelot, Ménage, Bouhours, Duclot, Dumansais, Beauzée, Condilac itd. Sama činjenica pobuđuje razne pretpostavke o provenijenciji i značenju tih djela. Pretpostavka da su te knjige bile čitane u Zadru u XVII i XVIII st. — što bi govorilo u prilog teze o kulturnim vezama Zadra s Francuskom — odbačena je u nedostatku dovoljnih dokaza. Najveći broj knjiga došao je u Zadar 1855. god. u okviru donacije osnivača biblioteke Piera Alessandra Paravije, inače profesora retorike na Sveučilištu u Torinu. Svega nekoliko knjiga je pripadalo ili moglo pripadati zadarskim vlasnicima. Međutim, navedeni fond ima danas i posebnu vrijednost zbog u zadnje vrijeme povećanog interesa za njegovu problematiku u lingvističkim i filozofskim krugovima.

U kratkoj teoretskoj raspravi »Glagolski vid u francuskom jeziku« načeli smo neke osnovne probleme glagolskog vida u francuskom jeziku, navodeći nova — barem za širu javnost — naziranja na cjelokupnu problematiku. Ujedno smo u općim crtama skicirali problem opozicije Imparfait/Passe simple, osvrćući se uglavnom na dva francuska autora, Gustavea Guillaumea i Roberta Martina. U ovom radu želimo detaljnije zahvatiti u problematiku, svodeći diskusiju u okvire gornje opozicije i uzimajući u obzir mišljenja i stavove lingvista koji pripadaju raznim jezičnim područjima. Smatramo naime da materinski jezik ima često presudnu ulogu u donošenju konačnih zaključaka kad je u pitanju glagolski vid u francuskom jeziku općenito, a posebno opozicija IMP/PS.

Rad predstavlja sažeti pregled povijesnog razvoja pojma člana u francuskom jeziku od XVII. st. do danas. Glavna pažnja posvećena je razmatranjima o stilskoj vrijednosti člana, o članu kao vrsti riječi, o problemu neodređenog člana, o determinacijskoj funkciji člana i o značenju člana. Kao izvori uzeti su: Gramatika Port-Royala, Dumarsais, Duclos, Condillac, J. Harris, Thurot, Wailly i Petitot (za XVII. i XVIII. st.) te Guillaume, Grevisse, Moignet i Wilmet (za XX. st.). Nastoje se otkriti ključni momenti i kvalitativni pomaci u razmišljanjima o članu, njihova uvjetovanost i njihov utjecaj na daljnji razvoj spoznaja. Utvrđena je razlika u razmišljanju onih koji su se oslanjali na latinsku gramatičku tradiciju i onih koji se izravno oslanjaju na grčke gramatičare. Delikatna i sporna priroda člana još uvijek ostaje otvorena tema rasprava: član kao vrsta riječi i status neodređenog člana. Ona zahtijeva osjetljivost na nijanse jezičnog izraza i suptilnost lingvističke analize. Rasprave o članu u francuskom jeziku dovele su do nekih fundamentalnih otkrića, počevši od stupnjeva determinacije člana le koji odgovaraju onome što je klasična logika nazivala jedinkom, vrstom i rodom, pa do otkrića kategorije ekstenziteta, koja se krije pod opozicijom un/le i predstavlja formalni izraz osnovnog mehanizma partikularizacije i generalizacije na kojem počivaju konstruktivni i funkcionalni principi jezika. Rasprave o članu završavaju vrlo često tamo gdje lingvistički problemi postaju opći problemi ljudske misli i ljudske spoznaje.

Pod "opozicijskom lingvistikom" podrazumijeva se lingvistika strukturalističkog tipa, točnije binaristička formulacija razrađena prvotno od R. Jacobsona za potrebe fonologije. Ta lingvistika u središte svoje metode stavlja razlikovno obilježje po kojem se identificiraju jezične jedinice, slijedom de Saussureove tvrdnje da u jeziku "postoje samo razlike". U prilogu se istražuju granice strukturalističke metode na važnijim jezičnim razinama. Navode se primjeri neutralizacije, sinkretizma i homonimije, koji uprkos svojoj paradoksalnoj prirodi bitno ne remete funkcioniranje sistema jezika. Analizom opozicija dolazi se do spoznaje da one funkcioniraju samo u okviru zadanog sistema ili podsistema i da nužno vode do stanovitih pozicija koje se nalaze na granici jezičnog i izvanjezičnog (lingvističkog i gnozeološkog). Te su pozicije ključ za razumijevanje sistema i njegove (binarne) strukture na planu izraza. Tamo gdje opozicijska lingvistika prestaje biti operativna započinje pozicijska lingvistika. Ona se oslanja ne na plan izraza več na plan sadržaja služeći se dinamičnim modelom prikazivanja pozicija pomoću vektora, pri čemu opozicije binarnog modela upisuju svoje pozicije slijedom koji ide od općenitog prema pojedinačnom. Teorijske postavke ilustriraju se na primjeru gramatičke kategorije lica i rečeničnog modaliteta. Dva navedena modela lingvističke analize ne suprotstavljaju se već dopunjuju i predstavljaju grosso modo ono što se obično naziva deskriptivnim (opozicijska) i eksplikativnim (pozicijska) lingvističkim modelom.

Nakon kratkog prikaza najpoznatijih teorija jezičnog znaka (de Saussure, Hjelmslev, Ullmann, Martinet) autor daje prikaz dosad manje poznate teorije znaka prema psihosistematici francuskog lingviste Gustavea Guillaumea i njegovih učenika Roch Valina i Gérard Moigneta. Ta se teorija razlikuje od ostalih po tome što đihotomiju signifié-signifiant integrira u dihotomiju langue-discours i daje novu formulu jezičnog znaka: signifié + signe = signifiant, s time što kod svakog od tih elemenata razlikuje virtualno stanje u jeziku i efektivno stanje u govoru. Signe i signifiant se materijalno ne razlikuju. Jedan signifiant može biti sastavljen od više signe koji se pojavljuju u komplementarnoj distribuciji (Čovjek-ljudi). Da bi se mogao upotrijebiti u govoru, jezični znak prethodno mora izgraditi u jeziku svoju semantičku materiju i gramatički oblik. U tom smislu on, barem u i.-e. jezicima, mora pripadati nekoj od vrsta riječi. Signifiant se tako poistovjećuje s onim što se naziva riječ. Jedno od osnovnih opredjeljenja ove teorije jest da se isključivo koncentrira na odnos signifié-signifiant na psihičkom planu i istražuje mentalne mehanizme izgradnje jezičnog znaka u sistemu. Pritom dakako apstrahira odnos sipni/ié i našeg iskustva, znanja odnosno materijalne stvarnosti, jer to unosi pometnju u semantička istraživanja, iako se od de Saussurea na ovamo već uvriježilo mišljenje da je jezik forma (psihička) a ne supstanca (materijalna). Na kraju rada daje se — ogledno — analiza dviju gramatičkih riječi u hrvatskom jeziku: do i što.