The role Franjo Tuđman and the Croatian government played in the process of peaceful reintegration of Croatian Danube region Hrvatsko Podunavlje (the Croatian Danube region) and in the establishment of the country's full sovereignty is presented and analyzed, on the basis of documentary evidence, in this work. Also contained in this work are explanations and analyses related to the main objectives of the Republic of Croatia's policies in the period from the end of 1995 to 1998. The influence of the USA and the international community on the process of resolving the conflict in the former Yugoslavia and their relationship with Franjo Tuđman is also presented. In this context this work gives an overview of the most relevant circumstances that led to the political agreement on peaceful reintegration of Hrvatsko Podunavlje and the two-year long implementation of the process.
The role Franjo Tuđman and the Croatian government played in the process of peaceful reintegration of Croatian Danube region Hrvatsko Podunavlje (the Croatian Danube region) and in the establishment of the country's full sovereignty is presented and analyzed, on the basis of documentary evidence, in this work. Also contained in this work are explanations and analyses related to the main objectives of the Republic of Croatia's policies in the period from the end of 1995 to 1998. The influence of the USA and the international community on the process of resolving the conflict in the former Yugoslavia and their relationship with Franjo Tuđman is also presented. In this context this work gives an overview of the most relevant circumstances that led to the political agreement on peaceful reintegration of Hrvatsko Podunavlje and the two-year long implementation of the process. ; The role Franjo Tuđman and the Croatian government played in the process of peaceful reintegration of Croatian Danube region Hrvatsko Podunavlje (the Croatian Danube region) and in the establishment of the country's full sovereignty is presented and analyzed, on the basis of documentary evidence, in this work. Also contained in this work are explanations and analyses related to the main objectives of the Republic of Croatia's policies in the period from the end of 1995 to 1998. The influence of the USA and the international community on the process of resolving the conflict in the former Yugoslavia and their relationship with Franjo Tuđman is also presented. In this context this work gives an overview of the most relevant circumstances that led to the political agreement on peaceful reintegration of Hrvatsko Podunavlje and the two-year long implementation of the process.
Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je objavio i formalizirao volju hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske izraženu na referendumu održanom pet tjedana prije. Usvajanjem navedenih dokumenata, a u nemogućnosti postizanja novog političkog dogovora kojim bi se razriješila jugoslavenska državna i politička kriza, Hrvatska je ušla u završnu fazu procesa osamostaljenja. No, unutarjugoslavenske i međunarodne prilike i odnosi nisu predstavljali povoljan okvir hrvatskoga osamostaljenja, nego je u tom procesu Hrvatska nailazila na brojne prepreke, opstrukcije, nerazumijevanja, pa i otpore. Dio međunarodnih aktera, pritisnut odlučnošću hrvatskog političkog vodstva kao i brutalnošću srbijanske oružane agresije, postupno je gradio afirmativan stav prema odluci o izlasku Hrvatske iz SFRJ kao jedinom racionalnom odgovoru na jugoslavensku krizu i rastući velikosrpski nacionalizam i ekspanzionizam. Tri desetljeća nakon sudbonosnih odluka Hrvatskoga sabora prigoda je da podsjetimo na ključne državno-političke i međunarodnopravne akte koji su doveli do priznanja te međunarodne i diplomatske afirmacije Republike Hrvatske, kao i da ukratko ukažemo na one unutarnje i međunarodne dionike koji su se tom procesu odupirali, ali i na one koji su ga podržavali.
Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je objavio i formalizirao volju hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske izrađenu na referendumu održanom pet tjedana prije. Usvajanjem navedenih dokumenata, a u nemogućnosti postizanja novog političkog dogovora kojim bi se razriješila jugoslavenska državna i politička kriza, Hrvatska je ušla u završnu fazu procesa osamostaljenja. No, unutarjugoslavenske i međunarodne prilike i odnosi nisu predstavljali povoljan okvir hrvatskoga osamostaljenja, nego je u tom procesu Hrvatska nailazila na brojne prepreke, opstrukcije, nerazumijevanja, pa i otpore. Dio međunarodnih aktera, pritisnut odlučnošću hrvatskog političkog vodstva kao i brutalnošću srbijanske oružane agresije, postupno je gradio afirmativan stav prema odluci o izlasku Hrvatske iz SFRJ kao jedinom racionalnom odgovoru na jugoslavensku krizu i rastući velikosrpski nacionalizam i ekspanzionizam. Tri desetljeća nakon sudbonosnih odluka Hrvatskoga sabora prigoda je da podsjetimo na ključne državno-političke i međunarodnopravne akte koji su doveli do priznanja te međunarodne i diplomatske afirmacije Republike Hrvatske, kao i da ukratko ukažemo na one unutarnje i međunarodne dionike koji su se tom procesu odupirali, ali i na one koji su ga podržavali. ; On June 25, 1991, the Croatian Parliament passed the Constitutional Decision on Sovereignty and Independence and passed the Declaration on the Establishment of the Sovereign and Independent Republic of Croatia. In doing so, the Parliament declared and formalized the will of the people and citizens of the Republic of Croatia, which was expressed at a referendum held five weeks earlier. By adopting these documents, and without the possibility of reaching a new political agreement that would dissolve the Yugoslav state and solve the political crisis, Croatia entered the final phase of its independence-gaining process. However, inner Yugoslav and additional international circumstances and relations did not provide a favourable framework for the Croatian independence. In this process, Croatia had to overcome a number of obstacles, an overall lack of understanding, even resistance. Having understood the pressure of decisive Croatian political leadership and the brutality of the Serbian armed aggression, a number of actors on the international stage gradually built their acceptance of the Croatian decision to leave the SFRY. They saw it as the only rational answer to the Yugoslav crisis and the growing Greater Serbian nationalism and expansionism. Three decades after these historic decisions of the Croatian Parliament, it is now a good time to remember the key national political and international legal acts that have led to the international and diplomatic affirmation, as well as the recognition of the Republic of Croatia. This is an opportunity to highlight the local and international stakeholders who resisted this process, as well as those who supported it.
On the basis of published archival material and literature, the authors analyse the politicial situation and diplomatic activities in Europe that led to the international recognition of Croatia in 1992. Particular attention is paid to the role played by the Holy See and Pope John Paul II in the process of international recognition of Croatia. The role of Pope John Paul II during the period of the Cold War, as well as overcoming the totalitarian and antireligious ideologies is also discussed. ; Uz obrambeni Domovinski rat Hrvatska je vodila i diplomatsku bitku za međunarodno priznanje. Snažnu potporu traženju mirnog rješenja u okviru međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske pružali su vatikanska diplomacija i tadašnji papa Ivan Pavao II., papa koji je imao presudnu ulogu u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije koja je četrdeset godina dijelila Europu. Uloga pape Ivana Pavla II. u traženju mira na prostoru bivše Jugoslavije vidljiva je u njegovim pokušajima ekumenske suradnje i vjerske tolerancije, i u otvorenu suprotstavljanju ratu i provođenju etničkog čišćenja. Potpora pravu Slovenaca i Hrvata na državnost i slobodu polazila je odpoštivanja temeljnih ljudskih prava i Božjih načela. Papa Ivan Pavao II. zalagao se za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Među dokumentima kojima je vatikanska diplomacija reagirala na događaje u bivšoj Jugoslaviji posebnu težinu ima memorandum od 26. studenoga 1991., koji polazi od načela međunarodnog prava i od odredaba jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine o pravu pojedinih republika SFRJ da se odcijepe od jugoslavenske federacije. Bez obzira na to što je Sveta Stolica u međunarodnim političkim odnosima tradicionalno oprezna, papa Ivan Pavao II. u ovom slučaju nije dvojio. U notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije 20. prosinca 1991. godine Sveta Stolica izvijestila je o svojoj namjeri da prizna njihovu suverenost i neovisnost, što je i učinila 13. siječnja 1992. godine.
