Suchergebnisse
Filter
5 Ergebnisse
Sortierung:
Protest music in the twentieth century
In: Music, criticism & politics Volume 1
This book focuses on protest music and "dissident" composers and musicians during the twentieth century, with a particular focus on the forms with which dissent may be expressed in music and the ways composers and performers have adopted stances on political and social dissent. Twenty-one articles by scholars of different nationalities explore not only the way in which protest music is articulated in artistic-cultural discourse and the political matter, but also the role it played in situations of mutual benefit. Moreover, the phenomenon of dissent is investigated within the contexts of musical historiography and criticism, approaching the topic from historical, sociological, and philosophical perspectives
Viva V.E.R.D.I.: music from the Risorgimento to the unification of Italy
In: Studies on Italian Music History 8
The politics of spectacle: Italian music and fascist propaganda ; Politike spektakla - italijanska muzika i fašistička propaganda
Propaganda played a very important role during Fascism; the kind of propaganda used by Mussolini to build a totalitarian state was to a very large extent based on his own personality cult, on the myth of the leader. Despite the disastrous outcome of the Mussolini regime, the propaganda has outlived Mussolini himself. Cultivating the image therefore becomes an essential part of the mechanism of generating consensus, anticipating by more than half a century the politics of spectacle used today throughout the world. ; Propaganda je igrala značajnu ulogu u Italiji za vreme fašizma. Vrsta propagande na koju se oslanjao Musolini, izgrađujući totalitarnu državu, u velikoj je meri bila zasnovana na razvijanju kulta njegove ličnosti, to jest na mitu o vođi. Duče je, naime, kontinuirano bio slavljen u štampi, na radiju, u knjigama i u školama. Dogma o nepogrešivosti vođe prerasla je u idolopoklonstvo, u toj meri da se njome bavio i zvanični Vatikan. Intelektualci su kasno počeli da shvataju efekat Musolinijevog novog oružja - propagande, budući da ona pre toga nikada nije tako sistematično korišćena. Politika 'konsenzusa' imala je za cilj da inkorporira sve društvene klase u sistem u kome iskazivanje neslaganja ili otpora ne bi bilo moguće, već isključivo bezuslovno prihvatanje nove civilizacije. Pojam 'konsenzus' nije u potpunosti adekvatan, budući da je prihvatanje fašističkih ideala u najvećoj meri bilo rezultat nametanja putem propagandnih aktivnosti. Uprkos slomu Musolinijevog režima, propaganda je uspela da ga nadživi. Stvaranje predstava zapravo je postalo ključni segment mehanizma za postizanje društvenog konsenzusa, najavljujući pojavu politika spektakla širom sveta pola veka kasnije.
BASE