Srpska satirična uspavanka u kontekstu evropske književnosti
Rad prikazuje istorijski razvoj žanra političko-satirične poezije u formi uspavanke u srpskoj književnosti. Kako žanr satirično-političke uspavanke do sada nije sistematski proučavan, teorijski okvir odredile su studije o prepevima Ljermontovljeve "Kozačke uspavanke" u ruskoj književnosti. Prepev, parodija i satira glavna su obeležja ove poezije, pri čemu žanrovski markeri uspavanke dobijaju ironično značenje. Satirični efekat ostvaren je na planu negativne simbolike sna ili uspavanosti u sferi građanskog iskustva, čime se u stvari poziva na buđenje svesti povodom situacije predstavljene u pesmi. U srpsku književnost ovaj žanr uvodi Jovan Jovanović Zmaj sa pesmama "Uspavno-ustavna pesma" i "Samo mirno". Najpre se posmatra njihov odnos prema srpskim narodnim uspavankama, a zatim prema satiričnim uspavankama iz ruske i nemačke književnosti pisaca koje je Zmaj prevodio: Nekrasovljeva "Uspavanka" i "Pesma Jeremuški", "Uspavanka" G. Hervega, "Uspavanka" A.H. Falerslebena i "Laku noć" A. Glasbrenera. Preostale dva pesme ovog žanra koje nalazimo u srpskoj književnosti analiziraju se kao direktno nastavljanje Zmajeve tradicije pri čemu se opaža depoetizacija žanra. Na kraju rada ukazano je na dezintegraciju žanra u poeziji sa početka 20. veka.