Suchergebnisse

Rješenje stambenoga pitanja svakoga člana društva, kao i kvaliteta njegove realizacije, jedan je od ključnih izazova svakoga društva kao cjeline, ali i svakoga političkog sustava. U razdoblju socijalizma to je
pitanje jedan od glavnih društvenih i političkih problema, koji se na razini gradova nastojalo riješiti kreiranjem sveobuhvatne stambene politike koja se pokušala ostvariti generalnim urbanističkim planovima i
urbanističkim programima. U gradu Zagrebu na toj se problematici radilo
kontinuirano u Urbanističkom zavodu grada Zagreba i njegovim pravnim prethodnicima, prije svega preko urbanističkih prijedloga i planova objavljenih 1949., 1953., 1965., 1971. i 1986. godine. Istraživanje se temelji na generalnim urbanističkim planovima Zagreba (regulatorne osnove), jednome programu urbanističkoga razvoja i dva prijedloga urbanističkoga razvoja: Vlado Antolić, "Regulacioni plan i direktivna regulaciona osnova Zagreba" (1949.); Zagreb: direktivna regulatorna osnova Zavoda za urbanizam NOGZ 1953. (1953.); Urbanistički program grada Zagreba: smjernice za razvoj (1965.); Generalni urbanistički plan grada Zagreba: elaborat (1970.); Generalni urbanistički plan grada Zagreba: sažetak (1985.). Ovim se radom nastoji ustanoviti koja su sustavna rješenja predviđena, kakve su bile projekcije razvoja grada i kretanje broja stanovništva te kakva je bila realizacija urbanističkih prijedloga i planova.

The first Croatian youth journal Istarski borac/IBOR was published in Pula from 1953 to 1979 (with two minor interruptions). The journal was published by the Istarski Borac Literary Club with the objective of preserving the Croatian language in Istria. The journal developed a reputation as a critical media in the 1970s, covering more and more cultural, local and social themes whose tone was not well-received by the socialist authorities, so the financing of the journal was cancelled in 1979 after which it ceased publication. The reason for the suspension of the journal was the poem »Please Master« by Allen Ginsberg, but the party documents reveal that the motive was also political. The question this article is trying to answer is whether the work of the last editorial board of Istarski borac/IBOR can be considered a culture of dissent?

Prijedlog Direktivne regulatorne osnove Zagreba iz 1953. jedan je od najiščekivanijih dokumenata grada Zagreba u poratnom razdoblju. Njegova su rješenja trebala utjecati na svakodnevni život građana, od prometnih rješenja, pozicioniranja industrije odnosno radnih mjesta, do lokacija stanovanja i rekreacije. O urbanističkom se prijedlogu raspravljalo u zatvorenim krugovima Narodnoga odbora grada Zagreba, iz kojih su onda informacije puštane u javnost te su objavljivane u sklopu javne rasprave. Javna se rasprava sastoji od potpisanih i nepotpisanih članaka u kojima se izvještava i/ili komentira tijek izrade Direktivne regulatorne osnove ili se komentira/kritizira njezin sadržaj. Tekstovi su objavljivani od ožujka 1953. do listopada 1954. u dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Republika te stručnim časopisima Građevinar i Čovjek i prostor. Stručni dio javne rasprave odnosi se na kritiku pojedinih segmenata Direktivne regulatorne osnove 1953. Inženjer Milko Sinković daje kritiku željezničkoga čvora, ing. Božidar Vizjak komentira cestovni promet, a inženjeri Artur Minichreiter i Elimir Svetličić analiziraju prijedlog regulacije rijeke Save. Generalnu kritiku urbanističkoga prijedloga Direktivne regulatorne osnove 1953. iznosi ing. Petar Senjanović. Analiza obuhvaća i anonimne tekstove autora N. M.-a i M. V.-a objavljene u časopisu Čovjek i prostor, kojima je opisan tijek nastanka Direktivne regulatorne osnove 1953. i kritika prijedloga.

Regulacioni plan i direktivna regulaciona osnova Zagreba iz 1949. godine prvi je urbanistički prijedlog razvoja Zagreba nakon Drugoga svjetskog rata. Glavni je tvorac dokumenta ing. Vlado Antolić sa svojim suradnicima u Urbanističkom institutu Narodne Republike Hrvatske. Dokument je nastavak prijeratnoga urbanističkog plana koji je stupio na snagu 1940., kako zbog ljudi koji su ga stvarali, tako i zbog ideja koje su prenesene u poslijeratno urbanističko planiranje. Poslijeratni urbanizam nastajao je u okolnostima velike nestašice materijalnih i tehničkih sredstava te kvalificirane radne snage. Ali, usprkos velikim poteškoćama pri izradi urbanističkoga plana, on je ponudio urbanistička rješenja koja su kasniji urbanisti u svojim urbanističkim planovima prihvatili. Članak analizira sadržaj Regulacionoga plana i direktivne regulacione osnove Zagreba iz 1949., kontekst poslijeratnoga vremena u kojemu se promijenio društveni i ideološki okvir, a unutar kojega je nastajala nova poslijeratna urbanistička praksa.

Prvi urbanistički dokument donesen nakon Drugoga svjetskog rata kojim se regulira urbanistički razvoj Zagreba jest Urbanistički program grada Zagreba: smjernice za razvoj
iz 1965. godine. Dokument je predložen 1963., a prihvaćen 1965., i smatra se sljednikom prethodnih urbanističkih planova (1940.) i prijedloga (1949. i 1953.). Program je izradio Urbanistički zavod grada Zagreba na čelu s direktorom i glavnim projektantom ing. Zdenkom Kolacijem. Izradu programa pratile su brojne tehničke i financijske poteškoće, a ovim radom analizirat će se koliko je bio uspješan u realizaciji te kakva je rješenja ponudio. U socijalističkoj Jugoslaviji urbano planiranje bilo je podređeno društveno-ekonomskom razvoju te je imalo ulogu davanja prostorno-tehničkih osnova za gospodarski razvoj (industrijalizacija), koji će slijediti društveni razvoj. Ova konstatacija ima svoje temelje u dokumentu Urbanistički program grada Zagreba
jer su u njemu jasno definirani elementi društvenoga planiranja. U ovome radu bit će prikazano koliko se i kako društveno i urbanističko planiranje isprepleću, dopunjavaju i/ili uvjetuju jedno drugo.