Suchergebnisse

Autor analizira učinke preferencijskog glasovanja u Hrvatskoj u dosadašnjih šest ciklusa izbora u kojima je bilo primijenjeno preferencijsko glasovanje. Autor institucionalno smješta hrvatski sustav preferencijskog glasovanja unutar europskih preferencijskih sustava. Koristeći izborne liste kao jedinice analize, autor utvrđuje krajnje učinke na personalni sastav parlamenta, analizirajući pritom razinu i način na koji birači koriste svoj preferencijski glas, kao i izravni i posredni utjecaj vrste izbora i varijabli stranačke ponude. Rezultati pokazuju da, komparativno gledano i s obzirom na institucionalne mogućnosti, učinci preferencijskog glasovanja u Hrvatskoj nisu mali. Dok je korištenje preferencijskog glasovanja među najvišim razinama u usporedbi s drugim državama članicama EU, koncentracija preferencijskih glasova na prvog kandidata na listi također je pojačana. Nalaze se razlike s obzirom na vrstu izbora i s obzirom na stranačku ponudu. Starost stranke i njezina veličina, kao i položaj stranke na ljestvici lijevo-desno, utječu na pojedine dimenzije preferencijskog ponašanja birača. Nalazi su važni u svjetlu javnih zahtjeva za reformom sustava preferencijskog glasovanja u Hrvatskoj.

Parlamentarni izbori 2020. godine potvrdili su dotadašnji trend pojave novih ‎stranaka na izborima, sad uzduž cijelog političkog spektra. Koristeći anketne ‎podatke, rad pokušava identificirati izvore izborne podrške novim strankama ‎te utvrditi koliko se nove stranke uklapaju u tradicionalne političke rascjepe. ‎Rad nalazi da se birači novih stranaka razlikuju od birača starih stranaka prije ‎svega po odnosu prema načinu na koji politika funkcionira u Hrvatskoj te da ‎dolaze iz mlađih generacija. Istovremeno, birači novih stranaka ljevice, od‎nosno desnice u svom su odnosu prema tradicionalnim rascjepima vrlo slični ‎biračima starih stranaka ljevice, odnosno desnice, što ukazuje da su rascjepi ‎temeljeni na odnosu prema povijesti, religiji i tradiciji i dalje dominantni. U ‎drugom koraku analiza uključuje i izborne apstinente te pokazuje da su izbor‎ni apstinenti slični biračima novih stranaka u svom odnosu prema politici, ali ‎da se od njih razlikuju po tome što su puno manje uvjereni da mogu utjecati ‎na političke događaje.‎

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj.

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj. ; Have the attitudes of citizens on democracy changed under increased institutional instability and party system changes in Croatia in recent years? In an attempt to answer that question, the authors start with the concept of support for democracy as originally conceived by David Easton, and later further elaborated on by Russel Dalton and Pippa Norris. This article provides an analysis of the relationship between diffuse and specific support for democracy in Croatia between 1999 and 2018 and its impact on voting behaviour including casting a ballot for the established parties (loyalty), for the new and protest parties (vote) or abstention (exit). The analysis involves seven time points in electoral survey research between 1999 and 2018 in Croatia and is complementary to other research on support for democracy in the country. The results confirm that the gap between normative support and the satisfaction with how democracy works increases over time, which is also evident from the increase in the number of critical (dissatisfied) democrats, but also of dissatisfied autocrats. Although both groups are still rather evenly represented among the established and the new political parties, there are indications that the dissatisfied autocrats will more often than not opt for the vote rather than the exit. At the same time, the overall picture of the post-2015 internal structure of democratic support increasingly resembles the pre-2000 era, when major institutional changes took place, giving an added dimension to the political changes of 2015 and 2016 and sparking the question of the future impact that new political actors will have on the support for democracy.

Abstract
Earlier studies on party membership in Central and Eastern Europe (CEE) led to the conclusion that political parties in new democracies are not inclined to build strong party organisations or invest in recruiting members. However, several recent individual country studies point to the opposite conclusions, indicating that there are significant cross ‑country variations in party membership figures across the post ‑communist region. By using a unique dataset on party membership in post ‑communist Europe, in this article we argue that the average membership level in CEE seems to be higher than in Western Europe. This holds true even when party membership figures for CEE countries are 'corrected' after conducting validity and reliability tests. Furthermore, we also find that party membership figures across CEE countries vary to a much higher degree than in established Western democracies. Our analysis shows that former Yugoslav countries are clustered at the top and other CEE countries at the bottom, leading to the conclusion that selection bias has been present in many studies on party membership that only included a limited number of post ‑communist countries. In order to explain higher levels of party membership in post ‑Yugoslav countries, we test three sets of explanatory variables, namely socialism, nationalism and clientelism. This exploratory study suggests that nationalist movements from the early period of transition, coupled with clientelistic politics, could serve as the most convincing explanation of high membership density in former Yugoslav countries.

This article focuses on the politics of electoral system change and its effects on the process of democratic consolidation in Croatia. After the first decade of democratisation when electoral rules were strategically engaged in order to secure one-party domination, the consensual introduction of proportional representation in 1999 marked the start of the full-scale consolidation of democracy. However, after only a decade, when faced with strong pressure caused by a deep economic recession and omnipresent political corruption, democracy in Croatia started to deteriorate, followed by significantly lower levels of trust in representative institutions and widespread citizen disaffection with the functioning of democracy. The proportional representation system was identified as the main cause of the crisis of Croatian democracy, raising strong critical voices asking for its reform or even replacement. The Croatian case thus shows that the interplay between electoral institutions and democratic (de)consolidation is far from being straightforward.