Suchergebnisse

The Romans likely regarded all of the peoples of Illyricum as belonging to a culturally coherent ethnic group, which they obviously did not. Since their anthroponomy and toponymy show only small differences between them, it is onlypossible to differentiate several personal onomastic formulae belonging to northern, middle or southern Illyrian ethnic groups. However, much bigger differences reveal religious systems and cults among the Illyrian peoples which leadsto the conclusion that considerable differences existed on the Balkans area that later belonged to the Roman province of Dalmatia.

Salona and Tilurium were two settlements at a distance of some 30 km. Salona was a city and a Roman colonia, while Tilurium was a fortress of the Seventh Legion. These two settlements were interconnected economically and culturally, as the former was the latter's harbour, supplying it with various commodities for the army units. As early as the foundation of the fortress, Tilurium became a stone carving centre, whose workshops produced the so-called Gardun Trophy and a series of funerary stelae decorated with weapons and military equipment. There is no doubt that the carvers in Tilurium continued their work for several decades after finishing the Gardun Trophy. The soldiers of the Seventh Legion, stationed at Tilurium, were detached to serve in Salona, where some of them died. Despite being produced in Salona, their funerary monuments were designed in imitation of "Tilurian" shapes, which is further proved by the kind of stone used (most probably the limestone from the quarry in Siget, a village in the vicinity of Trogir, Roman Tragurium, a coastal town northwest of Salona). Once the Seventh Legion had left Tilurium, the stone carvers moved to the fortress of the Ninth Legion at Burnum, where they continued to produce funerary monuments showing "Tilurian" characteristics. Later on, iconographic traits of Tilurian workshops appeared sporadically in Salona (doors by the sides of the inscription field on one sarcophagus). When the soldiers had left for the Danube limes, the inhabitants of the area still sometimes purchased funerary stones in Salona (the sarcophagus of Claudia Quintina).

Tema ovoga rada je problem posvete prostilnoga hrama u Dioklecijanovoj palači. Mnogi su autori u prošlosti i sadašnjosti pokušavali odgovoriti na pitanje kojem je božanstvu bio posvećen taj hram. Za to su pitanje slabo iskoristivi izvori iz. kasnijega vremena (Toma Arhiđakon i Antonio Prokulijan). Jedino točna i pouzdana analiza dekorativnih elemenata može pripomoći rješenju toga problema. Stoga autor ovoga priloga analizira čitavu dekoraciju pokušavajući utvrditi čija se simbolika javlja oko vratiju (dovratnici i nadvralnici) i frizu, a posebnu pažnju poklanja konzolama zakošene grede koja je stajala iznad nadvratnika. Naime, na toj se gredi nalaze konzole na kojima su prikazani likovi i biste raznih božanstava (dvije Viktorije, Sol, Heraklo i jedan nedovoljno definirani prikaz, možda Jupiter), a i neki drugi simbolički likovi koji više ili manje imaju veze s božanstvima (dva lisnata maskerona, Giganti i orao). Autor dolazi do zaključka da je hram imao panteistički karakter i da je u skladu s Dioklecijanovom religijskom reformom. Na temelju jasno utvrdivih nekongruentnosti svih dekorativnih traka dvaju blokova jedinstvene grede autor je došao do zaključka da je greda na spoju bila skraćena prigodom ugradbe. Po svoj prilici odsječeni su jedna konzola i dio polja među konzolama (metopa). Na nedostajućoj konzoli po svoj prilici je bila bista Jupitera. Razlog skraćivanja po svoj prilici leži u neskladu predviđenoga prostora na zdanju i prethodne klesarske pripreme. Šteta je što nije sačuvan zabat na kojem se vjerojatno nalazio ključ posvete.

As early as 1846. a significant inscription of the Bishop and confessor Maurus has been found in the altar of the Euphrasius' cathedral in Poreč (Parentium). In spite of many papers and studies dedicated to this epigraph all problems have not yet been solved. Especially wrong is the explanation of the last sentence which is the theme of this paper. But, in order to achieve the aim, it is necessary to take into consideration complete inscription and its context.The epigraph consists of four sentences of two lines each. The last sentence is incomplete, since its second line was chiselled out, except for zhe word actus. It is very important to bear in mind that the inscription is of sepulchral character.The word cubile in the first line was not very well understood. The author emphasizes that, bearing in mind the poetic way of the style, this word must be the substitution for the word sarcophagus. It is more probable since it is a fragment of a late antique sarcophagus. The second sentence is quite clear. The third speaks about the solemn translation of the Maurus' corpse on the place where he was elected bishop and where he suffered for the faith and became confessor. Most scholars thaught that the meaning of confessor and martyr must have been the same even in the 4th century. The author assumes that only the original meaning of the word could come in question, since the same word was twice mentioned. Confessors in contrast to martyrs survived persecutions and therefore were less honoured. Obviously the citizens of Parentium would not do such a confusion for their bishop, if he was really a martyr.The last sentence was usually thought to reffer to a new church which was attached to the older one (basilicae geminatae) in honour of the translation of Maurus' body from the cemetery to the cathedral. The word locus was thought to be the sinonym for the ecclesia. Only D. Rendić-Miočević had slightly different opinion. He emphasized the position and significance of the syntagma in honore, and supposed that honour of Maurus was duplicated, but not locus, i. e. ecclesia. Also for him locus is ecclesia.The author of this paper, starting from the sepulchral context of the inscription, points out that word locus in this regard means burial or burial with the belonging area. Locus signifies, especially in Christian terminology, holy burial (locus sanctus). So the meaning of the sentence must be that the Maurus' burial was doubled. How could a burial be doubled? But it is very simple. With translation Maurus got two burials: the original in the cemetery, the second one in the cathedral. It was quite normal for saints to have two or even more loca sancta. Such a situation should be noticed for example in Salona, where Anastasius burial was moved from his mausoleum in the southern church on the same site, but both functioned simultaneously. Maurus even nowdays has two burials. One in Rome, in the Lateran oratory near the Lateran baptistery and the other in the Poreč cathedral. The same is with Salonitan martyrs who have burials in the Split cathedral and in the same chapel in Lateran.So the word locus is not sinonym for ecclesia (church), but it means, as usual, the saints' burial. The author dated the epitaph in the 5th century and correlated it with the second phase of the Poreč cathedral.

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu (inv. br. 125) čuva se već preko stotinu godina vrlo zanimljiva ženska glava otkrivena u Konjicu. Glava pokazuje mješavinu individualnih crta lica te ikoničkih i gotovo transcendentalnih stilskih odrednica. Glavne fizionomijske karakteristike su kratki nos i dugi dio lica između nosa i gomje usne, a ikonizacije krupne i izbočene oči s ukočenim i malo naviše upravljenim pogledom. Žena ima vrlo karakterističnu frizuru. Radi se o zanimljivoj frizuri s razdjeljkom na sredini tjemena, kosom bačenom straga do zatiljka i zatim vraćenom naprijed gotovo do čela. U njemačkoj terminologiji taj se tip frizure naziva Scheitelzopfrisur,a javlja se u drugoj polovici 3. i ranom 4. st. U stilskom pogledu na portretu se sukobljavaju težnje k realističkom modeliranju i transcendentalnom shematiziranju. Prema stilu i frizuri glava je najbliža prikazima carice Galerije Valerije na novcu. Međulim, ne radi se o glavi carice nego o privatnom portretu. Sličnost je posljedica fenomena vremenske uvjetovanosti fizionomijskogatipa portreta koji ima svoju korelaciju s likom vladara. Otuda potječu sličnosti. Prema tome, portret prikazuje nepoznatu, bogatiju mještanku. To bijaše po svoj prilici nadgrobna statua izrađena južnije, u Naroni. i prenesenu u Konjic. Značenje ovoga portreta je i šire, jer je u čitavu rimskom svijetu poznalo tek dvadesetak bolje očuvanih portreta žena koji su iskoristivi za znanstvenu valorizaciju, a ovaj sigurno spada među takve.

U ovom radu autor pokušava ocrtati karakter ilirskog grada u Ošanićima, zapadno od Stoca u Hercegovini. To bijaše središte ilirskog plemena Daorsa koje je propalo oko sredine 1. st. prije Kr. Govoreći o Ošanićima autor raspravlja i o karakteru ilirskih gradina, osobito pri kraju protohislorijskog razdoblja, te proučava pitanje imena ilirskoga grada u Ošanićima, njegova položaja, razvitka, urbanistike, funkcije pojedinih dijelova grada, osobito obrambenog i naseobinskog dijeta. Konstatirajući da je Gradina na Ošanićima iskazivala tipičan ilirski izbor položaja za utvrđeno naselje, a da je tehnika zidanja tipično grčka, autor upozorava da to pokazuje stanovitu sintezu domaćih i importiranih običaja. Na kraju rada autor se osvrće na problematiku metodologije istraživanja na Ošanićima. Upozorava na plitki sloj na dijelu naselja, upućuje na važnost horizontalne a manje vertikalne stratigrafijc, ukazuje na važnost statističkog promatranja sitnih nalaza, osobito keramike, kao elementa za utvrđivanje karaktera pojedinih ambijenata. Nadalje razmatra probleme zaštite ostataka i konačne prezentacije lokaliteta. Nema dvojbe da Ošanići kao lokalitet zaslužuje europske standarde konzervacije i prezentacije.

Dioklecijanov edikt o maksimalnim cijenama jedan je od najvažnijih dokumenata rimskoga gospodarstva. On je važan i za Dalmaciju. U ovom radu analizira se završni dio dokumenta (35, 1-107) koji govori o cijenama prijevoza robe brodovima. Cijene prijevoza bile su određene po dužini pojedine rute i specifičnostima plovidbe, inlnosno vrstama robe. Opči teret (riječ je po svoj prilici o ecrealijama) bio je jeftiniji od prijevoza stoke. S druge strane, skuplji je bio prijevoz krupne nego sitne stoke. Razlike se zapažaju u transportu morem, rijekom (uzvodno-nizvodno) i endolagunano (spominje se samo ruta Ravena - Akvileja). U tekstu edikta navodi se ukupno 11 polazišta i 24 odredišta. Polazišta i odredišta zajedno ima 29. Najčešće se spominje dijeceza Oriens (čak 20 puta). Dalmacija se spominje 2 puta, a Salona 3 puta. Ako je po tome suditi, proizlazi da su bile vrlo intenzivne veze Istočnog Jadrana s ostalim dijelovima rimskog svijeta, pogotovo ako se tome pridoda još i Akvileja (4 puta). Zašto se ne spominju mnoge, druge važne polazišne točke i destinacije, nije jasno. Iz analize teksta edikta proizlazi da su cijene logične, ali da ipak ima niz nejasnoća koje su mogle izazivati nesuglasice sa strankama i vlastima. Isto tako u ediktu nisu bile regulirane cijene mnogih važnih artikala (vino, ulje, keramika, staklo, kamen, mramor i dr.). Čini se da je Dioklecijan ponajprije imao potrebu regulirati prijevoz prehrambenih proizvoda. Jesu li ipak neke stvari bile ostavljene slobodnoj pogodbi ili su bile regulirane drugim uredbama, nije poznato. Vjerojatno je bilo i stanovitih fleksibilnosti kad je riječ o podvozu.

U Rimu je u proljeće održana velika izložba "Lissipo. L' arte e la fortuna". Izložbu je pratio veliki katalog. Na izložbi je zastupljen samo jedan jedini rad iz Dalmacije, čuveni reljef Kairosa iz Trogira. Ovaj rad, međutim, nije ni prikaz ni recenzija izložbe i kataloga, nego ima cilj da ispita kako je prikazan Kairos i da ispita je li bilo mjesta za još neke radove iz Dalmacije. Prema tome, to je bio povod za još jednu raspravu o Lizipu i njegovim odjecima na istočnoj obali Jadrana. Očito je da ne možemo biti zadovoljni kako se tretiraju naši spomenici prigodom velikih svjetskih projekata. Krivicu ne snose samo organizatori, nego i naši istraživači, jer premalo populariziraju naše spomenike u stranim, a i našim, publikacijama, osobito monografijama.

Nedavno je u Beogradu (17. listopada 1996.) umro Branimir Gabričević, poznati hrvatski arheolog, dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru, na kojem je ostavio najdublji trag i najzrelije godine svoga stvaralačkog rada.

Iznad današnjeg Omiša, na položaju gdje je nekoć bio smješten ilirsko- rimski Oneum već je davno pronađen natpis koji nije bio točno interpretiran, a uskoro je i zaboravljen. Kad je bio nedavno ponovo otkriven i okrenut, zapaženo je da je natpis na obje strane i da je neobično važan, jer pokazuje da je posvećen Augustu i Romi. U blizini je otkrivena i glava cara Tiberija. Iako je glava oštećena na najbitnijem mjestu za njezinu uspješnu interpretaciju, ipak je ona po svojoj prilici pripadala tipu Berlin-Napoli- Sorrento. Glava i natpis pripadali su po svoj prilici jednom svetištu, posvećenom carevima i Romi (augusteum).

U ovom radu autor se osvrće na dva poklopca koštani!) kutijica cilindričnog oblika koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Na oba poklopca prikazani su ženski portreti. Prvi poklopac je već odavno poznat i autor ga je objavio u jednom svom ranijem radu (usp. bilj. 1). S obzirom na to da je tada iznio mišljenje da bi portret mogao biti i iz I. i Iz 2. sl., ipak se pogrešno opredijelio za dataciju u 2. sl. Ta činjenica, kao i nalaz drugog poklopca sa ženskim portretom, ponukali su autora da ponovno razmotri portrete na koštanim kutijicama. Prvi portret, na već odavno poznatoj kutijici, sati je autor datirao na temelju analogija u doba Tiberija, a to osobito pokazuje frizura čiji je karakteristični element spiralni pramen koji se nalazi iza uha i spušta sve do ramena.Drugi poklopac je otkriven prilikom istraživanja Salonitanske zapadne nekropole u grobu br. 593 s vrlo bogatim inventarom. Na temelju paralela uzorak za izradu portreta na drugom poklopcu je iz kasnijeg doba vladanja cara Augusta. Međutim, u grobu je također pronađen fragmentirani brončani poklopac na kojem je kao ukras bio novac Nerona. Na laj način grob je približno iz šeste ili sedme decenije 1. sl. Ali pojava Neronova novca je samo terminus post quern za grob, a predmet je nastao ranije. Kutijica je mogla duže bili u upotrebi (tri do četiri desetljeća). Sloga autor pretpostavlja da je portret na poklopcu nastao razmjerno brzo nakon nastanka log tipa frizure, a to znači negdje u prva riva desetljeća 1 .st.n.e. Tek nakon određenog vremena kutijica je bila stavljena u grob.Koji su portreti uzeti kao uzorak za izradu likova na koštanim poklopcima, teško je reći, ali ipak najvjerojatnije je da su to oni nastali prema glavama na novcu. S obzirom na to da su takvi portreti vrlo površno prenošeni, očito je da je bilo važno samo prikazati ženski lik sa suvremenom frizurom, a bez određenih fizionomijskih karakteristika.