Suchergebnisse

Posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja kontinuirano potvrđuju da svakodnevni napori roditelja djece s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem (ADHD) koje ulažu u podršku djeci pri školovanju, značajno iscrpljuju njihove vremenske, psihološke i emocionalne resurse. Jednako tako, istraživanja kvalitativne metodologije redovito otvaraju ovu temu kao važno područje obiteljske dinamike te osobnog doživljaja opterećenosti djeteta i roditelja. Stoga je cilj ovog istraživanja opisati iskustvo svakodnevice u obiteljima dječaka s ADHD-om u kontekstu školovanja, iz roditeljske perspektive. U istraživanju je proveden polustrukturirani intervju s 14 majki dječaka osnovnoškolske dobi kojima je dijagnosticiran ADHD, a uključeni su u redovan sustav obrazovanja. Tematskom analizom izdvojeno je pet tema: 1. Jutarnji stampedo: Pripremanje za odlazak u školu; 2. Mi prodišemo kad škola završi: Iskustvo sa školovanjem djeteta s ADHD-om; 3. Cjelodnevna škola: Pisanje domaće zadaće; 4. Ja ne vjerujem u sustav, nego vjerujem u ljude: Podrška djetetu s ADHD-om u školi; 5. Znam da moje dijete nije savršeno. Ni ne treba biti: Roditeljsko zastupanje djeteta s ADHD-om u školi. Rezultati ukazuju na roditeljsko primjećivanje znatnih izazova koje dijete ima u organizaciji i izvršavanju svakodnevnih školskih obveza, teškoće u razumijevanju simptoma ADHD-a koji se odražavaju na školski rad, izrazit roditeljski angažman u podršci djetetu pri izvršavanju školskih obveza te posljedično iskustvo stresa, emocionalnu i fizičku iscrpljenost, zabrinutost za djetetovu budućnost, nužnost samoedukacije te osjećaj odgovornosti za zastupanje djeteta u školskom okružju.

Iako je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) najčešći neurorazvojni poremećaj u dječjoj dobi, istraživanja ADHD-a u Republici Hrvatskoj iznimno su rijetka, a posebice se to odnosi na istraživanja u kojima su sudionici sama djeca s ADHD-om. Stoga je opći cilj ovog rada opisati osobno, doživljeno iskustvo svakodnevnog života vezanog uz školovanje osnovnoškolskih dječaka s ADHDom. U istraživanje je uključen namjeran uzorak sudionika, 14 dječaka s ADHD-om kronološke dobi od 8 do 11 godina, koji su uključeni u redovan sustav obrazovanja. Sa svakim su dječakom provedena tri polustrukturirana fenomenološka intervjua. Posebna pažnja u ovom istraživanju posvećena je metodološkom pristupu usmjerenom na dijete, prilagođenom djetetovim razvojnim osobinama te sigurnom za dijete. Podaci su obrađeni metodom interpretativne fenomenološke analize (IPA), a iskustvo školovanja dječaka s ADHD-om prikazano je kroz dvije teme: (1) Izazovi školovanja s ADHD-om te (2) Podrška u školi: važnost uvažavanja, senzibiliziranosti i odnosa. Istraživanje je pokazalo da dječaci s ADHD-om prepoznaju svoje izazove vezane uz školovanje, a njihove teškoće najviše dolaze do izražaja u obrazovnim aktivnostima koje od njih zahtijevaju usmjeravanje i održavanje pozornosti, organiziranost, ustrajnost, fleksibilnu pažnju i radno pamćenje. Posljedično se suočavaju s iskustvom školskog neuspjeha, frustracije te sniženog samopouzdanja kad su posrijedi njihove sposobnosti. Dječaci prepoznaju podršku koju u školi dobivaju od učiteljice i pomoćnice u nastavi, ali i ograničenja koja doživljavaju radi nerazumijevanja, manjka senzibiliziranosti za njihovu neurorazličitost te neprimjenjivanja IOOP-a. Dječaci vrlo jasno opisuju koje prilagodbe bi im olakšale iskustvo školovanja. Rezultati ovog istraživanja upozoravaju da su djeca s ADHD-om u posebnom psihosocijalnom riziku, dok je u smislu participativnih prava djece, njihova iskustva potrebno uvažiti kao ravnopravnih dionika obrazovnih politika.

Iako je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) najčešći neurorazvojni poremećaj u dječjoj dobi, istraživanja ADHD-a u Republici Hrvatskoj iznimno su rijetka, a posebice se to odnosi na istraživanja u kojima su sudionici sama djeca s ADHD-om. Stoga je opći cilj ovog rada opisati osobno, doživljeno iskustvo svakodnevnog života vezanog uz školovanje osnovnoškolskih dječaka s ADHDom. U istraživanje je uključen namjeran uzorak sudionika, 14 dječaka s ADHD-om kronološke dobi od 8 do 11 godina, koji su uključeni u redovan sustav obrazovanja. Sa svakim su dječakom provedena tri polustrukturirana fenomenološka intervjua. Posebna pažnja u ovom istraživanju posvećena je metodološkom pristupu usmjerenom na dijete, prilagođenom djetetovim razvojnim osobinama te sigurnom za dijete. Podaci su obrađeni metodom interpretativne fenomenološke analize (IPA), a iskustvo školovanja dječaka s ADHD-om prikazano je kroz dvije teme: (1) Izazovi školovanja s ADHD-om te (2) Podrška u školi: važnost uvažavanja, senzibiliziranosti i odnosa. Istraživanje je pokazalo da dječaci s ADHD-om prepoznaju svoje izazove vezane uz školovanje, a njihove teškoće najviše dolaze do izražaja u obrazovnim aktivnostima koje od njih zahtijevaju usmjeravanje i održavanje pozornosti, organiziranost, ustrajnost, fleksibilnu pažnju i radno pamćenje. Posljedično se suočavaju s iskustvom školskog neuspjeha, frustracije te sniženog samopouzdanja kad su posrijedi njihove sposobnosti. Dječaci prepoznaju podršku koju u školi dobivaju od učiteljice i pomoćnice u nastavi, ali i ograničenja koja doživljavaju radi nerazumijevanja, manjka senzibiliziranosti za njihovu neurorazličitost te neprimjenjivanja IOOP-a. Dječaci vrlo jasno opisuju koje prilagodbe bi im olakšale iskustvo školovanja. Rezultati ovog istraživanja upozoravaju da su djeca s ADHD-om u posebnom psihosocijalnom riziku, dok je u smislu participativnih prava djece, njihova iskustva potrebno uvažiti kao ravnopravnih dionika obrazovnih politika. ; Although attention deficit hyperactivity disorder (ADHD) is one of the most common neurodevelopmental disorders observed in childhood, ADHD research in Croatia, especially studies involving children, are extremely rare. Therefore, the aim of this paper was to describe the personal everyday school life experiences of boys with ADHD who were studying in elementary schools. This study included a purposive sample of 14 boys with ADHD aged 8 to 11 years who attended mainstream elementary schools. Three semi-structured phenomenological interviews were conducted with each boy. Special attention was given to ensure that the methodological approach used in this study was child-centred, child-friendly, and child-safe. Interpretative phenomenological analysis was used to analyse the data. Data collected on the school experiences of the boys with ADHD are presented via two themes: (1) challenges of schooling with ADHD, and (2) support at school: the importance of recognition, sensitivity, and relationships. This study demonstrates that boys with ADHD can recognize the challenges associated with their schooling and find it very difficult to take part in school activities that require directing and maintaining attention, organization, perseverance, flexible attention, and working memory. Consequently, the boys reported that they experience failure, frustration, and reduced self-confidence in their own abilities. Boys participating in this study were able to recognize the support received at school from their teachers and teaching assistants, as well as the obstacles that occurred due to misunderstandings, lack of sensitivity to their neurodiversity, and failure to apply the Individualised Education Program. The boys also provided clear descriptions of the adjustments necessary to make their school experience easier. The results of this study illustrate that children with ADHD face specific psycho-social risks, followed by recommendation that their experiences should be considered during the development of educational policies, given their participatory rights and their role as equal stakeholders.

EXPERIENCE OF TRANSITION INTO MOTHERHOOD AND A CHANGE OF OCCUPATIONAL LIFESTYLE OF YOUNG MOTHERS SUMMARY Motherhood represents a turning point in life, and it brings new responsibilities and changes in the lifestyle of first-time mothers. Participants in this study were four mothers aged 19-22 who were interviewed about their first experience of motherhood after an unwanted pregnancy. In order to gain insight into the changes that young mothers experience in their process of transition to motherhood and how their occupational structure of the day changes, this research applied a qualitative research design using a method of semi-structured in-depth interview. The results were organized using thematic analysis which resulted in five main themes and ten subthemes. The main themes include: (1) The beginning of the transition to motherhood, (2) Taking on the role of a mother, (3) New lifestyle, (4) Social attitudes towards young mothers and (5) Restricting and facilitating factors during and after pregnancy. Taking on the role of a mother was an individual process for each participant that was accompanied by a number of emotional changes, as well as role conflicts. The most prominent recognized emotion is fear (for the well-being of the child, for own future) and shame (due to the condemnation of others). Most significant role changes are seen in the transition from the role of a young person and student to the role of a mother. Changes in the daily occupational structure are visible through the sudden takeover of completely new occupations of childcare and co-occupations with the child. A special challenge in the transition process was the lack of family support and the prejudice of the wider social environment, especially in the times of pregnancy. Key words: pregnancy; young mothers; matrescence; occupational roles

Uključenost obitelji u proces rehabilitacije osoba s ozljedom mozga iznimno je važna, no zbog prevencije širenja zaraze virusom SarsCov19 onemogućeni su posjeti i boravak uz bližnju oboljelu osobu u zdravstvenim ustanovama. Cilj je ovog istraživanja steći uvid u iskustvo članova obitelji kojima je bližnji boravio na bolničkoj rehabilitaciji zbog posljedica ozljede mozga u vrijeme pandemije, a kojima je omogućena komunikacija putem virtualne platforme Zoom. Namjeran uzorak sudionika uključuje 11 članova obitelji koji su imali kontinuiranu interakciju sa svojim bližnjim putem videoveze, koja je bila dio radnoterapijske intervencije. U ovom kvalitativnom istraživačkom nacrtu prikupljanje podataka provedeno je putem polustrukturiranog intervjua, a dva su neovisna istraživača provela tematsku analizu kojom su izdvojene tri glavne teme: (1) Suočavanje s traumatskom ozljedom člana obitelji, (2) Iskustvo omogućenog videopoziva tijekom rehabilitacije i (3) Čimbenici obiteljske otpornosti. Rezultati istraživanja upućuju na snažne emocionalne reakcije sudionika i promjene u njihovu svakodnevnom životu uslijed traumatskog događaja i nemogućnosti boravka uz ozlijeđenog člana u bolnici. Iskustvo interakcije putem video veze pokazalo se posebno značajnim za sudionike jer im je omogućilo uvid u zdravstveno stanje bližnjeg, uključenost u rehabilitacijski proces, kao i praćenje oporavka bližnjeg. Sve su to čimbenici koji su pridonijeli otpornosti članova obitelji. Istraživanje ukazuje i na perspektivu primjene virtualnih metoda komunikacije i uključivanja članova obitelji u proces skrbi i rehabilitacije i izvan pandemijskog konteksta, u drugim okolnostima u kojima članovi obitelji ne mogu fizički boraviti uz svojeg bližnjeg u bolnici.